Ruska novinarka Darija Aslamova: „Kako sam uhapšena od Albanaca na Kosovu“

“Dajte je Amerikancima, oni će je spakirati i poslati u Ukrajinu”, naslov je današnjeg članka poznate ruske novinarke Komsomolske pravde, ali i hrvatske državljanke, Darije Aslamove o tome kako je pod apsurdnim optužbama prvo uhapšena, odvedena na ispitivanje na Kosovu, ali na kraju ipak puštena. Prva vijest je bila da „radi za rusku vojno-obavještajnu i druge službe“, što je apsurdno, a lako je provjeriti na njenom životopisu na internetu. Dalje slijedi članak kojeg je Darija jutros objavila za Komsomolsku pravdu.

Darija Aslamova: Kako sam uhapšena i što smo prošlo na Kosovu

Plan je bio jednostavan i savršen. Moj suprug, hrvatski novinar Robert Valdec, i ja odlučili smo za vikend otići na Kosovo i vidjeti srpske pravoslavne manastire. Zašto ne napraviti reportažu? I što je najvažnije, reći čistu istinu.

Prije granice nisam uopće brinula. Pa i ako mi ne daju ​​unutra, okrenut ću se i otići. Ako me puste unutra, vidjet ću pravoslavne svetinje. U autobusu je albanski graničar lijeno uzeo moju putovnicu, ubacio je u kompjuter, a oči su mu se razrogačile. Izvukli su nas iz autobusa i rekli da mi je zabranjen ulazak na Kosovo. Pa ako ne želite, nemojte. Neće vas nitko siliti da budete  dobri. No putovnice su čvrsto držale u rukama.

“Vjerojatno je ovo greška. Sada ću napisati zahtjev u Prištinu i pustit će vas. Sjedni u moju sobicu, ovdje je svježe”, nasmiješio se, govoreći, graničar.

Suprug se šalio s graničarima i pušio cigaretu za cigaretom, ali sam se ja  osjećala sam kao muha koja polako umire na ljepljivoj traci. Bilo je vruće,  oko 35 stupnjeva. Nakon dva sata naređeno nam je da izađemo van.

“Čeka vas policijski auto. Dajte mi svoje telefone. Idete u Mitrovicu. Tamo ćete biti ispitivani. Sve je u redu”, rekao je isti graničar.    

Ali njihov stav prema meni suptilno se promijenio. Napeli su se dok sam prekapala po torbi i prišla bliže. U nekom ludom trenutku htjela sam odjuriti do srpske granice. Samo dvadesetak metara, pa sloboda. Tako blizu i nedostižna. Jao!

Evo nas već u autu, jurimo punom brzinom u Mitrovicu. Zatim policijska postaja. Ne smijemo izaći iz auta, a ja se znojim. Čežnjivo gledam ruže u dvorištu. Što ako više nikada ne vidim ruže?! Jasno je da policija čeka nekog važnijeg. Napokon vidimo dva mlada snažna muškarca u crnim trapericama i košuljama. Zašto se svi dečki iz zapadnih obavještajnih agencija oblače na isti način i smatraju se neupadljivima? Da, izgledaju kao krokodili u ribnjaku sa zlatnim ribicama! “***** su stigli”, kratko kažem mužu. "Da, možete ih vidjeti na kilometar", složio se on.

Odveli su nas u policijsku ćeliju. Sve su nam stvari oduzeli. Kako je čudno osjećati se kao žena koja nema čak ni četkicu za zube. Želim ustati sa stolca i čujem kratku naredbu: “Sjedni”. Tražim da idem na WC, šalju me pod pratnjom. Ulaze "naši" dečki u trapericama.

“Mi smo obična policija”, uvjeravaju. "Da", pomislim. “Zar me smatraš budalom?” Pripremam se za mukotrpnu verbalnu bitku i pažljivo procjenjujem svoje protivnike. Pametna lica.

Profesionalci. Izvrsni maniri. "Želiš li kavu?"

 – Da, molim, sa šećerom.

Sad napadni. Znaju iznenađujuće mnogo o meni. U tako kratkom vremenu? Nezamislivo čak i za pametne ljude. Imam vlastita nagađanja gdje, ali ću ih zadržati za sebe. "Jeste li napravili dva intervjua s Lavrovom?" “Je li vas pozvao sirijski predsjednik Bashar al-Assad?” “Kada ste intervjuirali Radovana Karadžića?” "Jeste li upoznali Marine le Pen?" “Zašto ste deportirani iz Moldavije?” "Jeste li intervjuirali predsjednika Dodona?" "Imate li veze s ruskim Ministarstvom obrane?" "Komsomolska pravda pripada državi?" "Gdje ste upoznali svog muža?" (O Bože! Vječno pitanje! U Pakistanu!) “Jeste li radili u Donbasu? Što si točno tamo radila?"

Sada - delikatno ispitivanje.

- Nije za zapisnik, - povjerljive intonacije. Kako sada stoje stvari na frontu?, pitaju oni

-Vode se teške borbe. Ali ruska vojska polako ali sigurno ide naprijed, odgovaram

- Tko će pobijediti, po vašem mišljenju?

"Nema sumnje da će Rusija pobijediti. Apsolutno!", uzviknem iskreno.

- Što je uzrok sukoba?

- Ne želimo kod kuće vidjeti NATO tenkove. Rusija je tražila neutralnost Ukrajine. Zakonska obveza.

A onda vidim da moj sugovornik "kreće":

- Kako sve ovo podsjeća na situaciju na Kosovu! Rusija tvrdi da se ruskojezičnoj manjini u Ukrajini uskraćuju prava. Ali to govori srpska manjina ovdje na Kosovu. Iako Srbi primaju dvije plate. I ovdje i u Srbiji. Ne plaćaju režije. Oni slobodno ispovijedaju svoju vjeru. Rusi iz nekog razloga predstavljaju Albance kao vjerske fanatike. Ali zapamtite: mi smo sekularna zemlja. Musliman sam, ali mirno pijem pivo. Mi nismo fanatici. Ali iz nekog razloga Rusi ne žele pisati istinu.

- Imamo li priliku to napisati? pitam ironično.

– Vidim kako srdačno primaju ruske novinare na Kosovu. Pa, voljela bih intervjuirati vašeg premijera, rekoh.

- Ovisi o vašim pitanjima.

"Ne, oprosti", nasmijem se. - Sve ovisi o njegovim odgovorima.

Intonacija mu se mijenja iz povjerljive u iskrenu.

- Budimo pošteni, otvoreni, kaže moj sugovornik. “Vi radite za rusku obavještajnu službu, zar ne?”

„Ne“, odgovaram mirno. – Ja sam novinar i svi moji materijali mogu se pročitati u javnosti.

- Pa ipak, budimo iskreni. Znamo sve o tebi.

Dobro mi je poznata ta tehnika izviđača. Izvana, pitanje "Radite li za specijalne službe?" izgleda glupo. Koja bi budala rekla da. Ovdje je prilika da osobu "napumpate" na emocije. Svaka reakcija je važna. Odgovorite "ne", a oni vas pogledaju s blagim prijekorom. Kao, pokajte se, olakšajte dušu. Opet kažete "ne", a oni vam se smiju u lice. Počinje biti nervozan. Da, što je?! Govorim istinu, a oni me gledaju kao da sam idiot.

U devet navečer sam shvatila da nam stvari idu loše. Ponuđeno mi je da pijem lijekove za pritisak: "Imaš ih puna vreću." Kupili su nam sendviče. "Zar nećemo moći jesti sami, nakon ispitivanja?" pita moj muž.

“Nemojmo nagađati. Priština sprema odgovor. BOLJE ti je da jedeš." (Uvijek zagovaram zatvorski princip u ratu. Možeš li na WC? Idi. Možeš li se umiti? Umij se. Ponude ti hranu? Uguši se u njoj, ali jedi, jer se ne zna se kad ćeš sljedeći put jesti.)

Kako sam mogao znati da naša sloboda i da nam sam život vise o koncu. Da je već u devet sati navečer ministar kosovske policije objavio post na Facebooku, gdje se pohvalio kako je policija uspjela uhititi „poznatog ruskog špijuna“. Da mu sve kosovske društvene mreže plješću: “Bravo, naš ministre! Moramo je predati Ukrajini u skladu s međunarodnim pravom, jer je na fotografiji u uniformi s ruskim plaćenicima.” "Dobar posao! Ali moj savjet je, dajte je Amerikancima, jer oni znaju što im je činiti. Oni će ga spakirati i poslati u Ukrajinu.” Da se radi o vještoj i dobro organiziranoj provokaciji, odmah su prenijeli svi svjetski mediji.

Ne znam zašto se jezičak vage ipak okrenuo na našu stranu. Ali iznenada su nas opet strpali u policijski auto s trojicom vojnika u pancirkama i odveli na granicu. Ispred je bio oklopni transporter. Pažljivo sam slušala, jer jedan kobni poziv može promijeniti sve. Već na granici tridesetak minuta nismo smjeli izaći iz auta. Onda su mi gurnuli neki papir pod nos i rekli da potpišem. Što sam potpisao, nemam pojma. Tek tada su nam vratili stvari, dokumente i deportirali nas. Onda smo došli do Srba, koji u našim pasošima nisu mogli naći pečat o deportaciji.

Noć je. Prazna granica. Kako i gdje izaći? “Koji je najbliži grad? Pitao sam braću Srbe. "Raška". Kakvo divno ime! I kako ugodno za uho! To je znak. Već kasno u noć, lutajući s taksistom po okolici Raške u potrazi za sobom, konačno smo našli mjesto. Samo je u Srbiji moguće u dva sata ujutro ući u hotel i vidjeti kafić pun starijih muškaraca koji ležerno pijuckaju rakiju. “Ponesite rakiju i bar nešto za pojesti. Ja sam Ruskinja!" Vrisnula sam. “Zašto si tako zabrinut! Sjedi do jutra u kavani. Žuri nam se." Rat je rat, pucnjava je pucnjava, ali u našoj srpsko-ruskoj Raški uvijek se kucamo čašama i čelima uz povik: Živjeli! Živjeli ljudi!

Izvor: Komsomolska pravda

Darija Aslamova, dva dana prije odlaska na Kosmet

„Tako je lako duši kad te u Beogradu blagoslovio vladika Stefan, vikar beogradsko-karlovačke biskupije. Divan čovjek, ratnik za Krista. Uz takav blagoslov, nije strašno ići u boj.“, Darija Aslamova 05. 08. 2022.