German Sadulajev: Nitko se neće moći sakriti

Rammstein - to više nije samo rock bend. Riječ je o vojnoj bazi NATO pakta u kojoj se okupljaju zapadni ministri rata kako bi razgovarali o dodjeli tenkova, topova, projektila, granata i milijardi dolara Ukrajini za ubijanje ruskih vojnika. Ukrajinska vojska je požurila i na vrijeme izvela protuofanzivu od Harkova do Izjuma, da pokažu sponzorima: Vaše oružje radi, mi ubijamo Ruse! Dajte nam još malo! Naravno da će dati. Ionako bi dali. Ali sada još više. Davat će beskrajno.

Koalicija od 48 zemalja, među kojima su najbogatije i tehnološki najnaprednije, vodi posrednički rat protiv Rusije na teritoriji Ukrajine, rukama Ukrajinaca, ali ne samo otvaranjem kijevske "zlatne karte" za neograničene isporuke oružja.

Paketi vojne pomoći uključuju ne samo nabavu oružja i municije, već i izravno sudjelovanje u neprijateljstvima putem satelita i drugih sustava izviđanja, vojne obuke, rada komande, instruktora, savjetnika, specijalaca i jednostavne NATO vojnike, dodijeljene kompleksnom NATO sustavu.

Da, istina, nije "cijeli svijet" protiv nas. Tek oko trećine svijeta. Ali ova trećina je potpuno konsolidirana, jasno i glatko igra protiv Rusije pod strogim vodstvom Washingtona. Koalicija 48 zemalja, među kojima su najbogatiji i tehnološki najnapredniji, postavila je sebi cilj i zadatak da Rusiji nanese vojni poraz. I ona ne odustaje. Borit će se do zadnjeg Ukrajinca, zatim do zadnjeg Poljaka i tako dalje. Ići će do kraja i učiniti sve moguće i nemoguće. Neće ni pred čim stati. Bit će zadovoljni samo porazom Rusije na bojnom polju. To su jasno rekli, i to je istina, nije ratna magla. To im se može vjerovati.

Kada bi i ako bi Rusija izgubila rat, a neće, nitko ne bi prihvatio naše izgovore, naše priče da nikad nismo započeli nikakav rat, da smo samo proveli malu specijalnu operaciju s ograničenim kontingentom. A protiv nas je bio cijeli NATO i njihovi vazali, 48 armija i vojno-industrijskih kompleksa svijeta, i da nismo stvarno izgubili, već smo generalno ostvarili ciljeve specijalne vojne operacije, jer gdje bi stali, gdje bi nas oni zaustavili i odbili, to je zapravo bio naš cilj.

Ne! Ne! Svi bi rekli: Velika Rusija je započela rat sa malom Ukrajinom i dobila po nosu. Sve je u redu. David je još jednom pobijedio Golijata. Kolos je opet na glinenim nogama. Gurni ga dolje, uguši ga! Niko neće uzeti u obzir da nismo ratovali, samo smo proveli specijalnu vojnu operaciju sa ograničenim kontingentom. Još jednom - nitko! Rusija. Čitava. Ona je ratovala. Izgubila je. Poražena. Razbijena. Gotovo je.

Bog zna da nikad nisam volio "strelkovštinu". Ono jaukanje: "Oh, sve je izgubljeno". Nisam volio ni one pozive na hitnu i potpunu mobilizaciju. Naprotiv, sviđa mi se što je moja zemlja toliko moćna da može izvesti specijalnu operaciju tako da čovjek u Moskvi ili Novosibirsku uopće ne primijeti nikakvu specijalnu operaciju. Kafići i restorani su puni ljudi, svi rade, djeca idu u školu, nitko se ničega ne boji. Nije loše, dobro je. To znači da je moja zemlja velika i jaka. Na globalne izazove odgovara lijevom rukom i nastavlja rješavati milijun drugih zadataka. Uvijek me to oduševljavalo. Jer sam shvatio da neće biti mira u svijetu, ali će uvijek biti rata, i želim da ja i moja obitelj živimo u takvoj državi, velikoj i strašnoj, koja može i da ratuje i da ne ratuje.

A ne u onoj u kojoj od granice do granice možete hicem dobaciti ne samo sa "Kalibrom", već s minobacačem 82mm. Samo glupa ili suicidalna osoba može pobjeći od rata iz Moskve u Erevan ili Tel Aviv.

Sigurno će biti rata. Svugdje. I ne jednog. Nitko se neće sakriti. Ali u Erevanu, Tel Avivu ili Kijevu, sigurno će vas pregaziti gusjenice tenkova, a u Rusiji možete živjeti cijeli život i ne čuti nijedan "udar", makar bilo pet ili deset ratova. Zato što je Rusija veća od rata. Rusija je veća od svega što možete zamisliti. Bijeg iz Rusije? Gdje? I što je najvažnije, zašto? Idioti. Živio sam u Čečeniji u vrijeme kada je Čečenija bila "nezavisna". Kad bi na jednom kraju Čečenije eksplodirala granata, na drugom kraju bi staklo izletjelo s prozora.

I zato, činjenica da Rusija može da se bori bez previše truda ne čini me tužnim, već me čini sretnim. Ali čini se da to sada nije slučaj. Izgleda da ne možemo dobiti rat sa ograničenom silom od 150 000, recimo, ne baš dobro opremljenih vojnika, protiv najboljih sustava naoružanja iz 48 zemalja i vojske od 500 000 vojnika koji se beskrajno dopunjuju i obučavaju u stranim bazama.

Opća mobilizacija vjerojatno nije potrebna. Čak i djelomična mobilizacija vjerojatno nije potrebna. Naši komandanti znaju bolje i ja im vjerujem. Ali moramo povećati kontingent za dva, tri i četiri puta. Jednostavno moramo! Tako da generali imaju rezerve, ne samo taktičke. I, što je najvažnije, naš vrhovni komandant će prije ili kasnije morati reći one zavjetne, zapovjedne riječi: "Вставай, страна огромная!"

Neće biti moguće dobiti rat bez buđenja, bez ustajanja iz kreveta i pokraj peći. Ustaj i sjaji, o moćna zemljo! To znači da smo sada svi u ratu. To znači da će se aktivna vojska više puta povećati. A oružja i opreme će se pojaviti u izobilju. Svaki vojnik će imati oklop, nišan, termovizir, po četiri drona u svakom bataljunu, tenkove, borbena pješadijska vozila, oklopne transportere, neograničeni broj neborbenih i transportnih vozila, avione, helikoptere, bit će još više minobacača, posebno samohodnih, i ostale artiljerije, projektila... Medicinske opreme i potrošnog materijala. Tople odjeće i toplih šatora. Cijela država mora sebi da postaviti cilj i zadatak - da pobijedi.

48 zemalja je postavilo cilj i zadatak da nam nanese vojni poraz, a mi ćemo ih sve poraziti. Sve je to potrebno i neizbježno. Definitivno ćemo to učiniti. Objavit ćemo narodni rat ne samo u Donbasu, već u cijeloj Rusiji. I pobijedit ćemo. I što prije to učinimo, bit će manje žrtava među našim vojnicima i civilima, manje razaranja i tuge.

Autor: German Sadulajev / Preveo: Z. Nikčević