Manje poznati detalji SVO: Rusija ne može objaviti rat Kijevu, ali mora pobijediti

Na kraju sedmog mjeseca specijalne vojne operacije se spirala događaja sve više uvija, a već je jasno da prije zime Rusija neće završiti posao, ma koliko neki to htjeli. Ne jednom sam spomenuo da Rusiji upravo i treba da sukob uđe u zimu, jer će se EU i Zapad općenito tek onda početi trošiti i sve ovo što gledamo sada je dječja igra što slijedi u zimskim mjesecima.

No, sada se čini se da će se operacija, kako god je nazvali, razvući godinama, na što EU, prije svih, priprema svoje stanovništvo, namjeravajući se boriti s Rusima do posljednjeg Ukrajinca još najmanje 10 godina.

Rusija ne može objaviti rat Kijevu

Dana 29. kolovoza, ofenzivom Oružanih snaga Ukrajine kod Hersona, započela je treća faza SVO. Kako je završila prva i druga, neću ponavljati, znate i sami. Naime, već pola godine na teritoriju Ukrajine traje pravi posrednički rat između Rusije i zemalja NATO pakta, koje su, čak i ne skrivajući, na strani Kijeva. Skraćenica SVO, koju je Moskva odabrala, pomaže im da to čine nekažnjeno, ali Rusija ne može objaviti pravi rat Kijevu iz mnogo razloga. Navest ću samo neke od njih, a sve ćete sami razumjeti.

Sa stajališta međunarodnog prava, u "službenom ratu" UN pokreće automatsku proceduru "prevencije rata" u skladu s rezolucijom Opće skupštine 3314 (XXIX) od 14. prosinca 1974. godine. Ona pruža:

- U skladu s člankom 41. Povelje UN-a, prekid diplomatskih i gospodarskih odnosa (uključujući svaki promet, telekomunikacije i druga sredstva komunikacije sa zemljom) među zemljama članicama UN-a, uključujući s državama neutralnim prema Rusiji;

- Legitimizaciju vojne pomoću zemlji žrtvi agresije (u ovom slučaju Ukrajini);

- Legitimiranje mirovne operacije, ako članice UN-a to smatraju potrebnim u skladu s člancima 39. - 51. Povelje UN-a;

– Rješavanje sukoba bez sudjelovanja Rusije;

- Blokiranje prava veta za Rusiju;

- Mogućnost isključenja Rusije iz UN-a.

Teoretski, UN to može učiniti i sada, ali uz “službeni rat” za to ima više manevara i ovlasti. Nije sve ograničeno samo na UN i ovo nije organizacija s bezuvjetnim uputama za djelovanje, ali ima težinu i značaj. Djelovanje UN-a proteže se i na druge međunarodne organizacije i strukture. Zaobilaženje sankcija može biti teže i imati pravne implikacije za neutralne zemlje kao što su Kina, Indija, Turska, Saudijska Arabija, Iran, Srbija i druge, koje sada tajno podupiru Rusiju, a što bi bilo teško pod potpunim međunarodnim sankcijama.

U međunarodnom pravu od velike je važnosti tko je agresor, a tko žrtva, pa zemlje izbjegavaju objavu "rata". To se također odnosi i na Sjedinjene Američke Države, koje nisu koristile ili su izbjegavale riječ “rat” u vezi Jugoslavije, Iraka, Sirije i Libije, već su to nazivale „humanitarnom intervencijom, “nametanjem mira”, “borbom za demokraciju” ili “protuterorističkom operacijom”. Zato je Specijalna vojna operacija nazvana tako, a ne ratom, jer rat ima pravne posljedice. Ruske vlasti izbjegavaju pravne posljedice tamo gdje ih je moguće izbjeći bez gubitka učinkovitosti operacije.

No, vraćajući se na samu operaciju, u njezinoj trećoj fazi otkrilo se da umjesto pozicijskog rata, tijekom kojeg je Rusija pokušavala realizirati svoju nadmoćnu vatrenu prednost, napredujući metar po metar u donbaskom teatru operacija, na kraju ljeta neprijatelj nametnuo klasičan manevarski rat duž cijele crte dodira, od Harkova do Hersona, koristeći višestruku brojčanu nadmoć u ljudstvu, slijedeći taktiku "1000 malih rezova", uz približan paritet vatre i tehnike, kada je slaba  gustoća vatre Oružanih snaga Ukrajine nadoknađena njenom preciznošću.

Ironično, u ovom posredničkom ratu se Rusija nije suočila s nedostatkom opreme i oklopa, već s dosadnim nedostatkom osoblja, a upravo je njegov nedostatak postao glavni razlog ruskog povlačenja u Harkovu.

I sada su prisiljeni manevrirati s rezervama, prebacujući ih sa sjevera na jug, uz puno veću logističku sposobnost od neprijatelja, koji lako i brzo prebacuje svoje rezerve po prugama i cestama opće namjene unutar svog teritorija, dok ruska komanda sve dovesti iz Rusije.

U ovim teškim danima za Ruse, kao i uvijek, pomoć je stigla odozdo. U trenutku kada politički vrh nije mogao niti želio promijeniti status SVO i objaviti opću mobilizaciju iz gore navedenih razloga, kao prije 400 godina Minin i Požarski, tijekom poljske invazije, pomoć su poslali vođa Čečenije Ramzan Kadirov i šef PMC "Wagnera" Jevgenij Prigožin, koji su preuzeli posao stvaranja i formiranja narodne milicije.

Šef Čečenske Republike pokrenuo je inicijativu za regrutiranje odreda dobrovoljaca u svakom od 85 konstitutivnih entiteta Ruske Federacije kako bi ih poslali na ukrajinsku frontu, nazvavši tu inicijativu "samomobilizacijom" regija.

„Nema potrebe čekati da Kremlj proglasi izvanredno stanje ili, pak, sjediti i čekati kraj rata u Ukrajini. Šef svakog subjekta današnje Rusije mora dokazati svoju spremnost da pomogne državi. I tu pomoć treba iskazati ne .govorima ili banalnim auto utrkama, već konkretnim djelima koja će pomoći borcima“, napisao je Kadirov nedavno na svom računu na društvenoj mreži.

Svaki lider regije sasvim je sposoban pripremiti, obučiti i opremiti najmanje tisuću dragovoljaca. Za jedan subjekt federacije to nije tako veliki broj, čak se može reći da je to minimum kojeg  subjekti moraju ispuniti za početak. Ali u nacionalnim razmjerima, ovo je impresivan vojni kontingent od 85 tisuća ljudi. Gotovo jedna armija.

Takva mobilizacija, rekao je čečenski čelnik, omogućit će rješavanje zadataka specijalne operacije u najkraćem mogućem roku. Teško je ne složiti se s njim, jer 85 do 100 tisuća dragovoljaca koji su se pridružili Oružanim snagama Rusije moći će preokrenuti tok bilo koje vojne kampanje. I to uz već formirane odrede iz mnogih ruskih regija, koji su se pridružili redovima ugovorne dobrovoljačke vojske kao rezultat tajne mobilizacije koju je sada službeno  najavio Putin.

Jevgenij Prigožin otišao je na drugu stranu. Poznati video se prvi put pojavio na webu, gdje je čovjek sličan njemu, a glasom vrlo sličnim Prigožinu, agitirao među zatvorenicima jedne zatvorske kolonije južno od Moskve da se dobrovoljno upišu u redove njegove organizacije i služe domovini. Tko nakon šest mjeseci borbe bude imao sreće da ostane živ, jamči mu pomilovanje i slobodu, a tko ne bude imao sreće - pokop u Aleji heroja svojih gradova ili u blizini kapelice heroja Wagnera u Gorjačiju. Naravno, ako nema drugih želja za pokoj od rodbine pokojnika. Dao im je 5 minuta za razmišljanje.

Psihološki trik. Trebaju mu jurišnici, ljudi očajni i spremni umrijeti. Iz Wagnera nema povratka, “muzičari” se ne predaju, niti bivaju zarobljeni. Ako zatvorenik pristane, a onda se predomisli na fronti, tada će biti strijeljan kao dezerter.

Ali za ljude koji služe kaznu pod teškim kaznenim člancima, ovo bi moglo biti jedina šansa da se oslobode i vrate normalnom životu, a krvlju, možda i tuđom, okaje svoju krivnju. Zbog toga se na frontu Oružanih snaga Ukrajine i fašističkih nacionalnih bataljuna Zelenskog najviše boje ne specijalnih Zračno-desantnih snaga i ne toliko marinaca, već Prigožinovih “muzičara“.

PMC "Wagner" rješava najteže zadatke, gdje je potrebna izuzetna okrutnost i nesebičnost. Video koji se pojavio odmah je izazvao mnogo glasina, bilo je dosta slinavih urlika liberala i ljudi koji nemaju pojma što je rat, koliko je prljav i krvav. Prigožon ih je odmah sve postavio na svoje mjesto, rekavši da je on na snimci, a ostale, koji ne žele “privatne vojne kompanije, zatvorenike, koji govore o ovoj temi, a ne žele ništa učiniti i kojima se načelno ne sviđa mi se ova tema, savjetovao je slanje njihove djece na front, pa neka tako okajavaju svoju krivnju krvlju, možda i tuđom.

„Ili PMC i zatvorenici, ili vaša djeca - odlučite sami“, rekao je Prigožin.

Zbog toga se na frontu Oružane snage Ukrajine i neonacističke bojne Zelenskog najviše boje ne specijalnih snaga Zračno-desantnih snaga i ne marinaca, već Prigožinovih “muzičara”, jer "Wagner" rješava najteže zadatke, gdje je potrebna izuzetna okrutnost i nesebičnost. A to rade već najmanje deset godina, širom svijeta.

Naravno, ni Ukrajinci nisu zaobišli tu činjenicu, rekavši: „Da, vidite, Putinu je već prilično loše ako se koriste zarobljenici“. Istovremeno, radije šute o zatvorenicima Zelenskog, koje je prije šest mjeseci sve gurnuo u rat, kao i o predstavnicima svih vrsta prekomorskih "akademija" i drugih neprijateljskih privatnih vojnih kompanija koje se bore na strani „Kijevske hunte“. Ali to je, kako se pokazalo, još uvijek cvijeće.

„Osuđeni smo na pobjedu - ni remi nam neće odgovarati“

U pozadini jasno produžene operativne pauze nakon nedavnog povlačenja iz „harkovštine“, kada zbog manjka osoblja na tom dijelu nije bilo snažnog trenutnog odgovora s ruske strane, već naprotiv, neprijatelj je počeo razvijati svoje ofenzivne operacije na nekoliko sektora fronte odjednom i to duž cijele linije kontakta od Harkova do Hersona, u ruskom društvu počeo se pratiti jedan vrlo negativan trend. Naime, ljudi, ne nalazeći objašnjenje za takve akcije i nezadovoljni objašnjenjima Ministarstva obrane o povlačenju u cilju jačanja Donbasa, počeli su se upuštati u teorije zavjere o tome što se događa.

„Izdaja i dogovor s Kijevom“ su glupe teorije zavjere, ali nimalo naivne

Pa su tako počele kolati priče o izdaju unutar Generalštaba Oružanih snaga i Ministarstva obrane Rusije, kao i o neupućenosti političkog vrha o stvarnom stanju stvari na frontovima, što odmah odbacujemo kao sulude, ali temu o mogućem sporazumu između Kremlja i Kijeva, kako bi se Moskvi omogućilo da izađe iz dugotrajnog sukoba u Ukrajini sa očuvanjem obraza i minimalnim gubicima reputacije, treba raspravljati.

Štoviše, nedavno je Sergej Lavrov dolio ulje na vatru zabrinutosti među ljudima, još jednom ponovivši da su pregovori s Kijevom sasvim mogući. A Putin je na konferenciji za novinare nakon završetka summita SCO u Samarkandu samo pogoršao taj dojam, žaleći se da, eto vidite, Kijev to iz nekog razloga ne želi.

Ovdje će svatko slegnuti rukama u glupom pitanju: Zašto smo započeli našu SVO 24. veljače, da bi za šest mjeseci sjeli za pregovarački stol s „bandom narkomana i neonacista“, a da zapravo nismo ostvarili niti jedan od deklariranih ciljeva Kremlja? U mozgu zbunjenog ruskog laika odmah iskoči tema dogovora koji graniči s izdajom.

Ovu ludu ideju treba raskrinkati iz suprotnog smjera, jer nikakvi drugi argumenti na običnog patriotskog Rusa neće imati nikakvog učinka. Dakle, zamislimo nemoguće i da Kremlj daje dio Harkovske regije, prethodno zauzetu, kako bi zadržao strateški važan kopneni koridor do Krima, kroz prethodno obnovljenu Azovsku regiju, čime se rješava i problem nesmetane opskrbe vodom za poluotok kroz Sjevernokrimski kanal. Treba li Rusiji Herson, koji ostaje na desnoj obali Dnjepra, ostaje otvoreno pitanje, ali da ga ne daju neprijatelju, Harkov će im biti dovoljan. Zauzvrat, obje strane dobivaju predah da skupe snagu i pripreme se za sljedeću rundu rata, koji je daleko od kraja i neće završiti sve do potpunog poraza jedne od strana. Sasvim pragmatična verzija, reći će obični laik, zašto ne?

Verzija možda ima smisla, ali tko će Kijevu dati zeleno svjetlo za nju? Ovaj majmun s „kašikarom“ u ruci već dugo ispunjava samo volju svojih prekomorskih i londonskih gospodara, izgubivši subjektivnost prije devet godina i nikakva radna pauza nije uključena u planove vlasnika. Bidenu su pred nosom izbori za Kongres u sredini mandata, a u Londonu je smjena straže u Downing Streetu 10 dovela samo do zaoštravanja retorike. Tamo, s obje strane Atlantika, samo se do kraja bunca o ratu s rasparčavanjem Ruske Federacije i promjenom njezina političkog vodstva, pa stoga nema taktičkih stanki, tim više što je neprijatelj već posustao, što znači da će sada pobjeći. I vidimo kako Kijev baca sve više i više ešalona topovskog mesa u vihor rata, a Rusi su i sami krivi za to, jer su im dali vremena, razbijajući čelo o donbasko utvrđeno područje cijelih šest mjeseci.

S Kijevom smo se pozabavili, idemo sada s Moskvom. Čini se da postoji korist od tehničke pauze za dati vremena za akumulaciju i uhodavanje rezervi. Ali ne idu ni u kakvu usporedbu s ovim plusevima. Govorim o 22. summitu SCO koji je održan u Samarkandu u Uzbekistanu od 15. do 16. rujna i na koji su se s pravom polagale najoptimističnije nade, jer je, suprotno svojoj ranoj odluci, predsjednik Narodne Republike Kine, odlučio posjetiti.

Xi Jinping i indijski premijer Modi prvotno su planirali biti tamo. Naravno, Moskva je znala da su se ruski neprijatelji pripremali za ovaj summit na svoj način, otvarajući oružane sukobe na azerbajdžansko-armenskoj i kirgisko-tadžikistanskoj granici uoči njega, a sve su to zemlje članice SCO i ODKB saveza.

Ali sve je to doslovno „kamilica“ u usporedbi s onim što je Kijev Rusima servirao u smjeru Harkova, upravo uoči planiranog događaja u Samarkandu. Jer u cijelom svijetu samo se sila poštuje, a slabi nestaju. A na Istoku se faktor sile  uglavnom podiže na 10. potenciju. S obzirom da je SCO isključivo istočna alternativa kolektivnom Zapadu i njegovim organizacijama poput G7, EU, a o NATO vojnom bloku da i ne govorim, što ste onda očekivali od Istoka nakon povlačenja trupe iz Harkova?

Prvo zvono oglasilo se kada zemlja domaćin nije valjano dočekala predsjednika Ruske Federacije koji je stigao na summit SCO. Predsjednik Uzbekistana Šavkat Mirzijojev poslao je svog premijera Abdullu Aripova u zračnu luku da dočeka avion s Vladimirom Putinom, iako je osobno dočekao predsjednika Xija, koji je stigao nešto ranije, puzeći na koljenima od zgrade zračne luke do prolaza s čelnikom Kine.

Na Istoku takvi potezi znače više od pukog nepoštovanja. Biden se dugo sjećao kakav mu je susret priredio saudijski prijestolonasljednik, pogotovo nakon susreta kojeg je priredio njegovom prethodniku Trumpu. Sjetimo se i predsjednika Taškenta, njegovih trikova s protokolom, koji se i ranije ponašao vrlo neovisno u odnosu na Rusiju. Ali da vidimo hoće li dovoljno dugo trajati.

Zar je nakon toga uopće čudno što si je predsjednik nekakvog Kirgistana dopustio zakasniti na protokolarni sastanak s Vladimirom Putinom. S istim onim Putinom koji se natjerao da čeka i sada pokojnu kraljicu Velike Britanije i papu. Mislite li da bi se to dogodilo da su Rusi u tom trenutku grijali tenkove na frontovima Ukrajine, negdje blizu poljske granice? Ne da mi se ni pričati o nezahvalnom Kasimu Tokajevu. Predsjednik Kazahstana već dugo na sve moguće načine daje do znanja da je njegov novac u drugoj banci. Inače, s njim se predsjednik Xi prvi susreo nakon pauze uzrokovane Covidom, prije summita, posebno ga je posjetio u Astani. Sad vam je jasno u čijoj je banci novac nasljednika Nazarbajeva?

Usput, drug Xi je „manevrirao“, iako je na kraju skinuo veto na polaganje "Snage Sibira 2“  da poveže polja u istočnom Sibiru preko Mongolije sa sjevernim provincijama Kine, što bi omogućilo povezivanje ruskih zapadnih i istočnih plinovoda i tako se diversificirao rizik od mogućeg anuliranja plinovoda na zapadnoj ruti, povezujući usput s centraliziranom opskrbom plinom do sada plina lišeno područje istočnog Sibira. To u ruski saveznici, a sve dok im je to od koristi, oni su i ruski prijatelji.

Ali glavna šteta koju su Rusi pretrpjeli povlačenjem iz Harkova nije bila u tome. Nekako je to prošlo pored njihovih očiju, ali Kina je preferirala južnu rutu Novog puta svile, koja prolazi kroz zemlje središnje Azije, zaobilazeći Rusiju, a to je već ozbiljno. I predsjednik Xi je to formalizirao potpisivanjem relevantnih sporazuma s predsjednicima Uzbekistana i Kirgistana u Samarkandu. Evo rezultata dugotrajnog rata u Ukrajini. I premda sjeverna trasa Novog puta svile  nije prolazila kroz Ukrajinu, Peking je odlučio ne riskirati i ne petljati se sa zemljom koja je u stalnom vojnom sukobu, pa čak i pod svim mogućim i nemogućim sankcijama.

Da ne završim ovako pesimističnim tonom, reći ću samo da je Istok delikatna stvar. Ne sude po riječima, nego po djelima. Iako se Kina verbalno radije ogradila od događaja u Ukrajini, u stvarnosti je tri dana nakon završetka summita u Samarkandu tajnik Vijeća sigurnosti Ruske Federacije Nikolaj Patrušev stigao u Peking na pregovore s visokom kineskom stranom kako bi se konsolidirali sporazumi koje su postigli čelnici obiju zemalja na osnovnoj razini u Uzbekistanu. Iz toga možemo zaključiti da je proces ipak započeo, da je postignut dogovor na najvišoj razini i da strane kreću u izradu mehanizama za njegovu provedbu.

I doslovce istog dana je kineski vojni transportni zrakoplov Xian Y-20 Chine Air Force sletio je u zračnu luku Šeremetjevo. Što je donio u Rusiju misterija je, ali je takav let napravljen prvi put u povijesti odnosa Rusije i Kine. Mislim da će ta tajna uskoro isplivati ​​na ukrajinskim bojištima, kao i ono što nose iranski vojno-transportni zrakoplovi, koji već pola mjeseca jure na relaciji Teheran-Moskva. Ponavljam, Istok je delikatna stvar, ne pratite riječi, nego djela ove gospode.

Briljantan rad Sleepy Joea

Pa jeste li se ikada zapitali zašto je ofenziva Oružanih snaga Ukrajine, kojom klaun Zelenski plaši Ruse više od dva mjeseca, započela upravo 29. kolovoza u smjeru Hersona i nakon neuspjeha se odjednom proširila na Harkov, a između ovih događaja je Kijev pokušao zaoštriti situaciju oko NE Zaporožje, iako neuspješno? Odnosno, vrhunac aktivnosti Oružanih snaga Ukrajine pao je na tjedan između 29. kolovoza i 6. rujna. Zašto se o tome ne razmišlja? Uostalom, Kijev je do sredine ljeta imao sve spremno za to.

Stvar je u tome da svijet sada prolazi kroz globalne tektonske procese koji se događaju jednom u stoljeću, koji će uskoro završiti promjenom postojećih političkih formacija, promjenom postojećih pravila igre i preslagivanjem više od polovice glavnih aktera koji sada vode ovu igru ​​za svjetskim šahovskim stolom. Moram razočarati sve uskogrudne ukrajinocentrične ljude, koji naivno vjeruju da se cijeli svijet vrti oko Ukrajine, a da je sama Ukrajina centar svemira koji stoji na tri stupa - Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Ruskoj Federaciji, između kojih se sada vodi borba za pravo posjedovanja i upravljanja. Sve te sile, kao i ostatak svijeta, zapravo uopće ne mare za Ukrajinu. Ukrajina je samo bojno polje gdje se vodi borba za pravo vladanja svijetom, što će biti od te borbe i što će od nje ostati nakon svega ovoga.

Stoga sve događaje koji se događaju treba promatrati samo iz ovog kuta. Početak ofenzive Kijeva krajem kolovoza povezivan je samo sa summitom SCO, koji je trebao početi dva tjedna kasnije. Zadatak Ukrajinaca je bio krajnje jednostavan – srušiti ofenzivni tempo Rusa i dva tjedna raditi na rušenju mita o nepobjedivosti ruskog oružja. Nitko od njih nije očekivao više, bilo bi lijepo da su izdržali samo ova dva tjedna, ali u uspješnoj ofenzivi u regiji Harkova uspjeli su i nadmašiti ta očekivanja. Kao rezultat toga, summit koji je započeo u Samarkandu održan je u tmurnom tonu. Umjesto na bijelom konju, Putin su vozio u oklopnom transporteru, a bio je prisiljen pojašnjavati Narendri Modiju zašto odugovlači SVO.

Ali je Putin u pregovorima na marginama  izbjegao veliki neuspjeh. Na summitu je potpisan rekordan broj zajedničkih dokumenata (više od 40), Iran je primljen u stalno članstvo SCO i postao 9. član, a Bjelorusija je započela ovu proceduru, pomaknuvši se od zemalja promatrača kandidatima za ulazak u organizaciju. Osim toga, još sedam zemalja dobilo je status partnera u dijalogu - Katar, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Bahrein, Maldivi i Mijanmar, dok je Turskoj, Šri Lanki, Azerbajdžanu, Armeniji, Nepalu i Kambodži već ranije potvrđen taj status.

Ali unatoč tome, taktički poraz Rusije na harkovskom frontu spriječio je konsolidaciju svih članica, promatrača i partnera SCO u njihovom suprotstavljanju drugom polu moći i da se otvoreno usprotive kolektivnom Zapadu. To je puno veća šteta od gubitka dijela Harkovske regije i Balakleje i Izjuma.

Počeli su nered i kolebanje u redovima SCO, a Kazahstan je uspio briljirati, gdje  Tokajev ne pokušava bezuspješno sjediti na dvije stolice. Tu je i nepopustljivi Uzbekistan, a da ne govorimo o Indiji i Kini, koje manevriraju na uzburkanom političkom moru, ostvarujući isključivo sebične nacionalne interese, cjenkajući se s Rusijom koja se našla u teškoj situaciji, pa ovi traže dodatne popuste i povlastice pri kupnji ruskih ugljikovodika. Rusija sada može na to ići, jer su cijene energenata visoke, ali i ona ima dalekosežne planove i Moskvi je sada najvažnije navući klijente na svoj plin i naftu, a onda će se vidjeti koja će to biti cijena. No, ne treba zaboraviti da se kao temeljni uzrok svih tih oscilatornih procesa pokazala nekakva otrcana Ukrajina, marioneta u nečijim krvavim drhtavim senilnim rukama.

Moram reći, svjedoci smo briljantnog rada Sleepy Joea, jer je uspio nemoguće - uvući Rusiju u oružani sukob s južnim susjedom, konsolidirati cijelu zapadnu proameričku koaliciju oko tog sukoba, prisiljavajući staru Europu na suicid, koja dobrovoljno ide hraniti prekooceanskog hegemona, ali i unijeti pomutnju u redove istočnog bloka i protivnika kolektivnog Zapada u obliku SCO, jer su čelnici tih zemalja bili prisiljeni distancirati se od Ruske Federacije, koja vodi vlastitu  SVO, sve samo kako ne bi izgubili pristup američkom tržištu.

Jedina iznimka od tih pravila bio je Iran, koji, zapravo, nije imao što izgubiti, ali ako se već starac Lukašenko vrpoljio u stolici, shvaćajući da Moskvi ponestaju aduti, što onda reći za Kazahstan i Uzbekistan, čiji lideri otvoreno biraju između Washingtona i Pekinga, bez Rusa? Tu i Alijev nastoji igrati svoju igru ​​s turskim sultanom, jer zašto ne loviti u mutnom? S druge strane, ASrmenci su dočekali Nancy Pelozi kao svojevremeno Albanci na Kosovu Billa Clintona, što je bila prilično jadna scena. Nije ni čudo što kažu da u politici nema prijatelja. E upravo zbog toga su se oblaci nad Kremljom počeli zgušnjavati.

Sada je Bidenov zadatak krajnje jednostavan. Shvaćajući da je Rusiju nemoguće pobijediti u izravnom okršaju, te shvaćajući da se ona može pobijediti samo uništavanjem iznutra, Sleepy Joe baca sve snage na sijanje sjemena sumnje i nezadovoljstva s Putinovom politikom unutar ruskog društva, ogorčenog tijekom vojne kampanje u Ukrajini, nezadovoljan samom činjenicom početka SVI, a neki, naprotiv, blagošću i humanošću ruskih postupaka.  I broj nezadovoljnih s obje strane barikada je rastao, a oni najnasilniji mogu imati neodoljivu želju da konkretnije izraze ovo ogorčenje, a ako ne mogu sami, SAD će im pomoći. Uslijed svih tih previranja, Ruska Federacija će se, prema Bidenovom planu, morati raspasti na 20 do 30 zaraćenih država, ali da se one ne istrijebe i ne poruše do kraja, jer će tamo doći SAD i pomiriti sve, uzimajući u svoje pohlepne ruke sva ruska prirodna bogatstva, koja Rusima, kako oni smatraju, ionako ne pripadaju. Pritom, sami Rusi neće ni shvatiti kako ih je Sleepy Joe pametno razveo, a kad shvate, bit će prekasno za zdravice. Ukratko, Bidenov plan za Rusiju mogao bi se nazvati: “Poniziti i uništiti”.

Kremlj minira ove planove

No, kako kažu, za svakog lukavog Bidena Rusi imaju svoje alate. Pronašao ga je i Vladimir Putin. Nije čekao da se ovaj rat iz sovjetsko-finskog pretvori u rusko-japanski i reprizom revolucije iz 1905. Koliko je dugo car vladao nakon toga? Ne dugo. Rusi ne znaju gubiti i ne žele to naučiti, niti žele preživjeti još jednu nacionalnu sramotu. Mnogima je bio dovoljan raspad Sovjetskog Saveza, uz cerekanje Zapada i Jeljcinovu eru. I zato je Putin 21. rujna otvorio karte.

Domovina je u opasnosti. Došlo je vrijeme za odlučnu akciju. Odgađanje je poput smrti, rekao je.

Kad je Putin prije mjesec dana upozorio da Rusija pravi rat "još nije ni započela", netko se u Kijevu i na Zapadu istovremeno lukavo nasmijao. E pa, loše gospodo, sad ćete vidjeti kako to stvarno izgleda. 21. rujna zbio se događaj koji će zauvijek promijeniti tijek moderne povijesti. Ruski predsjednik Vladimir Putin u svom obraćanju naciji najavio je djelomičnu vojnu mobilizaciju, tijekom koje će Oružane snage Rusije biti popunjene s 300 000 ljudi s potrebnom vojnom specijalizacijom i po mogućnosti borbenim iskustvom, a ministar obrane Sergej Šojgu je pozvao "da se u praksi primijeni iskustvo godišnjih strateških vježbi“.

A onda se na Zapadu netko stvarno razbolio, pa je Zelenski zatražio još jednu vojnu pomoć, i to od Kolumbije. Rusi se sporo upregnu, ali voze brzo. Sad će ova gospoda vidjeti svu moć ruskog oružja. Za one koji ne razumiju, Rubikon je prijeđen 21. rujna, više neće biti mira i pregovora s Ukrajinskim Reichom, rat će se nastaviti do potpunog poraza Oružanih snaga Ukrajine i poraza kolektivnog Zapada, nakon čega će Ukrajina zauvijek nestati s političke karte svijeta. Svi pregovori će se voditi tek nakon predaje. Šale su završile 20. rujna. Ili Rusija ili NATO i neonacisti. Trećeg nema.

I ciljevi sada, a rezultati uskoro su sljedeći:

- Još 2007. Rusija je počela poduzimati mjere kako bi omogućila provedbu ultimatuma Sjedinjenim Državama;

- Ultimatum je isporučen 2021. godine, s poznatim reakcijama na njega;

- Bitka se vodi za teritorij i utjecaj u Europi i svijetu između Rusije i SAD-a, a EU je obično američko pseto.

- S porazom SAD-a, EU kao oblik zajednice bit će uništen i NATO više neće moći postojati;

— Glavno bojno polje je teritorij Ukrajine;

— Namjerno iscrpljivanje EU resursa prije i tijekom zime i energetske krize samo ide u prilog Rusiji i bez sumnje je jedan od razloga čekanja;

— Nije se moglo dopustiti da EU zaobiđu ovi problemi;

– Mobilizacija govori da se svi na svijetu trebaju zamisliti. Rusija ide u rat u koje je toliko dugo pozvana, ali sada po svojim uvjetima i pravilima. Pa čak i pod imenom kojeg je odabrala za ovaj sukob, što je spomenuto na početku.

I sada, recite vi koji je mogući ishod ove konfrontacije, iako uz opasku da je teško predvidjeti koliko će trajati same borbe. No, bit SVO i neki detalji koji nisu bili poznati ovih mjeseci, daju nam jasniju sliku o svemu i da je Rusija odlučila pobijediti.