Nakon Ukrajine, pokušaja u Crnoj Gori, sada država otima i stvara autokefalnu Latvijsku pravoslavnu crkvu 

Najnovija vijest je tema koju pratim godinama. Naime, Letonija je državnim dekretom jednostavnom prisvojila Rusku pravoslavnu crkvu i proglasila je autokefalnom. Kasnije možete pročitati dva duža članka na temu kako se crkveni poslovi koriste za pokušaj očuvanja hegemonije Zapada u „neprijateljskoj“ pravoslavnoj civilizaciji. Prvi se dotakao Ukrajine, gdje je patrijarh Bartolomej dodijelio autokefalnost nekanonskoj Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Kijevske patrijaršije, a drugi se bavi sada već propalim pokušajem Mila Đukanovića da u Crnoj Gori nekakvim Zakonom o vlasništvu stvori Crnogorsku pravoslavnu crkvu. U međuvremenu su Srpska pravoslavna crkva i Ruska pravoslavna crkva preduhitrili Carigradsku patrijaršiju, odnosno, priznali su de facto stanje na terenu i prije Bartolomeja priznali Makedonsku pravoslavnu crkvu, čime su je pridobili kao sestrinsku crkvu na svoju stranu. Iako su se neki u Srbiji bunili, uopće ne shvaćaju mudrost ovog poteza za odnose Makedonaca, Srba i Rusa u budućnosti, koji će biti bratski i sestrinski u kanonskom smislu i NATO  stratezi od Makedonaca neće moći stvarati anti-Srbe ili anti-Ruse, kao što je to slučaj u Ukrajini.

No, sada imamo apsolutno nevjerojatan  zakon, bez presedana u svjetskoj praksi, osim u NDH. Naime, priprema se za donošenje zakon u Latviji, a tiče se izravno Ruske pravoslavne crkve. Država izravno intervenira u crkvene poslove i zahtijeva od latvijskih pravoslavaca da se odvoje od kanonskih veza s Moskvom.

Predsjednik Latvije Egils Levits podnio je parlamentu zemlje prijedlog zakona o potpunom odvajanju Latvijske pravoslavne crkve (LPC) od Moskovske patrijaršije. Prema riječima poglavara Latvije , „država Latvija priznaje da je Latvijska pravoslavna crkva potpuno neovisna i autokefalna i da ne ovisi o autoritetu bilo koje druge Crkve izvan Latvije.”

Protojerej Nikolaj Balašov, savjetnik patrijarha moskovskog i cijele Rusije Kirila, već je komentirao ovu situaciju. Prema njegovim riječima, “čini se da se u Latviju vraća moral predratne diktature Karlisa Ulmanisa. Dvadesetih godina prošlog stoljeća vlasti su također izvršile snažan politički i policijski pritisak na Latvijsku pravoslavnu crkvu kako bi isključile njezine veze s Ruskom pravoslavnom crkvom i prenijele je pod jurisdikciju carigradskog patrijarha, po uzoru na susjednu Estoniju.

Sa strane ruske države, Maria Zaharova, posebna predstavnica ruskog ministarstva vanjskih poslova, reagirala je kratko, ali emotivno. Na svom Telegram kanalu napisala je sljedeće: “Predsjednik Latvije je parlamentu podnio amandmane koji predviđaju status Latvijske pravoslavne crkve neovisne o Moskovskoj patrijaršiji. Opskurno“.

I u ovoj situaciji doista se postavljaju pitanja o tome koliko je takvo uplitanje države u život Crkve dopustivo, kao i o pravnom i kanonskom statusu LPC. Latvijska pravoslavna crkva, unatoč relativno maloj veličini vjernika od 16% stanovništva zemlje, ima status samouprave. Odnosno, ima istu široku autonomiju i potpunu administrativnu i ekonomsku neovisnost u unutarnjim poslovima kao Ukrajinska ravoslavna crkva Moskovske patrijaršije (UPC-MP).

Međutim, o prijelazu jedne ili druge autonomne ili samoupravne crkve u status autokefalne i potpuno neovisne ne odlučuje se nikakvim zakonom ili državnom uredbom. Pitanja ove vrste rješavaju se u skladu s crkvenim tradicijama i kanonima,  na Pomjesnom saboru u nazočnosti arhijereja kako Majke Crkve, odnosno u ovom slučaju RPC, tako i Crkve koja pretendira na autokefalnost, u ovom slučaju LPC. Međutim, veliko je pitanje traži li sada LPC crkvenu neovisnost. Hijerarhija ove crkve dosad se ni na koji način nije očitovala o inicijativama predsjednika Latvije.

Ako govorimo o stvarnom statusu i stupnju slobode za Latvijsku Crkvu, onda se njome upravlja na temelju Povelje Ruske pravoslavne crkve, naime: Poglavlje XI ovog dokumenta. U kojem se ovom prigodom kaže : “Organi crkvene vlasti i uprave Autonomne Crkve jesu Sabor i Sinod, kojima je na čelu Predstojatelj Autonomne Crkve u rangu mitropolita. Poglavara Autonomne Crkve bira njezin Sabor. Predstojatelj stupa na dužnost nakon što ga potvrdi Patrijarh moskovski i cijele Rusije. To jest, mitropolit cijele Latvije je onoliko koliko je moguće neovisan od Moskve, koliko može biti neovisan poglavar jednog od dijelova jedne Pomjesne Crkve.

A u izražavanju svog političkog stajališta, LPC je već pokazala ovu “neovisnost” u ožujku ove godine, kada je poglavar ove Crkve, mitropolit Rige i sve Latvije Aleksandar Kudrjašev, izjavio sljedeće : “Pravoslavni Latvijci koji govore ruski su domoljubi i lojalni Latviji i nisu odgovorni za postupke drugih država." Imajući u vidu aktualna događanja u Ukrajini.

No ni takvi iskazi političke lojalnosti LPC-u nisu puno pomogli. A sada se Latvija, protivno vlastitim zakonima, pokušava miješati u čisto vjerske poslove i kanonsko ustrojstvo Pravoslavne crkve.

U ustavu Latvije položaj vjernika naznačen je u tri članka: 99., 100. i 116. I ako se prva dva članka latvijskog ustava odnose na slobodu vjere i vjerskih udruga, kao i na jednakost pred državom i nemiješanje države u crkvene poslove, onda članak 116. donosi vrlo važnu izmjenu, govoreći da „Prava čovjeka utvrđena člancima devedeset sedam, devedeset osmi, sto, sto drugi, sto treći, sto šesti i sto osmi Ustava mogu se ograničiti u slučajevima predviđenim zakonom radi zaštite prava drugih ljudi, demokratskog ustrojstva države, sigurnosti društva, blagostanja i morala. Na temelju uvjeta iz ovoga članka može se ograničiti i širenje vjerskih uvjerenja.” Očigledno je, prema mišljenju latvijskog predsjednika, takav "odvojeni slučaj" za ograničavanje vjerskih prava LPC upravo stigao.

U Latviji također postoji zakon o vjerskim organizacijama, koji je standardan za države koje se smatraju demokratskima. Općenito, kaže uobičajene stvari, na primjer, da je “u Republici Latviji država odvojena od crkve. Državne institucije su sekularne naravi. Zakonom predviđena prava vjerskih organizacija štiti država. Država i općine i njihove ustanove, te javne i druge organizacije nemaju pravo miješati se u vjersku djelatnost vjerskih organizacija.”

No, u reguliranju odnosa s pravoslavnom zajednicom, latvijska je država vjerojatno otišla dalje od svih ostalih, usvojivši 2009. godine posebnu novelu pod nazivom “Zakon Latvijske pravoslavne crkve” . Unatoč provokativnom nazivu, ovaj zakon u cjelini govori o slobodi vjeroispovijesti, a kaže se, primjerice, sljedeće: “Crkva u potpunosti ostvaruje pravo na samoupravu i samoodređenje, sadržano u njezinoj povelji u skladu s kanonima, uključujući organizacijsku strukturu i poslanje. Crkvene odluke o kanonska pitanja ne mogu se žaliti državnim institucijama.”

Državna intervencija u život LPC događala se i prije. Na primjer, 2019., kada je Sejm donio sljedeći amandman na ovaj zakon: „Samo crkveni kler i državljani Latvije čije je stalno mjesto boravka bilo u Latviji najmanje zadnjih 10 godina mogu biti poglavari Crkve, mitropoliti, biskupi i kandidati za te položaje”. Drugim riječima, sam zakon sadrži unutarnje proturječnosti, kada neki njegovi članci govore o nedopustivosti uplitanja države u crkveni život, a drugi o izravnom državnom uređenju postupka izbora poglavara LPC.

Usput, točno u isto vrijeme, 2019., pojavila se takva nekanonska struktura kao što je “Latvijska pravoslavna autonomna crkva pod jurisdikcijom Carigradskog patrijarhata”. U slučaju Latvije nije čak ni vrlo jasno zna li Carigradska patrijaršija za postojanje takve vjerske organizacije.

Latvijska kanonska crkva je ovom prilikom službeno izjavila : „Trenutno je stanje stvari sljedeće: naša Latvijska pravoslavna crkva je registrirana u Latviji, a na inicijativu Viktora Kontuzorova registrirana je još jedna nova vjerska organizacija – Autonomna Latvijska pravoslavna crkva. Crkva pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije.” Riječ je o dvije pravne osobe koje nemaju ništa zajedničko. Nova registracija nema nikakve veze s Latvijskom pravoslavnom crkvom Moskovske patrijaršije i ne utječe ni na koji način na položaj naše Crkve.”

Ovdje valja spomenuti još jednu baltičku zemlju - Estoniju i tamošnji položaj pravoslavlja, budući da je ovo pitanje, između ostalog, spomenuo i savjetnik patrijarha protojerej Nikolaj Balašov. A u Estoniji danas vlada svojevrsna "crkvena šizofrenija". Tamo djeluje Estonska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije, također u samoupravnom statusu, a uz nju i takozvana Estonska apostolska pravoslavna crkva (EAPC), koja je autonomni dio Carigradske patrijaršije.

Međutim, nitko je u pravoslavnom svijetu ne priznaje, osim Carigrada, baš kao što EAPC ne priznaje Moskovsku i niz drugih Pomjesnih crkava. Općenito, ova situacija, opet izazvana od strane Carigrada, otprilike je ista kao u Ukrajini, a sa stajališta crkvenog prava naziva se “raskol”. I, naravno, to ne vodi ničemu dobrom.

U Latviji je pritisak na crkvu, ograničavanje njezina djelovanja i nasilna promjena statusa za latvijske državnike zapravo postala norma. Što će se sljedeće dogoditi? Ovdje postoji nekoliko opcija.

Prvo, latvijske vlasti usvajaju ovaj zakon, ali Latvijska pravoslavna crkva ga se ne pridržava. Tada se, sa stajališta latvijskog zakonodavstva, stavlja "izvan zakona", sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. U povijesti se te posljedice tradicionalno nazivaju progonima kršćana.

Druga opcija je da hijerarhija LPC prizna zakone Latvije i samostalno objavi svoju autokefalnost. Ali tada će ova zajednica biti izopćena iz zajedništva s Majkom Crkvom. Njezina će hijerarhija biti razriješena, a ako ustraje u grijehu raskola, bit će potpuno anatemizirana. Slijedom toga, cijeli pravoslavni svijet, uz iznimku Carigrada, neće priznati ni novu raskolničku crkvu, niti ijedan sakrament kojeg izda. A ako to ne učine druge pravoslavne crkve, Vatikan ima praksu da se ne miješa u ove poslove i ni on ne daje priznanje, ni ovakvih crkvi , niti njenih sakramenata i obreda.

Treća opcija je i dalje organiziranje Arhijerejskog, a zatim i Pomjesnog sabora u Moskvi, gdje će arhijereji LPC iznijeti svoj stav, a na temelju tog stava, kao i stava Moskovske patrijaršije, sačinit će se zajednički i donijet će se saborska odluka.

Važno je samo shvatiti da će takav razvoj, ako do njega uopće dođe, biti iznimno težak zadatak. Jer sam razlog, a to je da je država Latvija ušla u sustav crkvene uprave a da nikoga nije ni pitala, je jedna velika vjerska i politička provokacija. I neviđen slučaj pritiska na Crkvu.

Kao što je navedeno  u kanalu Russia in Global Affairs: “Kada država odluči odvojiti crkvu od države, mi to znamo. Kad država odluči odvojiti crkvu od crkve, to je nešto sasvim novo.”

Dalje slijede dva opširnije članka koja pojašnjavaju pravi problem u geopolitičkom i geostrateškom smislu naizgled „nevažnih vjerskih poslova“.

Pravoslavni raskol istočnih Slavena nema veze s religijom već geopolitikom

Nešto ranije sam pokušao objasniti raskol unutar pravoslavnog svijeta, nakon što je ekumenski patrijarh Bartolomej iz Carigrada ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi priznao pravo na autokefalnost.

U oba slučaja je jasan plan američke nekonzervativne i atlantističke elite, kojeg je u svom navodnom predviđanju u knjizi “Sukob civilizacija” predvidio američki politolog Samuel Huntington, vrlo blizak pokojnom Zbigniewu Brzezinskom, Fukuyami, Kissingeru, Sorosu i “staroj gardi” koja je vjerovala da je pobijedila u borbi za unipolarni svijet na čelu sa Sjedinjenim Državama.

Kao što smo ranije podsjetili, tko je bolje razumio ovo djelo, baš kao i “Veliku šahovsku ploču” Zbigniewa Brzezinskog, dobro zna da to nisu pretpostavke i predviđanja, nego je riječ o konturama detaljno razrađenih planova za djelovanje u budućnosti. Tako gospodin Samuel Huntington previđa “kako će neizbježno doći do sukoba između Zapada, islamskog svijeta, pravoslavnog svijeta, Latinske Amerike, istočnog svijeta koji kao zasebne cjeline sadrži budističke zemlje istočne i jugoistočne Azije, države pod kineskim utjecajem, države pod indijskim utjecajem, Japan kao specifične civilizacije i civilizacije subsaharske Afrike.

Na djelu već vidimo sukobe unutar svih tih svjetova, a svi su potaknuti djelovanjem krugova kojima pripada Samuel Huntington. Zapad, posebice Europska unija, puca po šavovima, islamski svijet potresaju izvana izazvani ratovi i sukobi, civilizacije subsaharske Afrike, sve do jedne po francuskim i američkim utjecajem, razaraju vjerski, sektaški i građanski ratovi, a pravoslavni svijet, uz sukobe ranije u Gruziji, trenutno u Ukrajini, proživljava povijesni raskol.

“Treći Rim” i novi veliki raskol u kršćanskom svijetu

Raspad odnosa između Moskve i Konstantinopola, nakon odobravanja autokefalnosti pravoslavnih crkvi  u Kijevu ima izrazito političko i geopolitičko značenje, daleko više od Velikog raskola iz 1054. godine. Američki politolog Samuel Huntington je u svojom poznatom eseju “Sukob civilizacija” odredio da granice zapadne civilizacije završavaju tamo gdje počinje pravoslavni svijet, koji je po svojoj sklonosti kontemplaciji i poštivanju tradicije od oca geopolitike Rudolfa Kjellena nazvan  “ogromnim prostorom Istoka”. Ono što Huntington nije uspio uočiti, dok je razvijao svoju teoriju u trenucima neposredno nakon završetka Hladnog rata, bila je činjenica da će Zapad, kojeg u toj viziji čine Sjeverna Amerika i zapad Europe, uspjeti proširiti svoj domet djelovanja i utjecaja daleko unutar granica “pravoslavnog svijeta”.

Naime, nakon implozije Sovjetskog Saveza i takozvanog socijalističkog bloka, dominantni američki utjecaj na europskom kontinentu je potaknuo brze procese ekonomskih i monetarnih ujedinjenja i širenje budućeg saveza na istok, kako bi se u njega uključile bivše zemlje članice Varšavskog pakta i sam SSSR.

Poznati američki strateg Zbigniew Brzezinski je bio svjestan procesa u tijeku i poznata je njegova izjava iz tog razdoblja prema kojoj sve teče po planu.

“Svako širenje europskog političkog područja djelovanja je automatski je širenje američkog utjecaja. Proširena Europa i prošireni NATO poslužit će kratkoročnim i dugoročnim interesima europske politike. Proširena Europa će proširiti doseg američkog utjecaja, bez da se istodobno stvara integrirana Europa koja se može suprotstaviti Sjedinjenim Državama u pitanjima od geopolitičke važnosti, osobito na Bliskom istoku“, rekao je u vrijeme euroatlantske ekspanzije Zbigniew Brzezinski.

Tako je nekoliko balkanskih zemalja s područja pravoslavne tradicije prije svega Bugarska i Rumunjska, brzo ušle u EU i NATO. Ovdje nismo u obzir uzeli Grčku, koja je također dio tog svijeta, a desetljećima je dio Sjevernoatlantskog saveza. Taj je proces još uvijek u tijeku. I nedavno se Zapad uspio proširiti i uključiti u svoju sferu utjecaja nove zemlje čisto pravoslavne tradicije, kao što su Gruzija, Crna Gora i Ukrajina, a nakon promjene naziva, po svemu sudeći, tom će se društvu pridružiti i takozvana “Sjeverna Makedonija”.

Više ili manje svjesni činjenice da je svaka velika geopolitička orijentacija prvenstveno i duhovna orijentacija, stratezi u Washingtonu su nakon kraja komunizma i završetka katastrofalnog doba Borisa Jeljcina vidjeli da Moskva sve više i ponovno postaje središte duhovne privlačnosti i da se počinje oživljavati mit “Trećeg Rima”.

Namjerno su odlučili podržati i potaknuti sve moguće podjele unutar “pravoslavnog svijeta”, što će u budućem sukobu, kojeg predviđa Huntington, dati velike prednosti Zapadu. U tom kontekstu, priznavanje autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, koja je neovisna od Moskovske patrijaršije i prekid euharistijskog zajedništva između Moskve i Carigrada, koji je vrlo malo popraćen u zapadnim medijima, može biti izuzetno zabrinjavajući presedan koji bi mogao imati ozbiljne posljedice i utjecati na budućnost cijelom području bizantsko-pravoslavne kulture. Jedan od utjecajnih pravoslavnih poglavara je i srpski patrijarh Irinej, koji je prepoznao geopolitičku dimenziju raskola u pravoslavnom svijetu.

Crkva u Ukrajini

“Ovdje se ne radi o nikakvim temeljnim teološkim razlikama, nego se jednostavno instrumentaliziraju religija i određeni nacionalistički osjećaji“, rekao je pokojno srpski patrijarh Irinej nakon odluke Bartolomeja da prizna autokefalnost dvije ukrajinske pravoslavne crkve.

Prevratnički predsjednik Ukrajine, Petro Porošenko, dugo je vršio pritisak na patrijarha Bartolomeja u Carigradu, koji ima status prvog među jednakima među istočnim patrijarsima, da ukrajinskim crkvama prizna pravo na autokefalnost. Kijev i njegovi sponzori znaju da će se time dodatno osigurati “odvajanje” od Moskve i da će se završiti proces fragmentacija, koji traje do danas.

Ukrajinska crkva je u stvari bila je podijeljena u tri različite jurisdikcije. Prva i najveća je Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovske patrijaršije, kao što ime govori, ujedinjena s Moskvom. Ovu crkvu vodi mitropolit Kijeva i sve Ukrajine Onofrije i ova je crkva do sada jedina priznata kao kanonska crkva, i  stoga je u zajedništvu s drugim pravoslavnim crkvama.

Druge dvije nekanonske crkve su Ukrajinska pravoslavna crkva-Kijevske patrijaršije, osnovana 1992. od strane samozvanog patrijarha, bivšeg mitropolita Filareta, te Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva koja je ponovo uspostavljena 1990. godine, nakon što je prvi put proglasila autokefalnost  od Moskve tijekom političkih previranja i  rata 1921. Na čelu ove ponovno osnovane crkve je mitropolit od Kijeva Makarije.

Atlantistički državni udar 2014. i posljedični politički sukob s Rusijom su pogoršali i dalje pogoršavaju jaz između Moskovske patrijaršije i Kijeva, do te mjere da je patrijarhu Moskve i sve Rusije Kirilu zabranjen ulazak u Ukrajinu, dok je mitropolit Hilarion bio odbijen na ukrajinskoj granici.

Crkva u Moskvi

Konačnim priznavanjem pravo na autokefalnost dvije nekanonske crkve, carigradski patrijarh Bartolomej je ponovno u puno kanonsko zajedništvo s ostalim crkvama primio Kijevsku patrijaršiju sa spomenutim samozvanim patrijarhom Filaretom Denišenkom. Ali je ova odluka dovela do raskola s Moskvom i razbijanje zajedništva s ostalim pravoslavnim crkvama. Uz Carigrad, to su i patrijaršija Antiohije, Jeruzalema i Aleksandrije.

Ova odluka carigradskog patrijarha je u prvom redu ozbiljna jer bi mogla potaknuti nove podjele. Crnogorske i makedonske crkve, država koje su već uključene u sferu utjecaja Zapada i NATO pakta, tražit će da se i njima prizna pravo na odvajanje od Beograda, koji još uvijek nije sklon kompromisima s “atlantistima”.

Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je već podijeljena na dvije struje, od kojih jedna zagovara, a druga podržava održavanju sadašnjeg statusa. Kod Makedonaca, nakon nedavnog dogovora s Grčkom o promijeni imena, kako bi se pogodovalo procesu integracije u NATO i EU, situacija je slična. Dakle, podjele između Rusa i Ukrajinaca, kao i među narodima biše Jugoslavije, se vrlo učinkovito provode oko kanonskih pitanja, jer temeljnih teoloških razlika u nauku tih crkava nema.

Ni situacija u Moldaviji nije najbolja, gdje je zemlja podijeljena između mitropolije Kišinjeva, pod jurisdikcijom Moskve i mitropolije Besarabije, pod jurisdikcijom Rumunjske pravoslavne crkve.

Ovaj proces fragmentacije nema samo kanonsku dimenziju, nego dovodi do fragmentacije pravoslavlja kao cjeline, što se na kraju ogleda u teškim podjelama između zemalja i naroda koji dijele svoje vjerske i kulturne baštine.

Crkva u Moldaviji

Ovdje se ne smije izgubiti iz vida da u  bizantsko-pravoslavnoj političkoj kulturi domovina i zemlja, a time i njena obrana ili ekspanzija, ima sakralno značenje. Nasljeđe Bizanta je odigralo odlučujuću ulogu u svim carskim i državnim entitetima koji su ga dijelili. Na primjer, uoči bitke za Kosovo 1389. godine, srpsko plemstvo, iako svjesno nemogućnosti pobjede protiv Osmanlija i činjenicu da će po svoj prilici biti poraženo i pogubljeno, što se i dogodilo, izabralo je žrtvu u ime nekog vrhunskog i svetog ideala koje bi bilo primjer budućim generacijama. Paradoksalno, čak je i Osmansko Carstvo na neki način preuzelo bizantsko nasljeđe.

Prvi ekumenski patrijarh Carigrada u vrijeme osvajanja Osmanlija, Georgios Scolarios (1405. – 1473.), za razliku od današnjeg patrijarha Bartolomeja je odbio bilo kakav oblik kompromisa sa Zapadom. No, pravo nasljeđe Bizanta se vidi u Moskvi s tendencijom da se Sveto carstvo iz Rima i Bizanta preseli u Moskvu, zbog čega je i stvoren mit imena “Treći Rim”. 

Već na prijelazu iz četrnaestog i petnaestog stoljeća, tadašnji patrijarh Carigrada, uplašen osmanskog pritiska na granicama imperijalne prijestolnice, sve nade je polagao u Moskvu. Međutim, Moskva je već 1589. dobila status patrijaršije i umjesto Carigrada se suprotstavljala Rimu i širenju na istok onoga što su zvali “latinskim krivovjerjem”. Priča u bizantsko-pravoslavnoj verziji o tome kako kršćanstvo proširilo na područja Rusije i kako je služilo kao ujedinjujući faktor vrijedna je za daljnje razmatranje i razumijevanje razloga koji su doveli do današnjeg raskola.

Bizantski izvori navode da je geografski naziv “Rus” dodijeljen zbog posebnog “crvenog” ili “crvenkastog” tijela i kose stanovništva koji je nastanjivalo ovu regiju. Međutim, čak i prema zapadnim povjesničarima, taj naziv je posljedica činjenice da je ta zemlja bila uključena u prostor okružen rijekama čija drevna imena bila Ras / Rus / Ros’/ Rus’, ovisno o rijetkim pisanim izvorima iz tog vremena. Čak i Avesta i Rig Veda, na primjer, pišu o određenom nazivu rijeke Volga i zovu je Rangha / Rankha i Rasa. Prelazak stanovništva ovog ogromnog teritorija na kršćanstvo je bio dugi povijesni proces, tijekom kojeg je bilo pet različitih “krštenja”, iako je tek u posljednjem Rusija u svim pogledima uključena unutar kršćanske ekumene. Prvo “krštenje” je bilo propovijedanje apostola Andrije u porobljenim zemljama u prvom stoljeću nakon Krista, drugo je propovijedanje Ćirila i Metoda, tvoraca slavenske abecede, također u zauzetim zemljama po nalogu bizantskog cara Mihaila III (842. – 867.). Treće krštenje ili prelazaka na kršćanstvo je bilo krštenje Rusa u Carigradu u vrijeme patrijarha Fotiusa (829. – 891.). Četvrto je bilo krštenje princeze Olge i peto obraćenje na kršćanstvo Velikog kneza Vladimira od Kijeva (980. -1015.), nećaka princeze Olge.

Priče o prošlosti ili kronika Kijevske Rus’ pripisuju se monahu Nestoru od Pečerska. Tamo se govori kako su Rusi prešli na pravoslavlje oko desetog stoljeća. Veliki knez Vladimir pokušao je slavenske klanove objediniti kroz religiju. Pokušavao je najprije s poganstvom, ali to nije uspio. Nakon toga je dobio ponude bugarskih muslimana i židovskih Hazara. Prve je odbio zbog činjenice da Rusi, ljubitelji alkoholnih pića, nikada ne bi mogli prihvatiti zabranu da piju. Druge je odbio, prema Velikom knezu Vladimiru, jer su Židovi raspršeni i odbačeni od strane vlastitoga Boga i kao takvi nisu mogli nikoga poučavati vjeri. Tako je izbor pao na kršćanstvo u istočnoj verziji. Otišli su Grcima i vidjeli kako  služe u čast svoga Boga i da tamo Bog koegzistira s njima i da je njihov ritual bolji od svih ostalih zemalja.

Međutim, kako je istaknuo ruski teolog i filozof Pavel Florenski, kršćanstvo u ruskim zemljama je pomalo pomiješano s nizom poganskih uvjerenja koja su specifično odredila njihovu evoluciju. Ne treba podcjenjivati činjenicu da je oko desetog stoljeća nekoliko kršćanskih zajednica kružilo oko područja Kijeva i da je svaka pokušavala nametnuti svoj utjecaj. Neki povjesničari čak tvrde da su tamo čak bili prisutni i irski redovnici sa svojom keltskom vizijom kršćanstva.

Pravoslavna Rusija se odmah suočila s rastućim prijetnjama i uvijek je bila okružena neprijateljskim snagama, od teutonskih vitezova do moćne Poljsko-Litavska Unije, koji su Rusiju namjeravali uključiti u katolički svijet.

U tom smislu, sovjetski antropolog Lav Gumilev tvrdi da je kriza Kijevske Rusije nastala zbog davanja prednosti kratkoročnim ciljevima nad dugoročnim interesima, što je dovelo do nesposobnosti da se zaštiti od vanjske agresije. Za brži kraj su odlučujući bili bliski susreti s dva posebno agresivna naroda, mongolskim i zapadnoeuropskim u kojem su još uvijek dominirale herojske vrijednosti tipične za germanski feudalizam.

U tom kontekstu, lik Aleksandra Nevskog, koji nije slučajno postao svetac Ruske pravoslavne crkve, imao je posebno važnu ulogu u budućem razvoju specifičnosti ruske etnokulture. Naime, Aleksandar Nevski je odabrao savez s Mongolima u suprotstavljanju zapadnjačkoj ekspanziji, čime je postao prvi vladar koji je Rusiju svrstao u čisto euroazijske redove.

Kao što vidimo, ništa nije slučajno i sve čemu svjedočimo je logičan slijed događaja i novi pokušaji prodora na Istok u kojem se nikako ne može zanemariti vjerska komponenta, čak i ako su sve današnje države formalno sekularne.

Savez s Mongolima, koja je zbog načina isplate za taj savez dobila ime Zlatna horda, omogućio je Rusiji da u top vrijeme očuva pravoslavnu kršćansku vjeru, što je element koji ujedinjuje sve Ruse u trinaestom stoljeću. Aleksandar Nevski je istovremeno zaustavio ekspanzionizam zapadnih oblika kršćanstva. Mongolski etički kod ide facto zakon, “yassa”, predviđao je značajnu vjersku toleranciju u zamjenu za potpunu političku odanost. Iako iz današnje perspektive nerazumljivo, tada je to omogućilo da se u embrionalnoj fazi zaštiti novi ruski etnos, iako je bio slabiji. No jednako tako, Rusi svoje imperijalne ambicije više duguju savezu s Mongolima i od njih dobivenom nasljeđu, nego Bizantu, od kojeg je Rusija naslijedila svoje administrativne imperijalne funkcije. Pravoslavna crkva je nesumnjivo zaslužna za političko stvaranje Velike Rusije. Uz prijenos Kijevske mitropolije, koja je bila okupirana od strane spomenute Poljski-Litvanske unije i njezinih ideoloških i vojnih aspiracija, Vladimir i kasnije Petar I mitropoliju sele u Moskvu, danas glavni grad Rusije, kojem se enormno povećao status enormno i cijela Moskva se u to vrijeme pretvorila se u pravu pravoslavnu teokraciju.

Bitka kod Kulikova 1380. dobiva dvostruko značenje – oslobođenje od mongolskog jarma i konačno razdvajanje Rusije od Zapada. Suočeni sa zahtjevima pobunjenika Manaja, koji nije bio podoban za prijestolje Zlatne horde, zato štop nije bio izravni potomak Džingis-kana, Rusi su se odlučili stati na stranu legitimnog nasljednika prijestolja Tuqtamışa, posljednjeg velikog kana Zlatne horde.

Nakon toga se 1480. dogodila bitka kod Ugra i Rusija se počela trajno rješavati mongolske prisutnosti i razvijati na tri glavna pravca – pravoslavlju, autokraciji i ruralnim sredinama. Stoga je svijest da predstavlja jedinu neovisnu pravoslavnu silu konsolidirala uvjerenje o posebnoj sudbini Rusije u svijetu.

Moskva, koja je već u 1448. zbog odbijanja da prihvati ishod unionističkog Koncila u Firenci izabrala vlastitu mitropoliju bez suglasnosti Carigrada, postaje “Treći Rim” i sva kršćanski carstva bi trebala biti ujedinjena u njemu, kao što je recitirao starac Filofej na Vasiliju III, ocu Ivan IV Groznog.

Međutim, tek od dinastije Romanov ideal Svete Rusije u geopolitičkom smislu postaje obrana pravoslavnog svijeta u cijelosti, planira se ponovno osvajanje Carigrada i linija komunikacije između Crnog mora i Sredozemlja, te obrane svetih mjesta u Palestini. Mistik i filozof Vladimir Solovjev, koji je živio u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, u svom djelu “Tri dijaloga i priča o Antikristu” je kroz lik Generala pozvao carstvo da odustane od uloge branitelja kršćanstva i širenja izvan Konstantinopolja, sve do samog Jeruzalema. Naravno da je da filozofski rad, prožet mesijanskim instinktima, ne može zastrašiti bilo kojeg potencijalnog “geopolitičkog neprijatelja”.

Ovdje je zanimljivo da je Velika Britanija, tijekom cijelog devetnaestog stoljeća nastojala suzbiti bilo kakve težnje  pravoslavnih balkanskih naroda za neovisnošću, samo zbog činjenice da bi to moglo dati geopolitičke prednosti carskoj Rusiji. Nije slučajno da se borba za neovisnost Grčke, na čelu s Alexanderm Ypsilantisom i Ioannisom Kapodistriasom vodila duž rute puno povoljnije za britansku vlast, a na čelo novog kraljevstva dolazi predstavnik obitelji Wittelsbach iz Bavarske, koja nikakve veze nema s mediteranskom zemljom. Zapravo, svi “balkanski ratovi” su kasnije evoluirali na više ili manje isti način.

Mit o Moskvi kao “Trećem Rimu” je preživio u nezakonitom obliku i tijekom sovjetskog razdoblja, a danas doživljava renesansu zahvaljujući institucionalnoj obnovi filozofskog i geopolitičkog neoeurazijatizma.

Zbog toga je, kao što je bio slučaj stoljećima, potrebno potkopati taj “mit”, što se pokušava nasilnom fragmentacijom i podjelama unutar Moskovske patrijaršije i svih Rusa. Spomenuti Vladimir Solovjev je identificirao hipotetsku prijetnju koja je dolazila s Istoka zbog kraja “Trećeg Rima”. Ruski mistik, za razliku od svog suvremenika i sunarodnjaka Konstantina Leontijeva, koji se smatra utemeljiteljem eurazijatizma, upio je shvatiti da prava prijetnja “Trećem Rimu” dolazi sa Zapada, a ne iz zemlje prema kojoj se, kako je rekao Sveti Ivan iz Damaska, “moramo okrenuti oči kada se molimo i klanjamo Bogu”.

Nakon svega, nema se puno toga za reći. Posljednji raskol između Moskve i Carigrada i priznavanje autokefalnosti ukrajinskih nekanonskih crkvi nisu samo crkvena posla, kako bi mnogi voljeli da jest. Nažalost, to je vječna borba koja traje više od tisuću godina, koja je tijekom XIX i XX stoljeća dobila svoje konture u geopolitičkoj misli dva suprotstavljena tabora. U ovom trenutku se može reći da su jednu bitku dobile zapadne sile, uz pomoć Carigrada, ali sve dok se do kraja ne uništi jedinstvo istočnih i južnih Slavena, nikakvi dekreti i namjerno izazvani ratovi, koji nisu nužno vjerski, iako im se često pripisuje to značenje, ne mogu odrediti tijek povijesti.

Zapad cilja u „Ahilovu petu“ Moskve i fragmentira "pravoslavni svijet" 

Ranije smo temi raskola unutar „pravoslavne civilizacije“, kako ju je definirao američki mislilac iz neokonzervativnog tabora Samuel Huntington, posvetili dovoljno prostora, tako ćemo ovdje samo dodati nekoliko važnijih događaja koji potvrđuju da se potres unutar pravoslavnog svijeta ne dolazi iznutra, već izvana, baš kao sukob šiita i sunita u islamskom svijetu, sustavno guranje u sukob naroda Latinske Amerike ili višedesetljetni sukob indijske civilizacije i islama u Kašmiru, te drugim točkama u kojima SAD pokušavaju oslabiti suparničke civilizacije s ciljem da u konačnu bitku uđu kao najmoćnija sila i zajedno sa saveznicima uspostave „tisućljetnu hegemoniju Zapada“. Kao što smo ranije objasnili, poznato djelo Huntingtona „Sukob civilizacija“ nije teza koja predviđa sukob navedenih civilizacija, već jasno razrađeni akcijski plan djelovanja.

U tom kontekstu treba pratiti raskol u pravoslavnom svijetu. Religija igra vodeću ulogu u novom Hladnom ratu između Zapada i Rusije, službeno započetom nakon EuroMaidana 2014. i Obojene revolucije koja je dovela do bijega tadašnjeg legitimno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča i uspostave nove klase potpuno odane europeizmu i amerikanizmu.

Moskva je požurila reducirati štetu ujedinjenjem s Krimom i podržavanjem proruskih pokreta koji su se pojavili u Donbasu, ali nije uspjela zaustaviti odlazak Ukrajine u zapadnu orbitu. O tome kada će i hoće li Ukrajina postati članica EU i NATO pakta se može raspravljati na hipotetskoj razini, alii ovakva kakva jest će u narednim godinama biti prijetnja Rusiji  zato što će svoj teritorij dati NATO snagama za vojno okruženje Rusije.

Središnje vlasti Moskve je ruski svijet gradile tisuću godina i taj je proces povezan s dubokim kulturnim utjecajem koji se vrši kroz pravoslavlje i činjenicom da se ruska prijestolnica smatra Trećim Rimom. To je ono što zapadni stratezi ne razumiju kada u nekim slučajevima tvrde da su zapadna ulaganja u neke zemlje veća nego ruska i kako je moguće da ti narodi i dalje gaje tolike simpatije prema Rusiji. U Ukrajini to nije slučaj, jer je zemlja ekonomski devastirana, ali je zato uspješno proveden udar u same temelje zajedništva dva naroda, one religijske. Naime, unatoč činjenici da Ukrajinci  žive gore nego prije 2014. godine, utjecaj Moskve pada zajedno s rođenjem Ukrajinske pravoslavne crkve, neovisne od vlasti patrijarhata Moskve i sve Rusije. Nakon Ukrajine, Zapad sada kreće u bitku u samo srce pravoslavnog kršćanstva, na Balkan.

Dok su svjetla pozornosti međunarodne javnosti još uvijek bila na ceremoniju rođenja neovisne ukrajinske crkve, u istom razdoblju, prosinca prošle godine, druga je crkva počela tražiti pravo na autokefalnost od svoje povijesne matične patrijaršije, ona u Crnoj Gori.

Srpska pravoslavna crkva druga je najstarija na svijetu, odmah nakon bugarske i još od svog osnutka ima kanonsku jurisdikciju nad Zapadnim Balkanom, izuzev Albanije. U tom kontekstu, srpsko-ruski višestoljetni savez je neshvatljiv bez uzimanja u obzir veza koje spajaju patrijaršiju Beograda i Moskve, koje su povijesno na sebe preuzele odgovornost čuvanja slavensko-pravoslavnog bratstva

Proteklih godina, ali u potpunosti  neovisna o ratovima ’90-ih, opasno se pojavljuje u regiji odbojnost prema Beogradu, a Srbija je sve više vojno okružena širenjem NATO pakta i pod europskim i američkim pritiscima se „mora odmaknuti od ruske sfere utjecaja“. Novi raskol, ovaj put balkanskog prefiksa, kao da je pred vratima.

Prošlog prosinca je crnogorski predsjednik Milo Đukanović izrazio je zabrinutost zbog pokušaja  Srpske pravoslavne crkve da potkopa neovisnost zemlje i zato što koči njen put ka europeizaciji, tvrdeći da bi idealno rješenje bilo slijediti ukrajinski primjer i promovirati autokefalnost nacionalne crkve, koja je trenutno još uvijek pod vlašću Beograda.

Crnogorska crkva se prvi put pokušala emancipirati 1993. godine, iskorištavajući jugoslavensku krizu, ali bez ikakvog odgovora iz Carigradske patrijaršije. Međutim, to je bilo vrijeme strategije kojom se nastojala ubrzati disolucija zemlje, a ona se temeljila na  poticanju svih etnonacionalizama, dok je religija igrala značajniju ulogu samo za bosanske, albanske i kosovske muslimane.

Ali od 1993. godine se međunarodna scena duboko promijenila. Nakon neuspjeha panslavenskih i komunističkih eksperimenata, pravoslavlje je Moskvi ostalo posljednje sredstvo kojim se pokušalo zaustaviti, a možda i prekinuti, pozapadnjačenje Balkana i Istočne Europe.

U svibnju ove godine je vlada u Podgorici usvojila nacrt zakona kojem je cilj stvoriti registar koji će popisati  koji su vjerski objekti bili u vlasništvu Crne Gore do 1918., godine u kojoj je osnovano kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije su postali dio strane baštine.

Taj će registar služiti vraćanju imovine onima koji služe crnogorskoj državi. Iako je predstavljen kao nepristrani projekt, jasno je da se njime gotovo isključivo utječe na Srpsku pravoslavnu crkvu u bivšoj jugoslovenskoj republici.

U tom kontekstu vrijedi podsjetiti da kanonski teritoriji u pravoslavnom svijetu ne slijede strogo državne granice, tako je odluka carigradskog patrijarha Bartolomeja da prizna Ukrajinsku pravoslavnu crkvu u granicama današnje Ukrajine protivna kanonskom pravu i neobjašnjiva ako u obzir uzmemo crkvene dogme.

Srbijanska vlada je također je intervenirala u tom pitanju, potpuno svjesna pravog cilja zakona. Beograd je stoga od kolega u Podgorici tražio da ne nastavlja s tim poslom, dobivši zauzvrat poziv da se ne miješa u unutrašnje stvari Crne Gore.

Ambicije autokefalnosti su se pojavile i u Sjevernoj Makedoniji, u pozadini raskola između Moskve i Carigrada i ubrzanja pristupanja Skopja Europskoj uniji i NATO paktu. Makedonska pravoslavna crkva već uživa djelomičnu autonomiju, ali ne i neovisnost, nešto po uzoru na Ukrajinsku pravoslavnu crkvu-Moskovske patrijaršije. No, sada ide putem Kijeva i prošle je godine uputila službeni apel Konstantinopolu da joj prizna pravo na autokefalnost.

Srpska pravoslavna crkva je dobila upozoravajuće signale iz Makedonije i izjavila je da je spremna ponovo pregovarati o sporazumima o autonomiji iz 2002. godine, ali cilj Skoplja ostaje potpuna autokefalnost.

Ukrajinska matrica

Odnosi između moskovskih i patrijarha Konstantinopolja su i dalje su napeti, isključivo zbog  podržavanja kijevskog raskola. Do danas je autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve, između ostalih, priznala mala ali poznata po utemeljitelju sv. Marku evanđelistu Patrijaršija Aleksandrije i sve Afrike i Grčka pravoslavna crkva, a diplomatski su je podržale ukrajinska vlada, Sjedinjene Države i više nitko.

I za Kijev i za Washington je autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve pitanje vjerske slobode i temeljnog prava ukrajinskog naroda na jedinstvenu nadležnost nad svojim vjerskim poslovima. Naravno, to je deklarativan stav i izgovor iza kojeg se kriju geopolitički i geostrateški ciljevi.

U stvari, kao što otkrivaju i govori bivšeg predsjednika Petra Porošenka i američkog državnog tajnika Mikea Pompea, to je još jedan front u sukobu „civiliziranog Zapada“ i „ruskog Istoka“.

Pravoslavna crkva se tradicionalno smatra instrumentom ruskog carstva u vršenju utjecaja nad slavenskim narodima. Stoga se u kidanju veza između Moskve i Beograda poseglo za puno učinkovitijim alatima od ulaganja ili sirenskog zova na Zapad. U tom scenariju svjedočimo promicanju autokefalnosti u ostatku sve fragmentiranijeg „ruskog svijeta“. Dakle, nakon Ukrajine i Crne Gore, vrlo je vjerojatno da će plima raskola preplaviti Sjevernu Makedoniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i da će neovisne crkve postati novi megafoni u borbi protiv Rusije na Balkanu.

Kakvu cijenu će platiti narodi regije,  na to je bolje ne pomišljati. Dušebrižnici naših vjerskih sloboda, ako bude potrebno, neće prezati od najekstremnijih scenarija samo da se ostvari željeni cilj. Ukrajinski scenarij, koji je još na EuroMaidanu u Kijevu uključivao vjersku komponentu, 2014. je izazvao rat na istoku zemlje. Ostaje nam samo nadati se da će narodi Balkana biti dovoljno mudri da ih se po drugi put u nekoliko desetljeća ne iskoristi za promicanje viših ciljeva, ranije ogrnutih u plašt slobode i demokracije, danas vjerskih sloboda i prava naroda na ekskluzivnu nadležnost nad svojim vjerskim poslovima.