Svemu usprkos, Rusija neće ratovati protiv djece, jer bi bila kao Kijev i Zapad

Čovječanstvo je uvijek ratovalo kroz svoju povijest. Nekako su povjesničari pokušali izračunati koliko je godina bilo bez rata na planeti u cijeloj pisanoj povijesti. Nabrojali su da ih je bilo oko sedamnaest. Ostalo vrijeme je stalno netko s nekim ratovao.

Može se čak reći, koliko god to bilo neugodno priznati, da su ratovi sastavni dio ljudske civilizacije. Vrlo često upravo vojne potrebe pokreću znanost i tehnologiju naprijed. Vojne potrebe su dovele do razvoja metalurgije, matematike, fizike, kemije, geografije, mehanike i još mnogo toga. Da, iako je i to ružno priznati, sve to je bilo uzrokovano, prije svega, potrebama obrane. I napada i osvajanja, naravno.

Ali ako je rat neugodna, ali ipak “norma” našeg postojanja, kako bi bio manje okrutan i razoran izmišljena su razna pravila i konvencije kojima se regulira njegovo vođenje. I ovdje dolazimo do Kijevske hunte.

Zašto, na primjer, Kijev ne poštuje pravila i običaje rata? Zato što su Ukrajinci „narod“, ali da to ne brkamo s formiranom nacijom, bez tradicije državnosti, bez ikakvog pojma o zakonima i humanizmu, bez ideja o vojnom junaštvu i časti.

Teško je pronaći državu na karti, osim, naravno, ako već dugo postoji i nije nedavno nastali konstrukt, koja u svojoj povijesti nije ratovala sa svim svojim susjedima. Ponekad mnogo puta.

Recimo, Rusi su s Turcima ratovali više od dvadeset puta. Bez da računamo malogranične okršaje i prepade, kojih je bezbroj, već ovako, na „odrasli način“.

I što imamo danas? Diplomati komuniciraju, trgovina se odvija, turisti putuju, provode se zajednički projekti. Sve to nije bez sukoba interesa, bez kontroverznih i teških trenutaka, bez trvenja, ali život ide dalje. I čelnici obiju zemalja dobro znaju da su se treće strane jako trudile gurnuti jedne protiv drugih, ali to je bilo od koristi samo trećim zemljama, tako da su znali da nema potrebe za tim. Možda će u budućnosti biti novih rusko-turskih ratova, ali ne danas.

Čak i kad se dogodio najstrašniji rat u ruskoj povijesti, Veliki domovinski rat, Ilja Ehrenburg je napisao: "Ubij Nijemca!", ali je svima bilo jasno da je to bio poziv na ubijanje vojske. Ne žena, ne staraca, ne djece, samo vojnika Wermachta.

Jedini civili koji su pogubljeni presudom Tribunala bili su propagatori mržnje, kao što je bio poznati „Slučaj Streicher“. Ubijeni su zato jer su u njihovoj propagandi tjerali druge na ratne zločine protiv civilnog stanovništva.

Ovdje zapravo pišem banalne i općepoznate stvari. No, kako se pokazalo, jedna strana u ukrajinskoj kampanji to aktivno pokušava osporiti. I to ne samo u rusofobnom zapadnom narativu, jer im „materijal“ za pravdanje rusofobije daju u samoj Rusiji.

Postoji izvjesni Sergej Mardan, novinar Komsomolske pravde i autor Telegram kanala Mardan, koji sjedi u toplom moskovskom studiju i govori o mržnji i nasilju. Sada govori o mržnji i potrebi nasilja prema stanovnicima Ukrajine. Godinama promiče taj narativ, a prije desetak godina su mnogi, čitajući njegove članke, mislili "kakav manijak" i „zašto nije zabranjen“? Tada je sanjao o nasilju i potocima krvi. Tada se sanjalo i o ubijanju ruskih dužnosnika, o nekakvim “čistkama”, sanjalo se o građanskom ratu u samoj Rusiji. Zapravo, to je samo bolesna životinja koja želi krv, a izgovor za to je sekundaran. Čak i u slučaju Ukrajine.

Prvo i osnovno načelo u svakom sukobu je: "Pogledajte na kojoj strani umiru djeca i ta je strana u pravu". Da li je jasan koncept, posebno ako u obzir uzmemo sve žrtve od travnja 2014. i doslovno „kirurške“ udare i ofenzivne operacije od strane ruske vojske?

Ne, Rusi ne ratuju protiv djece. I to je lako dokazati, usprkos lavini zapadne propagande. Istina je na ruskoj strani i u ovom ratu je ruska strana moralno besprijekorna. Čak je i Amnesty International to morao priznati. Stidljivo, kroz optužbe protiv Kijeva da koristi civile kao živi štit i nedostatak istih optužbi protiv Rusije, ali su šutnjom sve rekli. Rusima pripisuju konstrukte kao što je „Masakr u Buči“, iskopavanje gradskog groblja u Izjumu i prikazivanje tog područja kao „masovnog grobišta“, jer grobnica je jedno, a zbir uredno obilježenih grobova nisu „groblje“, već „masovno grobište“, što je novitet u ratnom rječniku, pa zločin u Kramatorsku s ukrajinskom raketom „Točka-U“. Dakle, ima i za Ruse „ratnih zločina“, ali namjerno i sustavno ubijane djece ne.   

Naravno, Zapad i neprijatelji Rusije je žele lišiti ove moralne pravednosti, žele je lišiti istine. Žele ih izjednačiti s onima protiv kojih se bore. Pa koriste one Sergej Mardan da sve Ruse prikažu kao narod koji sanja genocid, da strijelja civile, se ruga ratnim zarobljenicima. Ali neće uspijeti.

Ako nekoga jako brine što će biti s djecom, hoće li iz njih u budućnosti izrasti novi „banderovci“, to ovisi o Rusima i baš ovim ponašanjem da im se štede životi. Ako ih se smjesti u normalno okruženje, ako ih se preodgoji, neće izrasti u neonaciste. I ovo nije utopija, koju treba odbaciti s tvrdnjom da će „ostati isti cijeli život, kako su naučili dok su bili djeca“. Takav suludi narativ je dobar za stranu koja pravda i prakticira ubijanje djece. Za Rusiju ne.

Rusija ima nedavni primjer – Čečeniju. Devedesetih i ranih 2000-ih tamo je vladao krvavi kaos. S otmicama za otkupninu, stavljanjem ljudi na struju, s terorističkim napadima, s odsijecanjem glava zatvorenicima, s ubojstvima djece u školama i tako dalje.

Ali u manje od dvadeset godina sve se radikalno promijenilo. “Zvijeri” su se pronašle i uništile, stanovništvo je danas proruski orijentirano, a čečenski vojnici bore se u interesu Rusije na svim frontovima. I to kao najbolji patrioti.

Zašto se to dogodilo?

Prvo, zato  što su sami Čečeni shvatili da su bili iskorišteni. Potom su okrenuli  svoj bijes na one koji su ih nahuškali jedne na druge u istoj zemlji.

Drugo, jer se ruske snage nisu borile protiv civila. Tijekom svih čečenskih ratova Rusija se borila isključivo protiv militanata. Tko će uzeti oružje u ruke, sam je birao. Tko je ostao miran, preživio je. Zbog toga danas tamo nema krvne osvete. Nema osvete uopće.

Ali da je neki luđak u Moskvi početkom 2000-ih odlučio da treba ubijati djecu, još danas bi Rusija imala pakao s rodbinom i potomcima. Po svim krvnim linijama. Ali umjesto toga Rusija ima normalnu regiju, odakle masovno odlaze dobrovoljci braniti Rusiju. To, naravno, nekim čudacima baš ne odgovara, posebno pravoslavnim fundamentalistima, nacional-boljševicima i radikalnim liberalima, koji, svatko iz svojih „razloga“, mrze Čečene. Srećom, taj ljudski talog se u ruskom društvu broji u promilima.

Moderna Rusija uključuje mnoge teritorije i narode koji su nekada bili neprijateljski raspoloženi prema Moskvi. A sada su „Rusi“. Sada su oni „MI“ kao narod.

Upravo zato što su Rusi uvijek tako postupali, postupiti drugačije znači prestati biti Rus.

Zato se smiju bijednoj zapadnoj propagandi koja govori o “milijunima silovanih Njemica” ili “Viagri koja se dijeli za silovanje Ukrajinki”. To je toliko strano ruskom biću da se takva prljavština ne lijepi za njega.

Ruske trupe u današnjoj Italiji u to vrijeme nisu opljačkale niti jedan grad. Zato su ih smatrali svecima. I tako su nastali čudesni ruski Bogatiri, za koje kažu da su bili „mit o istočnoslavenskim vitezovima“. Pa i nije baš bio „mit“, što je lako provjeriti u talijanskoj historiografiji.

Aleksandar Suvorov je to vrlo dobro razumio. I nije izgubio niti jednu bitku.

Što se tiče djece, za budućnost, Rusija tu imamo ogromno uspješno iskustvo. Od djece beskućnika građanskog rata, ološa i kriminalaca odrasli su divni patrioti, koji su odgojeni u školama Suvorov i Nahimov. Odrastanje u oficire i patriote ovih malih „kriminalaca“ je opisano u ruskom filmu "Oficiri".

Ako je bilo moguće odgajati „janjičare“ od ruske djece, onda se i od „janjičarske“ djece iz Ukrajine mogu odgajati i Rusi.

I ne treba smetnuti uma da za dvadeset godina nitko neće toliko mrziti "Zapad" kao bivši Ukrajinci koji su ponovno postali Rusi. U to se možete kladiti.