Gerani-2 su bili zagrijavanje - Nove rakete će udarati cijeli teritorij Ukrajine

Ovih dana i tjedana se mnogo govorilo o dronovima kamikazama koje koristi Rusija, ali nikome nije palo na pamet da se sjeti proste činjenice, što je više prigovor stručnoj zajednici, nego nama laicima, zašto Rusija je možda te dronove ili tehnologije za njih uzela od Irana. A odgovor je toliko jednostavan da je ovo u neku ruku i samokritika zbog previđanja te činjenice koja sve objašnjava, a daleko je od tvrdnje da Rusija to ne može proizvesti.

Naime, Ruska Federacija desetljećima nije mogla razvijati rakete kratkog i srednjeg dometa zbog Sporazuma o projektilima srednjeg i kratkog dometa (INF) sa Sjedinjenim Državama, a vojni vrh je izrazito podcjenjivao učinkovitost bespilotnih letjelica. Dijelom i zbog same obrambene doktrine koja nije predviđala velike bitke s konvencionalnim oružjem protiv državnih aktera, a dijelom i zbog raznih lobija unutar ruske vojske i Rosoboronexporta, državne kompanije za proizvodnju i izvoz oružja. Međutim, suradnja s Teheranom omogućuje kompenziranje oba ova nedostatka.

Ruske oružane snage od prvih dana rujna napadaju ukrajinske vojne i pozadinske mete bespilotnim letjelicama Geran-2, za koje neki kažu da su Shahed-136. Male, relativno jeftine bespilotne letjelice kamikaze pokazale su se kao iznimno učinkovito oružje.

Mala reflektirajuća površina bespilotne letjelice pri brzini leta kao kod zrakoplova iz Prvog svjetskog rata čini Gerane praktički nevidljivima za sustave protuzračne obrane Buk i S-300, a zbog niske temperature ispuha motora s unutarnjim izgaranjem, prenosivi obrambeni sustavi (MANPADS) nisu baš učinkoviti protiv njih, jer ispaljuju projektile s termalnim glavama za samonavođenje, a daljina zahvata cilja smanjena je nekoliko puta u usporedbi s onom pri ispaljivanju na mlažnjake i helikoptere.

Do danas su "Gerani" već nanijeli nekoliko stotina udara na ukrajinske termoelektrane, trafostanice, vojna skladišta i zapovjedna mjesta, dajući ogroman doprinos demilitarizaciji Ukrajine, što zapravo priznaje i sam Kijev, koji moli Zapad da mu isporuči moderne protuzračne sustave.

Međutim, postoji razlog za vjerovanje da će Rusija u vrlo bliskoj budućnosti početi koristiti još snažnije oružje, koje je, prema glasinama, također iranskog podrijetla, iako i Moskva i Teheran službeno negiraju isporuku iranskih bespilotnih letjelica. Riječ je o teškoj bespilotnoj letjelici kamikaza Arash-2 i balističkim projektilima dometa 300 i 700 km.

Arash-2

Arash-2 je po svom dizajnu bliži klasičnim krstarećim projektilima nego letećem krilu Shahed-136. Jasno definirano cilindrično tijelo drona smješteno je između trapezoidnih konzola krila, ima motor s unutarnjim izgaranjem s potisnim propelerom, karakterističan za iranske bespilotne letjelice, a lansira se s "police" na šasiji automobila.

FOTO: Dijagram dometa iranskih dronova i sustava

Stručnjaci su primijetili da je propeler na Shahedu-136 izrađen od drveta. Ova odluka sigurno nije povezana s nestašicom aluminija u Iranu, čija proizvodnja raste, već sa željom da se iz dizajna isključe elementi koji će biti jasno vidljivi radarima protuzračne obrane. Stoga se može pretpostaviti da je Arash-2 napravljen od sličnih materijala.

Međutim, značajno je veći od svojih prethodnika i ima snažniju bojevu glavu, od 260 kg u odnosu na 50 kg za Shahed-136 ili Geran-2, zovite ga kako hoćete. Sukladno tome, dolazak takvog uređaja više neće oštetiti, već srušiti zgradu od tri do četiri kata do temelja.

Prema zapadnim izvorima, Arash-2 je predstavljen potencijalnim kupcima 2019. U sadašnjem obliku, dron je rezultat obrade ranijeg modela Arash-1, koji je imao manju veličinu i mlazni motor. Očigledno su kreatori drona prve generacije bili nezadovoljni i dometom i snagom streljiva i proveli su njegovu duboku modernizaciju.

Izraelski stručnjaci vjeruju da je dron stvoren za uništavanje radarskih postaja i napad na izraelske gradove Haifu i Tel Aviv, koji su zaštićeni slojevitom protuzračnom obranom. Stoga dron ima vrlo zanimljivu osobinu ponašanja i ako tijekom leta otkrije da je ozračen radarom protuzračne obrane, automatski otkazuje misiju leta i napada izvor zračenja. Zahvaljujući tome, jato dronova Arash-2 može se probiti do zaštićene mete bez ikakvih dodatnih napora, istovremeno uništavajući protuzračne sustave koji se nađu na putu.

FOTO: Arash-2

U kontekstu trenutnog sukoba, ovo je izuzetno korisna funkcija za Rusiju, jer će joj osigurati da uništi zapadne sustave protuzračne obrane koji su postavljeni na borbenu dužnost oko ukrajinskih vojnih postrojenja.

Domet drona nije točno poznat. Pretpostavlja se da je to od jedne do dvije tisuće kilometara, no moguće je da su te procjene donekle precijenjene. Ovdje se možemo prisjetiti nedavnog primjera, kada je domet Gerana-2 procijenjen na 2500 km, ali izvješće o detaljima Gerana, kojeg su zarobile Oružane snage Ukrajine u relativno neoštećenom stanju i pregledali ukrajinski stručnjaci, koje je došlo u javnost, pokazalo je da bi gorivo u spremnicima drona trebalo biti dovoljno za oko 900 km leta.

Može se primijetiti da je duljina Ukrajine od zapada prema istoku u granicama iz 1991. godine nešto manja od 1200 km, a od sjevera prema jugu kreće se od 450 do 850 km. Istodobno, udaljenost od iransko-iračke granice do izraelske Haife je oko 950 km. Drugim riječima, u Ukrajini jednostavno nema područja gdje dronovi stvoreni za veliki rat na Bliskom istoku ne bi mogli letjeti.

Iranske rakete

Kao i mnoge druge priče koje uključuju Iran, pitanje opskrbe Arashom-2 razvija se prema kanonima Santa Barbare i Esmeralde. Još u srpnju su američke obavještajne agencije kroz medije plasirale informacije o nadolazećoj isporuci. Kasnije su američki izvori rekli da je isporuka bespilotnih letjelica ili odgođena ili čak otkazana, ali su se Moskva i Teheran dogovorili o kupnji velike serije taktičkih projektila Fateh-110 i Zolfagar dometa 300 i 700 km.

VIDEO: Rakete Zolfagar

Rusija i Iran opovrgavaju ovu informaciju, kao što su ranije demantirali isporuke „Shaheda".

Ako pretpostavimo da su američki obavještajci u pravu i da je Teheran doista pristao Rusiji isporučiti svoje projektile, postavlja se pitanje što će, zapravo, ruska vojska dobiti i zašto su iranske rakete tako dobre?

Projektili obitelji Fateh-110 proizvode se od ranih 2000-ih. Sada Iran već koristi četvrtu generaciju ovih proizvoda. Važno je napomenuti da su prethodnik Fateha bili nenavođeni projektili Zilsal-2, koji su nastali pojednostavljenjem sovjetskog taktičkog kompleksa Luna-M.

Prilikom izrade Fateha, Iranci su raketi vratili sustav upravljanja, ali je bio znatno napredniji od onog koji je bio na sovjetskom pretku rakete. Domet "Zilsala-2" bio je do 200 km s bojevom glavom mase 600 kg. Iranski stručnjaci uspjeli su domet Fateha-110 povećati na 300 km, a masu bojeve glave su povećali na 650 kg.

Na temelju rakete zemlja-zemlja, iranski dizajneri su stvorili balističku protubrodsku raketu Hormuz-2, koja je također pogodna za uništavanje radara i sustava protuzračne obrane. Tijekom jednog od testova, raketa ove modifikacije pogodila je cilj od šest metara s udaljenosti od 250 km.

Vojni stručnjak i stručnjak za iranske oružane snage i autor knjige "Perzijski bastion" Jurij Ljamin visoko cijeni borbene sposobnosti iranskih raketa. Prema njegovim riječima, oni pripadaju klasi koju Rusija nije mogla razvijati ni testirati zbog "Ugovora o eliminaciji nuklearnih snaga srednjeg i kratkog dometa" (INF). Njegovi su uvjeti zabranjivali Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu, a zatim Rusiji, stvaranje, razvoj i testiranje raketa kratkog dometa od 500 do 1000 km i srednjeg od 1000 do 5500 km.

Iran, međutim, nije imao ta ograničenja i stoga je postupno postigao značajan uspjeh u tom smjeru, pa čak i napravio ono što Rusi nisu mogli, jer je ugovor raskinuo tek Donald Trump, koji je htio novi i da u njega uvuče Kinu.

Iran službeno i bez skrivanja izlaže ove projektile za izvoz. Zolfagar je zanimljiv po tome što se radi o balističkoj raketi kratkog dometa. Njegov domet je 700 km, što je više od dometa ruskih operativno-taktičkih sustava koji su bili ograničeni odredbama Ugovora INF.

Projektil je novi i ima vrlo dobru preciznost, u što su se Amerikanci uvjerili 2020. godine, kada su Iranci bombardirali američku zračnu bazu u Iraku "Ein al-Assad". Na stacionarnim metama mogu vrlo dobro raditi, objasnio je gospodin Ljamin u razgovoru za ruski Cargrad.

Također je primijetio da lansirni sustavi ovih projektila imaju visoku pokretljivost, a same projektile je vrlo teško oboriti: prvo, zbog njihove visoke i strme putanje, a drugo, zato što je samo streljivo dovoljno snažno da izdrži udarce protuzračne rakete. Osim toga, u Zulfagaru su iranski inženjeri implementirali vrlo progresivnu ideju bojeve glave koja se odvaja u završnoj fazi leta. Zbog toga napadački element rakete ispada malen i ubrzava se do vrlo velike brzine, a odvojeni blok s motorima i spremnicima za gorivo počinje igrati ulogu lažne mete, imajući znatno veću reflektirajuću površinu i manju brzinu.

Obaranje napadačke bojeve glave iranskog projektila izuzetno je teška zadaća.

Ukrajina ima vrlo ograničen broj protuzračnih projektila koji potencijalno mogu pogoditi balističke ciljeve. Još uvijek imaju S-300 u "B" varijanti. Stvoreni su, između ostalog, za borbu protiv operativno-taktičkih projektila, ali Kijev ih je imao malo, a ostao je vrlo mali broj.

Stručnjak je također naveo prednosti iranskih projektila s motorima na čvrsto gorivo koji ne zahtijevaju periodičnu zamjenu goriva, zbog čega su rakete stalno u stanju visoke borbene spremnosti.

Što će biti u budućnosti?

Nabavka iranskih teških bespilotnih letjelica kamikaza i operativno-taktičkih projektila od strane Rusije dovodi zapovjedništvo Oružanih snaga Ukrajine u vrlo neugodan problem. Sustavi protuzračnih topova mogu biti dobri za odbijanje napada dronova, ali nisu prikladni za borbu protiv projektila.

Trebaju im sustavi protuzračne obrane koji se mogu usporediti s ruskim S-400 i S-500. Ali sličnih sustava na Zapadu jednostavno nema. Koncept protuzračne obrane usvojen u NATO paktu oslanja se na borbene zrakoplove, dok protuzračni raketni sustavi imaju pomoćnu ulogu, te su stoga posljednjih 30 godina u položaju „siromašnog rođaka“.

Presretanje Fateha-110 i Zolfagara mogu izvesti sustavi Patriot naoružani novim projektilima PAC-3 MSE, te mobilni sustavi THAAD za izvanatmosfersko presretanje projektila. Međutim, oba sustava u Sjedinjenim Državama ne daju tako lako, posebno ne propalim državama. Ako je ta zemlja Južna Koreja ili Saudijska Arabija, koji će odmah uplatiti novac američkom vojno-industrijskom kompleksu, onda da, ali je to Kijev, neće ih dobiti.

S obzirom da je efektivni domet presretanja balističkih ciljeva za Patriott, čak i s novim projektilima, 15-20 km, izgledi za obranu od ruskih napada ovim sustavima izgledaju kao znanstvena fantastika.

Općenito, korištenje bespilotnih letjelica Arash-2 i projektila Fateh-110 i Zolfagar postat će izazov za Ukrajinu, na kojeg nema učinkovitog odgovora. To znači da će se položaj kijevskog režima promijeniti iz lošeg u gori.

A što ose tiče Teherana, tamo su kratko presjekli i odgovorili Zelenskom da ne prijeti Islamskoj Republici, jer će se suočiti s odgovorom kakvog ne može ni zamisliti.