Rat u Ukrajini: Zatišje pred oluju i masovnu rusku ofenzivu

“Ono što dolazi u budućnosti je vrlo masovna ofenziva, vrsta ofenzive koju smo ja i mnogi drugi vojni analitičari očekivali na početku. Vrlo odlučne operacije, više operativnih smjerova dizajniranih da učinkovito unište neprijatelja na zemlji. I to je ono što dolazi sada, to je ono što slijedi u budućnosti”, rekao je pukovnik Douglas MacGregor u emisiji “Rat u Ukrajini -  Zatišje pred oluju”, a možete poslušati na You Tubeu.

Najnoviji sastanak Putina s Rostekom i vojno-industrijskim kompleksom, gdje je naredio da se ubrza proizvodnja projektila i svega što vojsci treba u zoni SVO, slanje Dmitrija Rogozina na teren da osobno prikuplja podatke od niže komande s prvih linija o njihovim  potrebama, uz istovremeni pojačani ritam napada dalekometnih precizno navođenih projektila na ključne infrastrukture Ukrajine sugerira da Moskva priprema teren za veliku zimsku ofenzivu koja će započeti čim 300 000 mobiliziranih rezervista popuni vojne jedinice u istočnoj Ukrajini, piše Mike Whitney za Global Research.

Odbijanje Kijeva da pregovara o mirnom rješenju sukoba kojim bi se riješili glavni sigurnosni problemi Rusije nije ostavilo Vladimiru Putinu drugog izbora nego da slomi ukrajinske snage na bojnom polju i silom oružja iznudi mirovni sporazum. Predstojeća ofenziva ima za cilj nanijeti razorni udarac neprijatelju, što je neophodno za postizanje strateških ciljeva Kremlja i što prije okončanje rata.

Prema nedavnoj izjavi ukrajinskog premijera Šmihala, ruski raketni udari već su onesposobili gotovo polovicu ukrajinske električne mreže, a vlasti u Kijevu upozorile su da bi grad mogao doživjeti "potpuni nestanak struje" kako se približava zima.

Rusija je donedavno uglavnom izbjegavala udare na civilnu infrastrukturu koji bi mogli katastrofalno promijeniti živote civila, no nakon sabotaže na Krimskom mostu i eksplozije plinovoda u Baltičkom moru, vojno zapovjedništvo odlučilo se vratiti tradicionalnijoj vojnoj taktici.

Trenutno ruske trupe uništavaju sve objekte, transformatorske stanice, skladišta goriva i municije, željezničke čvorove i pogonske jedinice koje Kijevu omogućuju nastavak rata. Očigledno je da je Rusija, kao puno veća i moćnija država, od samog početka mogla Ukrajini zadati razorni udarac maljem i razbiti je na milijun komada, no Putin je radije pokazao strpljenje, nadajući se da će Kijev uvidjeti beznađe otpora.

Unatoč bujici zapadne propagande koja je govorila suprotno, ishod ovog rata među upućenim ljudima nikada nije bio upitan. Rusija Kijevu namjerava kao uvjet mira nametnuti prekid svih veza s NATO paktom i neograničeni neutralni status. Moskva neće dopustiti neprijateljskom vojnom savezu da postavi svoja raketna postrojenja i vojne baze u blizini njezine granice.

Američki posrednički rat protiv Rusije već je donio neopisive poteškoće ukrajinskom narodu, sada pogoršane padom temperatura, smanjenim zalihama hrane i sve većom nestašicom lijekova. I usprkos hvaljenju s „povratkom Hersona“, sada će ukrajinski narod biti prisiljen da u milijunima napusti svoju napaćenu domovinu i potražiti utočište u Europi, koja je zbog neodgovornih provokacija Washingtona već skliznula u postindustrijsku recesiju.

I da bi sve bilo gore, Ukrajina, koja je donedavno snabdijevala EU s električnom energijom, sada priprema potrebnu infrastrukturu za primanje energije iz EU. Barem tako tvrde u kompaniji Ukrenergo, a tko će im tu struju dati, nitko ne zna, jer Kijev novca da je plati nema, a EU se već grije na mizernih 18 stupnjeva Celzijevih i stanovnicima se sugerira da se kupaju jednom tjedno.

Koliko bi Ukrajinaca više voljelo da njihovo vodstvo postigne dogovor s Putinom, pa i zbog savršeno legitimnih sigurnosnih interesa Rusije, umjesto da nastavlja besmisleni rat koji ih je već koštao domova, poslova, a mnoge i života?

I shvaćaju li ljudi izvan zemlje koji "podržavaju Ukrajinu" da zapravo podržavaju osiromašenje milijuna civila uhvaćenih usred geopolitičke bitke između Washingtona i Moskve? Svatko kome je iskreno stalo do Ukrajine trebao bi podržati njezin neutralni status i prestanak širenja NATO pakta, a ne pumpati Ukrajince s pohvalama njihovom „herojskom otporu“.

Ovo je jedini način da se završi rat. Sigurnost Rusije bit će osigurana mirovnim ugovorom ili vojnom silom. Izbor je na Ukrajini.

Naravno da američki vanjskopolitički establišment ne mari za Ukrajinu i njezin narod. Ova zemlja nije ništa drugo nego lansirna rampa za rat s Rusijom. Zato je CIA orkestrirala rušenje legitimne vlasti 2014., a od 2015. godine, sedam godina prije ruske invazije, počela je obučavati ukrajinsku vojsku, ali i neonacističke paravojske.

Zimska ofenziva mogla bi osujetiti plan Washingtona da sukob razvuče mjesecima ili čak godinama. Sljedećih tjedana Rusija namjerava intenzivirati udare na kritičnu infrastrukturu.

Veći dio Ukrajine će utonuti u mrak, zalihe goriva će nestati, pojavit će se nestašice hrane i vode, komunikacije će biti prekinute, a željeznički promet će se zaustaviti.

Kada gradovi i mjesta istočno od Dnjepra budu zauzeti, ruska vojska će prekinuti linije opskrbe iz Poljske, ostavljajući ukrajinske snage bez oružja i pojačanja. To će zauzvrat dovesti do opće kapitulacije, što će primorati Zelenskog da bezuvjetno sjedne za pregovarački stol. Na kraju će Rusija ipak prevladati, a njezini legitimni sigurnosni zahtjevi bit će ispunjeni.

Ratni ciljevi

Ovdje se može govoriti o trenutnoj situaciji ili strateškim ciljevima. Trenutno, da Rusi nismo otišli iz Hersona, trebali bi ga dovesti u red i hitno obnoviti. Nahraniti i urediti stanovnike, donijeti vodu i lijekove, popraviti kanalizaciju. Ako se ljudi smrzavaju od hladnoće, tko bi bio kriv? Rusi, naravno.

Nadalje. Uzimajući u obzir užasnu, neusporedivi lopovluk Ukrajinaca, možete biti sigurni da će novac za obnovu biti odmah ukraden. To je već bio slučaj s aneksijom Krima. Zašto su ljeti tražili građevinske radnike u Rusiji? Zar domaćima ne trebaju plaće i poslovi? Stoga bi u Hersonu trebalo uvesti tisuće radnika, inženjera, menadžera, građevinski materijal i opremu. I smjestiti sve to negdje, paziti da mještani ne ukradu. I sve to zimi, pod beskonačnim granatiranjem i beskrajnim napadima ukrajinskih diverzanata.

Umjesto svih ovih nevolja, grad je vraćen Ukrajincima. Neka se oni sada potrude, ako mogu.

A oni su se vratili s pažljivo lažiranom kiselom njuškom, skoro nevoljko što su uopće dobili grad.

Teške odluke je trebalo donijeti. Da, ali sve je bilo dobro smišljeno i dio ratne taktike.

Naravno, nema nikakve dobiti u smislu prestiža, ali strateški je to mudro smišljeno. Ukrajinci su pohrlili kao djeca, čak je i Zelenski došao svjedočiti “herojskoj pobijedi”, iako je to bio trojanski konj.

Uzgred, sve to objašnjava i tako dobro organizirano povlačenje, gotovo bez borbe. Obično su teritorije ostavljane nakon krvavih bitaka. Isto vrijedi i za ostatak Ukrajine.

To objašnjava i "trome" udare na infrastrukturu. Malo su pucali, pa čekali.

Upravo kada Kijev sve obnovi, opet kreću udari. I tako u krug. Stoga ima smisla uništavati infrastrukturu Ukrajine samo na način kako to radi general Surovikin. Na kraju je EU Kijevu ponudila prijenosne dizelske generatore, ne pretjerano velike snage, čisto tamo gdje ih mora biti, kao služba Hitne pomoći i slično. Velike komponente za transformatorske stanice EU ne daje, čime su jako razljutili „pana“ Zelenskog.

General Surovikih gađa tako da na kraju Kijev i Bruxelles dođu do zaključka da nema smisla popravljati uništeno, već da se traže alternativni načini rješavanja problema. A ta alternativa je kapitulacija. Barem za Moskvu.

Pričekajte dok Ukrajina potroši sve što ima za popravke. Ovaj stil udara je najučinkovitiji način za iscrpljivanje resursa neprijateljskog sustava. Samo takvo, postupno i dugotrajno iscrpljivanje može uništiti sustav uređen na principima opstanka. Neka se Ukrajinci iscrpe na popravku trošnog Hersona, ako govorimo o tome, ali se čini da će i oni evakuirati „svoje“ i to će postati grad duhova. I to je dobro, jer neće biti živog štita i sve će mete biti lakše gađati.

U Ukrajini u sadašnjem trenutku uopće ne bi bilo energetskih objekata da se rat ozbiljno vodi, onako kako ga vode Amerikanci.

Usput, iz istog razloga se ne udaraju putevi transporta zapadnog oružja ni nafte kroz Odesu. To se radi namjerno kako bi Ukrajinci imali iluziju mogućnosti vođenja rata. Morate ih potpuno iscrpiti, potpuno ih istrošiti, a sve je više naslova u zapadnim medijima da Surovikin to radi dobro. Haubice M777 su većinom uništene, a ostatak treba remont, ali u Litvi. Ili u Latviji? Svejedno. U jednoj od te dvije blitvarske zemlje, a nijedna nema zamjenske dijelove. Na frontu dronovi „Lancet 3“, artiljerija i raketni sustavi melju zapadnu vojnu pomoć u „staro gvožđe“. Snimke na Telegramu potvrđuju „čudnu bitku“ u kojoj nema velikih pješadijskih proboja, ali ima uništavanja opreme sa stotinama udara, što dronovima, što projektilima. I imamo vijesti da su zapadna skladišta su odjednom prazna, a američki vojno-industrijski kompleks okoliša s povećanjem proizvodnje. Zašto? Pa oni bez novca ne isporučuju nikome ništa, posebno ne vojsci za koju znaju da će izgubiti rat.

I baš ovaj način, koji je trenutna faza prije glavnih operacija, je jedini način da se doista riješite otrovnog korova s ​​moćnim razgranatim korijenskim sustavom u zemlju poput Ukrajine.

Biti strpljivi i metodični, stalno sjeći nadzemne dijelove biljke u pravo vrijeme i tijekom vegetacije. Korijen neprestano troši svoje akumulirane resurse na buđenje sve više i više uspavanih točaka rasta i nema vremena obnoviti zalihe potrebne za zimu.

Rusija se naizgled bori kao da joj ne treba potpuna pobjeda. Ovo je krajnje površan pogled, iako Rusiji uopće nije potrebna pobjeda u onom općepoznatom smislu, odnosno s kapitulacijom neprijatelja i potpunom kontrolom cijelog teritorija zemlje koja se nekada zvala Ukrajinska SSR.

Rusija se boji ne toliko pobjede koliko pobjede u krivo vrijeme.

Zapad je na samom početku SVO mahnito vrištao da će Kijev biti zauzet za tri dana, a za par tjedana će ruska vojska doći do granice s Poljskom. To bi bila pobjeda u krivo vrijeme, koja bi se, općenito gledano, Zapadu čak i svidjela.

Ali Rusija ima ogromno povijesno iskustvo u gutanju teritorija iz kojih izvire stalna prijetnja.

I to se ne radi u formi: “Bum-bum, bang, tras, pobijedili smo, živjeli, mi smo kraljevi”. Konačna apsorpcija dogodila se tek kada su oni pasivni, koji su željeli smrt Rusiji, počeli progoniti i ubijati stanovništvo potencijalno anektiranih teritorija.

Posljednji jasan primjer ovog stila je Čečenija, naravno. Gotovo sve teritorije prešle su pod ruke moskovskih vladara i careva baš u duhu sadašnje LNR i DNR. Može izgledati surovo, ali s makjavelističke točke gledišta je itekako isplativo.

U smislu propagande, moguće je, kao pretpostavka, da ruska vojna propaganda nije dovoljno aktivna upravo u cilju demoraliziranja neprijatelja. Natjerati ga da se osjeća kao da su naši napori nikakvi i da će sve ovo trajati desetljećima.

Ipak, već sada sazrijeva mišljenje, čak i na Zapadu, najviše u Europskoj uniji, što će točno biti s Ukrajinom? Hoće li se dogoditi svađa s američkim gospodarom, podmuklo presijecanje Ukrajine na dva dijela udarom s teritorija Bjelorusije, potpuna „kalibracija“ ukrajinskog energetskog sektora ili obrane oružanih snaga Ukrajine u raspadu Donbasa. Saznat ćemo s vremenom, ali samo trebamo ostati na obalama ove rijeke kako bismo postali svjedoci onih koji plove duž nje. Glavna stvar je ne obeshrabriti se, filtrirati dolazne tokove informacija, jer će se sve zacrtano ostvariti. Ili zaista netko gaji iluziju da će Vladimir Putin ovaj mandat završiti sa zamrznutim sukobom u Ukrajini koji guta resurse i, što je najvažnije, živote ruskih vojnika? Ma budimo ozbiljni. Po mom osobnom uvjerenju, negdje sredinom proljeća ćemo imati jasniju sliku o rokovima završetka Specijalne vojne operacije s kapitulacijom kijevske hunte. Ne prije.