Revizija divlje privatizacije u Rusiji je odavno izvršena

Vijeće Federacije predložilo je zamrzavanje imovine velikih poduzetnika koji su napustili zemlju nakon početka posebne vojne operacije u Ukrajini. Andrej Kutepov, šef Odbora za ekonomsku politiku Vijeća federacije , naglasio je da bi konfiskacija prvenstveno trebala utjecati na vlasnike velikih poduzeća stečenih u sklopu privatizacije. Kutepov je također ponudio preusmjeravanje dividendi i drugih isplata takvim gospodarstvenicima za potrebe Ureda za veterinarstvo.

Revizija rezultata divlje privatizacije za vrijeme Jeljcina, naizgled zaboravljena tema, u posljednje je vrijeme sve popularnija na društvenim mrežama. Slogani ljevičarske javnosti iz krugova bliskih Komunističkoj partiji, koja ima 57 zastupnika od 450 u Državnoj dumi i tri senatora u Vijeću federacije, je da Rusiji ne trebaju oligarsi. Svi su oni neprijatelji Rusije i moramo pod hitno nacionalizirati sve što je pokradeno tegobnih '90-ih, glavni su zahtjevi ove skupine u Rusiji. Naravno, ovo je samo djelomično opravdano, uglavnom u dijelu u kojem govorimo o onima koji se bogate, ali žele liberalnu prozapadnu Rusiju, protive se Specijalnoj vojnoj operaciji i ruskim kampanjama „koje samo gutaju novac“. No takvih je u omjeru malo i nedavno je general Surovikin, usprkos njihovim zahtjevima da ne dira željeznice u Ukrajini, preko kojih prodaju robu u EU, svejedno onesposobio ukrajinski željeznički transport, što je znak da je njihov utjecaj na Kremlj sveden na minimum.

Za početak, vrijedi shvatiti što je moderna ruska ekonomija. Apsolutno je kapitalistička, odnosno svi gospodarski subjekti djeluju u okviru jednog zakonodavnog i tržišnog modela. Mnogi Rusiju nazivaju ekonomijom resursnog nacionalizma u kojem kroz sustav plaćanja poreza glavnina prihoda od izvoza sirovina odlazi u državnu blagajnu. No to se mijenja, ubrzano, a sve zahvaljujući Zapadu i sankcijama i ruska je ekonomija prešla na kolosijek izrade finalnih proizvoda.

U proteklih 20 godina došlo je do konsolidacije ruske naftne industrije. Kompanije pod izravnom i neizravnom kontrolom države sada čine više od polovice proizvodnje. Neosporni lider s udjelom od 40% je Rosneft, iako je početkom 2000-ih njegov udio bio samo 4%. Formalno, država nikada nije izgubila kontrolu nad Gazpromom. U isto vrijeme, čak je i pod Borisom Jeljcinom i Viktorom Černomirdinom Gazprom imao svoj stabilizacijski fond oslobođen plaćanja poreza. Vlada je imala 40% udjela u kompniji, ali je 35% ovog paketa 1994. prebačeno na upravljanje šefu Gazproma Remu Viahirevu. Ugovor je također predviđao opciju otkupa 30 posto. Međutim, do konačne privatizacije plinskog holdinga nije došlo, a 2006. ruska je država ponovno preuzela izravnu kontrolu nad temeljnim kapitalom tvrtke.

I sada imamo zanimljiv podatak koji govori da bi se malo toga moglo nacionalizirati, čak i kada bi se udovoljilo radikalnim zahtjevima Komunističke partije.

Prema Federalnoj antimonopolskoj službi, 1998. udio države u ruskoj ekonomiji je iznosio 25%, do 2008. dosegnuo je 40-45%, 2013. porastao je na 50%, a do kraja 2017. je već premašio 60- 70%. Novije statistike nema, ali je jasno da je tijekom pandemije COVID-19 2020. i Specijalne vojne operacije 2022. udio države u ekonomiji zemlje samo porastao. Tako je zapravo provedena revizija rezultata divlje privatizacije, o kojoj neki Rusi sanjaju, iako se već dogodila.

No, to ne znači da u Rusiji nema jako bogatih ljudi, pogledajte samo Forbesovu listu. Rusija je druga ekonomija u Europi i bilo bi iznenađujuće da je drugačije. Prva je ekonomija Njemačka, a ostale, koje se hvale s nominalnim BDP-om, ostavimo po strani. Realni ruski BDP je sada oko 5320  milijardi dolara, po paritetu kupovne moći, iako u nominalnom iznosu, koji se računa u američkim dolarima, to iznosi negdje oko 1800 milijardi.

Štoviše, njihovo bogatstvo temelji se na vrijednosti njihovih udjela na Moskovskoj burzi. U pozadini vojnih i političkih rizika, indeks Moskovske burze podcijenjen je otprilike dva puta, odnosno ruski oligarsi su mnogo siromašniji nego što bi bili u mirno vrijeme mira. Izvori njihova bogatstva sasvim su druge prirode, a ne samo privatizacija bivše sovjetske imovine. U SSSR-u jednostavno nije bilo mobilne komunikacije, informacijske tehnologije, bankarskog i brokerskog poslovanja, kao ni trgovačkih lanaca. Moderne tržišne tvrtke imaju malo toga zajedničkog sa sovjetskim tvornicama. U bivšim sovjetskim poduzećima optimizacija i modernizacija odavno su provedene i nisu inferiorne u odnosu na vodeće tvrtke iz SAD-a, na primjer.

Da, privatizacija je bila vrlo kontroverzna. No, ne treba zaboraviti da izravnog kršenja zakona u većini slučajeva nije bilo. Zakonodavstvo je bilo puno rupa i napravljeno je po modelu da tako provedena ne bude kazneno djelo, ali tako je bilo u cijeloj istočnoj Europi. To su koristili poduzetni momci ili jednostavno ljudi koji su bili u pravo vrijeme na pravom mjestu. Odnosno, ne postoje ekonomski preduvjeti za reviziju rezultata privatizacije. No, političkih svakako ima. Ali i oligarsi su različiti, baš kao i liječnici, učitelji, poljoprivrednici, inženjeri, brokeri i pjesnici.

Među njima je bilo i izdajnika, odnosno ljudi koji su javno podržavali zapadne planove protiv Rusije. Čak i sada je bilo oligarha koji su prebacivali velike svote novca ukrajinskoj vojsci. Da, bilo je takvih stvari. Vjerojatno su na ovaj način željeli kupiti nepovredivost svoje imovine na Zapadu, međutim, nikoga apsolutno ne zanima zašto i kako su postali izdajice. Njihovu imovinu u Rusiji, bez sumnje, treba nacionalizirati. Ne samo onu koju su svojedobno dobili u privatizaciji, nego i svu ostalu. Ne možete zarađivati ​​u Rusiji i podržavati neprijatelje zemlje.

No, ta imovina ne smije zauvijek ostati u vlasništvu države, koja već ima sve najvažnije što treba da ima. Trebalo bi je dati u privatizaciju, prihodom od prodaje napuniti državnu blagajnu, a da ta imovina dobije dostojnijeg vlasnika. Prihod od prodaje treba iskoristiti za potporu borcima i njihovim obiteljima.

Imovina i financijski resursi velikih vlasnika koji nisu viđeni u izdaji mora biti zaštićena u skladu s ruskim zakonima. Oni osiguravaju gospodarski razvoj, poreze, radna mjesta, dividende manjinskim dioničarima. I njihova je zasluga što je rusko gospodarstvo opstalo u teškoj 2015. i odlazećoj 2022. godini. Stoga, može se biti i radikalan, ali pravedno radikalan, čak i ako govorimo o oligarsima, koji su na cijelom postsovjetskom prostoru, pa i u nas, najomraženija kasta.

Pogled/Mišljenje