Razumije li Sarajevo novi kurs Turske: Od ratova sa svima, do saveznika Rusije i Kine

Turska je pod vladavinom Erdogana do sada prošla kroz tri faze vanjskopolitičkih odnosa. Možda bi se moglo reći i dvije, ali drugu treba podijeliti na onu pod Davutogluom, koji je nakon prve faze „Nula problema sa susjedima“ objavio svoju doktrinu „Strateške dubine“. Ona je u početku podrazumijevala prodor turskog utjecaja u bivše osmanske teritorije i takozvani „Turski svijet“ metodama „meke sile“ i ulaganjima, ali je Erdogan odlučio da cijeli taj proces ubrza oružanim uplitanjem u sukobe od Libije, preko Sirije i Iraka do Karabaha.

U manjoj ili većoj mjeri je u svim intervencijama usklađivao svoje poteze s Washingtonom. Sada opet dolazi do zaokreta, a kada to radi Recep Tayyip Erdoğan onda su metode često radikalne.

Koliko će se tko od turskih saveznika snaći i prikloniti se novom kursu Ankare, ostaje da se vidi. Na primjer, kumovi obitelji Erdoğan, obitelj Izetbegović iz Sarajeva, još uvijek se čvrsto drži podaništva NATO paktu, a to nije novi kurs Turske, pa će biti zanimljivo pratiti hoće li Izetbegović imati dovoljno političke mudrosti da se ponaša kao Alijev ili kao Orban, čija je Mađarska također dio „Turskog svijeta“ kroz ideologiju „turanizma“.

Temeljni razlog za promjenu doktrine je taj što se sada Ankara želi riješiti od ograničenja nametnutih jednostranim obvezama.

One su proizašle posebno iz obaveza prema Sjedinjenim Državama i prema NATO paktu općenito. Budući da su sigurnosne politike i strategije Turske oblikovane desetljećima pod obrambenim okriljem NATO pakta zbog prednosti koje je savez nudio, a ponekad i zbog potrebe. Međutim, nesigurno okruženje u kojem Turska trenutno živi jasan je dokaz činjenice da Ankara treba uspostaviti različite i subjektivne politike i postupke protiv sve šireg spektra prijetnji i povećanja broja državnih i nedržavnih vojnih sila unutar granica Turske i njenom okruženju, za agenciju Anadolu piše Merve Seren Yesiltas.

To je dovelo do promjene doktrine karakteristične za tursku vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku 2000-ih. Promjena doktrine naišla je na konkretne manifestacije u različitim oblicima, poput vojnih baza u zemlji koje su se počele širiti na većem geografskom području, prekograničnih vojnih operacija turskih oružanih snaga i ciljane borbe za neovisnost u obrambenoj industriji.

„Sirijski rat i svi kasniji sukobi i borbena područja u koja je Turska bila uključena pokazuju da je iznijela jedinstveni novi pristup obrambenoj diplomaciji, ali pod uvjetom da uzme u obzir svoje obveze prema NATO paktu. U međuvremenu, jasno je da će obrambena diplomacija otvoriti nove mogućnosti u raznim područjima, kao što su diplomacija žitarica i energetska diplomacija, ako Turska uspije uspješno održavati "ravnotežu" između Rusije i Ukrajine. Može se reći da postoje tri glavna razloga zašto je Turska važan dio obrambene diplomacije u tekućem rusko-ukrajinskom sukobu. Prvi i najvažniji od njih je formiranje dosad neviđene suradnje i tempa rada između Ankare i Moskve u Siriji u području obrane, na razini ministarstava i vojnih odjela, kao i obavještajnih službi. Treba napomenuti da je prije rata u Siriji institucionalni odnos između Turske i Rusije na vojnoj razini bio toliko uništen da se ne može usporediti s današnjim. No, s obzirom na pitanja s kojima se obje zemlje vojno suočavaju, poput Libije i Nagorno-Karabaha, čini se da je klasična obrambena diplomacija produbljena između dviju zemalja, a ova situacija pozitivno je pridonijela i vanjskopolitičkom polju“, piše Merve Seren Yesiltas, koji sugerira da Turska, iako je i dalje vojni aktivna u svim žarištima, sada uzima u obzir interese Rusije, a sve manje, često nimalo one NATO pakta.

Da sve to ipak ne bi izmaklo kontroli, kao što je upravo provedeno bombardiranje Kurda na sjeveru Sirije, Moskva je kao odgovor pokrenula velike raketne vojne vježbe zajedno sa sirijskom vojskom koristeći sustave Iskander, koji su tukli po „metama“ u izoliranim pdručjima Idliba, gdje se nalaze proturske islamističke milicije. Naravno, nitko nije stradao jer je vojni vrh u Ankari na vrijeme obaviješten o koordinatama gdje će Iskanderi pasti, ali sama poruka s tako moćnim oružjem je poslana.

„Drugo važno pitanje u ovom trenutku je rast kojeg je Turska postigla u obrambenoj industriji posljednjih godina. Zemlja, s jedne strane, proizvodi nacionalne platforme svojih oružanih snaga koje su testirane u stvarnim ratnim uvjetima, a koje se mogu staviti u službu. S druge strane, platforme koje su im dostavljene ušle su u arsenale drugih vojski i dale revolucionarne rezultate na ratištima. Sve to aktivira industrijsku dimenziju obrambene diplomacije zemlje. Zapravo, Ukrajina i Rusija su dva zanimljiva primjera u ovom kontekstu“, nastavlja turski stručnjak, koji je u pravu da je turska industrija napravila proboj, ali je taj proboj mogao dati rezultate u Karabahu, dok tursko oružje u Ukrajini nije dalo Kijevu potrebnu prevagu na bojištu. Osim toga, Erdogan je u plinskom i naftnom poslu postigao veliki dogovor s Rusima i ono što je trebala biti Njemačka sa Sjevernim tokom 1 i 2 sada će postati Turska – plinsko čvirište gdje ruski energenti postaju „turski“ i putuju dalje ka Balkanu i EU. Tu mu je saveznik postao Azerbejdžan, koji odjednom ima viška plina niotkuda, iako je jasno da se radi  ruskom plinu, a preko Turske ide dalje ka Bugarskoj Grčkoj i Italiji.

I tu dolazimo do odluke predsjednika Erdogana, koji je odluči da je za Tursku bolje da favorizira sina Bilala i njegov posao s plinom i naftom, nego da prednost da zetu Selçuku Bayraktaru i njegovom poslu s dronovima, koje može prodati bilo kome, ne samo Ukrajini. Točno, bit će tu isporuka i za Kijev, ali količinski nevažnim da bi se mogle smatrati stavljanjem na stranu Ukrajine u ovom sukobu.

„Treće pitanje odnosi se na strateško oživljavanje geografskog položaja Turske u tekućoj rusko-ukrajinskoj krizi. Jasna provedba Konvencije iz Montreuxa od strane Turske i demonstracija njezine posredničke uloge u ratu od samog početka, kao i činjenica da se ruski i ukrajinski vojni dužnosnici s vremena na vrijeme susreću preko Turske, učinili su obrambenu diplomaciju još važnijom“, piše dalje Merve Seren Yesiltas.

Suradnju je olakšao sporazum o žitnom koridoru potpisan 22. srpnja i povratak Rusije na sporazum koji je raskinut 31. listopada zahvaljujući Turskoj.

Drugim riječima, u turskoj metropoli Istanbulu nisu se sastajali samo diplomati, već su se zbog ratne situacije često sastajali i vojni dužnosnici. Konkretno, činjenica da je turska sjeverozapadna pokrajina Istanbul bila domaćin pregovora o razmjeni zarobljenika i da pitanja vezana uz sigurnost žitnog koridora na moru zabrinjavaju vojnu sferu pokazala je da je obrambena diplomacija ključni element.

Ali ako bolje pogledamo, Merve Seren Yesiltas točno koristi termin „obrambena diplomacija“, a ne vojna. Istina, Turska ima problem s Kurdima i Grcima, ali on traje desetljećima, pa ti nema riječi isključivo o „obrani“, a nikako o „diplomaciji“. Tu se i dalje koristi isključivo argument sile, ali protiv dva u vrhu najvjernijih američkih saveznika.

Ukratko, zaokret u politici protiv Washingtona, što se vidjelo iz odbijanja saučešća Bijele kuće nakon nedavnog terorističkog napada, ali i NATO pakta općenito, gdje Erdogan neće dozvoliti ulazak Švedske i Finske dok i posljednji Kurd i „gulenist“ ne budu izručeni turskom pravosuđu, uz sve veću interakciju s Rusijom, Iranom, Kinom, a na Balkanu sa Srbijom, gdje je Turska uložila najviše novca, ali uz najmanji proboj „meke sile“ kroz nevladine organizacije, medrese i džamije, sugerira da je strateška vizija Recepa Tayyipa Erdoğana sada usmjerena ka multipolarnom svijetu, baš onakvom kakvog su ga zamislili Putin, Xi Jinping, ranije Lula i Dilma Rousseff, Jacob Zuma i Manmohan Singh, sada Ciril Ramposa i Modi, te uskoro ponovno Lula, ali s ulaskom u BRICS Alžira, Argentine, Irana, Saudijske Arabije, Egipta i sve više zemalja nekada zvanog „Trećeg svijeta“. I Turske je u tom vlaku, a hoće li to shvatiti zemlje koje su posebno vezane za AKP, Muslimansko bratstvo i turskog predsjednika Erdogana, prije svega mislim na političare u regiji, ostaje da se vidi.