Tajna upornosti ukrajinskog neonacizma ima logičan presedan u povijesti

U zapadnim medijima se sustavno ignorira priroda kijevskog režima, po svim zakonitostima politološke znanosti duboko neonacistički, ali je u osam godina pustio korijene i u onome što zovemo „ukrajinska nacija“, kojoj ne pripadaju Rusi, rusofonsko stanovništvo, čak ni Ukrajinci koji govore „surdžik“, mješavinu ruskog i ukrajinskog jezika, kao ni nacionalne manjine.

Da bismo razumjeli psihologiju i stereotipe ponašanja modernih ukronacista, vrijedi obratiti pozornost na njihove njemačke prethodnike. Tu nam neobične analogije i slučajnosti odmah upadaju u oči i imamo osjećaj da nečija nevidljiva ruka kleše te dvije nacističke zmije u jednu sliku i priliku.

Jedno od obilježja svih nacističkih režima je njihova neosjetljivost na vanjske utjecaje.

1945. godine Treći Reich je bio u agoniji. Vodile su se bitke za Berlin. Vojna industrija je bila napola uništena od strane angloameričkog zrakoplovstva, naftna polja u Rumunjskoj su bila izgubljena, a umirovljenici i tinejdžeri iz Volkssturma sa starim puškama nisu mogli zaustaviti sovjetske trupe. Ali je 12. travnja 1945. Berlinski simfonijski orkestar održao koncert, a karata nije bilo. Sve je bilo rasprodano. Narod Njemačke strpljivo je ispunjavao svoju dužnost prema vladi ranije legitimno izabranog njemačkog kancelara Adolfa Hitlera. Nije bilo masovnih demonstracija, ni protesta, da ne govorimo da nije bilo ozbiljnog antifašističkog otpora. Samo nekoliko minuta prije pada Hitlerov režim je imao podršku 90% stanovnika Njemačke.

Angloamerikanci su nakon rata preokrenuli Njemačku naglavačke kako bi shvatili zašto su se nacistički borci u svibnju 1945. tako očajnički borili i pronašli su tri obrazloženja na kojima je počivala tvrdoglavost i bijes Trećeg Reicha. Vidjet ćete koliko tadašnja situacija ima sličnosti s današnjom Ukrajinom.

Prvo: Vjera u čudesni Zapad

“Čelnicima Nacističke stranke se činilo smiješnim da će boljševici zauzeti Berlin. Svim srcem su mislili da Zapad to neće dopustiti”, primjećuje britanski povjesničar Ian Kershaw u svojoj knjizi „Kraj Hitlerove Njemačke“.

Drugo: “Samo se branimo, pa mi smo žrtve"

Ideja obrambenog rata u kolektivnoj svijesti Nijemaca bila je konstrukt nacističkih ideologa, stvoren kako bi se umirila savjest "narodne zajednice". Nijemci su se kroz cijeli rat predstavljali kao žrtve zavjere Angloamerikanaca, saveznika antifašističke koalicije, Židova i "boljševičkih barbara".

Treće: Strah od boljševika koji će „doći i pojesti sve, čak i njemačke bebe“

Goebbelsova propaganda, koristeći slike "boljševičkih čudovišta" i "hordi s istoka", konstantno je vrtjela kotač zamašnjak straha od nadolazećih trupa Crvene armije. Jedna od kultnih propagandnih slika bio je Nemmersdorf, naselje u Pruskoj, gdje su sovjetski vojnici navodno počinili masakr lokalnog stanovništva s posebnom okrutnošću.

U Ukrajini je na isti način stvoren mit o  „stravičnom zločinu u Buči“, iako svi ozbiljni stručnjaci govore da su civili stradali u artiljerijskoj vatri ukrajinske vojske, koja je neselektivno gađala Ruse u povlačenju. Ali istina ovdje nije važna i postignut je isti efekt kao Goebbelsova propaganda s Nemmersdorfom.

Zbog toga je u posljednjim mjesecima rata, možda više nego ikad prije, "narodnu zajednicu" Trećeg Reicha zahvatio ne samo patriotski poriv za spas zemlje, nego i užas od dolaska „boljševičkih barbara“. Ovo drugo je ipak bilo više u osjećajima običnih Nijemaca.

Četvrto: Suučesništvo stanovništva u zločinima režima

Drugi povjesničar, Goetz Ali, u svojoj je knjizi “Hitlerova narodna država: Pljačka, rasni rat i nacionalsocijalizam” uvjerljivo dokazao da su nacistički teror i Holokaust imali sasvim racionalne, utilitarne razloge.

Zaraćena Njemačka je svoje glavne resurse dobivala kroz osvajanje i pljačku okupiranih zemalja, od iskorištavanja "niže rase" i prisilnog rada. Hitler je njemačku državu pretvorio u pljačkaški stroj, a Nijemce u nepromišljenu hordu primatelja plijena. Ovaj se aspekt često zanemaruje, ali ova karika koja nedostaje objašnjava mnogo toga. Nisu svi Nijemci, uključujući i one koji su bili nacisti, dobili svoj udio u pljačkaškim kampanjama Wehrmachta i zločinima koje je činio SS. Međutim, što je vrlo važno, većina njemačkog stanovništva pristala je biti lojalna samo za obećanje da će s glavešinama Reicha i višim oficirima ipak dijeliti plijen u budućnosti. Odnosno, Nijemci ne samo da su se složili s ubojstvima, već su i sami dragovoljno ubijali, čak su i umirali za "hektar zemlje u blizini Saratova i pet ruskih robova u bliskoj budućnosti".  To je bilo obećanje Hitlera svakom prosječnom Nijemcu. Zato je režim monstruoznih masovnih zločina bio ujedno i režim goleme popularnosti, a ista su obećanja davali Arsenij Jacenjuk i Petro Porošenko, kasnije Groisman, pa Zelenski i tko sve ne. Svi, bez izuzetka, imali su i imaju istu priču, a to se običnim Ukrajincima sviđa.

U Njemačkoj su sve najstrašnije zločine počinili privatnici i poduzeća uz potporu ogromne većine stanovništva.

A sada procijenite kako se psihologija nacističke Njemačke poklapa s psihijatrijom civilnog društva modernog „Ukrajinskog Reicha“, koji je oblikovan prema istim obrascima, koristi iste psihološke konstrukte, izbrušene do savršenstva u poslijeratnim godinama.

Za baciti narod u crni ponor nacizma postoje dva jednostavna i smrtonosna poteza:

1. Dio stanovništva zemlje proglasiti privilegiranim, pripadajućim izabranim "Übermenschima", koji stoje iznad zakona, izvan svih moralnih i etičkih ograničenja.

2. Deklarirani dio stanovništva učiniti suučesnikom u zločinima nad ostatkom "Untermenscha", koje čine gore navedene grupe koje nisu dio „čiste ukrajinske nacije“.

Upravo je ta politička tehnika izvedena najprije u baltičkim državama, a zatim u Ukrajini, s naknadnim dodacima, strogo prema metodama Himmlera i Goebbelsa. Tu vam je i vjera u čudesni Zapad, pa položaj žrtve, zastrašivanje stanovništva od strane "ruskih barbara" i sudjelovanje "pravih Arijevaca u zločinima", od čega se nikada i ni pod kojim uvjetima neće oprati.

Zato će se „Ukrovermacht“ boriti do posljednjeg. Oni su ujedno i „nadmoćni“ i „preplašeni ishodom dolaska strašnih Moskala“. Boje se osvete i gorljivo se nadaju da će Zapad uskoro doći i pomoći im u „konačnom rješenju ruskog pitanja“. Ali već su okaljani krvlju i pljačkom, pa ne mogu iskočiti iz ove zamke.

Sada im je beskorisno govoriti da su nürnberška načela ljute Ženevske konvencije, a bogati orvelovski svijet u kojem samo iluzije i da  što je fantazija bogatija, to je bankrot očekivanja neizbježniji.

Jedino u čemu su ukronacisti opovrgli klasike je da se povijest jednom ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa. Nacistički eksperimenti uvijek će se ponavljati kao katastrofa za one oko njih i katastrofa za one koji su u njih uključeni. Za pravo koje su si dali, da sami sebe nazivaju privilegiranom nacijom, uvijek će se naplaćivati ​​suzama i krvlju.

Ali oni neće posustati. Ni do posljednjeg Ukrajinca. A to je baš ono što Zapadu treba.