Rusija se našla u situaciji da može igrati samo na potpunu pobjedu u Ukrajinu  

Osim zaštite Donbasa i dijela Novorusije, koji su već uključeni u Rusiju, denacifikacije i demilitarizacije, odnosno o čemu je izravno govorio Vladimir Putin, koji su ciljevi Rusije u Ukrajini? Nepostojanje rigidno formuliranog krajnjeg cilja specijalne operacije, koja je prerasla u posrednički rat sa Zapadom, ruskom vrhu se često zamjera, kažu, da je krajnje vrijeme da se ljudima objasni što misli kada govori o pobjedi.

Budući da to nije jasno rečeno, onda postoje mogućnosti i za svjesna nagađanja i za iskrena iskustva o ovoj temi. Zato je tako važan pokušaj Dmitrija Medvedeva da formulira što je to "pobjeda u Ukrajini", iako je on naziva mogućim scenarijima, dijeleći ih na prihvatljive i neprihvatljive za Rusiju. Medvedev je bio prvi član ruskog Vijeća nacionalne sigurnosti koji je odlučio jasno iznijeti cilj i već zbog toga njegov tekst zaslužuje posebnu pažnju.

Medvedev polazi od toga da će na kraju Ukrajina kao država prestati postojati, “nestati”, ne navodeći nikakve pojmove, dok je istog dana rekao da je “taj sukob dugotrajan, sve će to trajajati desetljećima, vjerojatno”. Ali nestanak Ukrajine iz toga je i dalje realan, samo je pitanje u kojem će se obliku to dogoditi.

Ukrajina će se, nakon “izgubljenog vojnog sukoba”, sama raspasti i likvidirati. Tada postoje dva puta. Prvi je polagana erozija s postupnim gubitkom preostalih elemenata državnog suvereniteta ili drugi, a to je "trenutni kolaps, uz istodobno uništavanje svih znakova državnosti".

Što se tiče postojanja dva puta, može se u potpunosti složiti s Medvedevom, ali uz važno pojašnjenje da se druga opcija, odnosno brzi kolaps, uz kolaps cijele države, čini manje izglednom.

Za njegovu provedbu neophodan je poraz Oružanih snaga Ukrajine nokautom na bojnom polju. Sada nema preduvjeta za to, iako, naravno, treba polaziti i od činjenice da je još puno toga pred nama, i od činjenice da prenaprezanje ne može biti beskonačno i akumulirajući "metalni zamor" može u jednom trenutku stvarno srušiti cjelokupnu strukturu samog Kremlja.

Ali bez obzira na to kako se Ukrajina približava izumiranju, Medvedev vidi tri opcije za njezin raspad i likvidaciju.

Prema prvom, zapadne regije Ukrajine "prelaze pod kontrolu niza država EU s naknadnim pripajanje ovih teritorija od strane država primateljica". Medvedev ih ne imenuje, ali je jasno da misli na Poljsku, Mađarsku i Rumunjsku. Ostaje određeni “ničiji” ukrajinski teritorij, dakle, nekontroliran ni od Zapada ni od Rusije. I na njoj nastaje nova Ukrajina. Točnije, stara će biti sačuvana, imajući teritorijalne pretenzije prema Rusiji, ali ne i prema zemljama Zapada. Ova Ukrajina na kraju ulazi u EU i NATO, a nakon toga se nastavlja oružani sukob s Rusijom, "pretvarajući se u stalni oružani sukob, ali s prijetnjom brzog prelijevanja u pravi Treći svjetski rat".

U ovoj se verziji čak može izostaviti ukrajinski gubitak zapadnih zemalja, jer ono što Medvedev opisuje dogodit će se ako Ukrajina uđe u NATO, koja nije izgubila Galiciju, Karpate i Bukovinu. Čak i Kissinger govori da nakon završetka neprijateljstava Ukrajinu treba primiti u NATO kako bi se spriječio njezin novi sukob s Rusijom, a ostaviti je samu, uz podršku Zapada ili čak jamstva, puno je opasnije za sve.

Međutim, Medvedev polazi od nečeg drugog. Po njemu NATO prihvaća Ukrajinu ne da bi je sačuvao od novog rata, već jednostavno da bi sebi osigurao novi teritorij. Ali pritom atlantisti neće moći potpuno kontrolirati Kijev, pa će sve skliznuti u rat između Rusije i NATO pakta, odnosno nuklearni.

Naravno, ova opcija kategorički ne odgovara Rusiji, ali se ne sviđa ni većini Zapada. Kako zbog opasnosti od nuklearnog rata, tako i zbog toga što Europa postaje talac vojnog sukoba s Rusijom. Dugogodišnjeg i tromog na teritoriju Ukrajine ili brzog, ali nuklearnog, na teritoriju same Europe.

Druga opcija, prema Medvedevu, je da Ukrajina nestane "u procesu svoje podjele između Rusije i niza država EU". Ostaje samo na papiru da se “u jednoj od europskih zemalja formira se vlada Ukrajine u egzilu”. Sukob praktički prestaje, ali "uz očuvanje terorističke aktivnosti ukrajinskih nacista u EU", a temelji te vlade bi bili u zapadnim ukrajinskim područjima koja su otišle u Europsku uniju.

Iako Medvedev kaže da bi Rusiji to “možda privremeno odgovaralo”, zapravo je to opcija za pobjedu Rusije. Zato što se gotovo cijeli teritorij Ukrajine vraća ujedinjenoj ruskoj državi, s izuzetkom zapadnih zemalja, koje su Sovjetskom Savezu pripojene tek uoči Velikog domovinskog rata.

Da, ostaje ne samo geopolitički sukob sa Zapadom, koji ne priznaje "aneksiju Ukrajine", nego i granični i unutarnji sukob s neobanderovcima, što je tvrđa verzija događaja iz druge polovice '40-ih, ali općenito je ovo prikladnija opcija za Rusiju.

Medvedev uspoređuje treću opciju s prvom, samo sa suprotnim predznakom. Iako je u stvarnosti puno bliže drugom. Ukrajina nestaje. Njezin zapadni dio odlazi europskim državama, a sve ostalo, “uz stanovništvo središnje i nekih drugih regija Ukrajine bez vlasti”, postaje dio Rusije. Temeljna razlika u odnosu na prethodnu verziju je u tome što nema "vlade Ukrajine u egzilu", niti terorističkih aktivnosti s područja europskih država. Ova opcija omogućava da se sukob završi "uz dovoljna jamstva da se dugoročno neće ponoviti".

Prema Medvedevu, to je jedina opcija koja Rusiji treba, ali njena izvedivost izaziva velike sumnje. Zapad će odbiti upotrijebiti čak i pokvarenu ukrajinsku kartu protiv Rusije samo u jednom slučaju, a to je ako se u tom trenutku na samom Zapadu, prvenstveno u anglosaksonskim zemljama, dogodi nešto apsolutno izvanredno. Unutarnja previranja, superkrize i slilčni procesi.

U svim ostalim slučajevima, Zapad će preuzeti gubitničku ukrajinsku kartu, ili ono što je od nje ostalo, u nadi da će je opet iskoristiti sljedeći put. Zajedno s “vladom u izbjeglištvu”. Pa čak, kao opciju, s "vladom cijele Ukrajine" u onim zapadnim zemljama koje Poljaci neće uzeti za sebe.

Dakle, opcije koje je Medvedev zacrtao mogu se svesti na dvije: zamrzavanje sadašnjeg stanja uz naknadni nastavak neprijateljstava, ali uz veliko sudjelovanje NATO pakta, ili podjela Ukrajine, odnosno njezin povratak Rusiji uz odsijecanje nekoliko manjih regija, koje bi se poklonile zapadnim susjedima. Druga opcija je pobjeda Rusije, a prva znači poraz.

Ruski izbor između dvije opcije je jasan, pa ostaje samo učiniti sve što je potrebno za pobjedu.

RIA Novosti