Slučaj "Prigžin-Kadirov-Surovikin-Bahmut" – Što se tamo zapravo zbilo?

Neviđen po svom psihičkom stresu, Prigožinov noćni video u pozadini s poginulim boracima Wagnera i naknadne reakcije raznih ljudi i struktura podigli su znatnu informacijsku buku u informacijskom polju, od čuđenja do prave histerije. Analizirajmo ovaj slučaj prema razinama složenosti, koje sam već spomenuo u svojim prethodno prevedenim materijalima, gdje sam iznio dva različita scenarija.

Pa počnimo s prvim. Na prvoj razini, najjednostavnijoj i najočiglednijoj, imamo nekakav žestoki, univerzalni nered u ruskoj vojsci u zoni Specijalne vojne operacije.

Vlasnik neke privatne vojne tvrtke ne samo da histeriše, već naprosto bjesni u eteru, psujući vojni vrh Rusije. Izjavljuje da napušta položaje, traži od druge jedinice ruske vojske da zauzme položaje koje napuštaju. Vođa ove druge jedinice, što je bio Ramzan Kadirov, također se javlja uživo i kaže, da je spreman sa svojim borcima zauzeti napuštene položaje.

Sljedećeg dana šef Wagnera izjavljuje da ne ide nikamo, a vrh vojske mu udovoljava u smislu logistike, čime traži da ostane, ali mu, na njegovo potpuno zadovoljstvo, šalje jednog od najautoritativnijih vojnih komandanata moderne Rusije, osobno generala Surovikina, koji je donedavno vodio cijelu zonu SVO i ne trpi nikakve prigovore. Posebno ne na društvenim mrežama.

Uz sve to, najviši vojni vrh Rusije šuti, što kod površnog promatrača stvara dojam nekakvih patnika, koji su spušteni na zemlju, ali šute.

I nadalje, uza sav taj veliki nered šuti i politički vrh Rusije, koji je odgovoran za sve u zemlji, opet stvarajući kod površnog promatrača osjećaj nekakvog potpunog nadrealizma, kaosa i apokalipse.

Ali što možemo vidjeti na drugoj razini?

Na drugoj razini odmah vidimo da je sve ovo informativna igra velikih razmjera koja treba obmanuti neprijatelja .

Vojno-političko vodstvo Rusije postavilo je zadatak stvaranja informacijske "dimne zavjese" oko Specijalne vojne operacije.

Posebno obučeni ljudi napisali su scenarij u kojem je glavna uloga, onog najglasnijeg, najbučnijeg i skandaloznog lika, dodijeljena Evgeniju Viktoroviču Prigožinu, budući da je on jedina značajna osoba u zoni SVO koja nije državni službenik, pa stoga ne mari za status i autoritet.

On kao poslovni čovjek i medijski profesionalac živi po dobroj staroj postmodernoj formuli “sve je PR osim osmrtnice”.

Ostatak medijskih ličnosti SVO, kao generali vojske i Ramzan Kadirov, kao šef ruske regije, ne mogu sebi dozvoliti da budu u središtu mega-skandala. I ovdje imamo informacijsku igru.

S emotivnog stajališta, kao i s uzvišenog idealističkog stajališta, uloga koju igra Prigožine je apsolutno smrtonosna.

Ako njegovu igru ​​shvatite ozbiljno, onda emocionalni plan jednostavno ispliva na površinu sam po sebi.

Čak i mene, osobu koja je, općenito, psihički dosta okorjela, njegov noćni nastup s hrpom leševa i psovkama na račun vojnog vrha Rusije emotivno je zakačio i zbunio. Ne zadugo, naravno, ali jeste.

Iskreno govoreći, nisam očekivao da će Rusi moći funkcionirati na takvoj razini okrutnosti informacijske igre.

Moram priznati, imao sam više idealizma kada je riječ o ruskim stručnjacima za informacijski rat. Ali su oni još napredniji.

Naravno da me to jako veseli, iako, naravno, razumijem da je za naivne ljude, romantičare, idealiste, visokomoralne, kao i za obične duše, takva igra vrlo traumatična.

Kao što sam gore napisao, za takve ljude njihovo emocionalno tumačenje iz Prigožinove igre može jednostavno nadoći samo po sebi. A oni koji nisu ozbiljno vodili računa o info-higijeni i nisu uskladili popis izvora na temelju kojih stvarati predodžbu o tome što se događa, bit će jako teško, sve do neuroze.

Za one koji se još nisu pobrinuli za info-higijenu, preporučam da se polako upoznaju sa sljedećim materijalom, iako je on raštrkan u više analiza na ovom blogu, uvijek s istom porukom.

Pa što možemo vidjeti na trećoj razini složenosti percepcije svijeta?

Na trećoj razini vidimo vojno-politički vrh u Rusiji, odnosno krug ljudi koji se može nazvati "Putinov tim".

Oni igraju igru na svjetskoj razini i stvaraju povijest - povijest čovječanstva.

Oni igraju igru ​​u kojoj je Specijalna vojna operacija samo mali dio, jedan od mnogih segmenata globalne igre.

Sve što sam opisao u ranijim člancima, uključujući ono što sam opisao prije godinu dana, ostaje relevantno. Ali prije svega ostaje relevantna ključna teza prema kojoj je brzi kraj SVO za Rusiju nesvrsishodan.

Jer brzi završetak kampanje znači povratak situacije na format kakav je bio prije SVO, kada ruski resursi jeftino teku kao plima na Zapad,  supstitucija uvoza u Rusiji se odvija u apsolutno uspavanom modu, ruska elita razgrađuje društvo i moli se Zapadu, samo rusko društvo polako kuha u uzburkanim vodama postmoderne, razgrađuje se i kulturno i duhovno, a u jezgri zapadnog svijeta sve se polako priprema za inkarnaciju zla u Rusiji, koje mora prevladati.

Brzi završetak SVO za Rusiju bi bio dobar samo kad bi se Ukrajina odjednom probudila iz zapadne izmaglice, živnula i zajedno s ruskom vojskom počela zajedno „mesti“ sve zapadno, počevši od vojnog udara i brzog smaknuća Zeleneskog s cijelom ekipom, završivši s formiranjem jedinstvene ruske vojske, u kojoj bi Ukrajinci stajali u jednom multinacionalnom sustavu sa svim Rusima.

Ali, uzgred, čak i da se takvo čudo dogodilo, Rusija bi ipak morala stvoriti neki drugi radikalni i nepremostivi sukob sa Zapadom kako bi se ozbiljno, stvarno, nepovratno riješila “dolarskog Titanica”.

No, čudo se nije dogodilo, Ukrajinci su odlučili ostati u svojoj zapadnoj izmaglici, a oni koji nisu htjeli ostati u njoj, napustili su Ukrajinu, bez obzira na materijalne žrtve, što znači da je upravo SVO postao "okidač", taj vanjski razlog zbog kojeg nije moguća obnova "normalnih" odnosa sa Zapadom.

Štoviše, elegancija ove situacije je u tome što prema van ta nemogućnost pomirenja dolazi upravo sa Zapada.

Svi vanjski igrači i svi geopolitički akteri  to ovako percipiraju: Zapad ne želi kompromis s Rusijom i guši je sankcijama i drugim elementima “hibridnog rata”.

Koliko god se Zapad trudio prikazati Rusiju kao agresora, u ovoj situaciji svijet Rusiju ne doživljava tako, a to je ogromno postignuće ruskog vojno-političkog vrha.

To je jedan od ključnih elemenata ruske “meke moći”, koja joj omogućuje da zajedno s Kinom formira novi svjetski poredak.

Da Rusija nije bila u stanju izvesti ovu genijalnu i najsloženiju informacijsku operaciju i da je cijeli svijet počeo doživljavati Rusiju kao pravog agresora, ludog i nesposobnog za pregovore, onda sve što je povezano s globalnom dedolarizacijom, širenjem grupa BRICS i SCO, aktivno sudjelovanje većine zemalja u zaobilaženju sankcija ne bi bilo moguće.

SVO je neka vrsta “čuvara” ruske države i svijeta od povratka u situaciju kada je Rusija bila resursni privjesak Zapada.

Dok se dolarski sustav ne uruši, ili u najboljem slučaju ne transformira, SBO  se mora nastaviti, da Zapad ne bi imao priliku sve vratiti.

I sada, zbog ove situacije, postoji potreba za raznim načinima pooštravanja Specijalne vojne operacije.

Jedna od tih metoda odgađanja, razvijena u utrobi ruskog vojno-političke mašinerije, je i stvaranje privida nekakvog žestokog nereda u ruskom sustavu.

Ali zašto Rusiji treba imitacija nereda? Teško da mogu točno i iscrpno odgovoriti na ovo pitanje, jer nemam baš nikakav pristup nedostupnim informacijama, ali ovdje možemo lako razmotriti niz sasvim očitih točaka, počevši od činjenice da je takva opcija, ako je donesena, prepoznata kao najjeftinija, a u isto vrijeme i najučinkovitija.

Bez sumnje, psihološki učinak izravne opscene poruke na ministra obrane zemlje i načelnika kopnene vojske je kolosalan. Kao što sam već rekao, i sam sam poludio u prvim minutama kada sam vidio taj noćni video.

Pa za svakog promatrača sa strane, Rusije ili iz inozemstva, ovakvo drsko ponašanje nekakvog biznismena, kojeg iz državnog aparata “nitko ne može ni nazvati”, znak je žestokog nereda u upravljanju, ovo je znak niskog autoriteta vlasti, to je znak fermentacije u glavama ljudi koji se bore izravno na bojnom polju.

Općenito, to je znak da je "Putinov režim je na rubu pada".

Ta informacijsko-psihološka operacija sa središnjom ulogom Prigožina održava upravo tu iluziju, koja je svima na Zapadu najslađa, najpoželjnija i najželjenija.

Na toj se iluziji hrane i svi ruski “preseljenici”, koji čekaju i nadaju se “padu režima”.

Na toj se iluziji gradi sav sankcijski pritisak koji očito ide na štetu samoga Zapada.

Stoga je održavanje ove iluzije korisno za Rusiju. Jer ta iluzija ne dopušta Zapadu da izađe iz igre koju mu je nametnula Rusija 24. 02. 2022.

Prvi put nakon mnogo godina, ili čak stoljeća, Rusija je nastupila kao pokretač igre, a ne kao strana koja reagira. Prvi put je Zapad prisiljen reagirati na rusku igru, a ne nametati Rusima svoju. A budući da ova igra ide na korist Rusije, upravo ovakva kakva je sada, Zapad se ne smije ispustiti iz te igre, koja je za njega zapravo zamka, “crna rupa” u koju je odjednom upao. Pa kako Zapad držati u ovoj zamci?

Je li to moguće demonstrirajući svu trenutnu snagu Rusije? Naravno da nije. Je li doista moguće držati Zapad u toj zamci s jasnim demonstriranjem pune snage ruskog vojnog duha, sve snage oružja, sve snage vojno-industrijskog kompleksa, fantastične kohezije društva,  osim mizernog postotka mentalno bolesnih ljudi. Naravno da ne.

Ako pokažu svu svoju moć, izlože sve adute, tada će svi američki sateliti imati puno razloga za pritisak na Sjedinjene Države da one sklope mir s Rusijom pod ruskim uvjetima. Konačno, sve zemlje kolektivnog Zapada neće izgubiti ništa čak i ako Rusija odmah zauzme cijelu Ukrajinu.

Ali ako se Rusija vrati u globalni sustav preraspodijele rada i dobara i na poziciju koju je imala prije SVO, sve te zemlje će imati velike koristi. Odmah, pogotovo  ako se odmah krene s restauracijom Sjevernog toka 2, brzo ga obnove i pustite plin kroz njega u Njemačku.

Ali Angloamerikanci su daleko od toga da su bili prije 30 godina i jako im treba njihova sadašnja antiruska koalicija pod nazivom „Cijeli svijet je s nama“.

To je prvi očiti razlog za informativnu igru ​​zvanu "Prigožinovo kukavičko povlačenje zbog gladi za granatama".

Drugi razlog je također sasvim očit, a to je potkrepljivanje sporog kursa SVO, iako potrebu da se ne žuri rusko društvo već razumije.

Ali ipak, ljudi imaju o čemu raspravljati, a serija videa s Prigožinom će imati puno više pregleda od bilo koje akcijske serije Netflixa.

Drugo, jednako važno, nakon reakcije je moguće identificirati sve histeričare i antidržavne elemente, a ako netko misli da sve aktualne histeričare na temelju ovog videa ruska vlast ne bilježi, taj se vara.

Treće, pod ovom radnjom možete puno učinkovitije proći kroz cijeli generalštab i  cijelu strukturu vojske i popraviti puno stvari u njoj. Naravno, ova korekcija se odvija tiho, bez medijske pompe , smireno i učinkovito.

Četvrto, težina Prigožina kao vođe važne vojne kompanije, nevjerojatno raste, što će imati vrlo snažan učinak na sva ostala područja rada Wagnera u Aziji, Africi, Južnoj Americi itd.

Ovaj "skandal" stvara mu imidž vrlo neovisnog biznismena koji se „može suprotstaviti čak i vojnom vrhu cijele Rusije.

Štoviše, ovaj skandal stvara Prigožinu imidž čak i donekle opozicijskog  biznismena, što ga čini privlačnim onim režimima koji nisu baš skloni sadašnjoj ruskoj ekipi.

Zapravo, ako Prigožinovo djelovanje promatrate u toj geopolitičkoj dimenziji, onda je ovdje igra zapravo vrhunska. Mega učinkovita igra.

Nakon toga, u bilo kojoj Srednjoafričkoj Republici ili Maliju, ili u Sudanu, u kojem će uskoro netko morati uspostaviti red i osigurati izgradnju naše baze na Crvenom moru, Prigožina će dočekati s poštovanjem. A kako će ga tek Arapi dočekati, koji posebno cijene snagu i neovisno držanje.

Sve u svemu, ruski vrh može puno dobiti ovim izvrsno režiranim i odglumljenim nečuvenim slučajem.

Opasnost takve igre

Ako netko kaže da je takva emocionalno užarena i na razini psihoze Prigožinova igra, i sve što je s njom povezano, vrlo opasna, bit će u pravu.

Ovo je doista vrlo opasna igra, jer za ljude koji percipiraju svijet ne više od prve razine složenosti, sve ovo izgleda vrlo apokaliptično.

Emocionalni plan takve osobe trenutno biva uvučen u histerični vrtlog, ali ako se pitate zašto Putinov tim ide u tako riskantnu igru, odgovor je očit: Putin i njegov tim vjeruju u mudrost ruskih ljudi.

Vojno-politički vrh Rusije, imajući pred sobom sve stvarne statistike, sva mjerenja, plus njihovo prilično osjetljivo razumijevanje onoga što se događa, vjeruje da postotak ljudi koji neće upasti u ovaj "histerični vrtlog", stvoren ovom shemom, znatno premašuje postotak ljudi koji će biti uvučeni u njega.

To znači da ukupna unutarnja politička stabilnost neće biti narušena. Tako ruske vođe, takoreći, uzimaju svoj dalekovidni narod za partnera u nadigravanju egzistencijalnog, ontološkog neprijatelja - Zapad.

I teško se ne složiti s ovakvim stavom ruskog vodstva, jer se vidi i osjeća da ljudi Rusije sve savršeno razumiju. Čak i ako netko ne može sve racionalizirati, on se oslanja na povjerenje u Putina, najvećeg državnika našeg vremena, koji je prihvatio Rusiju u takvom rasulu kakvog nije bilo od građanskog rata XX stoljeća i za samo 22 godine doveo je do prilike da ustane krene u bitku s najvećim Zlom na planeti – ovakvim Zapadom.

Ovo povjerenje u Putina i njegov tim za mnoge je Ruse puno pouzdanije utočište od službene propagande, koja, uzgred budi rečeno, iako ne uvijek savršeno, također prilično dobro funkcionira.