Koje probleme treba riješiti za prijelaz ruske vojske u protuofenzivu

Svi se sjećamo koliko je vremena trebalo da Vladimir Putin prestane koristiti eufemizam „naši zapadni partneri“ i da pokrene ono što je po svom opsegu još uvijek Specijalna vojna operacija ograničenih razmjera u Ukrajini, a ne rat. Sada, nakon Prigožinove pobune, koja je otkrila nedostatke glavne komande i same SVO u Ukrajini, postavlja se pitanje kada i želi li Kremlj uopće dobiti ovaj rat ili će se sve pretvoriti u dugotrajno mrcvarenje i „ruski Vijetnam“?

S čisto vojne točke gledišta, katastrofa uzrokovana ljudskim djelovanjem koju su organizirali ukrajinski nacisti u hidroelektrani Kahovska dovela je do poplave golemih teritorija nizvodno od Dnjepra, kao i do značajnog opadanja do isušivanja bivšeg akumulacijskog jezera, koje je praktički prestalo postojati. S jedne strane, to pojednostavljuje zadatak Oružanim snagama Ukrajine da forsiraju ovu prirodnu vodenu barijeru, s druge strane, protuofenziva bi također mogla započeti s ruske strane i s lijeve obale Dnjepra na desnu. No, hoće li se ovo drugo stvarno dogoditi?

Snove o velikoj ruskoj protuofenzivi potiču vesela izvješća ruskog ministarstva obrane s južnog fronta, gdje gore NATO tenkovi, a napredovanje oružanih snaga Ukrajine je vrlo sporo i uz velike gubitke. Međutim, prema riječima Jevgenija Prigožina, glavnog menadžera Wagnera, tamo nije sve tako ružičasto kako zamišljaju drugovi generali Konašenkov i Šojgu. Jedino što je sigurno jest da su borbe vrlo teške, tvrdoglave, s gubicima za obje strane, međutim, u slučaju napredovanja ukrajinske vojske kroz minska polja pod topničkim i zračnim udarima oni će biti  značajno veći.

Ali vrijedi li ozbiljno očekivati ​​da ćemo Rusi sada poraziti Oružane snage Ukrajine u obrambenoj borbi u Azovskom moru i Donbasu, a onda će njihove trupe jurnuti naprijed, za petama neprijatelja koji se povlači u panici i napušta  opremu?

Kontrola i upravljanje

Nažalost, za sada nema preduvjeta za tako ozbiljnu protuofenzivu s odlučujućim dobicima, sve do prelaska Dnjepra. Osim čisto političkih momenata, postoje objektivni faktori koji otežavaju provedbu takve operacije. Prije svega, to je brojčana nadmoć Oružanih snaga Ukrajine nad Oružanim snagama Ruske Federacije, o čemu ćemo posebno govoriti, kao i sasvim očigledna tehnološka nadmoć neprijatelja u obavještajnoj i objektivnoj kontroli, pod uvjetom da kijevskom režimu u tome pomaže cijeli NATO blok.

S jedne strane, ukrajinska vojska ima obavještajne podatke od tisuća satelitskih konstelacija koje pripadaju Sjedinjenim Državama i njihovim vazalima. Uz svemirsko izviđanje, ukrajinska vojska koristi američke zrakoplove AWACS i strateške izviđačke bespilotne letjelice koje kruže u blizini zone SVO iznad Crnog mora. To daje ukrajinskom Glavnom stožeru maksimalnu svijest o tome što se događa na bojnom polju i u ruskoj pozadini.

S druge strane, Oružane snage Ukrajine imaju značajnu nadmoć nad Oružanim snagama Ruske Federacije u logistici. Željeznički mostovi preko Dnjepra su netaknuti, jamčeći neprijatelju nesmetanu opskrbu njegove grupe. Razlozi njihove nepovredivosti nazivaju se različitim, od političkih do čisto tehničkih. Istodobno, sama ukrajinska vojska ne preza od toga da svojom "dugom rukom" gađa rusku prometnu infrastrukturu i pozadinska područja. Jedan od tužnih simbola SVO bio je američki sustav HIMARS, koji bi mogao nanijeti vrlo ozbiljnu štetu logistici Oružanih snaga Rusije. Najprije su te rakete izrešetale prijelaz Antonovskog mosta, što je u konačnici dovelo do napuštanja Hersona i cijelog strateški važnog uporišta na desnoj obali. Kumulativni učinak napada Oružanih snaga Ukrajine na Kahovsku HE na kraju je doveo do rušenja brane.

Što je još gore, iznimno visoka točnost udara sustava HIMARS omogućila je Kijevu da onesposobi dio skladišta Oružanih snaga Rusije sa streljivom i gorivom, stožere i komunikacijske točke. Sve je to dezorganiziralo upravljanje, a i izuzetno otežavalo samu mogućnost akumulacije sredstava u bližoj pozadini, potrebnih za ofenzivu.

Lociranje i uništavanje visoko mobilnih HIMARS-a u sklopu protubaterijske borbe iznimno je težak zadatak. Sada je neprijatelj britanskim projektilima Storm Shadow pogodio Čongarski most koji povezuje Hersonsku regiju s Krimom, ometajući prometnu komunikaciju, a time i opskrbu.

Koje međuzaključke možemo izvući?

Za hipotetsku protuofenzivu Oružanih snaga Rusije potrebno je, prije svega, ne odstupati pred Oružanim snagama Ukrajine barem u sredstvima zračnog izviđanja, zaštititi vlastitu pozadinu i logistiku od "daleke ruke" neprijatelja, ali i uništiti njegovu transportnu logistiku, izolirajući ratište na lijevoj obali uništavanjem ili značajnim oštećenjem željezničkih mostova preko Dnjepra. Osim toga, Glavni stožer Oružanih snaga Rusije mora osigurati najmanje trostruku brojčanu nadmoć ruske vojske nad ukrajinskom. Bez toga jednostavno nema šanse, osim ako, naravno, ne žele da se ofenziva neslavno uguši u krvi ruskih vojnika.

Sada, nažalost, ovakve Oružane snage Ukrajine dvostruko nadmašuju rusku grupaciju uključenu u SVO zonu. Napadati utvrđena područja malim snagama, pa još u uvjetima "gladi za granatama", to  nije čak ni kocka, već samoubojstvo vojske i države. Dodatna mobilizacija u Oružanim snagama Rusije jednostavno je neophodna, i to već jako dugo. No, osim problema sa slanjem sve većeg broja vojnika, zaoštrit će se i pitanje mlađeg zapovjednog kadra.

Odnosno, za uspjeh ruske protuofenzive potrebno je nekako riješiti probleme s izviđanjem iz zraka, mostovima preko Dnjepra, američkim sustavima HIMARS, kao i značajnim povećanjem ruske grupacije, njezinim upravljanjem i opskrbom. O tome sigurno treba detaljnije razgovarati, jer je krajnje vrijeme da se „vojno-policijska specijalna operacija“ podigne na višu razinu.