Abeceda patriotizma: „Bez domovine ja sam ništa“

Novinarka Marina Hakimova-Gatzemeyer je ovu kolumnu napisala za Pogled, a sadržaj je dovoljan da začepi usta svima onima koji na sam spomen patriotizma krenu s urlanjem o nacionalizmu, šovinizmu, reliktima povijesti i ostalim glupostima. Naravno, uvijek treba paziti da se ne prijeđe tanka crvena linija koja patriotizam dijeli od špiljskog nacionalizma, ali to valjda ne treba pojašnjavati.

Marina Hakimova-Gatzemeyer: „Bez domovine ja sam ništa“

Politika je kao ljubav. Izbaciš je kroz vrata, ali ti se vrati kroz prozor. I čak iako se vanjski život većine Rusa gotovo nije promijenio zbog Specijalne vojne operacije, unutarnji rad je u punom jeku. Teme o kojima dosad nismo razmišljali zahtijevaju formuliranje i promišljanje.

Zašto su neki naši sugrađani odmah podržali Ruse u Donbasu i borili se oružjem, djelima, riječima – za svoju domovinu? A drugi sumnjaju, oklijevaju? Netko širi defetizam. Ljudi lome koplja u svađama, putevi najboljih prijatelja se razilaze i jedan odlazi kao dragovoljac na front, a drugi bježi kao preseljenik u Armeniju. Zašto su ljudi rođeni u istoj obitelji, odrasli u istom okruženju, odjednom podijeljeni zbog političkih razloga? Ili je ta podjela mnogo dublja, složenija i ne tiče se toliko praktičnog života i političkih preferencija, koliko unutarnjih kvaliteta čovjeka? Njegove prirode?

U mirnom sovjetskom djetinjstvu, čitajući knjige o pionirima herojima, postavljali smo si pitanje: "Što bih ja učinio na njihovom mjestu?" Mnogi koji su odgajani na ovim knjigama odgovorili su: “Borio bih se kao pionir!”, ali bilo je i onih koji su iskreno priznali: “Ja to ne bih mogao”, “Sakrio bih se”, “Uplašio bih se i pobjegao negdje daleko".

Sjećam se, nakon gledanja filma „Obični fašizam“, nekoliko dana nisam mogao pohađati nastavu njemačkog jezika u svojoj školi. Nisam mogla čuti ovaj govor, jer je bio povezan sa zločinima nacista. A onda sam uvjeravala samu sebe: "Ako opet dođe do rata s Nijemcima, mogu barem postati prevoditelj ili čak izviđač!" Naučila sam jezik, dugo radila u Njemačkoj, ali ponekad sam ipak na njemačko moraliziranje reagirala žestokim neprijateljstvom. Ova reakcija ostala mi je duboko u podsvijesti. Ili u nekoj vrsti nesvjesne, ali strastvene želje za spasiti voljene, vratiti pravdu, zaštititi domovinu?

Osjećaj domovine, njezina obrana i mržnja prema neprijateljima su unutarnja stvar pojedinca. Svakoga, zasebno.

“Rusija je u meni”, napisala je Marina Cvetajeva. Ja sam duhom, odnosno zrakom i opsegom - tamo, odande. Domovina nije konvencija teritorija, nego pripadnost sjećanja i krvi. U kome je unutra - gubi je samo sa životom.

Čini mi se da se ta kvaliteta, "Rusija u meni", obično daje od rođenja, kao crta karaktera. Usporediva je s instinktom. Roditeljski. Netko to ima, a netko se ipak olako odrekne svoje djece. Vučica riskira sebe da sačuva svoje potomstvo. Ali svi znamo za majku kao ptica kukavica, kao ribe koje ne mare za položena jaja. Kameleon mijenja boje, a noj skriva glavu u pijesku. No, vjerni pas umire od čežnje za vlasnikom. Raznolikost postoji u životinjskom svijetu i u ljudskom.

Neki hrle u boj za svoje. Ne mogu zamisliti život daleko od Rusije. A kod drugih nema tog osjećaja srodstva, odanosti domovini, pripadnosti obitelji. Poput kobasičarskih emigranata ili preseljenika, o kojima vrlo ispovjedno pjeva čovjek bez domovine B. Grebenščikov, prepoznat u Rusiji kao strani agent.

“Obični ljudi, iako slabo obrazovani, imaju zdrave i jake instinkte, ali samozadovoljni Makarevič ili Grebenščikov takve instinkte nemaju”, rekao je Eduard Limonov, koji je iskusio nihilističku egzistenciju na Zapadu i vratio se živjeti u Rusiju.

A mnogim mojim kolegama iz razreda, stručnjacima za njemački, takvo iskustvo nije ni trebalo. U '80-im i '90-im gotovo svi su preko školskih razmjena posjetili tada prosperitetnu Njemačku. Mnoge su Nijemci pozvali, obećavši im utočište, podršku i pomoć pri dobivanju državljanstva. No, unatoč teškim vremenima za Rusiju, gotovo svi su se vratili kući. Učinili su to, ne baš svjesno, već jednostavno slušajući svoj unutarnji instinkt. I tek sada su uspjeli formulirati ovu svoju tada tinejdžersku odluku.

Rat nas je natjerao da pronađemo riječi: "Ja sam Rus. Idem do kraja. Ja sam takav kakav jesam i ne dam se slomiti”. I prije 20 i 30 godina smo to osjećali, ali tek je s početkom SVO jasno emitirao naše osjećaje pjevač Shaman. Naše unutarnje potrebe. Osobine ruskog karaktera. Rat je razotkrio duboke, važne crte ličnosti. Slabost i zamućenost se očitovala u pročišćavajućoj Specijalnoj vojnoj operaciji. Ali jaki su došli do izražaja. Oni koji su, pokoravajući se svojoj savjesti, istini, duši, zovu svoje krvi, stali u zaštitu svoje rodbine i prijatelja i slabih. Herojstvo je također svojstvo prirode. Neki ljudi ga imaju, a neki nemaju. Sve dok se ne suočite s opasnošću, nećete znati razmjere unutarnjih sila, koje su, kao i prag boli, različite u svakoga.

Ima nešto biološko u ovome. Nije svatko rođen kao ratnik. Nije svatko u stanju to postati. Netko je stvoren kao individualist-egoist, ili trgovac utamničen za svoju korist, ili ničiji slabić, kukavica koja ne podnosi pogled na krv. Ne možeš ga kriviti za to.

Lav Tolstoj, demonstrirajući klasične manifestacije rata, prikazao je i neustrašivog princa Andreja Bolkonskog, i promišljenog Pierrea Bezuhova, zbunjenog na bojnom polju, i kavalire iz visokog društva koji su se, dok su njihovi rođaci prolijevali krv, zabavljali na balovima.

Krist je imao 12 apostola. Jedan od njih ga je izdao i objesio se, ostali su pobjegli od straha. Kod Križa je ostao samo najmlađi Ivan. Pa biblijski Kain i Abel. A bez jednog ne bi bilo ni drugog. Takva je dijalektika, zakon tužan u mnogočemu. Ali daje svakome priliku da upozna sebe – onog pravog. A rat nam, kao i Kristovo raspeće, danas pokazuje našu bit. Naša je slabost ili snaga. Naša istina. I naša različitost. Razlika između jednog i drugog.

Bitni su, naravno, odgoj, okolina, obitelj i škola. Ali, kako je napisao Gorki, onaj koji je rođen da puzi ne može letjeti. Ne možete ga na to naučiti, ne možete ga prisiliti. Takva je priroda. U svakoj populaciji ima slabića, beskičmenih defetista. Oni su prirodni dio svakog društva.

27% svjetske populacije, kako je nedavno otkrio Gallup, kategorički ne želi ratovati za svoje narode, za razliku od 61% branitelja Rusije ili čak 59% onih koji su spremni dati život za svoje prijatelje. I to unatoč činjenici da se 91% Rusa smatra patriotima. Tako visoka razina patriotizma, koju sada vidimo među mladima, nije bila još od sovjetskih vremena. Iako nisu odgojeni na knjigama o pionirima, već na holivudskoj robi široke potrošnje, Disneyevim crtićima i pjesmama aktualnih stranih agenata.

Dakle, zapravo, ne radi se toliko o obrazovanju, koliko o karakteru, o snazi ​​ruskog duha, koji, ma kako ga nacisti i globalisti pokušavali slomiti, pobjeđuje. U osjećaju domovine - zdravom i jakom instinktu, o čemu je pisao Limonov.

Isto tako, slabići će, automatski, bez razmišljanja, bez pitanja, uvijek stati na stranu sile, jer svoju nemaju. Ovakvima ih je priroda stvorila. Ne možete tu ništa učiniti. Kako ih liječiti? Pitajte vojnika. Pitajte našeg branitelja. Istina je u njemu. Sada je u njemu cijela Rusija.

„Умом Россию не понять,

Аршином общим не измерить:

У ней особенная стать –

В Россию можно только верить.

 

Umom Rusiju ne možeš shvatiti,

Običnim aršinom je ne možeš izmjeriti:

Ona ima jednu posebnost -

U Rusiju možeš samo vjerovati.