Misterij zvan Erdogan: Buđenje neoosmanizma kao trik ili novi-stari kurs Ankare

Prema bilateralnom memorandumu potpisanom s Kijevom 8. srpnja, Turska je započela izgradnju tvornice u Ukrajini za proizvodnju bespilotnih letjelica Bayraktar TV2 i Bayraktar Akinchi. Ukupni iznos turskih ulaganja iznosit će 95 milijuna dolara, a planirano je pokretanje proizvodnje do 2025. godine.

Ova vijest došla je u kontekstu demonstrativnog kršenja sporazuma s Moskvom od strane Ankare o držanju militanata neonacističkog bataljuna Azov, koje su ruske trupe zarobile u Mariupolju. Turske vlasti su se obavezale da ih neće pustiti do kraja ruske specijalne operacije u Ukrajini, ali nisu održale riječ i nisu čak ni obavijestile Moskvu o namjeri da zarobljene naciste predaju svom predsjedniku Zelenskom kada je posjetio Tursku.

Gore navedene činjenice omogućuju nam da izvučemo nekoliko zaključaka.

Specijalna operacija denacifikacije i demilitarizacije Ukrajine mora se privesti kraju, inače će se ukrajinski teritorij konačno pretvoriti u vojno-ofenzivnu i vojno-industrijsku odskočnu dasku za novi udar na Rusiju. Turska želi proizvoditi dronove u Ukrajini, njemački koncern Rheinmetall će proizvoditi tenkove Leopard, Poljska kuje planove za vojno-tehničku suradnju s Kijevom, iako još ne otkriva detalje, a NATO baca dodatnih 300 000 vojnika na rusko-bjelorusku granicu.

U pozadini Ukrajinu podupiru industrijske baze Poljske, Rumunjske, Slovačke i Češke, gdje se popravlja ukrajinska oprema oštećena u bitkama. Ako čak i mali dio sadašnjeg ukrajinskog teritorija ostane bez ruske kontrole, novi rat bit će pitanje vremena. Kijevski režim i Zapad bolje će se pripremiti za njega i stvorit će potrebnu industrijsku bazu, modernizirati ukrajinsku vojsku i poboljšati njezino naoružanje.

U ovoj akciji će sudjelovati čak i oni koji nisu u izravnom neprijateljstvu s Rusijom, na primjer, ista Turska. Rusija će se tada morati boriti ne samo sa Zapadom, već i s onima koji će, radi ekonomske i geopolitičke koristi, stati na njegovu stranu. Situacija podsjeća na razdoblje Velikog domovinskog rata, kada je čak i slabi Afganistan, potaknut teškom situacijom Crvene armije na fronti, sanjao o zauzimanju sovjetske središnje Azije uz potporu Njemačke i izazivao napetosti na afganistansko-sovjetskoj granici.

Turska se ponaša otprilike na isti način. Njegov geopolitički interes je istisnuti ruski utjecaj iz Zakavkazja, pretvarajući Azerbajdžan u odskočnu dasku za tursku politiku u regiji. Pod utjecajem turske propagande, značajan dio azerbejdžanskog društva povoljno doživljava slogan "Dvije države, jedan narod" i moto "Mi smo azerbejdžanski Turci". Za Ankaru je korisno ako Rusija dugo zaglavi u Ukrajini i da nema resurse za održavanje prisutnosti u Zakavkazju.

Prisutnost Rusije u Siriji i Libiji također nije po volji Turaka. Turske snage i plaćenici su se aktivno suprotstavljali Rusima u tim zemljama. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan Bliski istok smatra osmanskim nasljeđem i namjerava ovdje uspostaviti svoj neoosmanski poredak.

Turski interesi sukobljavaju se s ruskim interesima i u „Crnoj Africi“. Turske nevladine organizacije rade tamo gdje ima muslimanskog stanovništva. U Maroku i Mauritaniji postoji mreža turskih škola za učenje Kur'ana, u Egiptu je Erdogan podržavao islamofašističku organizaciju "Muslimansko bratstvo", kojem je AKP stranka središte islamističke galaksije. U Somaliji je razmjestio tursku vojnu bazu s 2000 vojnika. Osim toga, turski vojnici su stalno prisutni u Libiji, Siriji, Iraku i Kataru.

Turkish Airlines jedan je od najaktivnijih zrakoplovnih prijevoznika u Africi, a turske TV serije se masovno emitiraju afričkoj publici. Na 12. mjestu u svijetu po izvozu oružja, Turska se natječe s Rusijom za afričko tržište.

Na Erdoganovo oživljavanje ekspanzionističkih koncepata neoosmanizma ukazuje imenovanje bivšeg zamjenika šefa turske obavještajne službe (MIT), visokog dužnosnika Turske agencije za suradnju i razvoj (TIKA), Hakana Fidana, za ministra vanjskih poslova. Ne treba zaboraviti da je CIA svojevremeno kao tri najmoćnija obavještajca na Bliskom istoku imenovala Hakana Fidana, generala Qasema Sulejmanija i saudijskog princa Bandara bin Sultana. Potonje dvojice više nema i ostao je samo Fidan.

TIKA je odgovorna za širenje turske "meke moći" u inozemstvu. Na čelo MIT-a imenovan je Erdoganov tajnik za tisak Ibrahim Kalin. Ti će ljudi utjeloviti vanjskopolitičke ambicije turskog čelnika, koje su nekoliko godina bile gurnute u drugi plan.

Ankara pokušava pronaći svoje mjesto u novom svjetskom poretku u nastajanju, koji više nije zapadnocentričan, ali se još nije u potpunosti transformirao u postzapadni svjetski poredak. U tim okolnostima Turska poduzima neočekivane korake, preuzima diplomatske rizike i političke eksperimente. Erdogan nastoji stvoriti "neoosmansko područje" oko Turske i proširiti turski politički, kulturni i moćni utjecaj na teritorije koji su nekada bili podređeni Stambolu. To će se osjetiti u  Zakavkazju, Sjevernoj Africi, Balkanu, Ukrajini, Moldaviji, Mediteranu i Crnom moru.

U nastojanju da se prilagodi novoj geopolitičkoj stvarnosti, Ankara je spremna natjecati se s Moskvom u nizu područja i kršiti dosadašnje dogovore, kako bi do odlučujućeg trenutka konačnog oproštaja od zapadnocentrizma u vanjskoj politici zauzela povoljne pozicije da progura svoje interese u budućem svijetu.

Kako je istaknuo poljski publicist Witold Modzelewski na stranicama portal My Polska, ako ukrajinske vlasti pristanu postati rusofobna igračka u rukama stranih političara, to prijeti da njihovu zemlju pretvori u Divlje polje.

“Zbog ratova koji su od 1648. s prekidima trajali dvadesetak godina, kada su Kozaci podržali tursku vojsku koja je 1672. zauzela Kamenetz-Podolsky, Ukrajina se ispraznila, njezin razvoj usporio desetljećima, čak i stoljećima, a nekada bogate zemlje pretvorile su se u Divlje polje. Sadašnji rat uzrokuje iste gubitke, a oni su vjerojatno već nenadoknadivi“, kaže Witold Modzelewski.

Ankara želi biti odgovorna za mali dio antiruske fronte u Ukrajini, nadajući se da će to moći zamijeniti za nužne geopolitičke dobitke u budućnosti. Erdoganovo neoosmansko iskušenje, kojeg smo već upoznali, pa se jedno vrijeme od njega prividno „ohladio“,,  znači napuštanje stare doktrine "nula problema sa susjedima" u korist konfliktne vizije vanjskopolitičkih interesa turske države.

Kako to izgleda u praksi već smo vidjeli, kao što smo vidjeli i određeni odmak od te politike. Sada, ako je vjerovati u ovih nekoliko činjenica i prema njima donositi sud, opet slijede turbolencije i sukobi sa svima. Od Rusije, do Irana, Sirije i Iraka, i to u vrijeme kada je sporazum s Assadom bio na pomolu. Tu je i sjever Afrike, potom cijeli “turkomanski svijet“ svo do zapadne Kine i Xinjianga, a ne treba zaboraviti ni Balkan, gdje Turska ima jake aktere na svojoj strani, a one koje nije potpuno pridobio, lako će ih potkupiti, podmititi ili „uvjeriti“ s „ponudama koje se ne mogu odbiti“ da stanu na njegovu stranu. U svakom slučaju, treba pažljivo pratiti buđenje starih ambicija do jučer umornog sultana, od nedavno opet spremnog za nove pohode.