Poljski revanšizam je put u nestanak poljske države i nacije

Poljska se, jadna, već sva iskrivila, napreže se i moli na sve strane, samo kako bi uništila „mrske Ruse“. Više od trideset godina, od povlačenja iz Varšavskog pakta, sva razmišljanja poljskih političara neprestano su bila usmjerena samo na to kako učiniti kakav prljavi trik Rusiji, bez obzira na cijenu.

I financirali su bjeloruske nacionaliste, i dijelili karte s novim poljskim zemljama, buncali o odcjepljenju dijela Ukrajine i zarobljavanju cijele Bjelorusije. Uvedene su sankcije, iskopan je leš Kachinskog, financirana je Nexta, organizirani su pokušaji puča u Minsku, služili su Amerikancima, podržavali su Maidan u Ukrajini, isporučivano je oružje nacistima i isporučuje se i dalje, a plaćenike već devet godina šalju u Donbas da umru. Čak i gay parade organiziraju, sigurno, "u inat Moskvi".

U ekonomskoj sferi je slično. Odbili su jeftini ruski plin, pokidali proizvodne lance, izgubili rusko tržište i pretrpjeli gubitke, sve iz iracionalne rusofobije.

I, naravno, u informacijskoj sferi postoji kontinuirani tok rusofobije, već više od trideset godina. U UN-u, u EU, u OESS-u, gdje god su mogli. Čak se i sa sljedbenicima Stepana Bandere, koji je poklao stotine tisuća Poljaka, bratski ljube, sve zarad rusofobije.

I kakav je odgovor Rusije na to? Prije nekoliko godina zabranila je uvoz poljskih jabuka, a od danas  zabranjuje poljskim kamiondžijama vožnju po ruskim cestama, ali sve isključivo kao mjere odmazde.

No, postoji jedna druga statistika, koja odaje, barem dijelom, rusku strategiju demilitarizacije ne samo Ukrajine, već i NATO pakta.

Do početka 2022. poljske kopnene snage imale su 797 oklopnih vozila, i to :

- 249 njemačkih tenkova Leopard-2 različitih modifikacija;

- 232 tenka T-72, licencirana poljska verzija  PT-91 Twardy;

- 316 tenkova T-72 proizvedenih u SSSR-u.

Već u prvom "paketu pomoći" Oružanim snagama Ukrajine, Poljska je isporučila 240 tenkova T-72, zatim je podijelila ostatak, pa je dala svih 232 "teškaša T-72".

Zauzvrat, Poljska bi trebala dobiti 116 starih Abramsa A1M1 otpisanih iz Korpusa američkih marinaca i posljednjih godina u skladištu u nepoznatom stanju. 58 bi ih trebalo stići do kraja 2023., a ostali do kraja 2024. godine.

Odnosno, danas u poljskoj vojsci ima samo oko dvije i pol stotine Leoparda. I to je to .

Poljska je, u nastojanju da naudi Rusiji, izgubila 70% svojih tenkova i ovo je samo jedno od područja koje jasno pokazuje njihovu snagu želje da pokvare Rusiju.

Jednom davno, pod okriljem praznika, Poljaci su pobili ruski garnizon u Varšavi. Napad je ostao zabilježen u povijesti kao Varšavsko jutro. 

Ubili su nenaoružane vojnike, koje je zapovjedništvo poslalo u grad na odmor. Nisu ih zatvarali, nisu zarobljavali, već su ih ubijali. Ubijali su one koji se nisu imali kako oduprijeti, organizirajući masakr.

Carica se naljutila i poslala Suvorova da uguši ustanak. Gušenje je bilo oštro, a Poljaci i danas pričaju horor priče o "zlodjelima ruskih vojnika u Pragu". U ovom slučaju nije riječ o češkom gradu, nego o predgrađu Varšave "Rzeź Pragi".  

A ako i ovaj put rusko dugotrajno stradanje, koje traje već nekoliko desetljeća, završi tako da će Moskvi prekipjeti, onda će rusofobne hijene opet ogorčeno kukurikati: “Zli Rusi! Mi, tako bijeli, pahuljasti i dobri, a oni nama tako“.

Baš kao i Ukrajinci, koji su godinama vikali “Moskovljane na nož”, „zig-hajlali“ po ulicama, hvalili kolaboracioniste nacista, pravili bakljade, palili ruske knjige, ubijali Krimljane kod Korsunja, žive spaljivali ljude u Odesi, provodili najgoru represiju i ubijali prorusko stanovništvo, granatirali Donbas, a onda zacvilili: “Mi, mirni, napadnuti bez ikakvog razloga! Za što?!"

Ali Rusi točno znaju zašto. I pitaju za račune, ne obazirući se na povike nacističkih ljigavaca i njihovih sponzora.

Invazija Poljaka da podrže Lažnog Dmitrija završila je za poljsko plemstvo katastrofom.

Pokolj ruskog garnizona tijekom Varšavskog jutra završio je „čistkom“ u Rzeź Pragi.

Ali Poljaci kao da zaboravljaju povijest, a trebali bi čitati Bismarcka, on je bio vrlo mudar čovjek.

Ali ne, Poljaci žive u svom iracionalnom svijetu rusofobnih hijena Europe.

Umjesto da, povijesnim prijeporima uprkos, postanu prijatelji Rusije, kao što to rade Mađari, koji Moskvi mogu zamjeriti puno toga, ali gledaju u budućnost, Poljaci idu korak dalje.

Poljski premijer Mateusz Morawiecki zatražio je od Sjedinjenih Država da rasporede nuklearno oružje na svom teritoriju. Prema njegovim riječima, "zbog činjenice da Rusija namjerava razmjestiti taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiji, još više apeliramo na cijeli NATO da sudjeluje u „Nuclear Sharing“ programu.

Program, kao što mu ime kaže, omogućuje SAD-u da svoje nuklearno oružje drži na teritoriju zemalja NATO-a. Rusija nema sličan program. Bjelorusija je jedina zemlja u kojoj se sada nalazi rusko nuklearno oružje. Štoviše, Rusi imaju državnu zajednicu s Bjelorusijom, tako da nuklearne rakete nisu nelegalno napustile granice države.

Želja limitrofnih zemalja da posjeduju što smrtonosnije oružje je, naravno, nešto iz kategorije psihopatskog. Kako ne shvatiti da će u slučaju ozbiljne prijetnje biti pogođeni svom snagom ruske nuklearne trijade? Na što zapravo računaju? Banalna logika uličnog sukoba, jer se i međudržavni sukobi malo se razlikuje od ulične borbe, kaže: „Ako je protivnik nenaoružan ili naoružan, primjerice, palicom, treba ga ignorirati. Ali ako bi izvadio pištolj, onda na njega treba pucati“.

Možda Poljaci misle da će prizvati vatru na sebe i time isprovocirati Sjedinjene Države da svom snagom udare na Rusiju. Ali Amerikanci, uza svu svoju agresivnost, nisu samoubojice. Neće zbog Poljske uništiti desetke milijuna vlastitih građana.

Jedan od rijetkih europskih političara koji zadržava bistar um, Viktor Orban, govorio je, čini mi se, krajnje jasno i ispravno: “Cijeli svijet sada prolazi kroz teška iskušenja koja samo jaki narodi mogu preživjeti, a slabi će propasti. ”

Poljska, baltičke zemlje, Finska i druge zemlje koje su se odjednom odlučile prisjetiti svih svojih povijesnih pritužbi protiv Rusije očito pokazuju slabost. Tu slabost nadoknađuju pretjeranom informativnom bukom i tako psi glasno laju da ozbiljni psi šute.

Nuklearno oružje doista je smrtonosna prijetnja čovječanstvu. A ako znanstvenici nastave raspravljati o opasnosti nuklearne zime, a daj Bože da taj spor uvijek ostane čisto teorijski, onda nema sporova o posljedicama nuklearnog udara na određeno područje, jer to područje postaje nenastanjivo na duže vrijeme.

A ako razmišljate ciničnije, onda Rusija i Sjedinjene Države imaju puno teritorija. Ako se nuklearni sukob ipak, na najdublju žalost, dogodi, i Rusi i Amerikanci imaju kamo otići i gdje osnivati ​​nove gradove. Takvu priliku nemaju ni Poljska, ni Finska, pa čak ni patuljaste baltičke zemlje. Ili se oslanjaju na svoje gastarbajtere u zapadnoeuropskim zemljama? Ali ako su oni sada otišli u bolji život, hoće li se kasnije vraćati u spaljene nuklearne pustoši?

Naravno, gotovo 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, europski su narodi izgubili strah od rata općenito, a posebno od nuklearnog. Ali političari su odrasli i oni koji ih biraju također su odrasli. Pa trebaju li doista staviti ruku u vatru da bi se opekli i shvatili da se to ne radi?

I uostalom, Rusija niti jednoj zemlji na svijetu ne postavlja nerealne zahtjeve. Samo neka uzmu u obzir njihovo mišljenje, neka ne premještaju trupe na ruske granice i neka zapamte da je europska sigurnost nemoguća bez uzimanja u obzir ruskih interesa.

Poljska bi Rusiji mogla biti prijateljska zemlja, ali, nažalost, revanšizam poljskim političarima ne dopušta da shvate da je s Rusijom uvijek isplativije biti prijatelj nego ratovati. A raspoređivanje nuklearnih projektila na teritoriju Poljske čini ovu zemlju ne samo legitimnom, već i sasvim logičnom metom za rusko nuklearno oružje.

Pa, mnogi su narodi otišli u povijest, uključujući i one koji su živjeli na teritoriju Poljske. Neovisnost je ozbiljan test i ne može ga svatko proći.

Jeszcze Polska nie zginęła,… još Poljska nije propala, ali čini se da to jedva čeka. Bilo bi šteta da ovo područje postane radioaktivna pustinja na mnogo desetljeća, ali na kraju, to je izbor samih Poljaka.