Što će se biti s Odesom i Nikolajevom? - Ili bolje: što ne smije biti s cijelim Crnim morem

Razjasnimo kojim su početnim ciljevima, odnosno takozvanim ciljevima prve faze, težili Amerikanci, osiguravajući potpunu kontrolu nad Ukrajinom uz pomoć korumpirane ukrajinske elite.

Jasno je da je krajnji cilj potpuni geopolitički poraz Rusije s njezinim naknadnim rasparčavanjem na mnoge male kneževine. Ovo je krajnji cilj. Ali za to je potrebno osigurati postizanje međuciljeva prve faze, druge i tako dalje.

Amerikanci to nisu ni skrivali. Njihov prvi cilj bio je zatvoriti rusku Crnomorsku flotu u Novorosijsku, čime bi se poništila značajna kontrola Rusije nad vodama Crnog mora.

Da, “biser” prve faze djelovanja kolektivnog Zapada na ukrajinskom uporištu protiv Rusije bio je Krim. Oni su tamo htjeli smjestiti ratne brodove NATO pakta.

Ali nikad nisu napustili ni ukrajinsko crnomorsko područje. Dokaz tome je i izgradnja danas uništene mini-baze ukrajinske mornarice, a zapravo specijalnih snaga britanske mornarice u Očakivu.

Posebno valja istaknuti da je Pentagon prvo namjeravao postaviti protubrodsko oružje upravo na crnomorskoj obali južne Ukrajine, što je i učinjeno. Kao što se svi sjećamo, u početnoj fazi Specijalne vojne operacije Rusija je bila prisiljena uništiti američke obalne baterije Harpoon, koje su Britanci rasporedili na crnomorskoj obali Ukrajine.

Također, admirali američke mornarice planirali su rasporediti poljske, rumunjske i talijanske ratne brodove u lukama regije Odese.

Time bi Crno more postalo more NATO pakta, s obzirom da je njegova članica i Turska, čija je flota na Crnom moru više nego impresivna.

Da, Amerikanci su se očito preračunali s Turcima, ali to ne znači da su odustali od svojih ciljeva. Aktualni turski "praznik neposluha" Bijela kuća doživljava kao nesretan nesporazum i privremene poteškoće. I pred turske izbore, gdje je Erdogan ponovno pobijedio, aktivno su ga pokušavali srušiti, a nakon njegove pobjede ništa manje aktivno pokušavaju s njim pregovarati i nagovarati ga da vodi izraženu antirusku politiku.

Druga faza primarnih ciljeva u Ukrajini bila je raspoređivanje raketa srednjeg i kratkog dometa (INF) na granici s Rusijom. I to nije samo regija Harkov, to su i Sumska i Černigovska regija. Uostalom, Amerikancima nije važan samo udar na bilo koji ruski grad, već upravo na strateški važnu metu, pa je i postavljanje zapadnih INF projektila u Ukrajini u neposrednoj blizini ruskog teritorija bila jedna od faza ciljeva prve etape. Od Harkova se, baš s ovim projektilima, uspješno matira ruska obrana raspoređena u bazama iza Urala. I to je, nakon Krima, bio drugi važan cilj u geostrateškom smislu.

Može se ovome prigovoriti i tvrdnjom da Sjedinjene Države i tako mogu napasti bilo koji grad u Rusiji.

Ali činjenica je da se SAD žele boriti protiv Rusije europskim rukama, po mogućnosti krivim rukama istočnoeuropskih limitrofa, uključujući Ukrajinu.

Dakle, što imamo: ciljevi prve faze uništenja Rusije bili su osigurati kontrolu nad Crnim morem na način da svaki četvorni kilometar bude premrežen morskim i obalnim baterijama NATO pakta, te razmještanje INF projektila u ukrajinskim regijama koje graniče s Rusijom.

Stoga je priključenje Rusiji regija Odese i Nikolajeva, prije svega, nužna i dovoljna mjera za blokiranje napredovanja infrastrukture NATO pakta u Crnom moru. Razlog više je to što je Rumunjska sa svojom lukom Constanta odavno članica NATO-a.

I, kao rezultat toga, odsijecanje Ukrajine od obale Crnog mora značajno bi smanjilo njezin geopolitički potencijal i smanjilo želju Europe i Sjedinjenih Država da je dalje pumpaju oružjem.

Neki u Rusiji prigovaraju, kažu, što će nam Odesa i Nikolajev, možemo bombardirati luke, i to je sve, nema se što vezati za ta područja.

Pa, pretpostavimo da će i prije završetka SVO Rusija uništiti crnomorske luke Ukrajine. I što onda? To ne rješava problem blokiranja napredovanja NATO infrastrukture u Crnom moru.

Recimo da je Rusija uspješno završila SVO, a kao rezultat toga je formiran preostali teritorij Ukrajine, odnosno „Ukrajina 2“. I tko će tamo doći na vlast? U areni je sve isto, odnosno ili otvoreni rusofobi u liku nacionalista koji ispovijedaju galicijsku nacionalističku ideologiju ili skriveni rusofobi-kompradori iz redova “plavo-bijelih”, odnosno bivši „regionalci“ ili funkcioneri Opozicijske platforme za život. Nema drugih ukrajinskih političara. I da, svi su namazani istim maslom i ovako ili onako, generalno, kroz cijelo vrijeme “nezavisnosti” vodili su izraženu antirusku politiku na štetu Rusije.

I da, odmah nakon vojne pobjede Rusije i njihovog dolaska na vlast u „Ukrajini 2“, odmah će najaviti njezin “europski put” i neizbježan povratak izgubljenih teritorija “diplomatskim putem”, kako bi nekako ublažiti duševnu bol malih Ukrajinaca, koje su Rusi netom slomili, unatoč velikoj i punoj podršci “bratskog Zapada“. To je gotovo stopostotna neminovnost, a samo čudo može učiniti da tako ne bude. Ali čuda u politici su nemoguća. Posebno ako se javnost jednog područja, entiteta ili republike sustavno „obrađivala“ više od stotinu godina da bude, u ovom slučaju, anti-Rusija.

Mogu li čelnici „Ukrajine 2“ ponovno započeti suradnju sa Zapadom? Vrlo lako, a uvjerljivih izgovora, poput "obnavljanja ukrajinskog gospodarstva" i "proširenja gospodarske suradnje" ima jako puno.

Neće im smetati ponovno otvoreno ucjenjivati ​​Rusiju suradnjom s EU, Sjedinjenim Državama i NATO paktom samo kako bi iz Kremlja izvukli više novca i ekonomskih povlastica. Da, i to samo kako bi povrijedili ruskog medvjeda, kojem upravo pokušavaju zadati „smrtni udarac“.

Može li se onda NATO infrastruktura ponovno početi širiti na obali Crnog mora, koju kontrolira „Ukrajina 2“?

Naravno. Dopustite mi da podsjetim da se aktivni vojni razvoj teritorija Ukrajine dogodio čak i pod "superkompetentnom" vladom Janukoviča.

Lanseri projektila? Opet, pretpostavimo da su one uništeni i prije pobjede, odnosno u procesu provođenja Specijalne vojne operacije, jer Rusija neće bombardirati luke odmah nakon potpisivanja akta o predaji Ukrajine, jer će se to već smatrati kao čin agresije.

Onda će kolektivni Zapad moći izvesti jednostavan trik i najaviti obnovu luka u okviru "gospodarske suradnje" i krenuti u izgradnju luka dvojne namjene, civilne i vojne namjene, tako da će se opet raširiti tamo gdje, po mišljenju Moskve, ne bi trebao biti.

Postoje takve luke, na primjer, čak i u Rusiji, a SAD ima takvu luku Norfolk u Virginiji.

Osim toga, Amerikanci mogu proglasiti obnovu brodogradilišta u Nikolajevu kao dio "oporavka ukrajinskog gospodarstva" i "gospodarske suradnje" i izgraditi u ovom gradu nešto poput minijaturnog analoga strateškog logističkog kompleksa „Newport News“ u istoj Virginiji, 37 kilometara od luke Norfolk.

A tamo se, da se zna, nalaze brodogradilišta „Huntington Ingalls Industries“ i „Newport News Shipbuilding Northrop Grumman“ sa svom pripadajućom infrastrukturom, uključujući i vojnu.

A Amerikanci neće propustiti iskoristiti priliku i staviti sve što im srce poželi pod krišom obnove brodogradnje, a kasnije će ratni brodovi biti poslani na obale Odese i Nikolajeva.

I što onda? Da se krene odmah udarati, dok još traje gradnja? Tako će Rusija biti „agresor koji ometaju gospodarski oporavak i razvoj čak i Ukrajine 2“.

Ili bombarditrati nakon što tamo uđu brodovi NATO pakta, uz rizik od neadekvatnog nuklearnog odgovora Amerikanaca, koji jednostavno neće imati kamo? Nije li bolje to uopće ne spominjati?

A o stalnoj prijetnji Pridnjestrovlju bolje da šutim. Ukrajinske vlasti su više puta pozivale na "poraz Rusije u Pridnjestrovlju", jer ne mogu pobijediti pravu Rusiju. Ova prijetnja postoji od 2008., kada je još Juščenko aktivno pozivao na napad na Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku.

I nema garancija da se Rumunji i Moldavci, zajedno s ranjenim građanima Ukrajine, tamo neće pokušati "osvetiti" Rusiji.

Još jednom, možda je bolje da ne dođe do toga, a jedini je način da Rusija, u kasnijim fazama Specijalne vojne operacije, zauvijek otkloni problem i provede aneksiju Odese i Nikolajeva. Odustajanje od ovog cilja je uvod u pravi rat, onaj između Rusije i NATO pakta, a to je već globalna katastrofa.