Ovo je glavni razlog „sporosti“ ruske Specijalne vojne operacije, ali Rusija mora pobijediti
Svi ste se vjerojatno pitali zašto ruska Specijalna vojna operacija traje toliko dugo i već duže vrijeme sliči na obilježavanje protoka vremena s malim taktičkim uspjesima i uzmacima. Nema snažnih prodora ruske vojske u strateški prostor i odlučnih forsiranih marševa ogromnih kolona na velike gradove. Čini se da je sve nekako zapelo na jednom mjestu, a neki čak uspoređuju ono što se događa s Prvim svjetskim ratom, koji je u određenoj fazi prerastao u rovovski rat.
Mnogi su zbunjeni zašto se ne provodi mobilizacija velikih
razmjera, na razini od milijun do milijun i pol vojnika. U Rusiji se ne uvodi
izvanredno stanje, a može se reći da postoji i neko razumno neslaganje sa svime
što se događa.
Ali odgovor može biti samo jedan. Sve se to radi zbog toga
da se dragi foteljaški jurišnici i padobranci ne nađu u situaciji strahovitog
stresa i napetosti. I ne samo ti, nego cijela država. Jer SVO nije samo na
frontu. SVO se vodi unutar zemlje, posebno u gospodarstvu i kulturi. SVO se
provodi na svim razinama međunarodne politike Rusije. SVO je Treći svjetski rat
novog tipa.
A zadaća ove kampanje
je iznimno široka i ambiciozna i Rusija mora pobijediti ne samo na fronti, već
i izgraditi novu modernu industrijsku ekonomiju i novi sustav međunarodnih
odnosa s minimalnim gubicima za zemlju.
U idealnom slučaju, tako da zemlja nastavi živjeti svoj
život, da se ljudi bave svojim poslom, jer gospodarstvo ne samo da radi, već se
i razvija, a mnogi procesi sada su nevidljivi, ali svi će definitivno vidjeti
njihove rezultate. Kako bi čak i kafići i restorani, kina i koncertne dvorane
ostali otvoreni i da nitko nikoga ne lovi i ubacuje u automobil do prvog vojnog
odsjeka za mobilizaciju. Ovako se vodi kampanja i da bi supermarketi bili puni hrane i kako bi se mogle graditi
nove kuće i ceste.
Zato ruski momci na fronti nisu čak ni dvostruki, nego
trostruki heroji, jer ne samo da se bore protiv nacizma, već osiguravaju
normalan, miran život zemlje, ulažući nevjerojatne napore.
Jedna od glavnih zadaća SVO je pobjeđivati bez primjetnog napora. To je
isti onaj judo u kojem često
ne koristite vlastitu snagu, već
snagu svog protivnika. U kojoj se snaga neprijatelja pretvara u slabost. I to ne
govorimo o Ukrajini. Neprijatelj Rusije je kolektivni Zapad, čije se stanje
pogoršava na svim frontama, vrlo brzo i nekontrolirano. Ogromni su problemi u
gospodarstvu, pogotovo u Europi, problemi koji u određenoj fazi mogu postati
kritični, a nezadovoljstvo ljudi zbog laži iz “najpoštenijih i najneovisnijih
medija” već ne na granici pucanja. Jer je jednostavno nemoguće tako besramno
lagati.
Zapad ulaže ogromne napore da uzdržava živi leš, a to je danas
Ukrajina, u kojoj nema gospodarstva, u kojoj je demografska kriza takva da
bolesni, a možda i žene, idu u rat. U Ukrajini je stanovništvo krajnje
preplašeno, zagušeno vlastitim lopovima na vlasti, umorno i egzistira samo od
milostinje Zapada. Cijela ta struktura zvana „ Ukrajina-Zapad“ izuzetno je
nestabilna. Ne slušajte izjave Borella i Stoltenberga o „beskrajnoj podršci
Ukrajini“. To su samo mantre koje ne vrijede pišljiva boba i oni će sutra promijeniti
muziku.
Stvarnost je potpuno drugačija. Uopće nije duginih boja, kao
zastave koje ispunjavaju trgove i ulice europskih gradova. Ona je, usput
rečeno, običnom europskom građaninu iznimno dosadna.
A u isto vrijeme Rusija gomila snagu i priprema rezerve.
Prilično velike i opremljene najnovijim oružjem. Ili mislite da su generali
Šojgu i Gerasimov budale kada su do sada uglavnom koristili stara oruđa i
oružja iz sovjetskih skladišta?
Vojne tvornice danas u Rusiji rade u tri smjene, a priljev
dragovoljaca u vojsku ne jenjava. Rusija se mirno priprema za odlučujuću bitku,
koju će sigurno dobiti. Neće pobijediti samo ukrajinski neonacizam, nego i
kolektivni Zapad, jer tako mora biti, zato što će ta pobjeda promijeniti toliko
toga u međunarodnoj politici da to danas ne možemo ni zamisliti. I one zemlje
koje se trenutno drže oprezne neutralnosti i još uvijek nisu konačno izabrale
stranu, tada će se i one odlučno okrenuti Rusiji.
A kao rezultat ove pobjede, Rusija će se također
promijeniti. Oporavit će se i konačno odbaciti zla iz '90-ih, koje je još
uvijek vrlo jako. I sve to bi trebalo proći tiho i neprimjetno, kako ne bi
ometalo običnog građanina Rusije da živi normalnim životom, jer pobjeda se kuje
u ovom normalnom, mirnom životu. A to mnogi ne razumiju.

Sve je to lijepo napisano, ali nedostaje osnovna stvar, a to je borba za dusu Rusa. Rusi zive u svim okolnim (nekada SSSR) zemljama, sta je sa njima. Koliko je Rusa poginulo u Ukrajini boreci se protiv Rusa? Zaboravlja se isto da je Ruska vlada priznala rezultate Majdana i Porosenka kao predsjednika, a sada se govori o drzavnom udaru (sto je i bio).
OdgovoriIzbrišiMislim da se ovdje govori samo o pozitivnim rezultatima a ne promasajima koji su dovde doveli. Milioni Rusa zive van Rusije ali o njima Rusi ne brinu, sve se svodi na hrabrost pojedinaca koji kazu da su Rusi (Kao ona baba u Harkovskoj oblasti sto je dobila 5 godina zatvora). Dok je Ukrajina mobilisala svoju dijasporu u Rusiji protiv Rusije, sta je uradila Rusija sa svojom dijasporom? Nista.
Tek sada su poceli da salju specijalce u unutrasnjost Ukrajine, kada su ukrajinci ugrozili samu Rusiju. Pitanje je: sta kada Rusi dobiju rat? treba vladati ne samo sa Ukrajincima nego i sa Rusima ciji su muzevi, djeca, braca poginuli protiv te iste Rusije. Koliko mogu da vidim ni na Kavkazu nema odlucnih akcija (Azerbedjan, Jermenija, Kazahstan itd.), trebalo bi te pro SAD tendencije slomiti u korijenu, ako treba i silo, a ne cekati naredni rat i ponoviti istu pricu...ne zelimo da namecemo svoje....neka narod sam odluci (na Majdanu nije sam odlucio)....hocemo da srusimo $.....hocemo da razvijemo industriju....necemo atomski rat....zelimo da budemo prijatelji sa svima....itd.
Na kraju treba sve uciniti da sto manje ljudi pogine, ako u tom cilju treba ubiti 10.000 pro SAD glupan i to je bolje nego da pogine 400.000 nevinih Rusa / Ukrajinaca.