10 strateških pogrešaka Izraela prije operacije Oluja Al-Aqsa

Rat između Izraela i Pojasa Gaze razotkrio je niz strateških pogrešaka koje je Izrael napravio posljednjih mjeseci, a koje su dovele do povijesnog poraza okupacijskog režima u Tel Avivu.

Puno je rečeno o posljedicama surovog rata između Izraela i Pojasa Gaze, a svi govore da bi rat mogao radikalno promijeniti geopolitički krajolik regije koji se već mijenja. Ova promjena koja je u tijeku djelomično je omogućena nizom kobnih pogrešaka koje je izraelski režim napravio posljednjih mjeseci i godina.

Pogreške Izraela bile su toliko ozbiljne da su potkopale navedena načela američke vanjske politike, poput poštivanja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. Zapravo, događaji od prošlog tjedna zadali su smrtonosni udarac američkoj vanjskoj politici, koji će potkopavati američki globalni položaj u godinama koje dolaze. To što je američki državni tajnik Antony Blinken obišao cijelu regiju kako bi uvjerio arapske vođe da prihvate izraelsko planirano etničko čišćenje stanovništva Gaze zauvijek će proganjati američku vanjsku politiku i omogućiti njezinim globalnim rivalima, točnije Kini i Rusiji, da poraze SAD u mnogim teškim pitanjima, poput Tajvana i Ukrajine. Uostalom, velike sile uče jedna od druge. 

Uz odstupanja Washingtona od mantre „slobode, demokracije i ljudskih prava“, Izrael je napravio ozbiljne pogreške koje su ga ostavile u neviđenoj razini zbunjenosti i slabosti. 

Podcjenjivanje Gaze

Godinama su izraelski dužnosnici nastojali podcijeniti volju i snagu Pojasa Gaze. Ironija je da to nastavljaju činiti čak i nakon katastrofe 7. listopada. Izrael je dugo bio oprezan prema drugim članovima Osovine otpora, posebice prema libanonskom pokretu Hezbollah. Dok su izraelske strateške procjene uvijek uzimale u obzir moćno Hezbollahovo raketno odvraćanje, oni su namjerno i arogantno zanemarivali opseg do kojeg suzbijanje sile u Gazi može generirati snagu i odlučnost. Tijekom godina su stanovnici Gaze, uključujući Hamas, izgradili ogromnu silu koja je uglavnom potaknuta osjećajem lišenosti i potlačenosti. Izraelci su sigurno vidjeli koliko su pripadnici Hamasa odani i hrabri. A kada imate čeličnu odlučnost i motivaciju za otpor, pronaći ćete način da to učinite. Izrael je ignorirao ovu okrutnu činjenicu.

Kvalitativna tehnološka prednost

Taj ponos dijelom proizlazi iz izraelskog osjećaja tehnološke nadmoći. Tijekom godina Izraelci su izgradili golemu nadzornu i obavještajnu infrastrukturu ne samo u Pojasu Gaze, već u cijeloj regiji. Borili su se protiv neprijatelja daleko bolje opremljeni i organizirani od stanovnika Gaze, za koje je Izrael vjerovao da su pod njegovim 24-satnim tehnološkim nadzorom. Izrael se uvelike oslanjao na tehnološke alate za nadzor Gaze i prikupljanje obavještajnih podataka, ignorirajući inovativne načine koje su ljudski resursi mogli pružiti. To je rezultiralo time da su izraelske sigurnosne i obavještajne službe bile zatečene najgorim porazom Izraela od 1973. godine.

Mit o nepobjedivosti

Unatoč brojnim i u nekim slučajevima očitim porazima, izraelski dužnosnici i njihovi mediji namjerno su radili na stvaranju osjećaja nepobjedivosti među izraelskom vojskom. To je možda učinjeno kako bi se stvorio osjećaj sigurnosti među doseljenicima, koji su uglavnom pobjegli iz svojih sigurnih zemalja podrijetla i nastanili se na teritorijima pod izraelskom okupacijom. Umjetna aura nepobjedivosti dovela je do pretjeranog samopouzdanja i, kao što je pokazao incident od 7. listopada, kobne institucionalne disfunkcije.

Percepcija straha 

Posljednjih godina niz odvažnih izraelskih sabotažnih operacija, regionalna deeskalacija i unutarnji problemi u Iranu naveli su Izraelce da vjeruju da je Osovina otpora sada ranjivija nego ikad, te da se Iran povlači na mnogim frontama. Vjerovali su da će američke javne izjave podrške Izraelu, zajedno s velikim vojnim vježbama koje simuliraju napad na Iran, biti dovoljne da odvrate bilo kakvu ozbiljnu eskalaciju s Osovinom otpora. Međutim, Osovina otpora strpljivo je radila na izgradnji svoje vojne sile i jačanju svog odvraćanja, bez imalo straha od Izraela ili njegovog glavnog podupiratelja, Sjedinjenih Država. A kada je izraelsko ugnjetavanje gurnulo Hamas u napad, Osovina otpora bila je, ali i nastavlja biti, na vrhuncu svoje moći. Sile Osovine pokazale su da se ne boje američke vojne akcije niti precijenjene moći Izraela.

Gorući ugljen Palestine

Ponovljeni sporazumi o normalizaciji s nekim arapskim državama naveli su Izrael da vjeruje da Palestina više nije na regionalnom i globalnom dnevnom redu. Sada već prekinuti pregovori o normalizaciji odnosa sa Saudijskom Arabijom dodatno su ojačali ovo mišljenje. Tijekom rujanskog govora pred Općom skupštinom UN-a u New Yorku, premijer Benjamin Netanyahu pohvalio se što je desetljećima staro palestinsko pitanje stavio na čekanje, rekavši da Palestinci čine samo mali dio arapskog svijeta i da je Izrael sposoban normalizirati odnosi s arapskim svijetom, dok stalno gazi prava Palestinaca. Međutim, operacija Oluja Al-Aqsa pokazala je suprotno. Javna potpora Pojasu Gaze još je jedan podsjetnik na važnost Palestine u islamskom svijetu, ali ne samo.

Uništavanje Hamasa

Izraelski političari dugo su se natjecali jedni s drugima oko toga kako iskorijeniti Hamas, kao da on nikada nije bio dio palestinske stvari. Suočen s takvom egzistencijalnom prijetnjom, Hamas se nastojao ojačati i vojno i politički.

U svim slučajevima izraelske agresije na Pojas Gaze posljednjih godina, postojala je izraelska želja da uništi Hamas. Ali nisu uspjeli u tome, a sada su udvostručili cilj.

Izborna baza Hamasa

U jeziku prožetom genocidnom namjerom, izraelski predsjednik je posljednjih dana rekao da bi "cijeli narod" u Pojasu Gaze trebao biti kažnjen od strane Izraela zbog njihovog odbijanja da u prošlosti ustanu protiv palestinske skupine otpora. Osim svoje nehumanosti, ova izjava jasno pokazuje uzaludnost izraelske strategije kolektivnog kažnjavanja koju sada poduzima.

U svim svojim prošlim vojnim kampanjama protiv gusto naseljenog Pojasa Gaze, Izraelci su, u različitim stupnjevima, pribjegavali kolektivnom kažnjavanju stanovnika Gaze s krajnjim ciljem da ih okrenu protiv Hamasa. U tom kontekstu mogu se promatrati namjerni napadi na civile u Pojasu Gaze.

Pogrešni ciljevi

Ovo nas dovodi do još jedne pogreške koju Izraelci često čine kada planiraju svoju politiku. Imaju dugu povijest postavljanja nedostižnih ciljeva u odnosima s Gazom. A njihova trenutna kampanja protiv Pojasa Gaze nije iznimka. Sada se kolebaju između eliminacije Hamasa i potpunog uništenja Gaze i njezinih 2,2 milijuna ljudi, ljuteći arapske vođe i narode i oživljavajući strahove od druge Naqbe.

Globalna podrška

Svaki put kad Izrael krene u agresiju na Pojas Gaze, njegovi se čelnici zabrinu za svoj imidž u očima svjetske javnosti. U većini slučajeva, potpuno su propustili dobiti globalnu podršku. S obzirom na gubitke i način napada Hamasa od 7. listopada, mislili su da bi ovaj put stvari mogle biti drugačije. Međutim, situacija se brzo promijenila u korist Palestine. Sada čak i neke židovske zajednice u svijetu prosvjeduju protiv izraelske brutalnosti.

Iako Izrael mora glumiti žrtvu, nikada neće moći sakriti istinu o Palestini. Na kraju će svijet vidjeti Izraelove zločine.

Netanyahuova odgovornost

Možda je najrazornija pogreška Izraela dovođenje Netanyahua na vlast. Iako bi njegov dosje mogao itekako koristiti Osovini otpora, nitko ne može krivotvoriti istinu o tome kako je on oslabio Izrael i učinio ga ranjivim. Kada je ušao u koaliciju s dvije otvoreno ciofašističke stranke, koje svoju politiku baziraju na spisima kao što su Tora i Talmud, uz namjeru rušenja muslimanske svetinje Al-Aqse i izgradnju Trećeg hrama, te usvajanje zakona 2018. koji je de iure apartheid, mnoge svjetske vođe su kontakte s Izraelom smanjile na minimum. Rusija je prva među njima, iako je povijesno imala odlične veze s Izraelom. Rusi fašizam ne praštaju, a Izrael je od ljeta 2018. godine, kada je usvojio rasne zakone i zakon o pravu na teritorijalnu ekspanziju u svakom smislu fašistička država, baš kao njegov pandan u Europi – Ukrajina.