Iran i Rusija postavili su zamku Zapadu u Palestini

Bez obzira na to koliko brutalno cionisti razarali Pojas Gaze, operacija Oluja Al-Aqsa je postigla svoje političke ciljeve i označit će početak dubljih unutarnjih kriza unutar izraelskog režima, piše novinska agencija Mehr. U tom kontekstu je potrebno razbiti mit da je sve što se dogodilo 7. listopada djelo Hamasa po nalogu Mossada. Kako više od deset godina pratim ovaj pokret i napisao sam desetine analiza o Hamasu, sada s gotovo stopostotnom sigurnošću mogu tvrditi da ovaj Hamas nije onaj iz '80-ih ili onaj kojeg je vodio Khaled Meshaal. Sve tvrdnj o Hamasu kao produženoj ruci Mossada, koji je napad pokrenuo zbog ležišta plina nisu vrijedne rasprave, jer Izrael ima dovoljno ležišta u Sredozemnom moru, čak i ležišta škriljca, da je od neto uvoznika nafte i plina već dosegao samodostatnost, a plin je počeo i izvoziti. Stoga ovakav napad, koji je udario u same temelje cionističkog entiteta, definitivno nije ono što je trebalo vlastima Izraela, jer dovodi u pitanje opstanak židovske države.

Najvažnija karakteristika sveobuhvatnog napada Hamasovih snaga na cionistička naselja oko Gaze početkom listopada, koji je ostavio stotine mrtvih, bio je element iznenađenja. Naravno, u posljednje vrijeme, u vrijeme židovskog vjerskog praznika, cionistički napadi na džamiju Al-Aqsa i istočno susjedstvo Al-Quds postali su učestaliji, a doseljenici sa Zapadne obale koriste svaku priliku da napadnu gradove na Zapadnoj obali i pale i uništavaju palestinsku imovinu. U takvoj situaciji, cionistički dužnosnici nisu očekivali reakciju palestinskog otpora u Gazi, vjerujući da su u stanju kontrolirati Hamas političkim i ekonomskim sredstvima.

Ali Izrael je napravio ozbiljne pogreške koje su ga ostavile u neviđenoj razini zbunjenosti i slabosti. Bio je uvjeren u svoju kvalitativnu tehnološku nadmoć, uspavan mitom o nepobjedivosti podcijenio je Gazu, a sada je izgubio globalnu podršku i gotovo da nema naroda, ne računajući zapadne vlade, koji podržavaju Izrael u njegovoj „borbi protiv terorizma“. Osim toga, Hamas je naučio i finese psihološkog ratovanja, pa snimci u kojima taoci pozdravljaju palestinske militante i žele im sreću potpuno neutraliziraju izraelsku propagandu, iz čijih zatvora izlaze izmučeni tinejdžeri i isprebijane žene, spaljene kože i koje hodaju sa štakama.

Nakon operacije u području džamije Al-Quds, cionistički dužnosnici usredotočili su se na raspirivanje razdora među palestinskim skupinama otpora, vjerujući da su ovoga puta uspjeli. Štoviše, cionisti su vjerovali da Hamas ne može poduzeti akciju protiv Tel Aviva zbog teških uvjeta izazvanih opsadom i potrebe pokreta da otvori sjeverne prijelaze za primanje opskrbe.

U međuvremenu je srušena i pretjerana slika cionističkih obavještajnih službi, jer su napadi dokazali da cionisti nisu imali obavještajnu nadmoć nad svojim neprijateljima.

Prvo, nakon završetka ovih sukoba treba očekivati ​​potres u vojnom i obavještajnom aparatu cionističkog režima, kao u 33-dnevnom ratu, budući da nisu mogli predvidjeti takav napad i dolazak tisuća komandosa, uz lansiranje 2200 raketa u manje od sat vremena. Kopnene snage izraelskog režima također su se povukle kao vojnici amateri, a stotine cionista, uključujući doseljenike i vojno osoblje, uhapšeno je.

Drugo, napad će dovesti do kraja političkog života premijera cionističkog režima Benjamina Netanyahua. Kako bi ostao na vlasti i stekao imunitet od sudske istrage, Netanyahu je praktički polarizirao izraelsku političku sferu, a ova politička nestabilnost bila je jedan od razloga koji je motivirao palestinske militante da izvedu ovaj smioni, povijesni napad. Vrlo je vjerojatno da će se sadašnji Netanyahuov kabinet, koji je i sam jedan od razloga za ovaj rat zbog svojih provokativnih akcija u džamiji Al-Aqsa, srušiti.

Na vanjskoj razini, prije svega, projekt normalizacije, kao prva agenda režima doživjet će ozbiljan udarac, jer, s jedne strane, arapske zaljevske države zbog svog unutarnjeg legitimiteta više ne mogu tako lako normalizirati odnose sa cionistima. S druge strane, Bidenova administracija, koja je uložila značajne napore da završi pregovore o normalizaciji između Saudijske Arabije i izraelskog režima, kako bi dobila židovske glasove na izborima, sada mora dati drugačije objašnjenje židovskom lobiju o stanju u regiji.

Osim u obavještajnoj, vojnoj, unutarnjoj i vanjskoj politici, cionisti su veliki poraz doživjeli i na području „meke moći“, jer se njihova lažna slika moćne države potpuno urušila. Štoviše, napad na Palestince, ali i južni Libanon, također je intenzivirao proces povratne migracije s okupiranih teritorija i uzrokovao da doseljenici ozbiljno preispitaju svoju daljnju prisutnost u okupiranoj Palestini. Sva naselja i kibuci uz libanonsku granicu su „evakuirani“ i deseci tisuća doseljenika sada krive Netanyahua za davanje lažne slike sigurnosti koji im pruža moćna izraelska armija. Nije isključeno da takav egzodus počne i iz Zapadne obale, ali to ovisio razini aktivnosti palestinskog otpora na teritoriju kojeg kontrolira Al-Fatah.

Službeno, palestinski borci izveli su iznenadnu operaciju velikih razmjera kao odgovor na skrnavljenje džamije Al-Aqsa i rastuće nasilje doseljenika. I ovo je sigurno jedan od razloga, iako ne glavni.

U operaciji su militanti prešli ogradu i ušli u gradove koje su pod kontrolom Izraela, uz jaku raketnu vatru iz opkoljenog Pojasa Gaze.

Kao odgovor na palestinsku operaciju, izraelski režim izveo je snažno bombardiranje opkoljenog Pojasa Gaze, u kojem je do sada poginulo više od 15 000 Palestinaca, od čega su više od trećine djeca i žene, a Izrael je službeno izgubio oko 800 civila i preko 500 vojnika i policajaca.

No, zanimljiv je članak kojeg je Pepe Escobar napisao za The Cradle , koji potvrđuje tezu da Hamas nije više Mossadova marioneta i da su Teheran i Moskva postavili su zamku Zapadu u Palestini. Ovo se potpuno uklapa u sliku onoga što trenutno promatramo u svijetu, od Venezuele i Nigera do Ukrajine, Palestine i drugih žarišta, gdje ni u jednom američka uprava ne može pružiti adekvatan odgovor.

Opširnije: Iran je ponizio sad i neće se zaustaviti, a Argentina ostaje na putu u BRICS 

Jedina zemlja koja bi mogla odvratiti Zapad od Ukrajine je Izrael, piše Pepe Escobar. Ali Sjedinjene Države i njihovi saveznici upadaju u egzistencijalnu zamku ako misle da će pobjedu na Bliskom istoku lakše ostvariti nego u Europi.

Strateško partnerstvo između Rusije i Irana, uz podršku Kine, priprema sofisticiranu zamku u stilu Sun Cua za bliskoistočnog hegemona.

Ratni huškači zaduženi za američku vanjsku politiku, koji nipošto nisu „bismarkovci“, smatraju da ako je projekt Ukrajine nedostižan, onda konačno rješenje u Palestini, odnosno etničko čišćenje, može biti laka stvar.

Međutim, vjerojatniji scenarij je da Iran i Rusija, bolje rečeno nova rusko-kinesko-iranska “Osovina zla”, imaju sve što je potrebno da povuku hegemona u drugu močvaru. Sve je zapravo u korištenju nestalnih pokreta neprijatelja kako bi ga se izbacilo iz ravnoteže i dezorijentiralo do besvijesti.

Ideja koju je Bijela kuća predstavila kao stvarnost da su “vječni ratovi” u Ukrajini i Izraelu upisani u istu uzvišenu ideju “demokracije” i da su važni za nacionalne interese Sjedinjenih Država već se urušila, čak i među američkim javnim mnijenjem.

Ovo ne zaustavlja povike i šaputanja koja dolaze iz Washingtona, gdje američki neokonzervativci s vezama s Izraelom ubrzavaju tempo kako bi isprovocirali Iran putem notorne „false flag“ operacije koja će dovesti do američkog napada. Ovaj armagedonski scenarij savršeno se uklapa u biblijsku psihopatiju izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, nastavlja Escobar.

Za EU je problem što će ti biti prisiljeni krotko se pokoriti. Šefovi država NATO pakta odmah su otputovali u Izrael kako bi iskazali svoju bezuvjetnu potporu Tel Avivu, uključujući grčkog Kyriakosa Mitsotakisa, talijanskog Giorgiu Meloni, britanskog Rishija Sunaka, njemačkog Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Da, podršku Izraelu je dao i Viktor Orban, ali iz posve drugih razloga koji nemaju veze s vazalstvom prema Bidenovoj upravi.

Osveta za arapsko "stoljeće poniženja"

Do sada je libanonski pokret otpora Hezbollah pokazao iznimnu suzdržanost, ne hvatajući se ni na kakav mamac. Hezbolah podržava Hamas i Islamski džihad u cjelini, a do prije nekoliko godina imao je ozbiljnih problema s Hamasom, protiv kojega je čak ratovao u Siriji.

Inače, Hamas, iako ga dijelom financira Iran, nije pod kontrolom Irana. Iako Teheran podržava palestinsku stvar, palestinske grupe otpora same donose odluke.

Glavna vijest je da se sva ta pitanja rješavaju sada. Prije nekoliko dana su i Hamas i Palestinski islamski džihad otputovali u Libanon kako bi osobno posjetili glavnog tajnika Hezbollaha Hassana Nasrallaha. Ovo govori o jedinstvu ciljeva, ili o onome što se u regiji Osovine otpora naziva "jedinstvo frontova".

Još je znakovitiji bio posjet Hamasa Moskvi, koji je dočekan s nemoćnim bijesom Izraela. Izaslanstvo Hamasa predvodio je član njegovog Politbiroa Abu Marzouk. Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Ali Bagheri došao je posebno iz Teherana i sastao se s dva ključna zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova - Sergejem Rjabkovim i Mihailom Galucinom.

To sugerira da Hamas, Iran i Rusija pregovaraju za istom stranom stola, ali i dokaz početne tvrdnje da Hamas danas nije onaj Hamas od prije 30 godina.

Hamas je pozvao milijune Palestinaca u dijaspori, kao i cijeli arapski svijet i sve zemlje islama, na ujedinjenje. Polako, ali sigurno nastaje „arapski svijet“, koji je uz veći dio islamskih zemalja možda na rubu značajnog ujedinjenja kako bi se osvetili za svoje "stoljeće poniženja", baš kao što su Kinezi učinili nakon Drugog svjetskog rata s Mao Ce Tungom i Deng Xiaopingom ?

Peking je kroz svoju sofisticiranu diplomaciju to nedvojbeno nagovještavao ključnim igračima čak i prije nego što je ranije ove godine postignuto iransko-saudijsko približavanje uz posredovanje Rusije i Kine.

To samo po sebi neće zaustaviti vječnu američku neokonzervativnu opsjednutost bombardiranjem kritične infrastrukture Irana. U nedostatku razumijevanja vojne znanosti, ovi neokonzervativci ignoriraju da će iranski osvetnički udari biti točno usmjereni na svaku američku bazu u Iraku i Siriji, pri čemu je Perzijski zaljev još uvijek otvoreno pitanje i američka flota je tamo meta iranskih projektila i nitko je neće spasiti.

Ruski vojni analitičar Andrej Martjanov pokazao je što bi se moglo dogoditi tim skupim američkim željeznim „čamcima“ u istočnom Sredozemlju u slučaju izraelskog napada na Iran. A oni u Perzijskom zaljevu bi bili na dnu mora i ranije.

Osim toga, u sjevernoj Siriji nalazi se najmanje 1000 američkih vojnika koji kradu naftu te zemlje, koji će također odmah postati meta.

Ali Fadavi, zamjenik glavnog zapovjednika Iranske revolucionarne garde, prešao je na stvar: "Imamo tehnologije u vojnom polju za koje nitko ne zna, a Amerikanci će znati za njih kada ih upotrijebimo."

Uzmite u obzir iranske hipersonične rakete Fattah, rođake Kinžala i DF-27, koji lete brzinom od 15 Macha i sposobne su dosegnuti bilo koju metu u Izraelu za 400 sekundi.

Tome dodajte sofisticirane ruske sustave elektroničkog ratovanja (EW). Kako je prije šest mjeseci potvrđeno u Moskvi, kad je riječ o vojnoj suradnji, Iranci su Rusima za istim stolom poručili: “Što god vam treba, samo tražite”. Isto se može reći i obrnuto, budući da im je neprijatelj isti.

Srce svake rusko-iranske strategije je Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi najmanje 20 posto svjetske nafte, oko 17 milijuna barela dnevno, plus 18 posto ukapljenog prirodnog plina (LNG).

Iran je u stanju zatvoriti Hormuški tjesnac u tren oka. Za početak, ovo bi bila svojevrsna poetična odmazda pravde za Izrael, koji se nastoji ilegalno dočepati više milijardi dolara vrijednog prirodnog plina otkrivenog u podmorju Gaze. To je, usput, iako samo jedan od razloga za etničko čišćenje Palestine.

Ali pravi će izazov biti uništiti strukturu derivata Wall Streeta od 618 000 milijardi dolara, što su tijekom godina potvrdili analitičari Goldman Sachsa i JP Morgana, kao i nezavisni trgovci energetskih kompanija iz Perzijskog zaljeva.

Dakle, kada dođe do pritiska, ne samo u slučaju obrane Palestine, već i u scenariju sveopćeg rata, ne samo Rusija i Iran, nego i ključni igrači u arapskom svijetu, koji će uskoro postati članovi grupe BRICS+, kao što su Saudijska Arabija i UAE, imat će sve što im je potrebno da sruše američki financijski sustav u bilo kojem trenutku.

Kao što ističe jedan visoki dužnosnik stare škole „duboke države“ koji sada posluje u srednjoj Europi: “Islamske države imaju ekonomsku prednost. Mogli bi dići u zrak međunarodni financijski sustav prekidom opskrbe naftom. Ne moraju ispaliti niti jedan metak. A Iran i Saudijska Arabija se ujedinjuju. Za rješavanje krize iz 2008. bilo je potrebno 29 000 milijardi dolara, ali ova kriza, ako se dogodi, neće se riješiti čak ni sa 100 000 milijardi dolara u fiat instrumentima.”

Kao što su mi rekli zaljevski trgovci, jedan od mogućih scenarija je da će OPEC početi uvoditi sankcije Europi, prvo iz Kuvajta, a zatim iz jedne zemlje OPEC-a u drugu, ovaj pokret će se proširiti na sve zemlje koje tretiraju muslimanski svijet kao neprijatelje i topovsko meso.

Irački premijer Mohammed Shia al-Sudani već je upozorio da bi opskrba naftom zapadnih tržišta mogla biti obustavljena zbog onoga što Izrael radi u Gazi. Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian već je službeno pozvao islamske zemlje na potpuni embargo na opskrbu naftom i plinom zemljama NATO vazalima koje podupiru Izrael.

Dakle, kršćanski cionisti u Sjedinjenim Državama, u sprezi s Netanyahuovim neokonzervativcima, prijeteći napadom na Iran imaju potencijal srušiti cijeli globalni financijski sustav.

Vječni rat u Siriji

U kontekstu trenutne krize nalik vulkanu, strateško partnerstvo između Rusije i Kine iznimno je oprezno. Za vanjski svijet, njihov zajednički službeni stav svodi se na odbijanje priklanjanja Palestini ili Izraelu, poziv na prekid vatre iz humanitarnih razloga, rješenje s dvije države i poštivanje međunarodnog prava. Sve njihove inicijative u UN-u propisno sabotira američki hegemon.

Washington je u početku odbio dati zeleno svjetlo izraelskoj kopnenoj invaziji na Gazu. Glavni razlog je trenutni američki prioritet da kupi vrijeme za širenje rata na Siriju, koja je "optužena" kao ključna tranzitna točka za iransko oružje za Hezbollah. To također znači ponovno otvaranje stare ratne fronte protiv Rusije.

U Moskvi nema iluzija. Obavještajni aparat dobro zna da su agenti izraelskog Mossada savjetovali Kijev u vrijeme dok je Tel Aviv pod ozbiljnim utjecajem Washingtona opskrbljivao Ukrajinu oružjem. To je razljutilo ruske sigurnosne snage i možda je bila kobna pogreška Izraela.

Neokonzervativci, sa svoje strane, ne staju. Prijete da ako Hezbollah napadne Izrael s bilo čime drugim osim s nekoliko rijetkih projektila, što se jednostavno neće dogoditi, tada će ruska zračna baza Hmeimim u Latakiji biti "likvidirana" kao "upozorenje" Iranu.

Ovo se ne može nazvati ni igranjem djece u pijesku. Nakon serijskih izraelskih napada na civilne zračne luke u Damasku i Alepu, Moskva je, ne trepnuvši okom, ponudila Siriji svoje objekte u Hmeimimu, a prema nekim ruskim obavještajcima i uz dopuštenje za teretne letove Iranske revolucionarne garde.

Netanyahu neće baš gajiti smrtnu želju da bombardira rusku zračnu bazu potpuno opremljenu A2/AD sustavima.

Moskva također jasno razumije što skupe američke željezne „barke“ mogu namjeravati u istočnom Sredozemlju. Odgovor je bio trenutačan i sada Mig-31K patroliraju neutralnim zračnim prostorom iznad Crnog mora danonoćno, opremljeni hipersoničnim Kinžalima kojima treba samo šest minuta da dolete do Sredozemnog mora.

Usred svog ovog neokonzervativnog ludila, s Pentagonom koji premješta golemi arsenal oružja i "neotkrivenih" sposobnosti u istočni Mediteran, bez obzira na to je li meta Hezbollah, Sirija, Iran, Rusija ili sve navedeno zajedno, Kina i Sjeverna Koreja dio su nove, “Osovine zla” koju su izmislili Amerikanci i jasno su dali do znanja da neće ostati samo promatrači.

Kineska mornarica praktički štiti Iran iz daljine. No, još je uvjerljivija bila izjava premijera Li Qianga, nešto neobično oštro i rijetko za kinesku diplomaciju: "Kina će nastaviti čvrsto podupirati Iran u zaštiti njegovog nacionalnog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nacionalnog dostojanstva, te će se odlučno suprotstaviti svim vanjskim silama koje se miješaju u unutarnje stvari Irana."

Ne zaboravimo da su Kina i Iran povezani sveobuhvatnim strateškim partnerstvom. U međuvremenu je ruski premijer Mihail Mišustin na sastanku s prvim potpredsjednikom Irana Mohammadom Mohberom ojačao strateško partnerstvo između Rusije i Irana.

Sjetite se onih ljubitelja riže iz Koreje

Proiranske milicije diljem “Osovine otpora” održavaju pažljivo kontrolirani stupanj konfrontacije s Izraelom, blizak gerilskom napadu u stilu „hit-and-run“. Za sada ne pokreću masovne napade. Ali sada kad je Izrael napao Gazu, sve su oklade propale.

Grubo rečeno, u sadašnjoj eksplozivnoj fazi, hegemon je pronašao izlaz iz za njega ponižavajućeg projekta “Ukrajina”. Oni pogrešno vjeruju da se stari "vječni rat" koji eskalira na Bliksom istoku može "modulirati" po želji. A ako se dva rata pretvore u golemog političkog albatrosa, a hoće, što onda može biti još novo? Sljedeće je novi rat u indo-pacifičkoj regiji. Ili možda u Latinskoj Americi, gdje će nakon početnog sukoba Venezuele i Gvajane, gdje su i Amerikanci, ratovati svi protiv svih?

Ništa od toga ne dovodi u zabludu Rusiju i Iran, koji s ledenom mirnoćom promatraju svaki korak hegemona koji maše rukama. Korisno je prisjetiti se što je Malcolm X predvidio još 1964. godine:

“Neki ljudi koji jedu rižu otjerali su hegemona iz Koreje. Da, izbacili su ga iz Koreje. Žderači riže, koji nisu imali ništa osim njihovih tenisica, puške i zdjele riže, uzeli su njega, njegove tenkove, napalm i sve ostalo što je trebao imati i odvezli ga preko Yale. Zašto? Jer je prošao dan kada je mogao pobjeđivati ​​na Zemlji.”