Maduro u najgorem trenutku za SAD provocira Washington i najavljuje aneksiju pokrajine Essequibo

Za vrijeme Trumpove administracije je sve bilo spremno za agresiju na Venezuelu. Zemlja je proglašena za narkoterorističku diktaturu, a američko Južno zapovjedništvo je pokrenulo trupe za napad na Venezuelu. U posljednji trenutak su napad spriječili Rusi, koji su se s dva ruska zrakoplova sletjela u glavnu zračnu luku Maiquetia u Caracasu. Ruska vojska je stigla na zajedničke vojne vježbe, ali je svima bilo jasno da Iljušin IL-62 i teretni avion Antonov AN-124 nisu prevozili samo 100 vojnika, kako je rečeno, već su vjerojatno dovezli opremu za sustave S-300, koje je kupio pokojni predsjednik Chavez, a koje trebalo podići na razinu PMU2. I tako je propala planirana agresija na Venezuelu, takoreći u zadnjem trenutku.

Ali sada Caracas ide korak dalje, što samo govori koliko je hegemonija Washingtona u padu.

Narednih dana u Venezueli će se održati referendum o pitanju pripajanja pokrajine Essequibo, koja je sada dio susjedne države Gvajane. Sama Gvajana je, naravno, protiv toga, a Brazil se već pripremio da će Gvajanu braniti oružjem. Ovo je prilično upitna informacija, obzirom da je predsjednik Brazila sada Lula da Silva, koji je prijatelj Madura, a sjetimo se i da Bolsonaro nije htio poslati vojsku na granicu s Venezuelom, jer je to nepregledna prašuma i močvara, koja nije pogodna za nikakve vojne operacije, osim na razini gerilskog rata.

Vjeruje se da Maduru jednostavno treba nafta otkrivena u ovoj pokrajini, no u stvarnosti je sve puno kompliciranije.

Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro pozvao je svoju zemlju na narodno jedinstvo uoči referenduma o teritorijalnom sporu sa susjednom državom Gvajanom.

“U jedinstvu svih snaga i cijelog društva, sazivam cijelu Venezuelu, sva sveučilišta da se pripreme za glasanje, sazivam sve političke stranke i političke skupine - oporbu, centar, desnicu, ljevicu - sve u Venezueli, da progovore za naš suverenitet i da zajamče veliku pobjedu za ljudsko dostojanstvo Venezuele”, rekao je Maduro, čiji su govor prenosili lokalni televizijski kanali.

“Ovo nije tema jedne političke stranke, niti jedne osobe, nego svih Venezuelanaca, ova tema nadilazi sve stranačke, ideološke, grupne razlike, sve moguće razlike među nama, a naš zajednički veliki dogovor sadržan je u jednoj frazi: sunce Venezuele izlazi u Essequibu”, rekao je predsjednik, proglašavajući suverena prava Venezuele na sporni teritorij zvan Gvajana-Essequibo.

Na referendumu koji je zakazan za 3. prosinca građani moraju odgovoriti na pet pitanja. Peto od njih glasi: “Slažete li se sa stvaranjem države Gvajana-Essequibo, razvojem ubrzanog plana za sveobuhvatne usluge za sadašnje i buduće stanovništvo ovog teritorija, što također uključuje davanje državljanstva i venezuelanske osobne iskaznice u skladu s Ženevskim sporazumom i međunarodnim pravom te će dovesti do uključivanja navedene države u teritorij Venezuele?“

Prethodno uzburkana Korporativna Republika Gvajana, tako nazvana zbog fantomskog sjećanja na izvorne pokušaje uspostave posebnog oblika socijalizma '60-ih, zatražila je od Međunarodnog suda da zaustavi venezuelanski referendum, jer bi otvorio put oružanoj invaziji Venezuele. A teritorij na koji Venezuela polaže pravo je otprilike dvije trećine cijele Korporativne Republike Gvajane, uključujući i pripadajuće vodene resurse, nakon čega se Gvajana može potpuno ugasiti i prestati postojati kao fenomen. Ali život je tek počeo nakon što su prošle godine američke tvrtke otkrile velike rezerve nafte i plina u vodenoj zoni Essequibo.

Ove krize redovito su se događale oko teritorija Essequiba već 150 godina. Ali sada sve ide prema pravom oružanom sukobu.

Gvajana, najsiromašnija država na Karibima i 157. u svijetu po životnom standardu, zapravo nema svoju vojsku. No, otvoreno je podržava Brazil, koji je rasporedio četu tenkova Leopard na venezuelansku granicu i mobilizirao bataljun lakog pješaštva u Sao Paulo.

 

Usput, treba reći da je prije nekoliko godina susjedni Surinam prilično uspješno odgrizao dio teritorija od Gvajane, jednostavno ga proglasivši svojim, jer je tamo bilo puno ribe. Ali Surinamu se nije dogodilo ništa, jer mu “Globalni arbitar” nije ni izrekao sankcije.

U Caracasu nisu marili za međunarodne arbitraže i sudove, jer su imali tužno iskustvo. Upravo je Pariška arbitraža 1899. dodijelila 90% spornog teritorija Britaniji, jer tada nije postojala Gvajana, nego Britansko Carstvo.

Rusija je neizravno sudjelovala u tome, budući da je predsjednik Pariške arbitraže bio istaknuti ruski međunarodni pravnik, jedan od glavnih tvoraca modernog sustava međunarodnog prava, uključujući i ideju konferencija, Fjodor Martens. Na prijelazu stoljeća autoritet Fjodora Martensa kao vodećeg međunarodnog pravnika bio je neosporan, što je nezasluženo zaboravljeno.

Ali 1944. godine, u drugačijim političkim okolnostima, američki odvjetnik Severe Millet-Prévot retrospektivno je optužio Martensa za pristranost prilikom donošenja odluke o predaji većeg dijela Essequiba Britanskom Carstvu. Postojala je i sumnja da su Britanci varali, dajući lažne karte arbitraži. Sam Fjodor Martens, koji je umro 1909. u rodnoj Estoniji, rekao je da je slučaj britanske tužbe protiv Venezuele bio vrlo težak, jer je bilo potrebno proučiti povijest španjolskog istraživanja Južne Amerike, počevši od 16. stoljeća, te revidirati oko tri tisuće starih dokumenata.

Sada Venezuela odbacuje rezultate arbitraže iz 1899. upravo zbog sumnji u lažiranje dokaza i optužbi za navodnu pristranost Fjodora Martensa. U arbitraži je bilo pet sudaca, a odlučujući je bio glas predsjednika. Stav Venezuele je da je u početku, odnosno u vrijeme konkvistadora, sve ovo bilo dio Generalne kapetanije Venezuele, koja je bila dio Vicekraljevstva Nova Granada, za što postoje odgovarajući prijepisi Njihovih Katoličkih Veličanstava Ferdinanda II od Aragona i Izabele od Kastilje.

No činjenica je da ta neprohodna džungla Španjolcima nije bila zanimljiva ni u kontekstu potrage za zaltom. Bolivar tamo nije ni išao jer je bilo nepotrebno. Tamo nikada nije bilo bijelaca. Ovaj je teritorij bio potpuno divlji čak i u vrijeme Pariške arbitraže, ali sada je jednostavno divlji s odgovarajućim stanovništvom.

Opisne karte područja Essequibo na koje su se Britanci pozivali sastavio je Nijemac u engleskoj službi, Robert Schomburgk. Ovo je jedan od brojnih “Indiana Jonesa” svoga vremena, koji je odredio granice Britanskog Carstva u Gvajani po principu “kud ideš, tu je i granica”. Tada je to bila normalna pojava. Schomburgk je, inače, poznat ne toliko po granicama Gvajane, iako se još uvijek zovu "Schomburgkova linija", koliko po otkriću nekoliko vrsta orhideja, od kojih se jedna zove "Schomburgkia". Lik je bio arhetipski.

Ukupno u Essequibu živi oko 120 tisuća ljudi za koje se očekuje da će na temelju rezultata referenduma dobiti venezuelansko državljanstvo. Ali danas tamo ima nafte, plina i zlata.

Bilo bi previše primitivno svesti stav Venezuele na traženje novih izvora prihoda od nafte.

Zapadni tisak prepun je tekstova o tome kako Maduro treba pronaći dodatni novac nakon uvođenja sankcija ruskim i venezuelanskim naftnim kompanijama. To nije sasvim logično iz dva razloga. Prvo, nitko ne sprječava Sjedinjene Države da uvedu sankcije protiv novih nalazišta ako Venezuela i dobije pristup nalazištima u Essequibu. Drugo, zahtjevi Venezuele za ovim teritorijem imaju predugu povijest i počeli su mnogo prije nego što je nafta počela išta značiti u životu čovječanstva.

Istodobno, Venezuela ima teritorijalne zahtjeve prema gotovo svim susjednim zemljama. Najvažniji sukob na kontinentu je sukob između Caracasa i Kolumbije. Ako se Gvajanci u Venezueli jednostavno ne smatraju ljudima, onda postoje egzistencijalni zahtjevi protiv Kolumbije.

Sve je to počelo pod Bolivarom, čija je glavna životna ideja bila stvaranje jedne velike države španjolskog govornog područja na cijelom kontinentu koja bi se mogla oduprijeti i natjecati sa Sjedinjenim Državama. Ta se ideja regionalnog separatizma srušila, što je glavna tragedija života Simona Bolivara. Kao rezultat toga, jedna država od Atlantskog do Tihog oceana, koja je  postojala tijekom njegovog života, doslovno u nekoliko godina se raspala na sada postojeće Venezuelu, Kolumbiju, Boliviju, Peru, Ekvador i Panamu.

Sada se u Venezueli Kolumbijci, kao glavni pokretači sloma novog carstva, povijesno smatraju separatistima i izdajicama. I to nisu prazne riječi. Većina venezuelanske vojske stacionirana je na granici s Kolumbijom i tamo su sukobi rutinska pojava. U 190 godina od Bolivarove smrti, povijesna rasprava nije prestala biti relevantna. Venezuela je rodno mjesto Bolivara, a tamo je stvoren poseban kult Osloboditelja. Nafta u Essequibu je, naravno, ozbiljan razlog, ali Madurove akcije temelje se na puno dugoročnijim ambicijama u stvaranju „bolivarskog svijeta“, što je naslijedio od Chaveza.

„Stara Venezuela“ je uživala punu potporu Sjedinjenih Država u sporu s Gvajanom, kako je predvidjela “Monroeova doktrina”. Uoči pariške arbitraže govorilo se čak i o ratu između Velike Britanije i SAD-a oko potraživanja Venezuele nad Essequibom. Sjedinjene Države su osjetile okus globalnih ambicija tek nakon uspješnog rata sa Španjolskom, a London je bio previše zauzet Južnom Afrikom. Kao rezultat zakulisne igre rođena je Pariška arbitraža.

Sada je situacija upravo suprotna zbog interesa američkih naftnih kompanija i ideološkog neprijateljstva Washingtona prema Venezueli. U isto vrijeme, situacijsko nacionalno jedinstvo zapravo se pojavilo u samom Caracasu i čak su i osobe koje se protive Maduru podržale referendum o stvarnoj aneksiji Essequiba.

Nakon 3. prosinca događaji se mogu razvijati prema vojnom ili laganom scenariju. Ali u ovom trenutku postoji velika vjerojatnost vojne invazije Venezuele na Gvajanu s praktički nesagledivim posljedicama. Upravo je to nedostajalo čovječanstvu.

Ali ako uzmemo u obzir rat u Ukrajini i rat u Palestini, malo je vjerojatno da će „tamo neki lokalni rat“ u Latinskoj Americi ikoga zanimati. Zato Maduro možda i krene s vojnom opcijom. S jedne strane ima SAD koje ne mogu i nemaju s čim reagirati na to žarište, a s druge vjerojatno računa da je sve što čini Brazil obična predstava, jer se njegov ideološki saveznik Lula da Silva neće odlučiti da podigne brazilsku armiju i pošalje je u obranu Gvajane.

Laki scenarij bi mogao biti taj da se pokrene proces „puzajuće aneksije“, davanjem državljanstva i povlastica stanovnicima ove pokrajine, a onda bi u određenom trenutku oni sami proveli svoj referendum na kojem bi tražili ujedinjenje s Venezuelom.

Kako god bilo, čitava ova priča sugerira da SAD nemaju više utjecaj na Latinsku Ameriku, kao što ga nemaju svijetu općenito, jer bi ovakav referendum prije sam nekoliko godina bio nezamisliv. Danas je realnost i Venezuela se očito ne bolji sučeljavanja s potencijalnim protivnicima.

 

 Pogled