Kako je "O7. Oktobar" promijenio lice regije u “Deamerikanizirani Bliski istok”?

Ako se odmaknemo od narativa o Hamasu kao Mossadovoj ekspozituri i ostalih infantilnih ili namjerno iskrivljenih interpretacija, onda ćemo razumjeti da je operacija Oluja Al-Aqsa učinila više od cementiranja nove jednadžbe u Palestini,  postavši simbolom pada američkog utjecaja na Bliskom istoku.

Operacija Oluja Al-Aqsa, također poznata i kao Potop Al-Aqsa, učinila je više od učvršćivanja novog odnosa snaga u Palestini. Aktivno pridonosi oblikovanju novog lica regije u multipolarnom svijetu i simbol je opadanja američkog utjecaja na Bliskom istoku.

Svaka grupa unutar Osovine otpora koja se trenutno bavi otporom protiv izraelskog režima pripremala se za promjenu statusa quo koji je tradicionalno štitio interese SAD-a u regiji, dajući im prednost.

Osovina otpora dugo je shvaćala funkcionalnu ulogu izraelskog entiteta kao vojne ispostave za vođenje ratova u ime Sjedinjenih Država, djelujući kao njihova batina kako bi se osiguralo da  se okolne države ponašaju u skladu s američkim političkim interesima.

Taj se kontekst često zanemaruje, ali to je ono što je oblikovalo primarni cilj sila Osovine otpora, a to je osigurati da sigurnost regije pripada njezinim građanima i da bude slobodna od američke hegemonije.

To bi podrazumijevalo demontiranje i eliminaciju cionističke okupacije, čiji   se život održava i ovisi o američkom imperijalizmu.

Ovaj status quo prisilio je regiju da bira između prihvaćanja potpune hegemonije SAD-a ili suočavanja s političkom i gospodarskom gladi. Stoga je kraj američkog utjecaja na ovaj ili onaj način u nacionalnom interesu svake skupine Osovine otpora.

Libanonski otpor

Libanonski pokret otpora Hezbollah potpuno je svjestan da potpuna sigurnost u zemlji i regiji nije moguća uz prisutnost nelegitimnog entiteta na njezinim granicama.

To nije zato što se libanonski otpor ne može zaštititi od cionističkog entiteta, kao što je pokazao tijekom svoje konfrontacije '80-ih, 2000-ih i pobjede Libanona 2006. godine, već zato što mora ostati oprezan na izraelske pokušaje da se unese nasilje na libanonsko tlo, čak i iako su njegove prijetnje šuplje u usporedbi sa sposobnošću otpora da ga osujeti. 

Otpor u Libanonu djeluje u stalnom stanju pripravnosti kako bi se spremno suprotstavio takvim prijetnjama, jer jedini faktor koji sprječava ponovnu okupaciju ove arapske zemlje jeste oružani otpor, koji je pokazao da je to težak pothvat za cionistički entitet.

Vođa Hezbollaha Seyed Hasan Nasrallah ponovio je to u svom dugo očekivanom govoru 3. studenog, kada je rekao da je u nacionalnom interesu Libanona da se bori protiv cionističkog entiteta i zaštiti Gazu, jer ako otpor Gaze padne, Libanon će biti sljedeći. 

To je zato što je u srcu cionizma ekspanzionistička logika. Njihov slogan  "Od Nila do Eufrata" je dio plana nazvanog "Veliki Izrael", koji nastoji proširiti teritorij kako bi uključio ono što oni opisuju kao svoju obećanu 'imaginarnu' biblijsku zemlju. To bi cijelo područje između Egipta i Iraka dovelo u opasnost.

Ako se ne odvrati, Izrael je otvoreno zaprijetio da će zauzeti što više teritorija bude mogao.

Međutim, ono što je postalo jasno u ovom sukobu jest da otpor ne smatra cionistički entitet neovisnom prijetnjom, već jednostavno produžetkom američke moći, budući da je svoju snagu pronašao samo kroz političke, financijske i vojne pomoći koje su mu dale Sjedinjene Države.

Ovo je ponovno naglašeno tijekom Nasrallahova govora, gdje cionističkom entitetu nije čak ni dano pravo usmjerenje. Velik dio svog govora posvetio je iznošenju svojih uvjeta izravno američkom sponzoru Izraela.

„Sjedinjene Države suočene su s brojnim ponižavajućim porazima u posljednjim desetljećima. Stoga je olakšavanje kraja okupacijskog entiteta palestinskom pobjedom simbol nastavka ovog procesa, budući da je kraj američke dominacije u cijeloj regiji manifestacija stvarne promjene u ravnoteži snaga koja je bila u izradi godinama“, rekao je Nasrallah.

Sjedinjene Države sada moraju ponovno razmisliti o prirodi svoje prisutnosti u regiji, posebno s obzirom na neuspjeh okupacijskog izraelskog entiteta da zaštiti svoje interese.

Ovdje se mora primijetiti da ono što je oblikovalo regiju nije cionistička vizija regije, već američka. Ovo je važna razlika koju treba napraviti, jer po prvi put vidimo da se sponzor i sponzorirani razlikuju u tome što bi ova vizija trebala uključivati.

Sjedinjene Države žele političko rješenje kako bi osigurale stabilnost svojih interesa, dok cionistički entitet želi potpuno iskorijeniti Gazu i gurnuti Palestince dalje u Sinaj, pretvarajući ih sve u izbjeglice.

Kada te razlike postanu očiglednije, a Izrael istodobno oslabljen vojnim sukobom, SAD nemaju drugog izbora nego osmisliti plan za budućnost koji uzima u obzir odgovornost izraelsku okupaciju narušenu svojim neuspjesima, te se prilagoditi novoj promjeni u odnosu snaga u regiji izazvanoj otporom.

Izraelski entitet sada se bori za svoj opstanak, boreći se da pronađe načine da osigura potporu Washingtona za vlastitu viziju. Vidjeli smo to u nedavnom ubojstvu Seyeda Razija Mousavija, višeg iranskog vojnog savjetnika u Siriji, što je vjerojatno bio pokušaj Izraela da proširi ratnu frontu uvlačenjem Irana u sukob, prisiljavajući SAD da mu se pridruži i da pokrene vojnu kampanju.

To bi skrenulo pozornost s genocida u Gazi, skrećući pogled s izraelskih zločina na borbu između Sjedinjenih Država i Irana u većem regionalnom ratu.

Irački i sirijski otpor

Za Irak američka vojna prisutnost nikada nije prestala nakon rata 2003., već se nastavila u obliku ilegalnih američkih vojnih baza, sankcija i kontrole nad gospodarstvom.

Strategija SAD-a bila je slična u Siriji, s uspostavom baza kao što je Al-Tanf nedugo nakon rata kojeg je dirigirao Zapad, čime se nastojalo održati nezakonitu okupaciju teritorija, pljačku sirijskih resursa i spriječiti jaku i suverenu sirijsku vladu, kako bi se demontirala Osovina otpora i nastavilo stvaranje "Novog Bliskog istoka" koji bi bio usklađen s interesima Sjedinjenih Država, kao što je to bilo u Egiptu, Libiji i Tunisu tijekom "Arapskog proljeća".

Iako stacionirana pod krinkom "sprečavanja terorizma" od ISIL-a, kojeg je u početku poticala i podržavala, tekuća američka prisutnost nije ništa drugo nego pokušaj održavanja uporišta unutar regije koja je strateški važna za kontrolu globalnih gospodarstava zbog njihovog pristupa nafti.

Stoga ne čudi zašto su ove baze postale česte mete Osovine otpora u obje zemlje tijekom sadašnjeg rata.

Osovina otpora priznaje da cionistička agresija nije ni lokalizirana ni neovisna o svom gospodaru, već je dio širih pokušaja Sjedinjenih Država da osiguraju status quo u regiji koja im je tradicionalno nudila značajnu kontrolu unutar nje.

Time bi se zaustavila cionistička agresija, jer je važno napadati američke baze i ugrožavati interese SAD-a u regiji.

Kako bi izvršili pritisak na Izrael da zaustavi svoju agresiju u Gazi, Osovina otpora je trebala uzeti u obzir ulogu koju Sjedinjene Države imaju na ovoj razini u svojim planovima. U  tome su briljirali. SAD je taj koji ovdje drži karte, budući da jednom kada američki interesi budu ugroženi, neće imati izbora nego krenuti s plimom u smjeru primirja kako bi zaštitili i svoje interese i svoju prisutnost na Bliskom istoku.

Ono što je zanimljivo jest da Amerikance prema toj spoznaji ne guraju samo napori Otpora, već i zablude izraelske okupacije.

Izrael, koji je izvorno promoviran da štiti status quo u regiji sada u ime SAD-a ugrožava interese Washingtona, budući da se, pokušavajući izbrisati Gazu i palestinski otpor, protivi američkim pokušajima da pronađu političko rješenje koje može dopustiti da se status quo nastavi nekontrolirano i natjerao je Otpor na ofenzivu, čineći ga tako jakim protivnikom da je sposoban slomiti status quo koji je do sada neupitno bio u korist Sjedinjenih Država.

Kritike nedostatka šireg i opsežnijeg otpora na dosadašnje napade Izraela, te zanemarivanje značaja napada na američke baze, pokazatelji su nerazumijevanja šire slike, koja američku prisutnost u regiju razotkriva kao glavni uzrok koji stoji iza napada američkog opunomoćenika – Izraela.

Demontaža nelegitimnog entiteta odražava i oslabljene Sjedinjene Države, što je bitno za deamerikanizirani Bliski istok i dolazak multipolarnog svijeta.

Ovo je centar širih razmatranja regionalnih sila koje pomažu Oluju Al-Aqsa, a one su brojne.

Jemenski otpor

U svijetu pod američkim monopolom, jemenski pokret otpora Ansarullah zna da će se uvijek suočavati s agresijom, ekonomskim ratovima i da će imati neprijatelja u Saudijskoj Arabiji, koja je nastojala osigurati da njezino dvorište pogoduje vlastitim interesima, stoga je bitno da strateške točke kao što je tjesnac Bab el-Mandeb drže se podalje od Ansarullaha, koji daje prioritet suverenitetu i neovisnosti Jemena.

Ansarullah se također priprema za uspostavu multipolarnog svijeta, budući da iz prve ruke imaju iskustva o tome što bi ta promjena mogla donijeti. Unatoč gotovo desetljeću rata kojeg je Jemenu nametnula Saudijska Arabija, a koji je arapsku zemlju gurnuo u jednu od najgorih humanitarnih kriza našeg vremena, upravo je ovaj novi multipolarni svijet konačno zaustavio sukob putem sporazuma između Irana i Saudijske Arabije uz posredovanje Kine. Saudijska Arabija je na njega pristala u ožujku 2023., dok su Sjedinjene Države gledale.

Za Ansarullah je Oluja Al-Aqsa osigurala prostor za uspostavljanje novih uvjeta angažmana u cijeloj regiji, jasno stavljajući do znanja da će svaka agresija od strane SAD-a i njegovih saveznika biti suočena s razmjernim odgovorom sile, što dodatno naglašava koliko je američka strategija u ovom slučaju zastarjela.

Jemenska vojska sama je postala najveća prijetnja gospodarskom funkcioniranju Izraela, tjerajući ga iz Crvenog mora, te obećavajući da će zaustaviti kretanje svih brodova prema Izraelu ako se agresija na Gazu nastavi.

Kao odgovor na akcije jemenske vojske, SAD je formirao multinacionalnu koaliciju u Crvenom moru pod izgovorom "zaštite" međunarodne trgovine, što je zapravo pokušaj zaštite statusa quo u regionalnim vodama, koje tradicionalno služe zapadnim interesima.

Na veliku žalost jastrebova u Washingtonu, savez deset nacija nije uspio zaživjeti, jer su se mnoge zemlje povukle iz njega, prepoznajući sve prednosti Jemena nad njima.

Zapaženo je da su napori jemenske vojske vrlo sofisticirani i precizni, ali i da izbjegavaju sve nezapadne brodove, a da američka flota tu ništa ne može napraviti.

Velike brodarske kompanije morale su zaustaviti operacije u Crvenom moru,  te su bile prisiljene ići novim i dužim rutama. SAD se borio da izvrši pritisak na Saudijsku Arabiju da spriječi mirovni sporazum s Jemenom, dok se problem nastavlja, ali ni tu nisu imali uspjeha.

U međuvremenu, nezapadna trgovina kroz Crveno more cvjeta, jer nezapadni tankeri, navodno, prolaze iznadprosječnom brzinom, a sigurno imaju i otvorenu komunikaciju s jemenskim snagama.

U samo nekoliko tjedana, Jemen je uspostavio novu jednadžbu s globalnim posljedicama i gurnuo Sjedinjene Države s položaja dominacije na položaj obrane, pri čemu je morao reagirati i podleći zahtjevima Otpora, iako se opire promjenama sigurnosne arhitekture u regiji.

Riječi i djela Jemena jasno su stavili do znanja da promatranje operacija palestinskog Pokreta otpora samo kao borbe protiv Izraela znači minimizirati važnost Oluje Al-Aqsa i ne razumjeti u potpunosti stvarnost u kojoj se našao Izrael, a to je da u potpunosti ovisi o zapadnoj potpori kako bi preživio.

Stoga se napad na Izrael mora promatrati kao širi napad na njegove američke gospodare. Jemen je to naglasio ne samo zaustavljanjem naftnih tankera povezanih s Izraelom, već i korištenjem prilike da aktivno dovede u pitanje legitimnost američke prisutnosti u regiji.

Jemen je potvrdio narativ da se napad na Izrael ispravno protumači kao napad na njegovog gospodara.

Oluja Al-Aqsa i multipolarni svijet

Sjedinjene Države znale su puno prije da će palestinski otpor predvođen Hamasom pokrenuti operaciju Oluja Al-Aqsa i da su njihovi pokušaji da destabilizira ključne članove Osovine otpora kako bi zadržali svoj monopol nad regijom na kraju propali. To je bilo jasno kroz višestruke promjene u regiji koje ubrzavaju uspostavu novog multipolarnog svijeta.

To uključuje neuspjeli propagandni rat protiv Irana, neuspjelu destabilizaciju Sirije, širenje BRICS-a među arapskim i islamskim svijetom općenito, nova strateška savezništva kao što su Kina-Iran-Saudijska Arabija i Kina-Sirija, te moguće stvaranje novog suparničkog gospodarskog koridora koji bi olakšao pomak s tradicionalnog monopola Sjedinjenih Država nad ovim područjem na Rusiju i Kinu.

Mnogi planovi SAD-a bili su izravno kontraproduktivni, uključujući ekonomski rat protiv Irana koji je uspio pitanje sankcija pretvoriti u šansu za Islamsku republiku, te kampanje Islamske države i Izraela protiv libanonskog otpora, što je Hezbollahu pomoglo da proširi vojne sposobnosti i iskustvo na terenu.

Događaji od 7. listopada nužni su nastavak ovog procesa, budući da ovaj multipolarni svijet ne može cvjetati uz postojanje entiteta čija je jedina funkcija djelovati kao predstraža zapadnih interesa u regiji.

Oluja Al-Aqsa izravno dovodi u pitanje američku hegemoniju, budući da s pojavom snažnog otpora nakon ovog sukoba, SAD neće imati drugog izbora nego prihvatiti Osovinu otpora kao silu koja je tu da ostane i s kojom se mora postupati s dozom predanosti.

Novi sporazumi između Saudijske Arabije i Irana mogu se promatrati u svjetlu trenda Sjedinjenih Država u smjeru angažmana kako bi se osiguralo određeno sudjelovanje u regiji, kako Osovina otpora postaje njezino trajnije obilježje.

Izrael stoga postaje više od obične obaveze. On postaje prepreka novoj fazi strateškog angažmana prema kojoj se Sjedinjene Države trenutno kreću.

Osovina otpora je pokazala da ima prednost u ovoj borbi, a na široj razini, da okupacijske snage nisu sposobne osujetiti promjene koje regiju guraju prema multipolarnom svijetu.

Usred najnovije agresije na Gazu, Izrael i SAD nisu bili u stanju osigurati svoje interese ni u Gazi ni na sjevernom frontu i morali su neprestano raditi na ispunjavanju zahtjeva otpora, koji se smatrao moćnijim. Prvo je to bilo humanitarno primirje, iako privremeno, ali je u njemu Izrael prešao sa zahtjeva za potpunom eliminacijom palestinskog oružanog otpora na jednostavnu razmjenu izraelskih žena i djece za Palestince zatočene u izraelskim zatvorima.

Kasnije su se SAD morale suočiti sa surovom stvarnošću još jednog neuspjelog cilja, budući da je funkcionalna uloga Izraela kao predstraže zapadnog utjecaja u regiji sve više zastarjela i nesposobna odoljeti testu vremena.

Novi i multipolarni svijet ne može nastati sa starim oznakama

Novi, multipolarni svijet ne može postojati s oznakama starog. Cionistički entitet, kao najopipljiviji, našao se u borbi da održi svoju poziciju pod teretom ovih promjena.

Vidjeti Izrael kao jedinog neprijatelja znači propustiti širu sliku. Utjecaj SAD-a, koji je tipično dominirao regijom, pokretačka je snaga cionističkog entiteta.

Kad bi SAD prestale pružati vojnu i financijsku potporu izraelskoj okupaciji, ona više ne bi mogla funkcionirati. Kao takva, učinkovita pomoć palestinskom otporu zahtijeva napad na glavnog neprijatelja, koji je gospodar okupacije. To je ono u čemu je Osovina otpora odlična.

Cionistički entitet prešao je put od jake i pouzdane vojne baze za SAD, da sada djeluje kao regionalna rezervna snaga koju Zapad koristi kada želi potaknuti napetosti u regiji. Međutim, kako ove promjene nastavljaju cementirati naklonost Zapada, funkcionalna uloga Izraela gubi na važnosti.

Unatoč pokušajima da se Osovina otpora prikaže kao podređena Iranu, različiti pristupi svake članice urodili su plodom u ovoj borbi protiv okupacije i dominacije.

Libanonski otpor pristupio je s odmjerene i strateške pozicije kako bi iscrpio Izrael gađajući njegove vojne baze, sigurnosne sustave i svaku drugu prijetnju na svom dijelu fronte. Čak je i Izrael priznao da mu je Hezbollah vezao za sjevernu granicu trećinu vojnih resursa.

U isto vrijeme, irački i sirijski otpor odigrali su pomoćnu ulogu usmjerivši svoje napore protiv američkih baza, što predstavlja izravan izazov američkoj prisutnosti u regiji.

U međuvremenu, Ansarullah u Jemenu  djeluje je kao oružje Osovine otpora, zadajući značajne udarce izravno u sposobnosti Izraela da sudjeluje u međunarodnoj trgovini i da normalno funkcionira u regionalnim vodama kao "legitimna" država.  

Prije Oluje Al-Aqsa, sposobnosti posljednje tri članice Osovine otpora bile su uvelike podcijenjene na temelju ove pretpostavke, umjesto da se smatralo da imaju svoje vlastite strateške interese i metode djelovanja.

Ono što su zapadni komentatori pokušavali shvatiti je da su, unatoč različitim metodama, svi oni na kraju usklađeni i motivirani jednim ciljem, a to je da žele vidjeti kraj prisutnosti i utjecaja SAD-a u regiji. Operacije otpora u ovom trenutku protiv Izraela, što je ključna manifestacija toga, jednostavno su neizbježan nastavak ovog procesa.

Pripreme Osovine otpora za promjenu nisu bile manje značajne od samog rata, a to rat protiv statusa quo . Svaki član otpora čekao je prvu priliku da pokaže snagu koju je stekao dok se ova promjenjiva ravnoteža snaga oblikuje, a 7. listopada svi su dobili tu priliku.

7. listopada bio je nužan korak za demontiranje američke prisutnosti u regiji. Katastrofa Izraela prisilila je SAD da preispita ovu prisutnost, kako u svojoj prirodi tako i u opsegu, te stoga igra ključnu ulogu u promjeni lica regije, od ugušenog područja pod pritiskom američke hegemonije, do teritorija koji je deamerikaniziran, samodostatan i slobodan.