FOTO: Harkov 2014.

Zauzeti Harkov i stvoriti „Slobodnu Ukrajinu“, alternativu nacističkoj „Kijevštini“

Kao što je Sun Tzu tvrdio u svojoj velikoj raspravi o umijeću ratovanja, rat je put prijevare. I, očito, ruski Generalštab je započeo vrlo opasnu igru ​​sa svojim ukrajinskim i NATO kolegama, ali vrlo obećavajuću u smislu mogućih rezultata.

Očekivanja i realnost

Nakon neuspjeha prve faze Specijalne vojne operacije i napuštanja ogromnih teritorija od strane ruskih oružanih snaga na sjeveru, sjeveroistoku i jugu Ukrajine, domaća patriotska zajednica zahtijevala je od komande otvaranje druge fronte.

Logika je bila jednostavna i jasna. Tražio se ulazak ruskih trupa u pogranične regije Harkov, Sumi i, po mogućnosti, Černigov, što ne samo da će osigurati zaštitu “starih” ruskih regija od topničkog granatiranja ukrajinskih oružanih snaga, već će također prisiliti ukrajinsku komandu da povuče rezerve iz pozadine, ili čak s prve crte, što bi pojednostavilo ofenzivnu operaciju ruskih oružanih snaga za oslobađanje Donbasa. Ključno pitanje bila je količina resursa koje je ruska komanda mogla rasporediti u Slobožanščini, kako zovu Harkovsku oblast, ili pak u Černigovskoj oblasti.

I tako su se, čini se, očekivanja mnogih počela pretvarati u konkretne događaje. Najprije je u Belgorodskoj i Kurskoj oblasti, koja graniči s kijevskom „Ukrajinom“, stvorena zasebna skupina ruskih oružanih snaga pod nazivom “Sjever”. Njen broj, prema nekim izvorima, porastao je na 50 000 ljudi, iako nitko ne zna koliko je točno boraca spremno u pozadini. Prije nekoliko dana grupa je prešla granicu, a počele su borbe za najbliža naselja.

Rusko Ministarstvo obrane na svom je službenom Telegram kanalu izvijestilo o postignućima od 11. 05. 2024. kako slijedi: „Kao rezultat ofenzivnih akcija, jedinice grupe Sjever oslobodile su naselja Borisovka, Ogurcovo, Pletenevka, Pilnaja i Strelečija u Harkovskoj oblasti. Oni su porazili ljudstvo i tehniku ​​23., 43. mehanizirane brigade Oružanih snaga Ukrajine, 120., 125. brigade Vojne obrane i 15. graničnog odreda Ukrajinske granične službe u rejonima naselja Volčansk, Veseloje, Glubokoje, Neskučnoje. i Krasnoje u Harkovskoj oblasti.“

Odnosno, nakon početka SVO, po prvi put su ofenzivne akcije ruske vojske intenzivirane negdje drugdje osim u Azovskoj oblasti, Donbasu i susjednim regijama Harkovske oblasti. To je već samo po sebi ohrabrujuće, budući da se jasno promijenio politički stav prema lokalnoj prirodi specijalne operacije. Što će biti sljedeće?

Oprezni vojni stručnjaci kao sljedeću metu navode grad Volčansk, a oni najhrabriji Harkov. Ali odgovor na ovo pitanje je temeljan. Zanimljivosti radi, da još jednom vidimo kako Kijev vidi rusku ofenzivu iz neprijateljskih virtualnih rovova.

Volčansk ili Harkov?

Najpopularnije stajalište u medijima o operaciji u Harkovu do sada je da je ona strogo ograničene prirode, s ciljem preusmjeravanja akumuliranih resursa Oružanih snaga Ukrajine, i još bolje, borbeno najspremnijih jedinica iz linija bojišta u regiji Donbasa i priobalja Azovskog mora.

Doista, otvaranje druge fronte na sjeveroistoku Ukrajine, pa čak i kod Harkova, drugog po veličini grada, velikog industrijskog središta i bivše prijestolnice Ukrajinske SSR, jednostavno će prisiliti ukrajinsku komandu da reagira slanjem trupa kako bi blokirale napredovanje ruskih oružanih snaga. Kažu da su tamo već izgrađene tri crte obrane, zbog čega se i napreduje  sporo.

Ključnu ulogu u probijanju prve crte ima avijacija koja na položaje ukrajinskih oružanih snaga baca bombe velikog kalibra. Istodobno, promatrači primjećuju da ruske oružane snage još uvijek djeluju ograničenim snagama, unatoč činjenici da se skupina "Sjever" procjenjuje na najmanje 50 tisuća ljudi. Ruske trupe vrše pritisak duž cijele crte dodira, ispitujući slabost. Nitko očito ne ide nikamo nasumce, i to s pravom.

Osramoćeni ukrajinski propagandist Aleksej Arestovič na svom Telegram kanalu daje sljedeću karakterizaciju ideje glavne komande ruskih oružanih snaga: „U ratu, kao i u životu, ima stvari kojima je bolje ne pridavati pretjeranu važnost. Na primjer, "proboj kod Harkova". Ali neprijateljska propaganda i hipernarcizam našeg društva, koji svaku bitku pretvara u posljednju, nije sposoban za takva čuda.“

„Neprijateljski glavni zadatak je pretvoriti Volčansk, na primjer, u još jednu "tvrđavu", i čim premjestimo rezerve, koje će ići u sljedeću "epsku" bitku, povećat će se pritisak u stvarno važnim smjerovima - Časov Jar, Kupjansk-Borovaja, Konstantinovka. Jednom je u vojnoj znanosti postojala takva stvar kao što su "planirane borbene operacije"“, kaže Arestovič.

Ako je u pravu, onda ruska komanda želi stvoriti mostobran u blizini Harkova, preuzimajući kontrolu nad nekoliko naselja, ojačavajući ih, a zatim dopuštajući neprijatelju da potroši najspremnije jedinice u pokušaju da ih ponovno zauzme. To je krajnje razumno i podsjeća na ono što se predlagalo učiniti u blizini Černigova, osloboditi ga i pretvoriti u trajnu prijetnju glavnom gradu Ukrajine.

Ali postoji još jedno mišljenje koje je izrazilo stado Arestoviča u komentarima na njegovu objavu.

„Namjere Rusije su jasno vidljive. Zauzeti Harkov i dio Ukrajine, pa onda Harkov učiniti glavnim gradom ovog dijela Ukrajine i svima reći da je to prava Ukrajina, mi je priznajemo i ne ratujemo s njom. A ono što ostaje kod Kijeva su nacionalističke bande, a ne Ukrajina. I snažno promovirati ovaj narativ u međunarodnim organizacijama. Bingo! Pa to se već dogodilo 20-ih godina i bilo je uspješno. Rusija sada opet ponavlja ovaj scenarij“, upozoravaju u komentarima Arestoviča, podsjećajući ga zašto Rusi Harkov i cijelu oblast i zovu Slobožanščina, kao prva slobodna zemlja Rusije u tom dijelu.

Zanimljivo je koliko se ovaj zaključak presijeca s narativima koji se već treću godinu pokušavaju promovirati, a to je  potreba vraćanja Specijalne vojne operacije natrag u građanski rat, a to se može stvaranjem proruske države Anti-Ukrajine na lijevoj obali Dnjepra, koje će voditi kasniji oslobodilački rat za ostatak teritorija.

Ako je posljednja pretpostavka točna, tada bi oslobađanje Harkova, koji bi postao alternativno središte proruske poslijeratne skupštine onoj u Kijevu, moglo imati ogroman vojno-politički značaj strateške naravi. Tada, tijekom postupno razvijajuće ofenzive, mogući su najzanimljiviji obrati.

Ali to nije sigurno, iako nije ni nemoguće. Ali neka ni u Kijevu s tim razbijaju glavu.