Umjesto zajedničkog slavlja za Vaskrs i Dan pobjede, mnogi Srbi su opet odabrali pakao "deoba"

Ove godine je 80. godišnjica oslobođenja Beograda i završetka čišćenja jugoslovenske i srpske prijestolnice od strane partizanskih jedinica i Crvene armije. Ali čitajući neke od medija i autora, kao i komentare na društvenim mrežama, umjesto slavlja na Dan pobjede, sve se pretvorilo u tužan prizor u kojem gdje su vjernici urlali da se ne može slaviti Dan pobjede jer su Sovjeti otjerali naciste i sa sobom donijeli komunizam, a s druge strane, s jednakom pjenom na ustima, radikalni „ljevičari“ i preostali „Jugosloveni“ su napadali „četnike“ i Vučićeve „nacionaliste“ da prave „pravoslavnu talibaniju“ od Srbije. To se vidjelo i za vrijeme proslave Prvog maja, koji se poklopio s Vaskrsom, kada su se rasplamsale svađe na društvenim mrežama treba li postiti ili roštiljati? Užas. „Deobe“ u najgorem , iako ponekad i grotesknom obliku.

Onda nađem u ruskim medijima članak Evgenija Baranova, direktor Ruskog doma u Beogradu,  pa shvatim da Srbi barem još 100 godina neće biti kao Rusi i neće shvatiti da su kralj, Tito, Draža i svi ljudi, ali neljudi, odavno povijesne ličnosti i ništa od toga danas ne bi trebao biti javni diskurs i predmet prijepora.

Evgenij Baranov: Priča „Ljubav“ napisana je na Groblju oslobodilaca u Beogradu

Ove godine ćemo zajedno, Srbi i Rusi, proslaviti 80. godišnjicu oslobođenja Srbije od nacističkih osvajača. Dogodilo se da su se baš u ovoj obljetničkoj godini, u maju, nanizala tri najvažnija blagdana: Uskrs, Đurđevdan i Dan pobjede.

Ploče na Groblju oslobodilaca Beograda gotovo su sve iste. Mali kvadrat od sivog kamena s natpisom. Gledate imena i odjednom vidite: pukovnik Strižov, koji je poginuo u borbama kod Budimpešte, htio je da bude sahranjen u Beogradu! Kapetan Ivanuškin, kapetan Bezdelov, major Zavaruhin... Poginuli kod Budimpešte, tražili su da budu pokopani u Srbiji... Nigdje u Europi nema takvih natpisa. I sada, 80 godina kasnije, stojite nad ovim kamenom i mislite: druže pukovniče, što ste zatekli ovdje, u Beogradu, tih nekoliko dana oktobra 1944.?! Što ti se ovdje dogodilo da si, otišavši u sigurnu smrt iza Dunava, tražio od svojih vojnih drugova da te u slučaju smrti vrate u srpsku zemlju? Šta ste znali o Srbiji u svom dalekom, na primjer, sibirskom selu, a šta ste ovdje našli, a niste našli prepješačivši pola Evrope? Odgovora nema... ni u izvještajima s bojišta, ni u sjećanjima boraca, ni u dokumentima vojnih arhiva.

Naša zajednička rusko-srpska povijest, za razliku od svih drugih priča, vrlo je osobna. Politika, diplomacija, savezništva - sve je to u njoj sporedno. Sve ovo kao da je derivat nečeg važnijeg. U ovoj priči udaljenost od srca ruskog dobrovoljca pukovnika Rajevskog, koji je zauvijek ostao u manastiru Svetog Romana kod srpskog sela Đunis, do oporuke sovjetskog pukovnika Strižova i njegovog nadgrobnog spomenika u Beogradu mjeri se u jedna riječ - Ljubav.

Drugog objašnjenja nema. Što je moglo natjerati mladog, briljantnog i bogatog aristokrata Rajevskog da riskira sve i ode u Srbiju u sigurnu smrt? Mislim da je potpuno isto kao što se ovdje osjećao pukovnik Crvene armije, koji je otišao oslobađati Mađarsku, ali je pitao, ako se nešto dogodi, da ga pokopaju u Beogradu. Važnost ovog čudnog zahtjeva, očito, osjetili su i njegovi suborci, koji su zahtjev ispunili u uvjetima totalnog ratnog kaosa.

Na današnji Dan pobjede najpoznatiji beogradski “bijeli” Rus, profesor Andrej Tarasjev, proslavio je 91. rođendan. Unuk carskog generala, sin svećenika ruske crkve u Beogradu, danas je rijetki živi svjedok tih dana. Za razliku od mnogih ruskih emigranata, obitelj Tarasjev odlučila je ostati u Beogradu uoči oslobođenja grada. Andrej Tarasjev se prisjeća da je njegov djed tada rekao da ne priliči ruskom carskom generalu da bježi zajedno s Nijemcima. Ali onda su u jesen 1944. u Beograd ušle borbene jedinice Crvene armije.

“Dobro se sjećam da su se mnogi od onih “crvenih” s kojima nas je sudbina tih dana spojila oslovljavali mog djeda Vaša Ekselencijo, kako je i priličilo osloviti generala ruske carske vojske. Bilo je slučajeva da su sovjetski vojnici i oficiri potajno tražili blagoslov od mog oca svećenika, koji je tada često služio u ruskoj kapelici na Novom groblju. I sam sam bio svjedok kako su sovjetski oficiri dolazili mom ocu i tražili opelo za svoje poginule suborce. Nekoliko puta sam vidio i one koji su iz Mađarske došli u Beograd s tijelima svojih suboraca. Obratili su se ocu s molbom za parastos i rekli da su pokojnika dovezli iz okoline Budimpešte kako bi mu ispunili posljednju želju da bude sahranjen u Beogradu. Siguran sam da postoji jedan razlog. Ti sovjetski ljudi su shvatili da ih nitko neće vratiti u domovinu i htjeli su ostati ovdje, poznavajući ili osjećajući ovu zemlju gotovo kao svoju, pravoslavnu, slavensku.”

Ove godine ćemo zajedno, Srbi i Rusi, proslaviti 80. godišnjicu oslobođenja Srbije od nacističkih osvajača. Dogodilo se da su se baš u ovoj obljetničkoj godini, u maju, nanizala tri najvažnija blagdana: Uskrs, Đurđevdan i Dan pobjede.

Gledajući natpise na pločama, vidim duboko značenje u tome! Dan Kristova uskrsnuća – dan pobjede nad Smrću kao takvom, zamjenjuje se danom svetog ratnika, pobjednika Zla, a potom i danom naše zajedničke pobjede nad stvarnim utjelovljenjem apsolutnog zla – nacizmom.

Sovjetska tradicija proslave Dana pobjede uvijek je imala skriveni uskrsni sadržaj. U vječnoj vatri, koja je postala svjetovna inačica Svetog ognja, u pjesmama o junacima koji su s podvizima otišli u besmrtnost, u trenucima tišine, koji su omogućili molitvu u tišini za poginule na način na koji to čini svaki pojedinac i mogao bi učiniti, čak i ako ne zna nijednu riječ molitve.

Povratkom Uskrsa kršćanska simbolika nije napustila tradiciju obilježavanja Dana pobjede. I ne samo da nije nestala, nego je dobila i nove, još simboličnije oblike.

Sama ideja "Besmrtnog puka", koja u svoje redove okuplja milijune građana Rusije, doslovno je prožeta kršćanskim značenjem. Naposljetku, u biti, to je velika procesija križa, u kojoj pali marširaju zajedno sa živima i tako pobjeđuju smrt!

Danas, 80 godina nakon rata, živimo u svijetu u kojem se pokušavaju zamijeniti osnovni pojmovi, u svijetu u kojem se osloboditelj može proglasiti okupatorom, u kojem države i narodi odgovorni za najgnusnije zločine u povijesti čovječanstvo sebi prisvaja pravo da sudi i krivi one koji su sve žrtvovali za slobodu.

Idite na Groblje oslobodilaca u Beogradu, pročitajte natpise na pločama - na njima je ispisana priča o Ljubavi!

Pogled 

Nema što ni dodati ni oduzeti. Sve je rečeno i možda se netko zamisli, bez obzira kojem ideološkom taboru pripadao ili ne. Posebno zato što su sve te ideologije, koje neki radikalno zagovaraju, odavno mrtve.