Čeka se odgovor Hezbolaha i Irana, uz paradoks da baš Netanyahu želi rat po svaku cijenu

Bliski istok doživljava trenutak koji se može nazvati zatišjem pred oluju, dok krvava klaonica u Gazi ne zna za odmor. Jučer su bombardirane još dvije škole uz 80% poginulih, ukupno tridesetak, a najviše stradalih su djeca. S druge strane, jedan od razloga zašto Netanyahu pokušava proširiti rat na Bliskom istoku, kao i zagarantirati svoju poziciju moći, jest i brisanje masakra u Gazi iz medija, što pokazuju informacije posljednjih nekoliko dana, koje su u potpunosti s genocida nad Palestincima prešle na krizu s Hezbolahom i Iranom.

Međutim, čak i bez ove računice, iranski odgovor ubojstvo političkog vođe Hamasa Ismaila Haniyeha i odgovor Hezbollaha na ubojstvo Fuada Shukra, broj dva u pokretu, ubijenog istog dana, ostaju zadaća koja se mora ispuniti.

Teheran je službeno priopćio Ujedinjenim narodima da će odgovoriti na kršenje nacionalnog suvereniteta, dok je Hezbolah najavio svoj odgovor na manje služben, ali ništa manje učinkovit način, navodeći da su ubojstvom Shukre prekoračene sve crvene linije koje su do sada postojale i da je ograničeni sukob s Izraelom opcija koja više ne postoji.

Odgovori će se bez sumnje međusobno ispreplitati, dodatno opterećujući izraelsku obranu i obrambenu barijeru njegovih saveznika, koja će sigurno biti podignuta, kao i u slučaju prethodnog iranskog napada na Tel Aviv, koji je i tada imao poteškoća obuzdati 300 dronova i nekoliko projektila lansiranih na Izrael. Štoviše s vremenom od lansiranja do udara od otprilike tri sata  je trebalo omogućiti izraelskoj vojsci  više nego učinkovitu obranu.

Ovaj put će, čini se, biti sasvim drugačije. Iran je najavio da će njegova reakcija biti oštrija, s obzirom na ponavljanje izazova koji se postavlja njegovom suverenitetu i težinu agresije koju je pretrpio.

Zapravo, dok su prošli Izraelci pogodili konzulat u Siriji, ovaj put je izravno pogođen iranski teritorij. Dalje, onda je ubijen iranski general, a ovaj put je ubijen vođa pokreta koji je bio u savezu s Teheranom, štoviše u otvorenom izazovu protiv najviših vlasti zemlje. Dakle, neizravna agresija na Iran. Zapravo, Haniyeha je upravo bio primio Ajatolah Hamnei i bio je u Iranu kako bi sudjelovao u ceremoniji inauguracije novog predsjednika.

Sjedinjene Države, Europska unija i arapske zemlje izvršile su pritisak na Teheran tražeći od njega da ne reagira. Ali danas, nakon posjete šojgua Teheranu, što znači da je pregovarao s najvišim vrhom Irana u ime Vladimira Putina, takvih zahtjeva nije bilo.

Pozivi da se Iran suzdrži od vojnog odgovora se šalju natrag pošiljatelju, zato što je očito da bi pasivnost ovlastila drugu stranu da ponovi slične agresivne radnje.

Stoga je Iran prisiljen reagirati, iako time učinkovito podržava kalkulacije Netanyahua, koji pokušava uvući SAD i njegove saveznike u sukob s Teheranom.

Treba, međutim, dodati da je jedan od razloga zašto je Izrael ubrzavao proces koji bi doveo do sukoba s Teheranom bila pobjeda Masouda Pezeškijana na nedavnim predsjedničkim izborima i nije uzalud Haniyeh ubijen u trenutku njegova ustoličenja.

Reformist i umjeren, Pezeškijan je čak težio uspostaviti „mir“ sa Sjedinjenim Državama, prije svega vraćanjem stanja u vrijeme kakvo je bilo u doba trajanja sporazuma o razvoju iranske nuklearne energije, a kojeg je jedno strano raskinuo Donald Trump. Takav razvoj događaja je Tel Aviv morao spriječiti pod svaku cijenu. Za Izrael je bitno da SAD i „svijet“ nastave tretirati Iran kao odmetničku državu kako bi se očuvala uloga Izraela kao nezamjenjivog saveznika Zapada na Bliskom istoku nastanjenom "barbarima". "

Stoga su iza Haniyehova ubojstva stajale brojne kalkulacije koje su izraelsko vodstvo navele na korak koji bi mogao zapaliti Bliski istok, ali i sam Izrael, a ta zemlja bez velike vojne pomoći Sjedinjenih Država sa 6 milijuna stanovnika, koliko je Židova na teritoriju Izraela, definitivno ne može voditi dugi rat u moru islamskog svijeta.

Da, ima Izrael i 3 milijuna Arapa i beduina, pa Druza i nešto kršćana, ali oni ne žele ratovati, a problem su im i ortodoksni Židovi u zemlji, jer oni ne žele obući uniformu i nositi oružje. Čak i zakon, koji je nedavno raspravljan u Knessetu, ne može ih natjerati da pogaze svoja vjerska uvjerenja. Ortodoksni Židovi će robijati, ako treba, ali vojska, uniforma i oružje, to ne dolazi u obzir. Stoga Netanyahu može računati na nekih 4 milijuna stanovnika, ali i na SAD i još nekoliko europskih sila, a to je dovoljno da se nečemu može nadati. Ali ni Arapi i Perzijanci nisu on što su bili '60-ih i '70-ih, barem što se tiče vojnog umijeća i naoružanja, pa je ovaj potez Netanyahua potez očajnika ili luđaka, ili oboje u jednoj osobi.

Izraelska ubojstva

O tome piše Gideon Levy u Haaretzu uspoređujući entuzijazam s kojim je Izrael dočekao vijest o ubojstvu Fuada Shukre i Haniyeha s onim s kojim je primio vijest o olimpijskom zlatu judašice Raz Hershko.

„Kad dođe katastrofa, sjetite se kako smo navijali kad je Izrael ubio vođu Hamasa i kad smo pobijedili Tursku na Olimpijskim igrama“, napisao je.

Malo je nepravedno uspoređivati ​​sport u kojem Izrael uspijeva časno i legitimno s ubojstvom u kojem Izrael uspijeva nečasno i nelegitimno. Ali usporedba je legitimna kada znamo da se toliko Izraelaca, vjerojatno apsolutna većina, odnosi prema tim dvjema stvarima na ovaj način. Medalje se osvajaju samo u sportu, ali eto, Izraelci dobivaju medalje čak i ubojstvima?

“U dva atentata koji oduzimaju dah, Izrael se u šest sati obnovio u ono što je nekoć bio, zemlju koje se mogu posramiti holivudski filmovi“, rekao je vođa javnog mnijenja Ben Caspit.

„To su naši najljepši trenuci, trenuci u kojima ubijamo ljude, a da ne govorimo o tome da ubijamo poput mafije, što se događa u najmutnijim režimima. Naši najbolji trenuci su kada sebe učinimo više nego odvratnima u očima većine svijeta", dodao je.

Hvala ti, Mossade, za tih šest prekrasnih sati, usporedivih s trenucima slave džuda na Olimpijskim igrama ili gimnastičkih vježbi Simone Biles. Hvala medijima što manipulirate ovim ubojstvima i njihovim nedjelima veličajući ih. Atentat koji je donio dobro Izraelu još nije otkriven.

U šest sati koliko je Caspit uživao, Izrael je ubio dva svoja neprijatelja, oficira Hezbolaha i državnika Hamasa. Kombinacija riječi “Hamasov državnik” sigurno će iritirati uši Izraelaca, ali Haniyeh je bio predsjednik političkog biroa Hamasa. I pitanje je je il ikada držao oružje, unatoč izraelskim narativima, kao što je pitanje je li unaprijed znao za 7. listopada i što priprema vojno krilo?

Ovo nije hvaljenje Haniyeha, niti žaljenje za njegovom smrću, već je zemlja koja ubije čovjeka s kojim pregovara o prekidu vatre i oslobađanju talaca prešla granicu svog legitimiteta. Zemlja koja to radi na iranskom tlu, dan nakon što je njen novi predsjednik položio zakletvu, želi rat s Iranom. Zemlja koja se svemu tome raduje je glupa zemlja. Ona se raduje katastrofama koje riskiraju da joj se doslovno sruče na glavu.

Čak su se pojavile verzije da je bomba postavljena unaprijed u desnu sobu pansiona Iranske revolucionarne garde, baš ispod kreveta vođe Hamasa, što raspaljuje maštu. U stvarnosti je Haniyeh ubijen projektilom, a sve češća priča o bombi služi za daljnju diskreditaciju iranske sigurnosti.

Lijepo je znati da možemo postići takav podvig, vjerojatno misle Izraelci.

Ali, koja je bila svrha? Koja je prednost ovog ubojstva? Štetu ćemo vidjeti u sljedećih nekoliko dana. O tome se već priča u Izraelu i šire u domovima, u supermarketima, u vrtićima, sa zebnjom što će se dogoditi. Prije neminovne katastrofe, sjetite se svih ovacija nakon što je objavljen a vijest u uspješnoj eliminaciji „vođe terorista Hamasa“ u Teheranu.

Zaključujemo kimanjem glave koji prenosi Responsible Statecraft: "Sada je uspostavljena praksa unutar Izraela da sve vojne operacije protiv sebe tretira  kao neprovociranu agresiju, a ne svetu za nešto što je Izrael prethodno desetljećima činio."

Sada konačno imaju sve adute da igraju na kartu žrtve i paćenika, jer se ona s Holokaustom „malo“ potrošila.

Ali na tu kartu mogu igrati u Sjedinjenim Državama i na Zapadu, iako ne cijelom, posebno ne u cijeloj EU.

Ova procjena je očigledna, jer su u koliko tijeku pripreme na Zapadu za obranu Izraela. Iranski napad će zapadni mediji odmah tretirati kao agresiju, a ne kao legitimnu reakciju na pretrpljenu agresiju. Obrnuta stvarnost koja je nužna za održavanje potpore Zapada Izraelu, čak i ako Netanyahu čini sve da dodatno poveća rizike od rata velikih razmjera.

PS Izrael sada „razmišlja o preventivnom udaru prije iranskog odgovora“, dodajući ludilo na ludilo.

Nije poznato hoće li reakcija tzv. Osovine otpora izazvati rat velikih razmjera, ali znamo da Netanyahu apsolutno želi taj rat i, ako ovaj put ne uspije, pokušat će stvoriti još jedan casus belli. Oni koji dugo prate Bliski istok znaju da oni desetljećima sanjaju da svedu račune s njim Iranom. I američki jastrebovi s njim, koji isto neće propustiti priliku. Takvo je ludilo američke administracije, koja je dopustila da se situacija degenerira do skoro dostizanja točke bez povratka, a ovo "skoro" je puno nade.