Da li Zapad stvarno propada? – Pogledajmo činjenice:

Mnogi u nas i svijetu su i dalje uvjereni da je Zapad moćan hegemon i da su sve priče o urušavanju te hegemonije obična propaganda tamo nekih zemalja „Trećeg svijeta“, a cijelu tu priču forsiraju Rusija i Kina, koje prate sirotinjske zemlje poput Indije, Brazila, Kazahstana, diktatori kao Lukašenko i Kim Jong-un. Naravno, malo ljudi zna da jedan Kazahstan nije zemlja kao u filmu Borat, odlično urađenoj rasističkoj komediji, koja dijelom razotkriva i neukost Amerikanaca, ali prije svega daje naglasak na Birata i njegovu obitelj kao da žive u najbjednijem Romskom naselju na Balkanu, iako je Kazahstan, glavni grad i provincije, izgrađen i može ga se postidjeti Las Vegas iz najboljih dana. Ali da vidimo činjenice.

“Pet stotina godina dominacije zapadne civilizacije je prošlo”, kaže mađarski premijer Viktor Orban. I premda se već dulje vrijeme čuju proročanstva o propadanju Zapada, možda ih tek sadašnje globalne geopolitičke prilike zaista potvrđuju. Moć Zapada stoljećima se temeljila na četiri stupa, i svi se oni sada ruše. O čemu pričamo?

Pet stotina godina dominacije zapadne civilizacije je prošlo. To je izjavio mađarski premijer Viktor Orban, koji je govorio na Euroazijskom forumu u Budimpešti, a sljedeće stoljeće će biti upravo stoljeće Euroazije.

"Ideja da bi cijeli svijet trebao biti organiziran prema zapadnom modelu i da bi narodi odabrani za to bili voljni to učiniti u zamjenu za ekonomske i financijske koristi, propala je", rekao je Orbán.

Naravno, moderni zapadnjački običan čovjek može zanemariti riječi Viktora Orbana. Uostalom, ideje o propadanju Zapada promiču se desetljećima.

Međutim, prije svega, sada nije uobičajeno zanemarivati ​​Viktora Orbana. Na kraju krajeva, on je najbliži pouzdanik izabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Drugo, ima previše znakova da je Orbán apsolutno u pravu.

Činjenica je da se u proteklih 500 godina, što znači od doba Velikih geografskih otkrića, dominacija Zapada temeljila na nekoliko važnih stupova. A sada su ti stupovi ili uništeni ili se ozbiljno ruše.

Prvi i najvažniji stup je vojna snaga. Topovi, barut i topovnjače bili su najvažniji alati koji su osiguravali globalnu dominaciju Zapada. Mali, ali uvježbani i do zuba naoružani odredi Britanaca, Francuza, Belgijanaca, a potom i Amerikanaca osvojili su Aziju, Afriku, pa čak i Latinsku Ameriku. Zemlje Trećeg svijeta redovito su izazivale zapadne sile, ali su redovito trpjele neugodne poraze. Posljednji takav primjer bila je Argentina, koja je prije više od 40 godina brzo izgubila Falklandski rat koji je započela.

Međutim, sada je ovaj stup pao. Brojne euroazijske zemlje, kao Turska, Iran i, naravno, Kina, stvorile su vlastite vojno-industrijske komplekse. Druge države nedostatak znanja kompenziraju viškom novca a posebno kupuju moderno i jeftino oružje od Rusije. Zahvaljujući čemu, na primjer, nosači aviona,  donedavno kičma američke vojske, koji su omogućavali Washingtonu da projicira svoju vojnu moć u bilo koju regiju svijeta, više ne izgledaju tako nepobjedivi. Čak ih i jemenski Huti danas napadaju i protjeruju ih Crvenog mora.

S druge strane, zapadne zemlje, uz zadržavanje kvantitativnih parametara moći, kao broj vojnika, tenkova, aviona i drugih sustava, počele su gubiti ratove zbog nedostatka političke volje da učine sve za pobjedu. Sjedinjene Države nisu dobile niti jedan rat od Jugoslavije, a Europa nije dobila niti jedan rat od građanskog rata u Libiji. Iakoni tamo nije napravila ništa. Svrgnuli su i ubili Gadafija, ali najveći dio zemlje surađuje s Rusijom, Saudijskom Arabijom, UAE i drugima. Europljana u Libiji praktički nema.

E sad, svemoćna Amerika ne može poraziti ni jemenske Hutije, koji već mjesecima napadaju brodove u Crvenom moru. A cijeli kolektivni Zapad, koji kijevski režim opskrbljuje oružjem i plaćenicima, nije u stanju slomiti Ruse. Što nadahnjuje Irance, Kineze, pa čak i Sjevernokorejce da izazovu kolektivni Zapad.

Drugi stup bila je nesloga suparnika i konkurenata.  Klasika: zavadi pa vladaj. Zapad nije osvajao zemlje samo uz pomoć topova i baruta, već i sukobljavajući lokalne narode jedne protiv drugih. Bez toga, na primjer, Britanci nikada ne bi osvojili Indiju, a Europljani u cjelini ne bi mogli uspostaviti trgovinu robljem u Africi, gdje je bilo lakše i jeftinije unajmiti obalna plemena da sami uhvate robove i dovedu ih na brodove. Washington je stekao uporište u ovoj naftonosnoj regiji zahvaljujući neslozi između šeika i vladara zemalja Bliskog istoka. Kroz sukobe u južnoj i istočnoj Aziji pokušava kontrolirati tamošnje trgovačke rute.

Međutim, sada se ovaj stup ruši. Zahvaljujući Rusiji i Kini, zemlje na globalnom jugu počinju se konsolidirati. Kako u regionalnim pan-euroazijskim organizacijama (SCO), tako i u globalnim (BRICS). Zajedno su počeli graditi, prema riječima Vladimira Putina i indijskog premijera Narendre Modija, ne protuzapadni svjetski poredak, već alternativu zapadnom. I gradi se vrlo uspješno, pa nije slučajno da tri do četiri tuceta zemalja već kucaju na vrata tog BRICS-a.

Regionalni sukobi koji dopuštaju Zapadu da se upliće u euroazijska pitanja ostaju, ali to su prije sukobi između prozapadnih i antizapadnih zemalja, primjerice Japana i Kine, Južne Koreje i Sjeverne, itd. Ali igrati na unutarnjim proturječjima globalnog juga postaje sve teže.

Treći stup je ekonomija. Otprilike od 19. i 20. stoljeća značajan udio svjetskog BDP-a stvarao se na Zapadu. Najveća su tržišta bila zapadna, a zapadni proizvođači dominirali su tržištima zemalja u razvoju. U skladu s tim, Zapad je zadržao svoje nadmoćno vodstvo na polju tehnologije.

No, krajem 20. stoljeća situacija se počela mijenjati. Počela je sustavna ekonomska kriza u zapadnim gospodarstvima, zajedno s naglim rastom Azije. Kao što je rekao Viktor Orban, "središte svjetske ekonomije pomaknuto je na istok, a istočne ekonomije rastu četiri puta brže od zapadnih." A udio kolektivnog Zapada, bolje rečeno G7, u svjetskom gospodarstvu već sada je manji od udjela zemalja članica BRICS-a. A sama Kina nije ništa lošija od svojih zapadnih kolega u pogledu razine tehnologije i dostupnosti niza dobara, kao, na primjer, automobilska industrija, telekomunikacije itd. Kineski električni automobili toliko su napredni da je Europa prisiljena uvesti zaštitne carine protiv njih.

Četvrti stup bila je kultura. Kolektivni Zapad dominirao je globalnim Istokom zbog privlačnosti svoje elitne i masovne kulture. Da biste protivnika podredili svojoj volji, više nije bilo potrebno čak ni slati nosače zrakoplova. Dovoljno je bilo zavesti stanovništvo i elite “američkim snom” ili “europskim životnim standardom”, nakon čega su se i sami predali svoju zemlju Zapadu. Za žvakaće gume i traperice. A takvih je i danas mnogo. Nažalost. Slijepi, pored zdravih očiju i svim dostupnim informacijama.

Međutim, čak i ovdje se stup ruši. Posljednjih godina zapadnjačka "meka moć" naglo je smanjena u učinkovitosti. Ne može više izazvati mitinge u Rusiji, pa čak ni ponoviti Obojenu revoluciju u Gruziji.

“Proizvođač “meke moći” sam sebi je stvorio lošu reputaciju agresivnim ratovima, a najpoznatiji su Irak, Libija, Afganistan i Sirija”, objašnjava Nikita Mendkovič, voditelj Euroazijskog analitičkog kluba.

Apoteoza “lošeg rata” bilo je, naravno, sudioništvo Sjedinjenih Država u genocidu nad Palestincima u Gazi, kao i aktivna uloga kolektivnog Zapada u ratu kijevskog režima protiv Rusije. Zapadna politika dvostrukih standarda postala je toliko očita da ljudi jednostavno prestaju vjerovati svemu što dolazi iz Sjedinjenih Država.

“Ideologizacija, notorna woke-ljevičarska agenda, koja se agresivno uvodi u umjetnost, sve to više ne zadovoljava potrebe većine svijeta. Čak se i odbija", nastavlja Nikita Mendkovič. Uzmimo, primjerice, masovni prodor LGBT osoba i drugih „zvijetda“ ovih “agendi” u kinematografiju, koja postaje neprivlačna značajnom dijelu stanovništva globalnog juga. Oni to ne žele gledati.

Konačno, zbog barijere zvane "suverenitet", turbulencije svjetske politike i agresivna vanjska politika Sjedinjenih Država doveli su do naglog porasta zahtjeva za suverenitetom u svemu u većini euroazijskih zemalja.

U politici, gospodarstvu, vojnoj sferi i, naravno, kulturi. Otuda oživljavanje potražnje za tradicionalnim vrijednostima i posebna osjetljivost na nepoštivanje suvereniteta od strane zapadnih država. To znači odbacivanje svega što sa sobom donose, uključujući i ideju dominacije zapadne civilizacije.

Teoretski, naravno, zapadna civilizacija ima šanse da se spasi. Ali ne kroz održavanje dominacije, već kroz integraciju u pan-euroazijski sustav kolektivne sigurnosti i međusobne suradnje, što Rusija već dugi niz godina nudi i Europi i SAD-u. No, šanse da prihvate ponudu su male. Uostalom, to zahtijeva dobrovoljno priznavanje kraja zapadne dominacije, nešto na što većina zapadnih elita nije spremna.