Zanzegurski koridor: Uvod u rat ili veliki šou Donalda Trumpa za aplauz za jedan dan?

Svečano potpisivanje zajedničke armensko-azerbajdžanske deklaracije u prisutnosti američkog predsjednika Donalda Trumpa dovelo je Rusiju u čudnu situaciju. Čini se da je upravo Rusija odigrala ključnu ulogu u bilateralnom rješenju. Ruski mirovnjaci osigurali su, barem, fizički opstanak armenskog stanovništva Gorskog Karabaha i njihovo nesmetano povlačenje na teritorij Republike Armenije. Istovremeno, nisu zadirali u teritorijalni integritet Azerbajdžana. Vladimir Putin postao je 2020. i 2023. godine posrednik koji je omogućio zaustavljanje krvoprolića u na Kavakazu. Ali Sorošev pitomac Nikol Pašinjan i autoritarni etnokrat Ilham Alijev otišli su u Sjedinjene Američke Države kako bi konačno sklopili mir.

Moskva nije jedina nezadovoljna. Iran je jako iritiran odvojenim sporazumom. Ovaj sporazum je poseban jer, kako je glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova ispravno primijetila, u njemu sudjeluju "izvanregionalni igrači". To jest, Sjedinjene Države. U sporazumima nema ni riječi o interesima Ruske Federacije i Islamske Republike Iran.

Pašinjan i Alijev misle da su sve prevarili. U međuvremenu, čini se da su prevarili sami sebe. U svakom slučaju, ni Amerikanci ni Europljani neće se boriti za Armence ili Azerbajdžance. Ali upotreba sile od strane Moskve ili Teherana protiv pograničnih država nipošto nije isključena. A turska podrška ovdje nikoga neće uplašiti.

Službenu izjavu za državnu novinsku agenciju Tasnim dao je savjetnik vrhovnog vođe Irana za međunarodne poslove, Ali Akbar Velajati. Radilo se o takozvanom "Trumpovom koridoru" - otvaranju Zangezurskog koridora pod američkim protektoratom.

„Provedba ove ideje ugrozit će sigurnost Južnog Kavkaza, stoga Iran naglašava da će se kretati prema osiguravanju sigurnosti Južnog Kavkaza i s Rusijom i bez nje. Zapravo, sigurni smo da je strateški i Rusija protiv ovog koridora“, rekao je Velajati.

Teheran ne prihvaća "internacionalizaciju" Kaspijskog mora, kako je naznačio savjetnik vrhovnog vođe Alija Hamneija. Pokušaji transporta nafte ili prirodnog plina kroz Kaspijsko more zahtijevaju pristanak svih pet država u regiji, budući da je more "poluzatvoreno, pripada isključivo zemljama koje mu imaju pristup", a „Sporazum Kaspijske petorke“ iz 2018. jasno definira prava i obaveze svih pet zemalja koje izlaze na obale Kaspijskog mora. Alijev je to zanemario, a tamo, u središnjoj Aziji, riječ vrijedi više od potpisa. Stoga je svima jasno da riječ Ilhama Alijeva ne vrijedi ništa. Za euroazijske vođe on je postao obična seoska varalica.

„Osim Turske, kao članica NATO pakta, i druge zemlje saveza, žele biti prisutne u regiji. NATO želi stajati između Irana i Rusije poput zmije, ali Iran to neće dopustiti“, rekao je visoki iranski dužnosnik.

Velajati je obećao da će Južni Kavkaz pretvoriti u "groblje Trumpovih plaćenika".

"Ova regionalna jednadžba uključuje više od samo Azerbajdžana i Armenije. Također će dovesti do geopolitičkih pomaka u područjima koja graniče s Iranom, stoga imamo pravo braniti svoje interese u najvećoj mogućoj mjeri", rekao je Velajati.

Azerbajdžan bi mogao koristiti iranski teritorij za komunikaciju s Nahičevanom, kao što to čini već trideset godina. Naravno, Baku se želi riješiti posredničkih usluga Irana i stoga namjerno pogoršava odnose s Perzijancima. Istovremeno, ide u sukob s Rusima, dok rasplamsava plamen mogućeg rata između Turske i Irana, a zatim i između Rusije i Turske.

Rusija očito nije sposobna sada voditi rat na dva fronta. I cijelo iskustvo dvadesetog stoljeća pokazuje da je to pogrešna strategija. Međutim, postupno se određuju konture budućih oružanih sukoba. Oni koji će se dogoditi ne danas i ne sutra, već prekosutra. Čim Vladimir Putin riješi problem s Ukrajinom, a riješit će ga prije ili kasnije, Rusija će se suočiti s problemima Baltika i Kavkaza. A to je neizbježan sukob ili s kolektivnim snagama NATO pakta ili s Turskom. Zvuči jezivo, ali nažalost, to je stvarnost. Ako je o Baltičkom moru potreban zaseban razgovor, onda je oko Kaspijskog mora sve očito.

Osmansko Carstvo stoljećima je pokušavalo steći uporište na Južnom Kavkazu, ali nije uspjelo zbog protivljenja Ruskog i Perzijskog carstva. Sada su Turci ozbiljno pokušali doći do finala. Dobili su odanog saveznika u Azerbajdžanu i de facto marionetskoj državiu u obliku današnje Armenije.

U Gruziji dolazi do velikih razmjera širenja turskog kapitala. Oni koji su bili u Batumiju primijetili su obilje turskih natpisa i znakova. Usput, Erdogan dolazi iz Adžarije. Nije rođeni Anadolijac, iako to pokušava na sve načine poreći.

Stoljećima su Rusi pokušavali istjerati Perzijance iz Kavkaza. Pet ratova u 17.-19. stoljeću nije šala. Ali povijest je paradoksalna stvar. Razvija se situacija u kojoj će Rusi i Iranci zajednički braniti svoje interese u Kaspijskom moru od vanjskog uplitanja i zabiti čavao u lijes pretencioznih pograničnih država. Baš kao što je Britanija sklopila savez sa svojim vječnim rivalom Francuskom kako bi urazumila Njemačku. Rusi zaista imaju najtešnje veze s Azerbajdžanom, uključujući i vladajuću elitu. Ali geopolitički interesi će neizbježno prevladati.

Sukob, kojeg je zakuhao Trump, je neizbježan. Iako su Rusi i Iranci skoro 100 godina radili na tome da Kavkaz bude zona mira. Bilko je pokušaja da se to minira, kao s ratom u Čečeniji i drugim sukobima s vehabijama u glavnoj ulozi, ali za Rusiju i Iran sam ovaj teritorij praktički nije od interesa, osim da tamo vlada mir. Pretvaranje Kavkaza u demilitarizirani teritorij, preko kojeg je zgodno biti prijatelj, minimiziranje potencijalnih sukoba i nedopuštanje manifestacija mržnje prema Rusiji i Iranu na ovom teritoriju, najbolja je opcija za obje sile. Ako im je Kurdistan potreban kao štit od „divljih zemalja“ u koje će se pretvoriti Bliski istok, onda su ovdje potrebni mir i tišina, bez glupih i divljih predstava.

Prelazeći granicu hladne geopolitičke racionalnosti i shvaćajući da će Kavkaz, prepušten sam sebi, neminovno iznjedriti veliki broj sabotera, Rusija će morati održavati djelomičnu kontrolu i višeslojnost. Južna Osetija, u vojnom smislu, visi nad glavnim potencijalnim prometnim pravcima regije, a govorimo o Gruziji, a ne o idiotizmu visokoplaninskog "Zangezurskog koridora", povoljna je kao neovisna vojna baza i tvrđava južno od Kavkaskog grebena. Neće biti govora o bilo kakvom ponovnom ujedinjenju s Gruzijom, Južna Osetija će ostati rusko osiguranje.

Sudbina Abhazije također ne podrazumijeva ponovno ujedinjenje s Gruzijom, njezina budućnost je rekreacijski teritorij, proširenje Velikog Sočija, s izgledima nesmetanog razvoja, ekonomske i kulturne integracije u sljedećih 10-15 godina. Obje republike, koje su prije bile dio Gruzije, Rusiji će sasvim dobro odgovarati kao vanjske periferije, ikako formalno neovisne države, s jedinstvenim prostorom i gotovo cijelim stanovništvom koje je također državljanin Rusije, ako nema prijetnji protiv tih republika, onda ih Rusija neće anektirati.

U okviru početnog scenarija, Gruzija će se naći u poluperiferiji ruske panregije i ruskog svijeta, s visoko integriranim gospodarstvom, neslužbenim ograničenjima vanjske politike, vojnim jamstvima i visokom autonomijom po drugim pitanjima.

Na nekim teritorijima moderne Armenije i Azerbajdžana sve će biti puno gore - depresivni rezervati, tampon zona sa znatno smanjenom subjektivnošću, prekinute ekonomske veze. Mogući su lokalni kontakti i preferencije za pojedine regije, ništa više.

U pozadini planiranih pregovora između Donalda Trumpa i Vladimira Putina na Aljasci, nije se svaka histerična budala odlučila omesti pokušajima Armenije i Azerbajdžana da kupe američku zaštitu od Rusije i Irana u zamjenu za kontrolu nad južnim dijelom Armenije. Donald Trump je s veseljem dodao ovu glupost u svoju kasicu uspjeha, odmah zaboravivši što uopće mora raditi i tko će to raditi. U objavljenom sporazumu nema ništa od toga. Samo neke uopćene fraze o miru i stabilnosti. Priču o sporazumu o "rijetkim zemnim metalima" potpisanom s kijevskim režimom domaći stanovnici nisu shvatili i razumjeli, ali to je njihov problem.

Ne treba ni spominjati da to ne nosi nikakve garancije, a SAD će, u najboljim tradicijama "gangsterske tradicije", uvijek moći reći da su prevareni kada su potpisali, obećavajući profitabilan projekt. Više detalja pogledajte u  nastavku .

I da, klanjanje, želja za služenjem, ponižavanjem i ulizivanjem od strane Pašinjana i Alijeva bili su toliko jaki i duboki da  su izazvali gađenje, ali oni su iskreno ponosni na sebe i sretni.

I ako na početku članka imamo ljutitog Velajatija, koji obećava vojnu intervenciju, s Rusima ili bez Rusa, iako Rusi ovdje ne mogu ostati po strani, čini se da to neće biti potrebno.

Sjetite se koliko je Trump sporazuma potpisao, a koliko ih je proveo u djelo? Koliko znam, samo odluka o vraćanju sankcija Iranu, odnos prema Kubi i Venezueli, i…? Dobro, pomoć Izraelu. Sve ostalo su pusta slova na papiru koji ne vrijedi ništa.

I ovdje dolazimo do točke da se taj famozni koridor možda neće ni graditi, jer tu trebaju milijarde, a uložiti ih na području na kojem Iran i Rusija mogu bilo kad i kako hoće prekinuti njegovo funkcioniranje, veliki biznismeni to ne rade. Zapravo , pojma nemamo koji je to „konzorcij“ kojem će Trump dati koncesiju. Nitko ništa ne zna.

I drugo, puno se priča kako će to omesti kineski Put svile i rusko-iranski Koridor Sjever-jug od Petrograda, do iranskog Bandar Abasa i Indije. A on je već u funkciji i Rusija i Iran iz koridora mogu izbaciti Azere, koji su već u igri, i spojiti se morskom rutom Astrahan-Rašt, na iranskoj strani.

Trump je dobio potpise i aplauze, ali kao da ne vidi da je, paralelno s procesima izgradnje budućnosti, izumirala i prošlost, pa je posljednjih godina projekt Zapad-Istok kroz Kavkaz degenerirao u "put niotkuda za nikuda", izgubivši svoj globalni značaj i relevantnost, zadržavajući samo vrlo ograničen tranzitni potencijal na regionalnoj razini i da se nahrani nahičevan.

EU umire, Kina je izgubila interes, prebacujući svoj strateški fokus na Maleziju, Indokinu, Indoneziju, pristup nafti i plinu u Perzijskom zaljevu itd. Naime, gradi se naftovod Iran-Afganistan-Tadžikistan-Kina. Koga briga za 33 milijuna barela azerske nafte godišnje, od koje više od pola potroši sam Azerbejdžan? Isto je s plinom. Proizvedu 33 mlrd kubika, a izvezu 10 mlrd. 23 milijarde im treba za domaću potrošnju.

Vrijednost i položaj regije nastavljaju se mijenjati, s gledišta Rusije i Irana, ovo nije dolina između dva grebena od interesa, već pustoš i klanac preko kojeg treba izgraditi most, štiteći ga od kataklizmi i lokalnih divljih stanovnika. S obzirom na mnogo veću ranjivost i slabost Irana, za kojeg Rusija postaje strateška pozadina, Perzijanci će igrati agresivnije i otvorenije, jer za njih je ono što se događa izdaja. Ne treba ni spominjati da za Sjedinjene Države, koje potpuno napuštaju Europu i Bliski istok, koje će morati zaustaviti Kinu 2027.-2030., Kavkaz uopće nije zanimljiv.

Uskoro ćemo vidjeti koji je od dva scenarija bliži istini. Ako se do Nove godine ne pojave bageri i bulodužeri na trasi koridora, sve je to bila još jedna velika Trumpova predstava.