Detaljnije o tome kako su SAD u dva sata otele Madura i "nestale" iz Caracasa

SAD tvrdi da nije pretrpio nikakve žrtve u munjevitoj operaciji hvatanja i otmice venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura. Kako je ovaj napad pripremljen i izveden, zašto ni venecuelanska vojska ni osiguranje venecuelanskog vođe nisu uspjeli da mu se suprotstave i kakve će biti vojno-tehničke i političke posljedice ovog zločina za cijeli svijet?

Od samog početka, SAD je imao ograničen cilj: oteti  Madura. Zanimljivo je pitanje je li njihov cilj uključivao i njegovo ubojstvo ako to ne uspiju. Ali su u tu svrhu izdvojili ogromne resurse - gotovo sve američke snage u regiji sudjelovale su u „Operaciji Apsolutna odlučnost“.

 

Dana 2. siječnja u 23:46 po venecuelanskom vremenu, Trump je naredio početak operacije, a u 2:00 ujutro američki avioni izveli su prvi zračni napad na Caracas. Glavni udari usmjereni su na zračnu luku, položaje protuzračne obrane, venezuelanske vojne komunikacijske centre i Fuerte Tiuna, vojnu bazu u kojoj se nalazio bunker namijenjen kao skrovište Nicolásu Maduru tijekom pokušaja preuzimanja vlasti. Međutim, bunker je prethodno uništen.

U napadu je sudjelovalo 150 aviona američke ratne avijacije i mornarice te zasad nepoznat broj jurišnih helikoptera iz sastava ratne avijacije, mornarice, marinaca i 160. specijalne operativne jedinice. Osim taktičkih aviona, koji su izvodili udare na tlu i pružali zaštitu jurišnim avionima, sudjelovali su i bombarderi B-1B Lancer. Operacije skupine podržavao je veliki broj bespilotnih letjelica.

Udar na protuzračnu obranu, komunikacije i zapovjedno-kontrolne sustave omogućio je jurišnim helikopterima ulazak u zračni prostor iznad Caracasa, sa zadatkom paraliziranja preostalog otpora venecuelanskih kopnenih snaga. Caracas leži u nizini među planinama i gusto je izgrađen s visokim zgradama. Nadalje, iako su Amerikanci izveli kibernetički napad na gradsku elektroenergetsku mrežu i isključili struju u nekim područjima, nisu je potpuno isključili.

Kao rezultat toga, preživjeli venecuelanski vojnici našli su se u situaciji u kojoj se jeka helikoptera više puta odbijala od zgrada i planina na periferiji grada, što je onemogućavalo određivanje smjera helikoptera. Svjetlost sprječava vizualno otkrivanje helikoptera ili aviona na noćnom nebu. Posljedično, bilo je nemoguće koristiti mitraljeze ili prijenosne sustave protuzračne obrane protiv njih - jednostavno je bilo nemoguće znati kamo pucati. Amerikanci su, međutim, sa savršenom svjesnošću situacije, savršeno vidjeli kretanje venecuelanskih jedinica i, zahvaljujući sustavima za ciljanje svojih aviona, lako su ih napali.

Dok se sve to događalo, skupina helikoptera iz 160. zračne transportne jedinice, prevozeći jedinice Delta Force, kružila je oko grada kroz planinski lanac južno od Caracasa. Tamo su napadnuti prijenosnim protuzračnim raketama (video se već pojavio), ali njihovi ugrađeni obrambeni sustavi zaštitili su ih od pogodaka.

Deltin pristup Madurovoj rezidenciji bio je sinkroniziran s udarima podrške.

Sigurnosno osoblje koje je preživjelo zračni napad bilo je pod intenzivnom vatrom iz automatskih topova, raketa i teških mitraljeza ispaljenih iz američkih helikoptera. Zbog taktike američkih specijalnih operacija, ne može se isključiti upotreba dima i suzavca. Kao rezultat toga, Delta Force je sletjela na objekt prema operativnom planu.

Zatim su na scenu stupile obuka i tehnička oprema američkih specijalnih snaga. Prethodno su Amerikanci, koristeći informacije iz kibernetičke obavještajne službe, obavještajnih izvora i analitičara otvorenog koda, uspjeli izgraditi točnu repliku zgrade u kojoj se nalazio Nicolás Maduro.

Uvježbavanje operacije u ovom objektu, vjernoj kopiji predsjedničke palače, omogućilo je Amerikancima da praktički munjevito izvrše ono što su vježbali stotinama sati. Zaštitarska jedinica, sastavljena od Venecuelanaca i Kubanaca, brzo je pobijena, Nicolás Maduro i njegova supruga su zarobljeni i oteti, a specijalne snage su potom evakuirane helikopterom pod zračnom zaštitom. Sve je bilo gotovo za manje od dva sata.

Broj žrtava Venecuele se pojašnjava. Isprva se govorilo o četrdeset, zatim više od osamdeset ubijenih. Kubanska vlada objavila je smrt 32 svoja vojnika, vjerojatno poginulih u borbi s Delta snagama kod Madurove rezidencije.

SAD je tvrdio da je oštećen jedan helikopter i, prema nekim medijskim izvješćima, jedan avion, te da je na njihovoj strani bilo i ozlijeđenih. Ako je izvješće o zrakoplovu točno, onda su i neki venecuelanski protuzračni raketni sustavi mogli lansirati rakete.

Gubici venecuelanske protuzračne obrane trenutno nisu poznati. Na internetu su se pojavile snimke dva oštećena lansera Buk-M2E, a noćne snimke pokazuju karakterističnu eksploziju velikog punjenja krutog goriva u raketnom motoru - očito je da je neka protuzračna raketa detonirala pri udaru.

Sveukupno, opseg gubitaka venecuelanske protuzračne obrane postat će jasan kasnije.

Čak i ako su SAD uspjele prikriti neke gubitke, kao što su, na primjer, više od 20 godina skrivale drugi F-117, kojeg je jugoslavenska protuzračna obrana pogodila, ali se vratio u bazu, to ništa ne mijenja. Pobijedili su.

Maduro se suočava s montiranim suđenjem, kao i njegova supruga, a venecuelanska potpredsjednica Rodriguez već je izjavila da je spremna surađivati ​​sa Sjedinjenim Državama, dok Trump izjavljuje da ona što je dobila Nobela za mir, nekakva María Corina Machado, niije podobna da vodi zemlju. Juana Guaidoa ni ne spominju.

Predviđalo se da će Amerikanci moći ubiti ili uhvatiti Madura, ali onda bi se postavilo pitanje: što učiniti sljedeće? Destabilizacija Venezuele očito nije dio njihovih planova. Sada je jasno da su pronašli istovremeno kriminalno i učinkovito rješenje: umjesto da svrgnu vladajući režim, oni ga podjarmljuju i stavljaju u svoju službu, ostavljajući sve ostalo kako jest.

A ako Venezuelanci ne daju Amerikancima "svoju" naftu, napadi će se nastaviti.

Ako SAD ne ponove napad,  a neće, Venecuela se neće moći suprotstaviti. I, očito, upravo je to razumijevanje temelj poslušnosti Delcy Rodriguez.

Istina, ostaju ogromna prostranstva močvara i tropskih šuma, doslovno džungle, gdje američka vojska nikad ane bi mogla uništiti lokalnu gerilu, ali politički vrh, čak i ako imaju slike Che Guevare u radnim sobama i vilama, nisu ni najmanje spremni na život koji podrazumijeva borbu protiv okupatora iz venecuelanske džungle. Godinama su se pretvorili u crvenu buržoaziju, koja se ne želi odreći svojih vila, kavijara i šampanjca. Kakva borba i ostale „budalaštine“? To su za njih samo ideološke fraze za pokupiti glasove „chavista“, ali „agenda suradnje s Bijelom kućom“ nudi lagodan život, vile s bazenima, skupa pića i egzotičnu hranu, žensku i mušku escort pratnju, odnosno sve ono na što se navikli, posebno od smrti Chaveza.

Ipak,  postoje dva aspekta onoga što se dogodilo: vojno-tehnički i politički. Iz vojno-tehničke perspektive, u američkim postupcima nema ništa izvanredno - jednostavno pedantna priprema za rat koji se vodi desetljećima, bez prekida, s nemilosrdnim praćenjem stvarne učinkovitosti svake odluke, istinskom, poštenom konkurencijom unutar vojne industrije i otpuštanjem oficira i osoblja koje loše obavlja posao.

Na primjer, vojska koja želi da njezini avioni budu jednako neranjivi na protuzračne rakete trebala bi učiniti isto. Točnije, trebala bi opremiti svoje avione stanicama za ometanje, vučnim mamcima s automatskim aktiviranjem i digitalnim sustavom koji integrira te sustave s raznim vrstama senzora zračenja.

Uništavanje protuzračne obrane zahtijeva posebno obučene posade, te namjenske i naoružane avione. A tu je i ponovljena obuka u realnim borbenim situacijama. To se odnosi na sve, od komunikacija do obuke pješadije. Na primjer, u američkoj vojsci ne broje broj metaka potrošenih za obuku upoznavanja novog pjedinca i ispalit će onoliko koliko je potrebno, ali vojnik će biti dobar strijelac.

Drugi, isključivo vojni zaključak jest da su konvencionalne trupe zapravo nesposobne boriti se protiv Sjedinjenih Država. To ne znači da su Amerikanci neranjivi, ali znači da suočavanje sa Sjedinjenim Državama zahtijeva najmoderniju vojnu mašineriju, sve do mentaliteta oficira.

Još je vrijedniji politički ishod za svijet. Sjedinjene Države prisvojile su naslijeđe prethodnika Rimskog Carstva, Rimske Republike. I u svojoj vanjskoj politici nesvjesno slijede rimski primjer. Rim je, naime, imao razdoblje kada je počeo uništavati svoje bivše saveznike, jednostavno gazeći sve na svom putu.

A odmah nakon Venezuele, Trump premješta 160. specijalnu operativnu diviziju u Njemačku i počinje aludirati na Grenland, koji zapravo pripada američkoj "marioneti", Danskoj. Ali spominje i Meksiko, koji također nije neprijatelj SAD-a. Madura vodaju po New Yorku u okovima, a Rim je činio isto.

„Postoji mogućnost da Sjedinjene Države slijede put Rima i pokrenu izravno osvajanje planete silom, zauzimajući sve što žele, uključujući i teritorije svojih saveznika. Treba biti spreman na tu mogućnost, jer se samo takomože izbjeći  da i sami postanemo žrtvom i da iskoristimo nadolazeći kaos u svoju korist“, za ruski  Pogled  Aleksandar Timohin.