Iran nije Venezuela, pa Trumpove prijetnje agresijom stoje na klimavim nogama

Izjava predsjednika Donalda Trumpa da će Sjedinjene Države biti "spremne i naoružane" ako iranske snage sigurnosti ubiju mirne prosvjednike bila je posebno oštra. Manje od 24 sata kasnije, američke specijalne snage napale su Caracas, otele venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura iz njegova doma i odvele ga u New York, gdje mu se sudi pod optužbom za "narkoterorizam", čak i ako je američko Ministarstvo pravosuđa objavilo da je narko Cartel de los Soles obična ulična banda, jedna od mnogih, te da nema strukturu i hijerarhiju da bi se mogla zvati zločinačkom organizacijom mafijaškog tipa, na čijem bi čelu mogao biti Maduro. Ukratko kafkijanski proces  u kojem SAD ne žele priznati da su otele Madura da smijene vlast u Venezueli i da se dokopaju nafte, prije svega, ali i ostalih vrijednih ruda i minerala.

No, pokazujući da njegova administracija može provesti svoje prijetnje u Venezueli, Trump je povećao psihološki pritisak na Islamsku Republiku. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi nazvao je njegovu izjavu "nepromišljenom i opasnom". Jasno je da je iranska vlada dobila upozorenje. Ali Teheran je upravo u punu borbenu gotovost digao 400 jedinica Iranske revolucionarne garde i vojske, pa je situacija dijametralno supotna onoj u Venezueli, gdje je cijeli vojni vrh bio u dosluhu s Amerikancima.

Moćna vojna infrastruktura

Stvarnost koja je omogućila invaziju na Venezuelu pokazuje zašto slična američka intervencija u Iranu ne dolazi u obzir.

CIA je djelovala u Caracasu šest mjeseci, pripremajući se za operaciju. Agencija je imala agenta bliskog Maduru koji joj je pomogao u lociranju predsjednika u svakom, a posebno u ključnom trenutku. Naime, trebali su točnoi znati je li u krevetu ili je u radnoj sobi, toaletu ili u kuhinji. Svaka sekunda je bila presudna,a oni su imali svog čovjeka koji je neprstano motrio Madura i javljao im gdje je. Rano u subotu ujutro, američki borbeni zrakoplovi izveli su zračne napade na vojne ciljeve u i oko Caracasa. Američka jedinica specijalnih snaga potom je poslana da otme Madura iz njegove rezidencije.

Uspjeh operacije olakšala je činjenica da je venezuelska vojska bila neorganizirana, a Madura su prvo napustili njegovi saveznici iz vlassti i vojske, a onda ni Rusija ni Kina nisu imali razloga da ulaze u izravan sukob s američkim snagama da spašavaju već propalu stvar.

Prije šest mjeseci, Iran je jasno dao do znanja da ga neće tako lako svrgnuti. Tijekom sukoba s Izraelom u lipnju, koji je trajao 12 dana, otkrivene su i slabosti i otpornost Teherana.

Unatoč iznenadnim izraelskim napadima u kojima su ubijeni neki od najutjecajnijih vođa Iranske revolucionarne garde (IRGC) i iranski nuklearni znanstvenici, kao i izraelskim pokušajima provođenja psihološke operacije u kojoj su razni dužnosnici i visoki vojni oficiri bili pod prijetnjom smrću ako ne prebjegnu Izraelu, Islamska Republika nije posustala.

Američki napadi na iranska podzemna nuklearna postrojenja bombama koje probijaju bunkere također nisu uspjeli uzdrmati režim. Kao odgovor, iranska vojska lansirala je stotine projektila koji su probili izraelski sustav raketne obrane Željezna kupola i pogodili vojne ciljeve.

Ova otpornost posljedica je dobrovoljne izolacije režima od vanjskih šokova. Ogromno poslovno carstvo Iranske revolucionarne garde u građevinarstvu, telekomunikacijama i izvozu, procijenjeno na milijarde dolara, pruža najvišem zapovjedništvu značajan osobni ulog u očuvanju režima, bez obzira na njegovu ideološku osnovu.

Iran ima najveću vojsku u regiji, s milijun aktivnih i rezervnih pripadnika. Samo IRGC ima najmanje 150 000 pripadnika, od kojih su mnogi već sudjelovali u borbama na Bliskom istoku. Osim toga, tu je i milicija Basij, koja ima stotine tisuća aktivnih i rezervnih pripadnika, a njenu „milicijsku iskaznicu“ imaju milijuni Iranaca i za njih je spremno oružje u skladištima nepto poput onoga što je u nas bila Teritorijalna obrana.

Invazija na Iran ne bi bila tako laka kao invazija na Venezuelu. Ne bi se mogla ni usporediti s invazijom na Irak, obzirom na iranski planinski teren i ogromna urbana područja.

Štoviše, Kinezi i Rusi vjerojatno neće napustiti Iran, koji je daleko važniji partner od Venezuele i geografski je srce slobodnog Globalnog juga, a granilči s Rusijom na sjeveru, preko kaspijskog mora, a na istoku su Afganistan i Pakistan, kroz koje je povezan s Kinom i Pekingu čuva zapadne granice. Rusija i Kina će vjerojatno Iranu pružiti naprednu tehnologiju i oružje, kao i političku podršku i pokriće.

Društveni preokret

Posljednjih dana, Iran je svjedočio masovnim prosvjedima potaknutim ekonomskim problemima. Ali ovo možda nije prilika koju vide SAD i Izrael.

Nemiri još nisu dosegli razinu onih iz 2022. Stopa ubojstava je pretjerana. Naime, 20 prosvjednika ubijeno je u posljednjih nekoliko dana, ali još nismo vidjeli nikakve vidljive pukotine u režimu. Na primjer, u IRGC nije bilo dezertera koji bi mogli destabilizirati korpus i na kraju dovesti do sloma režima.

Štoviše, povijest pokazuje da vanjska agresija ujedinjuje, a ne razdvaja društva. To je postalo jasno ovog ljeta, kada su se Iranci oduprli izraelskom huškanju protiv njihove vlade.

Unatoč represivnim taktikama, teheranske vlasti također su priznale zabrinutost prosvjednika. U subotu je iranski vrhovni vođa Ali Hamnei izjavio da je "prosvjed zbog cijena i opće situacije je opravdan" i da vlada "nastoji riješiti problem".

Nema sumnje da je kriza u Iranu stvarna. Bilježi se ozbiljan ekonomski pad i inflacija, tu su  i neslaganja oko iranskih nuklearnih planova, loše zdravlje vrhovnog vođe i pitanje nasljedstva mogli bi dovesti do raskola u režimu.

Ali to su sporo napredujuće krize, a ne ranjivosti koje bi  bile temelj operacije kao u Venezueli. Iranska vlada preživjela je četiri desetljeća sankcija, sukoba i unutarnjih previranja zahvaljujući snažnoj institucionalnoj osnovi sposobnoj za upravljanje bolnim trenucima.

Dakle, intervencija u Venezueli pokazuje ograničenja američkih mogućnosti, a ne služi kao primjer onoga što se može učiniti u drugoj zemlji, poput Irana. Trump može izolirati i ukloniti pojedinačne vođe čije su države već svedene na ruševine, kao što je slučaj u Venezueli. Budimo iskreni. Međutim, Trump i njegovi generali ne mogu kontrolirati i transformirati složenu zemlju poput Irana. Svaki takav projekt nesumnjivo bi doveo do kaosa i krvoprolića u regiji, daleko većeg i dugotrajnijeg nego u Iraku.

A takav sukob, svi protiv svih društvetnih skupina, etničkih, vjerskih i ideoloških, koji bi se prelio izvan granica zemlje, vjerojatno od Libanona i Sirije sve do Iraka i dalje do Afganistana, a na jugu na cijelom Arapskom poluotoku, gdje su već de facto u ratu Saudijska Arabija protiv UAE, ne da bi destabilizirao regiju, nego bi mogao otići u neželjenom smjeru po Washington i Izrael, da bi opstanak ne Irana, nego svih država do kineskih i indijskih, a na sjeveru do ruskih granica, bio upitan. Naravno, to znači da bi vjetrovi nekontroliranog općeg rata mogli s političke karte pomesti i Izrael. Je li Trump toliko glup da to ne vidi? Moguće, jer je dokazao da ga ne odlikuje pretjerana inteligencija u području politike i političke filozofije, ali to je nemoguće ne vidjeti. Tako da vjerujem, ili želim da vjerujem da će Iran prebroditi unutarnju krizu, a što se tiče Trumpovih prijetnji, ostavljam vama da procjenite njihovu ozbiljnost. Iran, ipak, nije Grenland s 56 000 stanovnika i prekomorski teritorij Danske, gdje je sve trulo još od vremena Williama Shakespearea.