Čisto riječ, dvije kako u tren oka okončati sukob u Karabahu

Na internetu se pojavio, blago rečeno, tragikomični  fotoshop na kojem piše „Coca-Cola je starija od Azerbejdžana“, što je točno.  Naime, da sad ne tražim kada se točno počela proizvoditi Coca-Cola, Azerbejdžan je nastao kao poklon boljševika Turcima oko 1920. Nova sovjetska republika, koja je dobila ime po istoimenoj regiji iz II stoljeća poslije Krista, kao autonommnu pokrajinu je dobila i Gorski Karabah, jer među proleterima ionako nacij i granice ne igraju nikakvu ulogu. Već uoči raspada Sovjetskog Saveza su Armenci su sa svojom pokrajinom htjeli napustiti Azerbejdžan, štosu učinili oružjem, ali je u procesu priznavanja sovjetskih republika za neovisne države  Azerbejdžan sa svojim „komunističkim  granicama“ primljen u UN. I stvair tako stoje do danas, s Gorskim Karabahom kao de facto neovisnom republikom, ali de iure dijelom Azerbejdžana. Posebno je zanimljivo slušati neke naše „povjesničare“ po portalima kojima povijest počinje raspadom SSSR-a, a zanemarije se širi kontekst ovog sukoba.

Možda bi sve bilo u redu da se u spor ne petlja Turska? Ali s Erdoganom u ovoj fazi, od predsjednika s parolom „Nula problema sa susjedima“ do slogana „Rat sa svima i protiv svih, stvari će se samo pogoršavati. Pa kako onda rješiti ovaj problem?

Znanstveni pristup je uvijek najbolji i pokušat ću biti što objektivniji. Dakle, za ovih nekoliko redaka ću se probati naoružati dijalektikom, logikom i konfliktologijom.

Konfliktologija kao znanost na sadašnjoj razini svog razvoja kaže da se neke vrste sukoba ne mogu riješiti mirnim putem.

To kažu mnogi vrsni sociolozi, uključujući Bowera, koji više od dvadeset godina surađuje s britanskom policijom u proučavanju sukoba u Irskoj. Ne znam ima li takvih stručnjaka za Balkan, a ako ima, neka svoje spoznaje ne objavljuju. Barem za ove generacije, jer je nama dosta jedan rat. Neka ratuju u budućnosti.

Prema toj znanosti, neke vrste etničkih i vjerskih sukoba su nerješive. Kada su, s jedne strane, strane u sukobu prilično nepomirljive i nisu sklone kompromisima, a s druge strane tvrde da imaju pravo isti resurs, na primjer, određeni teritorij, onda je jedni izlaz rat.

To se pogoršava kada oba „tabora“ dugo žive na istom teritoriju i pozivaju se na povijesno pravo "uvijek smo bili ovdje", uvjetno rečeno, ili "ova je zemlja natopljena krvlju naših predaka", ponekad i sadašnje generacije. Predivan narativ. Podsjeća me na naše ideologe „krvi i zemlje“.

Primjeri takvih sukoba su već spomenuta Irska, Donbas, Kosovo, Cipar i, naravno, Karabah.

Mogu se ugasiti, smrznuti, ponekad i na dovoljno dugo vremena, ali se u bilo kojem trenutku ponovno razbuktaju. Nekad iz najmanjeg razloga.

Što učiniti? Odgovor daje filozofija i takav pododjeljak kao što je dijalektika.

Ako se neka proturječnost ne riješi na određenoj razini, na primjer etničkoj, tada je morate podići u višu kategoriju i tamo je riješiti.

Najjednostavniji primjer, ako orci i vilenjaci ne mogu podijeliti tri Silmarila na dva, tada dolazi šumar i potjera jedne i druge. Ili ako dva poslovna subjekta ne mogu riješiti spor, obrate se arbitru ili sucu.

U slučaju Karabaha, situacija se ne može riješiti na jednostavnoj razini . Situaciju pogoršava činjenica da je teritorij kojeg drže Armenci bliži je Azerbejdžanu u obliku eksklave, sa svih strana okružen teritorijom druge države, i isto tako, teritorij na kojeg pravo polažu Azerbejdžanci bliži je Armeniji i blokira mogućnost komunikacije između dva dijela teritorija pod nadzorom Armenaca.

Ako pogledate dvije karte dolje, tamo je pravi urnebes, i čini se da je Staljin, ako je on crtao granice, prilično popio te noći.

Naravno, može se pokušati nekako razmijeniti teritorij kako bi se dio od sedam regija predao Armeniji, a Azerbejdžan bi kao naknadu dobio dio Karabaha.

Ali tada će se lokalno stanovništvo morati preseliti, zajedno sa svom imovinom, a to je oko 150 tisuća ljudi. Također treba pokušati osigurati da raseljene osobe dobiju stan, više ili manje usporediv s onim kojeg će morati napustiti, a to su i ogromni troškovi i prostor za korupciju, a mnogi će ljudi morati napustiti svoje rodne kuće.

Slažete se da, blago rečeno, to uopće nije primamljivo.

Međutim, dijalektika nam daje izlaz iz situacije. Ali kao svaki dobar način za rješavanje sukoba, izazvat će ludo odbijanje svih onih koji imaju koristi od nastavka rata.

Stoga ću to iznositi postupno kako bi logika mog prijedloga bila jasnija.

1. Krenimo od Armenaca. U Rusiji ih je službeno 1,7 milijuna, a neslužbeno preko tri milijuna. To je četvrta nacija, nakon Rusa, Tatara i Ukrajinaca, u Rusiji. Moguće je, uzimajući u obzir činjenicu da ih je u samoj Armeniji manje nego u Rusiji, čak reći da je Rusija glavna država prebivališta Armenaca.

Opet, Rusija je ta koja je jednom spasila Armence od genocida kojeg je provodila Turska. I do danas ostaje jamac  i to jedini, da Turska neće dovršiti ono što je započela prije stotinu godina.

Ako je netko zaboravio, čak je i Perzija početkom sedamnaestog stoljeća također organizirala etničko čišćenje u Armeniji, namjeravajući naseliti taj teritorij sebi lojalnim građanima.

Jedini ljudi koji su se uvijek normalno odnosili prema Armencima su Rusi. A Rusija je matična zemlja za ogroman broj Armenaca.

2. Sada o Azerbejdžancima. Njihov se broj u Rusiji također procjenjuje na oko dva milijuna. Osim toga, u toploj sezoni gotovo isti broj ljudi dolazi raditi, a oni se zimi vraćaju u Azerbajdžan.

Za veliki broj Azerbejdžanaca, kao i za Armence, Rusija je matična država. Žive u Moskvi i Sankt Peterburgu, i, naravno, u Ingušetiji, Dagestanu i drugim kavkaskim republikama.

I ovdje Turska provodi aktivnu, rekao bih čak i agresivnu politiku apsorpcije Azerbejdžana. Sve te turske "dvije države - jedan narod" su bajke za naivne.

Turci tu pjesmu pjevaju dok se ne ujedine, a kada se dogodi apsorpcija, jer to uopće nije ujedinjenje, već upravo apsorpcija, tada će Turci pjevati sasvim drugu pjesmu.

Turska nema tradicije jednakog suživota različitih naroda na zajedničkom teritoriju. I oni ni Azerbejdžance ne smatraju sebi jednakima.

Ako želite znati što Azerbejdžance čeka u Turskoj, pogledajte Kurde. Bilo bi im isto.

Sam Erdogan je tvrdi nacionalist i oslanja se na još tvrdoglavije nacionaliste poput "Sivih vukova".

I ne zaboravite da su Azerbejdžanci šiiti, a Turci suniti, što je također važno, posebno u svjetlu Erdoganove politike dokidanja sekularne države.

Općenito, da ne duljim, jedina realna opcija za postizanje mira u regiji je da se i Armenci i Azerbejdžanci vrate u svoju veliku domovinu – Rusiju, gdje su stotinama godina živjeli sigurno i bez ikakvih prijepora.

Lokalne elite će se, naravno, žestoko usprotiviti, jer će dio svoje moći morati ustupiti saveznom središtu, ali za oba će naroda to značiti samo dobro. Kada bi barem pokušali…