Erodganov rat protiv cijelog svijeta - Tko će „sultanu“ pokazati gdje mu je mjesto?

Danas poslijepodne, u iščekivanju da se azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev obrati naciji, vrijedi se osvrnuti na glavnog aktera rata u Gorskom Karabahu, turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, koji je ratom na Južnom Kavkazu udario na Rusiju i Iran, a ovih dana je uputio otvorene prijetnje Kini, što je tema o kojoj ću nešto više u drugom dijelu ovog teksta.

Erdogan je danas, nakon što su azerske snage jučer bombardirale simbol armenskog otpora i kršćanstva u Karabahu, rekao kako će se Turci „pokloniti samo Allahu“, čime je potvrdio da gubi kontakt sa stvarnošću i to može vrlo loše završiti po tursku naciju i državu. Otvoreno izazvati Siriju, Irak, Egipat, Libiju, Grčku i Cipar s Francuskom, i sada Armence, Rusiju i Kinu, posredno i Iran, je nešto što si ne može dozvoliti ni NATO pakt u cjelini, na čelu sa cijelom američkom ratnom mašinerijom, a ne jedna Turska, bez sumnje regionalna sila, ali ne tako moćna koliko se vjeruje da jeste.

Kako zaustaviti stvaranje novog Osmanskog carstva, pitanje je koje traži odgovor, jer Erdogan ima vrlo ambiciozne planove.

Događaji u Gorskom Karabahu su jedan od mnogih primjera agresivne turske vanjske politike posljednjih godina. Predsjednik zemlje Erdogan je jasno dao do znanja da ima specifične planove za dramatično povećanje političkog utjecaja svoje zemlje, a možda i teritorijalne akvizicije. Što može spriječiti provedbu ovih planova?

Međutim, turski predsjednik Recep Erdogan se može nazvati i velikim spletkarom. On ljudima iz Turske, regionalne države čiji su resursi vrlo ograničeni, govori priče o tome kako doseći globalnu veličinu uz pomoć islama, oružja, povijesne baštine i agresije.

Granice te veličine dobro su poznate. Minimalni program je pretvoriti Tursku u vođu, ili bolje rečeno, gospodara "turskog svijeta" kojeg je učvrstio. To je ogroman teritorij koji uključuje Kavkaz, Središnju Aziju, dio Ruske Federacije s Krimom, Sjevernim Kavkazom, Povolžjem i Sibirom, te Balkanom. Optimalni program je dodati „turskom svijetu“ prostor bivšeg Osmanskog carstva, odnosno Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Erdoganov maksimalistički program, a čak i njegove ambicije imaju ograničenje, je postizanje statusa kalifa XXI stoljeća, odnosno vođe čitavog muslimanskog svijeta.

Uz sve priče koje priča Turcima i onima u „turskom svijetu“ koje je uspio uvjeriti u svoje laži, Recep Erdogan je stvarno veliki političar. On ne govori samo o veličini Turske, već slijedi put postizanja te veličine, ne oklijevajući upotrijebiti i silu za preoblikovanje tuđeg prostora u svoj. Dovoljno je pogledati kartu i vidjeti da je turski trag vidljiv u svim sukobima od Maroka do Kirgistana i od Gruzije do Somalije. Da bi tamo djelovao, Erdogan koristi čitav niz različitih metoda: vojne, ideološke, ekonomske, političke, pa čak i terorističke.

Prema tome, Ankara koristi sukob oko Karabaha kako bi istisnula sve sile koje su joj tuđe s Kavkaza. Prvo treba ukloniti zapadne zemlje u obliku Francuske i Sjedinjenih Država, za koje Erdogan predlaže Rusiji da se s njima uhvati u koštac oko armensko-azerbejdžanskih pitanja po principu da onda Moskva i Ankara riješe situaciju, kao u Idlibu, a zatim da iz igre izbaci i Rusiju i Iran.

Dio Sirije i dalje je pod turskom okupacijom i općenito je nejasno kako će i pod kojim uvjetima Turci od tamo otići. Ali Ankara ima malo sirijskih teritorija. Turska pljačka i teritorijalne vode Grčke, a čak poseže i za grčkim otocima. Ne radi kopna, već kako bi se kontrolirao čitav istočni Mediteran i odsjekao od Zapada uz pomoć Libije s kojom postoji sporazum o podjeli vodnih područja.

U samoj Libiji Turska računa na vazalski režim, pretvarajući ovu zemlju u svoj  izvor energenata i ulazom za afričke migrante u Europu, gdje kapije može otvoriti kad hoće i vršiti pritisak na EU.

Turska također prodire u druge zapadnoafričke zemlje, prvenstveno muslimanske, odakle tjera Francusku, pa čak i sveprisutnu Kinu. Na drugoj strani Afrike, u Somaliji, smještenoj uz najvažnije trgovinske putove nafte, nalazi se turska vojna baza.

Turska vojska prisutna je i u Kataru, predstavljajući prijetnju Saudijskoj Arabiji i štiteći turske interese u Perzijskom zaljevu, a podrška Hamasu, ali i mnogim islamskim terorističkim organizacijama, predstavlja se kao ugroza sigurnosti Izraela, čime osvaja i simpatije arapskih naroda, usprkos činjenici da ta prijetnja Izraelu nije stvarna. No, propagandna mašinerija Al-Jazzera među Arapima dobro odrađuje posao i stvara se privid obrane Palestine.

Konačno, Turska se nameće  i u Središnjoj Aziji. Kroz ulaganja, TV emisije koje promoviraju turski narativ i  kulturu, ali i islamiste, koji ozbiljno ugrožavaju Kinu i Rusiju.

Teoretičari međunarodnih odnosa mogli bi pomisliti da Erdogan u svom političkom džihadu čini dvije ozbiljne pogreške. Prvo, bori se na više frontova odjednom, rasipajući ograničene resurse svoje zemlje. A drugo, stvara previše neprijatelja. I  tu ne govorimo o malim državama poput Armenije, Cipra ili Grčke, čije se mišljenje može zanemariti. Erdogan je okrenuo protiv sebe regionalne sile kao što su Egipat, Saudijska Arabija, Iran, kao i velike sile poput Rusije, Sjedinjenih Država, Francuske i sada i Kine. Kao rezultat toga, mogao bi se ostvariti scenarij pred „strategom“ XXI stoljeća, kojeg je veliki kombinator XIX stoljeća, kancelar Njemačkog carstva Otto von Bismarck, nazvao "noćnom morom koalicija". Vladar najveće sile tog doba, Otto von Bismarck, bio je itekako svjestan da bi njemačka agresija mogla konsolidirati svijet protiv Berlina, a tada bi se čak i velika Njemačka slomila. Što se, usput rečeno, i dogodilo, kad je agresivno ponašanje nasljednika "željeznog kancelara" ujedinilo druge velike sile protiv Njemačkog carstva.

Moglo bi se i prigovoriti teoretičarima i reći da ipak postoje „džepovi otpora“ Erdoganovim ambicijama. Francuzi šalju trupe za pomoć Grčkoj, Saudijska Arabija  uvodi  embargo na tursku robu i slične stvari. Međutim, sile se ne ujedinjuju i ne nastaje nikakva "koalicijska noćna mora". Možda zato što se Erdoganu ne suprotstavljaju Bismarckovi neprijatelji, prije svega Rusija. Elite većine država, čijoj se politici protivi Erdogan, toliko su niske kvalitete da nisu u stanju shvatiti punu opasnost od turske prijetnje.

Turska napada Grčku, a Njemačka želi pregovarati s Turcima. Pariz pomaže Atenu, ali umjesto da s Moskvom stvori zajednički antiturski front, poziva cijelu Europu da usvoji antiruske sankcije zbog lažnog slučaja Navalni. Amerikanci podržavaju Erdoganove akcije protiv Rusije, Kine i Europe i ne razumiju da bi konsolidacija islamskog svijeta pod turskom vlašću mogla dovesti do protjerivanja Amerikanaca s Bliskog istoka, Središnje Azije, sjevera Afrike, možda čak i iz Europe.

Nije iznenađujuće što elite svih tih zemalja popuštaju pred turskom drskosti, agresivnosti i igri diplomatskog pokera u kojoj, kada Turska naglo poveća ulog i razinu histerije, protivnici uplašeno odustaju.

Kula od karata

Ispada da Erdogana nitko ne može zaustaviti. I sam turski vođa siguran je u to, ali griješi. Točno, elite većine zemalja nisu jastrebovi, ali su sjajni lešinari, kaže za ruski Pogled Georg Mirzajan.

Mogu se poniziti pred „istočnim diktatorom“, istim Gadafijem, koji je podigao šator u blizini Elizejske palače u Parizu. Ali kad se ovaj diktator nađe u teškoj situaciji, jednostavno ga pometu i izgrizu, baš kao lešinari.

Grizu oni i Erdogana. Napokon, cijela strategija turskog vodstva, koje je sigurno u vlastitu moć i svaki se put ponaša sve agresivnije i rizičnije, može se urušiti nakon prve pogreške.

Pokazat će se da je ova greška situacija u kojoj će bilo koja pojedinačna sila uzvratiti i demonstrirati cijelom svijetu, ali i turskom stanovništvu i „turskom svijetu“, koje tolerira ili obožava Erdogana, izuzetno skromne granice turskih mogućnosti.

Možemo razgovarati i o udaru velike sile, na primjer, Rusije koja bi odlučila upotrijebiti visoko precizno oružje za uništavanje turskih "bašibuzuka", tj. sirijskih plaćeničkih terorista, ukorijenjenih u Azerbajdžanu, odakle prijete ruskom Sjevernom Kavkazu. Može mu odgovoriti i ojačana regionalna sila, Egipat prvi, koji nije navikao na ceremonije sponzora terorizma. Na kraju, može odgovoriti i mala zemlja, koju će Erdogan svojom neutaživom agresijom stjerati u kut, a to može biti Armenija, koju je početkom '90-ih Rusija zaustavila da ne krene u pobjednički marš na Baku, a Turci su kipjeli od bijesa.

I čim Erdogan ne uspije odgovoriti, jer je blef dobar samo dok se riječi ne pretvore u akcije, i povuče se, lešinari će ga odmah napasti sa svih strana, da ga dokrajče i požderu.

Nakon toga, po logici stvari, oštro će se aktivirati unutarnja opozicija Turske, koja je ujediniti tursko stanovništvo protiv "predsjednika gubitnika".

I tako će se cijela kula od karata Erdoganove politike raspasti i vječno glavi Recep riskira da ponovi turske i tuđe lekcije iz povijesti.

„Pobjede“ neoosmanizma

Pobjede agresivne vanjske politike Erdogana se mogu smatrati utjecaj Turske u raznim zemljama i regijama, ostvaren kroz „soft power“ i služeći se hobotnicom Muslimanskog bratstva, ali u smislu teritorijalne ekspanzije pobjeda nema. Zapravo, ako govorimo o „slavnoj turskoj vojsci“, dovoljno je podsjetiti na rat kojeg je turska vojska vodila protiv kurdskih PKK milicija u gradovima jugoistoka zemlje od 2015. Ovaj je rat, kako se ne bi ljutio „turski sultan“ potpuno prešućen u zapadnim medijima, iako su naselja u tom području izgledala kao neki od sirijskih gradova u jeku rata. Ono što se moglo vidjeti je da turska vojska nema ili nije htjela koristiti jedinice za specijalne operacije i kurdske gradove je tukla i rušila tenkovima, minobacačima i vojnim zrakoplovstvom i jurišnim helikopterima. Takvo što čine samo Izraelci, kada razaraju Pojas Gaze, i nijedna druga vojska u svijetu. Za operacije protiv PKK bi svaki glavni stožer odabrao protuterorističke i specijalne snage, kako bi bilo što manje žrtava među civilima i minimalnih šteta na civilnoj infrastrukturi. Ono što je turska vojska tamo „pokazala“ je bila katastrofa. Smrt, razaranja i 180 000 izbjeglica, a rezultat – nula.

Ta vojska i sirijski teroristi u Idlibu drže još samo istoimeni  glavni grad pokrajine, te Jisr Al-Soughur, Afrin i Azaz, sve ostalo je izgubljeno. U Libiji su bez borbe ušli u zračnu bazu Al-Watiya, ali se LNA generala Haftara zaustavila u gradu Sirte i Turci i lokalni teroristi su stali. Naftna polja i infrastruktura su ostali u rukama LNA i nijedan cilj nije ostvaren. U istočnom Mediteranu turski istraživački brod provodi bušenja u grčkim i ciparskim vodama, ali uvijek u pratnji ratne flotile. I što ako nešto i nađe? Ništa, jer je istraživanje jedno, a postavljanje naftne platforme drugo, a do toga je dalek put i ako se i ostvare želje Erdogana, malo je vjerojatno da će Atena, Nikozija, ali i Pariz i Kairo mirno  promatrati kako Ankara postavlja naftne ili plinske platforme u „spornim“ vodama. U Karabahu Azeri i islamski militanti koje je tamo prebacila Turska su zauzeli gradić Tališ i najviše desetak napuštenih sela na kontaktnoj liniji. To je cijeli „uspjeh“ borbi koje su počele 27. rujna u Karabahu.

Naravno, Erdogana i njegove neoosmanske ambicije ne treba podcjenjivati, jer propaganda, koja se provodi i kroz islamske centre i džamije, uspijeva zatrovati umove muslimana koji su ciljana skupina strategije Muslimanskog bratstva i AKP-a, što se vidi i kod dijela muslimanskog stanovništva u regiji, ali rezultati nisu obećavajući.

Udarac Kini

I kao da si nije stvorio dovoljno neprijatelja, Recep Tayyip Erdogan je ovih dana izazvao Kinu.

Tursko islamsko javno mnijenje i zapadni saveznici, ponajprije Sjedinjene Države, dugo su kritizirali Erdogana zbog ne tako agresivnog stava zbog navodnog progona muslimanskih Ujgura u Xinjiangu. Iako to nije bio slučaj, Ankaru su čak optuživali da pomaže kineskim vlastima u pronalasku i deportiranju  disidenta ili militanata iz redova Islamske države.

Stavovi Turske, ako su i bili slabi i pažljivo sročeni kako ne bi iritirali Peking, čini se da se mijenjaju od nedavnog govora Mevluta Cavusoglua, turskog ministra vanjskih poslova, koji sugerira da bi panturkizam i panislamski nacionalizam mogli dovesti do preokreta i da će islamistička ideologija AKP stranke prevladavati nad realpolitikom i ekonomskim interesom.

Naime,dana 6. listopada je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu naredio je turskom odboru u akciji pri Ujedinjenim narodima (UN) da službeno predstavi zabrinutost Ankare zbog tretmana Ujgura u Xinjiangu. 

Turski odbor je rekao UN-u da "poštujući teritorijalni integritet Kine, naša zemlja i međunarodna zajednica očekuju od kineskih vlasti da ujgurski Turci i druge islamske manjine u Xinjiangu žive u miru kao građani jednaki Kinezima i da se poštuju i jamče njihovi vjerski i kulturni identiteti ”. Tko im to brani, teško je reći, sudeći prema snimkama obreda u džamijama u Xinjiangu. Točno da se u tim džamijama prati što imami govore u propovijedima i da ne propagiraju radikalne ideje i separatizam, ali bi tako trebalo biti u svakoj uređenoj zemlji.

U turskom dokumentu se nastavlja, objašnjavajući da "Turska, kao zemlja povezana s ujgurskim Turcima kulturnim, vjerskim i etničkim vezama, sa zabrinutošću prati izvještaje o kršenju ljudskih prava Ujgura i drugih muslimanskih manjina". 

Odbor je, osim što je razradio i poslao poruku kineskom izaslanstvu, podsjetio i Peking da bi trebao poštivati ​​osam preporuka Odbora Ujedinjenih naroda za uklanjanje rasne diskriminacije, danih u kolovozu 2018., a koje "i danas vrijede i da se u tom pogledu moraju poduzeti koraci”.

Dokument završava dvosmislenom izjavom: „Turska će nastaviti tražiti konstruktivan dijalog s Kinom, ali će istovremeno raditi na međunarodnom planu, zajedno s entitetima poput UN-a i Organizacije za islamsku suradnju, kako bi osigurala da brane se prava Ujgura“.

Po tom pitanju, potkraj rujna intervenirala je i Stranka pravde i razvoja (AKP), čiji je glasnogovornik Omer Celik pozvao Kinu da "napravi razliku između terorista i nevinih civila" i omogući Ujgurima da "doprinesu razvoju, socijalnom miru, prosperitetu i sigurnosti zemlje”.

Turski interesi u Xinjiangu

U budućnosti bi se mogao organizirati posjet turske vlade na visokoj razini pobunjeničkoj regiji Xinjiang s ciljem pobijanja ozbiljnih optužbi za etničko čišćenje i vjerski progon koje pokreću Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje. Ovo je događaj kojem se nada i sama kineska vlada koja je posljednjih mjeseci uputila poziv Cavusogluu, ali o kojem se ništa ne zna. Unatoč verbalnim razmjenama, čini se da nijedna strana nema namjeru ići do dna.

Ako bi Komunistička partija Kine dopustila dolazak delegacije turske Stranke pravde i razvitka u povijesno srce militantnog panturkizma, mogla bi pretrpjeti posljedice efekta bumerang, nove sezone međunacionalnih napetosti i terorizma. Turska bi, s druge strane, mogla kratkoročno iskoristiti posjet za poboljšanje svog imidža „čuvar islama i turskih naroda“, ali u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju će biti narušeni i zahlađeni bilateralni odnosi s Kinom, čiji se novac pokazao temeljnim za nacionalno gospodarstvo Turske u posljednjih deset godina, jamčeći vitalnost na tržištu rada i nova prodajna mjesta za uvoz-izvoz.

Ukratko, Turska sada razmišlja da li da  „štiti Ujgure“ ili da se brine samo o poslu. Oba slučaja su nacionalni interes Turske, iako je ekonomski povrat radikalno različit. 

Razlog zašto je Xinjiang na vrhu turske vanjske agende jest taj što Ujguri pripadaju „turskom svijetu“ i, prema tome, njihova je obrana kamen temeljac panturkizma.

Poteškoće u razradi dnevnog reda za Xinjiang povezane su s činjenicom da sveprisutna i višerazinska kontrola Kompartije Kin ne dopušta manevarski prostor i iste mogućnosti infiltracije na teritorij i u lokalne institucije. Ta je stvarnost razlog zašto se Ankara kreće s poteškoćama i sporošću u ujgurskom kontekstu, naslanjajući se na mrežu međunarodnih organizacija, podržavajući lobiranje nedržavnih aktera poput Svjetskog ujgurskog kongresa i ujgurskih terorističkih organizacija ETIM/ETESA, koje djeluju s teritorija Turske, održavajući separatistički osjećaj na životu i nudeći utočište „rođacima“ iz Xinjianga.

U svakom slučaju, dokumentu upućen Ujedinjenim narodima u kojem Turska nastupa protiv Kine, bez obzira na paušalna ograđivanja u tekstu, dolazi nešto više od tjedan dana od napada na rusku sferu utjecaja, na Kavkazu. To znači da je krajnje vrijeme da Erdogan dobije lekciju, koja će ga zadržati na vlasti, ali će ga vratiti u razdoblje politike „nula problema sa susjedima“, kako je nastupao po dolasku na vlast prije skoro dva desetljeća.

Pogled / Inside Over