Gorski Karabah i Armenija se brane na nebu i Rusija tu igra važnu ulogu

U Gorskom Karabahu je azerska armija u više od tjedan dana neprestanih napada uspjela zauzeti samo selo Tališ na sjeveroistoku bivše sovjetske autonomne regije Azerbejdžanske SSR. Za to postoje dokazi i video snimka azerskih trupa u selu, dok su svi ostali „uspjesi“ za sada na razini propagande i informacijskog rata. Osim toga, zbog pogoršanja vremenskih uvjeta u ponedjeljak, 5. listopada, nema novih azerbejdžanskih video snimaka udara dronovima i bilježi se samo granatiranje višecjevnim sustvima i dalekometnim topništvom. Točno je i da je armenska protuzračna obrana „prorijedila“ arsenal azerskih dronova, ali će to lako biti nadoknađeno novim pošiljkama iz Izraela. Baku će platiti naftom, tako da novac „nije problem“, ali hoće li uspjeti napraviti išta na terenu? Ova karta Gorskog Karabaha iz sovjetskih vremena najbolje dočarava koliko tešku zadaću ima azerska vojska, koja se bori poritv cijelog naroda, ne samo protiv vojnika Karabaha ili Armenije, i to na vrlo surovom i nepristupačnom terenu.

Rat u Karabahu, a neki vjeruju da je upravo s njim započeo stihijski i nepovratni proces raspada Sovjetskog Saveza, što je zasebno povijesno, političko i strateško pitanje, nedvojbeno je zanimljiv u smislu planiranja sukoba između izviđačkih i udarnih dronova s ​​jedne i pozicijske obrane s druge strane. Zapravo, ovdje govorimo o takvom ratu, jer se nakon 27. rujna i neuspjelog pokušaja iznenadnog proboja armenske obrane, koju su činili vojnici redovnog poziva, jedva dvadesetogodišnjaci, azerska vojska odlučila na napade topništvom i rojevima dronova. To  će teško dati rezlttate, jer bi ova kampanja trebala trajati mjesecima da se uništi obrana Armenaca, ali je korisna u propagandom smislu.

Friedrich Nietzsche je rekao „kako uvjerljivo zvuče pogrešni razlozi i loša muzika kad se maršira na neprijatelja“, što je najbolji prikaz sulude politike Bakua, bolje rečeno pomahnitalog Recepa Tayyipa Erdogana, koji još samo treba da otvoreno zarati s Rusijom, Iranom i da napadne američke snage u Incirliku i zaratio je s cijelim svijetom.

Ovdje ipak treba pojasniti da upotreba bespilotnih letjelica u ovom slučaju nije masovna i ove se akcije mogu opisati kao "srednjeg intenziteta", a sve ostalo je plod ozračja informacijskog rata i rasprave o plasiranim vijestima, posebno video zapisima, na internetu. Povećanje intenziteta upotrebe ovih sredstava je moguće, ali malo vjerojatno. Tu bi Baku trebao izdvojiti još više novca, a Izrael i Erdoganov zet Selçuk Bayraktar, koji je vlasnik kompanije za proizvodnju istoimenih dronova, masovno povećati proizvodnju. Zanimljivo je i kako se Erdoganova obitelj uvijek „snađe“ kada treba unovčiti neki rat. Ranije je sin Bilal Erdoğan kupio četiri tankera i prodavao naftu koju je ispod cijene kupovao od terorista Islamske države, a s ratom u Siriji, Libiji i sada u Karabahu zet Selçuk Bayraktar puni džepove s isporukama borbenih dronova.   

Ali pitanje hoće li ova vrsta rata eskalirati ili neće ne čini manje zanimljivim i relevantnim ovu vrstu rata, pogotovo u svjetlu korištenja iskustva stečenih u drugim sukobima u drugim regijama.

Pristupimo temi s pozicije kako i kojim snagama sovjetska Crvena armija '80-ih izgradila obranu, u ovom slučaju protuzračnu, na sličnom frontu? Giorski Karabah je planinsko-brdsko područje s nerazvijenom cestovnom mrežom
Front u Karabahu je duljine oko 200 km, a dubina obrane je do 100 km, uz vrlo usku "stražnju zonu".

Uzimajući u obzir prirodu terena, za obranu je bilo dodijeljeno 5 standardnih divizija, 4 motorizirane sprijeda i 1 tenkovska u rezervi, koje su se mogle svesti na armiju s dva zapovjedništva korpusa.

Koje bi standardne sustave protuzračne obrane takva vojska imala? Armenci imaju sovjetska oružja, sovjetske generale i visoke zapovjednika, pa i sovjetsku strategiju, prilagođenu „ratu 5. generacije“, kako ga je nazvao Erevan.

Protuzrakoplovna raketna brigada je tom slučaju imala protuzračni obrambeni sustav „Krug“ dometa do 50 km, jer su sustavi S-300V pušteni su u službu krajem '80-ih. Tri ove divizije, svaka s tri baterije od 3 lansera i jedne stanice za navođenje projektila. U upravljačkim strukturama divizija i brigada su i  sredstva za otkrivanje ciljeva. Naravno, ovo su bile divizije Crvene armije iz '80-ih, a protuzračni obrambeni sustavi brigade S-300V imaju daleko veće mogućnosti za otkrivanje i uništavanje ciljeva.

Osim ovih sustava, Crvena armija je za ovakvo područje imala i imala 2 korpusna protuzračna raketna puka raketnih sustava Kub / Buk, ovisno o godini raspoređivanja.

Potom ide 5 divizijskih raketnih protuzračnih pukovnija raketnog sustava "Osa", jer je raketni sustav "Tor" pušten u službu sredinom '80-ih. Zapovjedništvo protuzračne obran je kombiniralo sustave Kub i Buk sa sustavima Osa i Tor ovisno o trenutku, ali je ministarstvo orbane u svakom slučaju imao ukupno 100 sustava protuzračne obrane za ovako malo područje.

Vrijedi napomenuti da raketni sustav protuzračne obrane Tor ima dobre sposobnosti da uništi i navođene projektile, ne samo njihove nosače.

Tu je i 20 pukovnija protuzračnih baterija sustavi Strela-10 i protuzračni obrambeni sustavi Šilka, ili protuzračni sustavi Tunguska, dva voda po svaki, te 41 protuzračni bataljun s prijenosnim sustavima Strela ili Igla. Toliko o odgovoru na pitanje: „Gdje je armenska protuzračna obrana“. Naime, da je nije bilo i da generali armenske vojske nisu završili akademiju u Moskvi, Azeri bi bili u Stepanakertu već prvog dana, bolje rečeno, nikada iz Karabaha ne bi ni pobjegli.

Možda se može isto reći i za azerske vojne snage, čiji su stariji časnici također završili sovjetske akademije, baš kao gruzijski i ukrajinski, ali nije ista stvar. Dovoljno je pogledati vojne vježbe armenske vojske za primijetiti da se ona razvijala usporedo s ruskom, iako sa slabijim oružjem od azerske, ali tenkovi i borbena oklopna vozila na terenu kakav je Karabah teško mogu dati premoć bilo kojoj strani. Ovo je tipičan teren gdje je najvredniji resurs čovjek, običan vojnik, koji samo treba zaštitu od opasnosti s neba.

Dakle, prema sovjetskoj doktrini, protuzračna obrana u tom dijelu Kavkaza je morala imati impresivan "set".
Štoviše, mora se imati na umu da je to protuzračna obrana tla, a ne protuzračna obrana zemlje, odnosno, podjedinica koje su namjerno obučene za pokretne  borbene operacije, u ovom slučaju radi se o brzoj promjeni položaja, uključujući i radi prevladavanja visinskih ograničenja, što je važno prilikom otkrivanja ciljeva kao što su bespilotne letjelice, na koje u nekim slučajevima treba pucati u pokretu i slično.

Naravno, u to se vrijeme napadi bespilotnim letjelicama još nisu smatrali opasnim i glavnim sredstvom zračnog napada. Jedan od zadataka prilikom stvaranja novih tada novih sustava protuzračne obrane bilo je pravovremeno otkrivanje i uništavanje neprijateljskih borbenih helikoptera, na kratkoj udaljenosti i malim visinama.

Sustavi su uključivali optička i elektronička sredstva, uključujući TOV, čak i na raketnom bacaču Buk, ali uglavnom kao sredstvo navođenja, a ne za otkrivanje ciljeva. Nesumnjivo  je da tehnički napredak na ovom području omogućuje različit pristup ne samo dizajniranju perspektivnih i moderniziranih sustava, što se, naravno, već radi, dok je drugo pitanje rezultat u vremenu i „hardveru“.

Sustav "Derivacija" je bio korak u ovom smjeru, ali preslab, a tu su i stari sustavi ne samo Šilka, već i Jenisej, Volga, razne vrste memorijskih uređaja, počevši od S-60, uključujući one na mobilnim platformama.

Kako se radilo i što danas raditi na terenu?

Kamuflaža, postavljanje lažnih ciljeva na položaje, integracija sustava elektroničkog ratovanja sa sustavima protuzračne obrane također će dati određeni učinak, ali mora se imati na umu neosporna istina da je mobilnost zrakoplovstva u smislu izbora ciljeva za napad uvijek superiornija od mobilnosti kopnene protuzračne obrane u smislu koncentracije snaga za njihovu zaštitu.

Stoga će prednost ovdje uvijek biti na strani zrakoplovstva, čak i ako protivnici imaju relativno usporedive snage u smislu potencijala "štit protiv mača", a posjedovati inicijativu je važna garancija pobjede. 

"Manevriranje vatrom" je prilično rijedak izraz koji se koristi među stručnjacima na području strateške proturaketne obrane, vrlo zatvorene sfere čak i za stručno osoblje. Ograničeno je primjenjiv na raketne sustave protuzračne obrane u malim kazalištima poput Karabaha, a čak ni tada ne u odbijanju bespilotnih letjelica, a apsolutno je beskorisno u uvjetima ogromnog teritorija Rusije.

Stoga je masovno raspoređivanje protuzračnih obrambenih snaga u snagama zemlje koje broje desetak armija i kopnenih protuzračnih obrambenih sustava s oko 10 000 sustava ponavljanje izgubljene i preskupe "strategije kordona" i ozbiljna greška vojske. Potrebno je pokriti ljude, oružja i objekte, a ne teritorij.

Naravno, treba uzeti u obzir da se u to vrijeme protuzračna obrana razvijala u okviru strateških nuklearnih snaga, na svojoj taktičkoj i operativno-taktičkoj razini, i to za „osvetnički udar“, „osvetničko-preventivni udar u dvije podvarijante, napad na napadačka sredstva ili na zapovjedne i centre za donošenje odluka.

Ali sada je protuzračna obrana napredovala do razine da mora odbijati  napade dronovima, a na bojnom polju ne samo ono samo raste i razvija se do razine na kojoj se moraju suzbiti napadi „rojeva“, kopnenih robota, a sada dolazi i umjetna inteligencija. Sve su to pitanja koja se moraju rješavati  na ovaj ili onaj način.

Armenci još nemaju "specifičnu težinu" suvremenog vojnog hardvera, ali ima prednost u mobilizaciji što može računati na lokalno stanovništvo.

Uz to, tamo su i dvije, prema nekima tri ruske vojne baze. Ovisno o tome gledamo li bazu Gyumri kao jednu ili dvije u jednoj.

Kritički važan strateški položaj Armenije za Rusiju

Armenija je za SSSR i Rusiju važna jednak kao Bjelorusija ili kao Krim, jer je teško govoriti o važnosti cijele Ukrajine, ako se već ne može sačuvati.

Iako je tu Južna vojna oblast i Rostov na Donu, Armenija je, uključujući Gorski Karabah, mjesto raspoređivanja snaga koje su trebale spriječiti agresiju južnog boka NATO pakta, odnosno Turske i stranih trupa na njezinom teritoriju, na SSSR, a danas na Rusku Federaciju. Misliti da je Vladimir Putin glup i da vjeruje Erdoganu je nešto što nije vrijedno komentara.

Na tom području su snage morale biti tako jake sve do potpunog poraza i eliminacije prijetnje s teritorija Turske, ali i bilo kakvih "iznenađenja" iz Irana, koji tada nije bio saveznik Moskve kao danas. Sada je iranska prijetnja pretvorena u strateško partnerstvo, ali važnost obrane iz tog pravca nije ništa manja. Zato Rusija danas službeno u Armeniji ima 3 vojne baze, a kopnena komponenta je oko tri mehanizirane brigade. Iako Vladimir Putin i Sergej Lavrov svakodnevno pozivaju na prekid vatre i povratak za pregovarački stil, obojici je jasno da će u Karabahu prevagu dati sila. Armenci nemaju što napadati. Uzeli su i „previše“, ako u obzir uzmemo da je nakon raspada Sovjetskog Saveza umjetna tvorevina boljševika zvana Azerbejdžan priznata kao „nezavisna država“. O ovome sam već govorio i dovoljno je ponoviti da su revolucionarne vlasti, bez obzira na dobre namjere, napravile kardinalnu grešku kada su povlačile granice, izmišljale države, što je rekao i Vladimir Putin, pa su se u Kazahstanu naljutili, misleći da će, jednom dokinuta klasna proturječja među radnim narodom, nacije završiti na smetlištu povijesti, a samim tim i granice. Gorski Karabah, ali ne samo, najbolji su primjer kakav je rezultat tih pogrešnih odluka.