Kako su pomoću Zapada i Židova nastale vehabije i Muslimansko bratstvo, rak rane čistog islama

Kuća Sauda nije ništa više islamska nego Bijela kuća. Slijedeći Hegelijansku dijalektiku, globalisti su stvorili dva antagonistički nastrojena tabora, „liberalno-demokratski zapad“ nasuprot „terorizma“ ili „političkog islama“, a sve s ciljem da se širokana javnost natjera na prihvaćanje krajnje alternative, a to je „novi svjetski poredak“.

Zapad i islam iza sebe imaju dugu eru kompatibilnosti, ali ta je povijest zatirana i poricana, a istovremeno se kultivirao mit o „sudaru civilizacija“.

Zapad je taj koji potiče negativne osjećaje u zapadnjaka protiv islama
na način da im se servira slika islama prikazana u iskrivljenom obliku, što je upravo ovo što „nevino“ čini Charlie Hebdo, pozivajući se na svetost slobode govora.

U fokus se stavljaju fanatične vehabije ili „islamizam Osame bin Ladena“ i njegovih sljedbenika.

Općepoznata činjenica je da su globalisti desetljećima itekako radili na stvaranju i financiranju raznih terorističkih organizacija. Između ostalog, cijelo XX stoljeće su posvetili i tome. Popis financiranih skupina je dug, tu je Muslimansko bratstvo u Egiptu, koje se raširilo na Siriju i Tunis, a s Erdoganom se dokopalo vlasti u Turskoj. Potom  Hamas u Palestini, afganistanski mudžahedini i mnogi drugi.

Said K. Aburish, novinar i pisac palestinskog porijekla, kaže o prvoj fazi odnosa između Zapada i islama: „Svo političko vodstvo tog vremena se oslanjalo na islam i njihove vođe koji su bili prozapadnjački orijentirani, a islam je bio alat kojim se legitimizirala vladavina, tiranija i korumpiranost tih arapskih vođa.“  No, povijest dvoličnosti Zapada datira još od 18 stoljeća kada su Britanci, odnosno britanski masoni poradili na stvaranju vehabijske sekte u samoj Saudijskoj Arabiji, samo kako bi potpomogli svojim imperijalističkim ciljevima. Britanski špijun pod imenom Hempher, odgovoran je za ekstremna stremljenja vehabizma, kako se spominje u turskom „Mir’at al-Haramain“, Ayyuba Sabri Paše, radu napisanom između 1933. i  1938. 

Britanska politika u kolonijama često uključuje stvaranje devijantnih sekti kako bi se podijelilo i zavladalo, kao što je bio slučaj i sa sektom „Ahmadiyya“ u devetnaestom stoljeću.

FOTO: Kralj Ibn Saud razgovara s predsjednikom Franklinom D. Rooseveltom na brodu USS Quincy 14. veljače 1945. godine

Detalji ove zavjere se navode u malo poznatom dokumentu pod imenom The Memoirs of Mr. Hempher objavljenog u nekoliko dijelova u njemačkom listu Der Spiegel, kasnije i u francuskom tisku. Libanonski doktor je preveo dokument na arapski i nakon toga ga prevode na engleski i druge jezike.

Dr.Hempher, britanski špijun, bio je u misiji po nalogu svoje vlade koja ga je poslala na Bliski istok radi upoznavanja načina života i općenito funkcioniranja Osmanskog carstva.

Britanci tada promoviraju rasizam, nacionalizam, alkohol, kockanje, blud i potiču muslimanske žene da odbace tradicionalnu odjeću.

Bitan dio strategije koju su provodili bio je „unijeti herezu među muslimane“ i potom kritizirati muslimane i islam za provođenje religijskog terora. Upravo po tom pitanju, Hempher imenuje korumpiranog pojedinca pod imenom Mohammed Ibn Abdul Wahhab. Kako bismo razumjeli vrstu fanatizma koji obilježava vehabizam, prvo moramo znati kako islam poziva sve muslimane, bez obzira na rasu ili nacionalnost, da se međusobno prepoznaju kao „braća po vjeri“. Ubojstvo drugog muslimana je strogo zabranjeno.

Prvobitni cilj Britanaca je bio okrenuti arapske muslimane protiv Turaka, a jedini način da se to učini je bio pronaći „rupu u islamskom zakonu“ kako bi Arapi mogli proglasiti Turke otpadnicima. 

Abdul Wahhab je bio instrument kojemu su Britanci uspjeli podvaliti ovu suludu ideju i koji je prenosi muslimanima Arapskog poluotoka. Wahhab je prihvatio ovu neprirodnu ideju i odlučio provesti reforme i po njemu su Turci sa svojim molitvama svecima izdali vjeru i zato ih je dopušteno ubijati, a njihove žene i djecu učiniti robljem. 

Isto je od tada vrijedilo za sve one koji ne prihvaćaju njegove reforme, a to je značilo da su zaštićeni od progona ostali tek njegovi malobrojni i zavedeni sljedbenici. No, vehabijski pokret bi ostao nezapažen da nije bilo Saudijske porodice, koja iako tvrdi drugačije, zapravo vuče porijeklo od židovskih trgovaca iz Iraka. 

Pravnici tog vremena bilježe vehabije kao heretike i osuđuju ih zbog njihovog fanatizma i širenja netolerancije. Ali vehabije svejedno nastavljaju iskazivanjem svog prezira prema svima onima koji ne misle isto kao oni i provode masakre nad njima, bez obzira radilo se o muslimanima ili drugima. Nadalje, počinju uništavati sva sveta mjesta, groblja, kradu blago Proroka koje uključuje i svete knjige, umjetnine i nebrojene darove od neprocjenjive vrijednosti koje su se čuvale u gradu tisućama godina. 

Koža od koje su bile izrađene korice svete knjige je iskorištena da bi se pravile sandale za vehabijske zločince i ekstremiste.

Osmanski sultan je ugušio prvu vehabijsku pobunu 1818. godine, ali sekta ponovo oživljava pod vodstvom Sauda Faysala I. Pokret je tada djelomično obnovljen i ponovo uništen krajem XIX stoljeća.

Nakon Prvog svjetskog rata regije pod vladavinom Osmanskog carstva su podijeljene raznim marionetskim režimima, a kao nagradu Ibn Saudu za potkopavanje Osmanskih vlasti u regiji se 1932. konačno stvara Kraljevina Saudijska Arabija.

Dolazak Rothschilda

Godinu dana kasnije, nakon što su Britanci učinili grešku izgubivši interes za Saudijce i arapske pustinje, 1933. kuća Al-Saud za samo 250 000 dolara daje koncesiju za crpljenje nafte California Arabian Standard Oil Company (CASOC), koja je dio kompoanije Standard Oil of California, današnji Chevron, na čijem je čelu Rothschildov agent i čelnik za SAD Rockefeller. 

Od tada do danas je Saudijska Arabija najvažniji saveznik Zapada, prvenstveno Sjedinjenih Država na Bliskom istoku, koja ne samo što im omogućuje pristup svojim bogatim naftnim rezervama, već i kontrolira i svaki ozbiljniji znak pobune Arapa protiv Izraela. Zahvaljujući evidentnoj hipokriziji tog režima, kraljevska obitelj se brutalno obrušavala na svaki znak neposluha ili otpora bilo koje vrste i zabranjivala znanstvenicima da komentiraju „politiku“. drugim riječima, da kritiziraju režim.  

U knjizi „Dva lica islama“, Stephen Schwartz piše, „Njihova požuda ih je odvela u barove, kazina i bordele. Kupili su parkove automobila, privatne avione, jahte veličine vojnih brodova. Investirali su u vrijedne zapadnjačke umjetnine koje niti razumiju, niti vole, a koje vrijeđaju osjetljive vehabijske klerike. Trošili su kako im se htjelo, postali su pokrovitelji međunarodnog seksualnog porobljavanja i iskorištavanja djece.“

U konačnici, kako bi ipak održavali privid zalaganja i praćenja islama, saudijski režim je sa svojim marionetskim „učenjacima“ razvio verziju islama koja naglašava ceremonijalne detalje religije, na štetu shvaćanja šire političke realnosti. Ali islam nisu obrdi, ili nisu sam obredi, već je korijen islama politika, odnosno pravedno uređenje cijelog društva.

Taj njihov način je omogućio interpretacije islama koje do danas koriste radikalni islamski fundamentalisti, jer im takvo iskrivljeno tumačenje Kur'ana omogućava i pravda ubijanje nevinih.

Ne zaboravimo, upravo obilje petrodolara kojima se financiraju Rothschildi idio kojih ostaje vehabijskom kraljevstvu, omogućilo je kući Al-Saud propagiranje te iskrivljene verzije islama i u drugim dijelovima svijeta, najviše u EU, ali čak i u Americi, gdje su financirali izgradnju 80% svih džamija. Njihov pristup i insistiranje na dogmatskoj religiji i ritualnom fanatizmu je substitut političkoj svjesnosti naroda.

FOTO: Princ Mohhamad bin Salman s američkim vodstvom sibolično obilježava 75. obljetnicu susreta  Ibn Sauda s predsjednikom Rooseveltom 

Druga rak rana islama su Muslimansko bratstvo i Erdogan

Stvaranje ovih „islamističkih sekti“, kao dio procesa poznat pod imenom „islamizmom protiv islama“, ne završava na vehabijama, a naknadno ga je ovim riječima pojanio Samuel Huntington u knjizi "Sukob civilizacija" u završnom dijeli poglavlja "Islam i Zapad":  "Istinski problem za Zapad nije islamski fundamentalizam, nego islam sam po sebi". Ova misao zaslužuje puno veću pozornost od one koja joj je posvećena do sada.

"Islam sam po sebi" je, prema tvrdnji ovog američkog ideologa, strateški neprijatelj Zapada. Obzirom da antagonizam između Zapada i islamskog svijeta ne proizlazi iz teritorijalnih pretenzija, nego iz suštinskog svjetonazorskog sukoba između takozvane obrane i odbacivanja "ljudskih prava", "demokracije" i "sekularnih vrijednosti", najbolje je islam razoriti iznutra. U ovom poslu zapadnim ideolozima, ali ne od Huntingtona, već davno prije, pomažu vehabije i Muslimansko bratstvo, koje je, da se nakratko zaustavimo, službeno na vlasti samo u Turskoj, a iz sjene vlada Tunisom, dok Katar financira ovaj ekstremizam, ali ne dozvoljava da pusti korijene u emiratu.  

Huntington dalje navodi: "Sve dok islam ostane islam, a Zapad ostane Zapad, sukob između te dvije civilizacije će se nastaviti". 

"Činjenica je", piše jedan arapski veleposlanik iz Washingtona i Velike Britanije, "kako su Amerikanci sklopili savez s Muslimanskim bratstvom kako bi istjerali Sovjete iz Afganistana, a od onda potiču njihovo djelovanje u islamskim zemljama. Slijedeći svog saveznika, europske zemlje su se ponašale isto. Ili su bile u jakom savezništvu ili u mirnom suživotu s  integralističkim islamom."

Taktička uporaba integralizma i islamskog fundamentalizma od strane Zapada nije započela 1979. u Afganistanu. Tada je, naime, CIA počela pomagati afganistanske mudžahedine, šest mjeseci prije sovjetske intervencije. To ističe i dugogodišnji zaposlenik CIA-e i bivši američki ministar obrane Robert Gates u knjizi "From the Shadows" (1996).

Ta suradnja počinje '50-ih i '60-ih, kada su SAD i Velika Britanija vidjeli u Egiptu predsjednika Nassera kao najveću prepreku svojoj hegemoniji. Dali su Muslimanskom bratstvu malu, ali jasnu potporu. Znakovit je primjer rođaka osnivača pokreta, Sa’ida Ramadana, koji je uzeo učešća u stvaranju najvažnijeg islamskog centra u Münchenu, oko kojeg je nastala razgranata mreža pokreta.

Sa'id Ramadan je primao novac i instrukcije od agenta CIA-e, Boba Drehera. 1961. je predstavio svoj temeljni akcijski program Arthuru Schlesingeru, savjetniku novoizabranog predsjednika Johna F. Kennedya.

"Kada je neprijatelj naoružan totalitarnom ideologijom i ima masu sljedbenika, oni koji mu se žele suprotstaviti, moraju slijediti isti put. Služeći se njihovom taktikom moraju ponuditi masama jednu suprotnu vjeru i jedan suprotan put. Samo narod, naivno involviran na takav način, moći će se suprotstaviti prijetnji komunizma", pisao je Ramadanu Schlesingeru.

NATO savez se nije prestao služiti tim skupinama niti nakon povlačenja Crvene armije iz Afganistana. Podrška Clintonove administracije muslimanima u ratu u Bosni, potom na Kosovu, podrška SAD-a i Velike Britanije vehabijskom separatizmu na Kavkazu, službena podrška Brzezinskog naoružanim fundamentalistima u Središnjoj Aziji, podrška teroristima u Libiji i Siriji samo su epizode koje su slijedila jedna za drugom.

Ovo su epizode koje su dio rata kojega SAD vode protiv Euroazije, služeći se islamskim fundamentalistima.

Tuniški političar Rachid Ghannouchi je osnivač stranke Ennahda, koja trenutno vlada iz sjene u Tunisu, a 1991. je dobio priznanje Georgea Busha za svoju ulogu u posredništvu između antisovjetskih frakcija u Afganistanu.

Na upit novinara za list Le Figaro: "Da li su Amerikanci prihvatljiviji kao saveznici od Europljana?", Ghannouchi je odgovorio da jesu, "jer ne postoji kolonijalnih prijepora između islamskih zemalja i SAD-a“.

„Amerika nije vodila križarske ratove protiv nas, nema ratova, nema povijesti!", rekao je, a u zajedničkoj borbi Amerikanaca i muslimana protiv boljševika, svejedno je naglasio veliku pomoć Velike Britanije.

"Časna selafijska tradicija"

Islam kojeg predstavljaju Erdogan, klerici iz Dohe i Rachid Ghannouchi se poziva na "časnu tradiciju selafija" Muhammada ‘Abduha, a koji je modernija verzija Muslimanskog bratstva. “Vratiti se na čisti islam predaka“, to je program reformističke struje, čiji je utemeljitelj Perzijanac Jamal ad-Din al-Afghani (1838.-1897).

A najvažniji sljedbenici su mu Egipćanin Muhammad ‘Abduh (1849.-1905.) i Sirijac Muhammad Rashid Rida (1865.-1935.). Al-Afgani je 1883. utemeljio pokret "Salafiyya", jedan od njegovih pristaša bio je i Muhammada ‘Abduha, koji je s engleskim blagoslovom postao egipatski muftija 1899. 

Mohammed 'Abduh, egipatski odvjetnik i učenjak (1849.-1905.), smatra se utemeljiteljem „islamskog modernizma“.

Engleski lord Cromer, jedan od glavnih ideologa britanskog imperijalizma u muslimanskom svijetu, je rekao za Muhammada ‘Abduha i Indijca Sir Sayyida Ahmada Khana (1817.-1889.): "Oni su prirodni prijatelji i saveznici Zapada i naših reformi, te zaslužuju svaku podršku i ohrabrenje za ono što čine".

Ahmad Khan je tvrdio kako je "britanska vlast nešto najljepše što je Indija mogla dobiti", i otišao tako daleko da je proglasio "fetvu" riječima: "Nema opravdanja za pobunu protiv Engleza, sve dok oni poštuju islamsku religiju i dozvoljavaju muslimanima da prakticiraju svoju vjeroispovijest".

Muhammad ‘Abduh je propagirao u islamskim krugovima zapadnjačke ideje racionalizma i znanosti, iz tog vremena. 'Abduh je držao kako moderna civilizacija nije u suprotnosti s čistim islamom i govorio je kako su "džini" u stvari mikrobi, te kako Darwinova teorija evolucije ima uporišta u Kuranu. Njegova potreba da preoblikuje tradicionalnu doktrinu je dovela do toga da ju je stavio pred sud razuma, držeći se znanstvenih spoznaja moderne europske misli.

Hasan Al-Banna osniva moderno Muslimansko bratstvo

Nakon 'Abduha, prvi čovjek selafija je bio Rachid Rida, koji je nakon propasti Osmanskog kalifata osmislio projekt stvaranja "islamske progresivne stranke", ali samo kako bi proveo u djelo restauraciju carstva. I čini se da je  Erdogan ključna karika u tom dugogodišnjem procesu. 1887. Rida je utemeljio časopis "Al-Manar", koji se dijelio u cijelom arapskom svijetu, a i šire.

Nakon njegove smrti objavljivao ga je drugi islamski reformist, Hasan Al-Banna (1906-1949), osnivač Muslimanskog bratstva ova suradnja s Britancima i zapadnim sponzorima traje do danas.

Dok je Raschid Rida bio teroriziran idejom o stvaranju islamske države koja će biti vođena teolozima oponentima, upravo tada se rađa Kraljevina Saudijska Arabija, u kojoj je na snazi druga reformistička struja, ona vehabijska, o kojoj je sve rečeno na početku.

Možda samo treba spomenuti da je sekta, koja je dobila ime po Arapu, utemeljitelju Muhammadu ibn ‘Abd al-Wahhabu, bila politički i vojno utjecajna zbog zapadne pomoći. Između ostalih, napali su šiitske svete islamske gradove, pljačkali svetišta i džamije, a zauzeli Meku i Medinu od Hašemita, odnosno predaka jordanskog kralja Abdullaha, demolirali su mnoge nadgrobne spomenike svetaca i mučenika, baš kao što se danas ponašaju ISIL i Al-Qaida i njihovi ogranci.

Takozvanim "Arapskim proljećem" se i službeno manifestirala „dobra volja“ Muslimanskog bratstva da prihvati ideološke i političke osnove Zapada, koje je Huntington ukazivao kao temeljnu suprotnost islamu. I tu leži trik. Muslimansko bratstvo i stranke koje su iz njega iznilke vlast žele preuzeti na izborima, a onda preurediti državu u islamistički režim koji će naizgled biti „islamski“, a zapravo će služiti interesima Washigntona i Tel Aviva, u prvom redu, ali i evropskih elita, ne naroda, koje su dio ove višestoljetne zločinačke hobotnice.

FOTO: Muslimansko bratstvo i njihov znak prepoznavanja „raba'a“