Nova blokada mog Facebook računa me tjera da kažem riječ, dvije „prijateljima Turske“ u BiH

Internetska cenzura tehnoloških divova postaje ideološko oruđe, pa bi trebala imati financijske implikacije, rekao je Artjom Kirijanov, predsjednik Ruske unije poreznih obveznika. Zanimljiv tekst koji ukazuje na internetski Gulag, prostor za izopćenike čija se ne smije čuti .

U mom slučaju se za sada sve svodi na blokadu stranica s moje internetske adrese na društvenim mrežama, konkretno Facebooku, koja će, za sada, ove godine trajati 94 dana. 64 dana za izjave o antiterorističkim operacijama generala Sulejmanija i državnom terorizmu Washingtona kojim je likvidiran karizmatični iranski general, a sada zbog napisa i izjava o ratu u Gorskom Karabahu. Trenutno sam „u kazni“, zbog izjava i napisa da je Azerbejdžan umjetna tvorevina boljševika, a Azerbejdžanci ili Azeri nisu formirana nacija, već možemo govoriti o jednom od Turskih naroda s Kavkaza kojem se stjecajem povijesnih okolnosti doslovno posrećilo da dobije nezavisnu državu koju nikada ranije nije imao. Ali to ne kažem ja, već isto navodi Encyclopedia Britannica ili iranska Encyclopedia Islamica, gdje se pojašnjava da je staroazerski izumrli iranski jezik, koji se govorio u sjeverozapadnoj pokrajini bivšeg Perzijskog carstva, a današnji „azerbejdžanski jezik“ je zapravo „dijalekt“ turskog“. O političkom entitetu koji se zvao Azerbejdžan prije dolaska boljševika u Baku također nema pisanih zapisa i ovdje imamo modernu državu-naciju koja je stvorena i postoji iz čisto makijavelističkih razloga. Uz sve to, moj „krimen“ i „verbalni delikt“ je i taj što jasno i otvoreno kažem da je Muslimansko bratstvo, koje je na vlasti u Turskoj, a sada financira ga Katar, izmišljotina britanske kolonijalne elite i rak rana u islamskom umetu, koja metastazira, a jedna od tih smrtonosnih metastaza je zahvatila cijeli „Azerbejdžan“, čiji je predsjednik Ilham Alijev pokrenuo „sveti rat“ protiv „armenskih kafira“ u Karabahu. Ovom se ratu raduje Al Jazeera, naravno, čiji bi balkanski ured trebalo zatvoriti zbog govora mržnje općenito , ne zbog Karabaha a taj se hor svakodnevno povećava s novim članovima iz redova uglavnom bošnjačkih ekstremista, gdje je primjetan fenomen poznat kao Stockholmski sindrom, odnosno sindrom emocionalne veze i identifikacije s agresorom, a možda i takozvana psihološka podložnost, za koju sam prvi put čuo na talijanskom, kao izraz „sudditanza psicologica“, pojavu prema kojoj se subjekt osjeća inferiorno u odnosu na drugoga, na neku grupu, objekt, bez nužnih postojanja objektivnih razloga za inferiornost, a to doživljava osjećaj straha, neugode i podnošenje. Te senzacije mogu ići toliko daleko da izazovu ponašanja kod subjekta koja se u normalnim situacijama ne bi očekivala ili tolerirala. Nisam psiholog ni psihijatar da bi znao o čemu se točno radi, ali u dijela bošnjačkog nacionalnog korpusa primjećujem patološku ljubav prema Turcima i svemu turskom, čak i kada je to zločinačka politika Recepa Tayyipa Erdogana.

Razlog? „Oni su muslimani kao mi“, kažu uglavnom. Pa što? Muslimani su i Sirijcima, Libijcima, Kurdima, koji su također većinski suniti,… muslimani su mnogima koje uništavaju i ubijaju, ili im barem ničim ne pomažu, kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, pa nemaju takav pristup.

Razmišljajući o tome, to bi bilo isto kao da u Hrvatskoj, gdje sam rođen i gdje živim, dio nas slavi Beč i Austriju. Pa i oni su bili naši vladari. Pod njima nam je „bilo dobro“, oni su katolici i mislim čak da je Vatikan Austro-ugarsku monarhiju vidio kao „nasljednicu Svetog rimskog carstva“. Imamo identičan slučaj, ali u Hrvatskoj toga nema. Nekada se zna čuti kako je Hrvatima kao narodu bilo bolje pod Austrijancima nego u Jugoslaviji, ali ovakve izjave mogu dati oni koji su „neupućeni u povijesne činjenice“, blago rečeno.

Zaboravlja se da je po prvom popisu stanovništva u XX stoljeću više od 90% ruralnog stanovništva Hrvatske bilo nepismeno. Ove podatke možete naći u Krležinim esejima, koji nije pisao samo romane, drame i poeziju, već je nesporan izvor povijesnih fakata. Pod Bečom nije bilo ničega dobrog i umiralo se rano, a smrtnost novorođenčadi je bila ogromna. Žene su rađale između petero i desetero djece, znajući da dvoje ili troje neće doći do fertilne dobi. Hrvati pod austrougarskom krunom nisu imali elite, osim ako se nisu „odnarodile“, nisu imali razvijenu nacionalnu buržoaziju, jer su sve što je davalo veći profit držali Austrijanci i Mađari i nešto Židova. Zapravo, bili smo im roblje, a to pišu i Starčević i Kvaternik, koji je ubijen u Rakovičkoj buni koju je podigao protiv austrijskih vlasti. Ništa mi nemamo s tim carstvom i bivšim „glavnim političkim centrom svih katolika u svijetu“, niti nam trebaju, a posebno ne da se još jednom pojave kao gospodari.

Koliko je propaganda Muslimanskog bratstva i Turske uzela maha u Bosni i Hercegovini, ne znam, ali po komentarima na društvenim mrežama i hitnom reagiranju blokadom na Facebooku, Twitteru i ostalim platformama vidim da je rad tamo sustavan i da daje rezultate. Hoće li se ovaj dio Bošnjaka osvijestiti i shvatiti da je agresor uvijek agresor, čak i ako je iste vjere, ni na ovo pitanje nemam odgovor. Jedino što znam je da je Stranka demokratske akcije (SDA) dio hobotnice Muslimanskog bratstva, što jasno svjedoči i „Islamska deklaracija“ pokojnog  Alije Izetbegovića, pa prije možemo govoriti o procesu radikalizacije koji će biti sve primjetniji. Ne, ona „islamska republika“ o kojoj je sanjao pokojni Izetbegović nije osmišljena da bude uključiva, kao Islamska republika Iran, gdje oko 23 000 Židova imaju zajamčenog predstavnika u parlamentu zemlje ili gdje Kurdi, Arapi, suniti i šiiti, Azeri i drugi slobodno mogu živjeti i uživati kulturnu, čak i političku autonomiju na regionalnoj razini, uz samo jedan preduvjet – da ne podrivaju integritete i suverenitet domovine koja im je sve to osigurala. Države u kojima su na vlasti stranke Muslimanskog bratstva su kao danas Turska, do svrgavanja Muhameda Mursija Egipat, Libija u Tripoliju i Misrati i Tunis u kojem Ennahda Rachida Ganoushija odlučuje o životu i smrti i svemu ostalom, bez obzira tko formalno obnašao dužnost predsjednika i premijera.

Katar ne. To nikako ne, jer je mladi emir Tamim bin Hamad Al-Thani ovdje ostao „na liniji“ svog oca i Muslimanskom bratstvu će dati novca koliko treba, ali ne da djeluje i u emiratu, samo izvan Katara. Naime, Muslimansko bratstvo se zalaže za dolazak na vlast na izborima, a onda, jednom kada preuzmu institucije, onda kreće pogrom i obračun, uključujući fizički, s neistomišljenicima, „nevjernicima“ iz vlastitih redova i „inovjercima“, a tu su kršćani prvi na udaru. Nekakvim „čudom“, protiv Židova nemaju ništa, što je dobro, jer bi žrtava bilo još više, ali ipak…? To je „islamska republika“ koju je sanjao Alija Izetbegović, a ne ona kakvu poznajemo u Iranu, a nema razloga za vjerovati da bi ova na Balkanu bila drugačija od Erdoganove Turske ili Mursijevog Egipta, srećom nakratko.

I ovo su  činjenice koje neću prešutjeti, ma koliko se one nekome sviđale ili ne, ili koliko me Facebook puta i vremena držao pod blokadom, koji je kao platforma zapravo nevažan, ali potiče na razmišljanje što je to dopušteno, a što ne.

U Rusiji su primijetili drugu stvar, koja nema veze sa mnom, jer egzistencijalno ne ovisi ni o društvenim mrežama, ni o pisanju općenito, ali je također važna.

Naime, sud u Moskvi je 22. listopada udovoljio zahtjevu moskovskog tužitelja i naložio Googleu da ukloni ograničenja u pristupu dokumentarnom filmu "Beslan" Aleksandra Rogatkina na platformi YouTube.

„Tema pristranog moderiranja koje provode strane internetske platforme više je puta pokrenuta u Javnoj komori, a svaki put i članovi komore i pozvani sudionici u raspravama nedvosmisleno su zaključili da su takve manifestacije cenzure neprihvatljive. Činjenica da je slučaj napokon ušao u pravno polje i pomaknuo se s mrtve točke dokazuje ispravnost našeg razmišljanja“, piše  Artjom Kirijanov.

Vrijedi, naravno, napomenuti da situacija ispitana na sudu još uvijek nije bila najnečuvenija, jer film formalno nije blokiran i za njegovo gledanje bila je nametnuta dobna granica, što je YouTube objasnio prikazima scena nasilja.

Izostavimo činjenicu da je filmu prethodno bilo dopušteno emitiranje u eteru na kanalu Rusija 1, što znači da su nadležna tijela već odlučila o mogućoj dobi publike filma. Nećemo se zadržavati na činjenici da je film o "Beslanu" daleko od najnasilnijeg sadržaja koji se može naći na YouTubeu, kojem video hosting, naravno, ne pridaje toliko pozornosti.

Primijetit ću samo da je Rogatkin imao relativnu sreću, međutim, nije jasno zašto bi njegova sreća trebala ovisiti o stranom internetskom resursu. Neki će korisnici interneta vidjeti njegov rad o beslanskoj tragediji, sjetiti se njezinih žrtava i donijeti vlastite zaključke. No, kanal Krim 24, kao i novinske agencije Anna News i News-Front na ruskom jeziku, koje je YouTube u svibnju potpuno blokirao, očito su zauvijek izgubili publiku.

Isto je i s konzervativnim pravoslavno-kršćanskim televizijskim kanalom Tsargrad, točnije Carigrad, u vlasništvu Konstantina Malofejeva, čiji je račun blokiran u srpnju.

Zanimljivo je da na Zapadu i u nas ekstremistička medijska kuća Muslimanskog bratstva Al Jazeera glasi za „ugledni svjetski medij“, a kritičari radikalizma i islamskog ekstremizma, koji se usude upozoriti da to što propagira Al Jazeera nije islam, već njegova perverzna manifestacija, koja nikakve veze s Kur'anom i islamskim učenjem nema, također će biti ušutkani.

Zagreb je isto činio s našim poznatim novinarom Hassanom Haidarom Diabom, koji je '90-ih pisao o opasnosti radikalizacije muslimana, ali smo tada bili prijatelji s Ankarom i nije bilo poželjno čuti takve tvrdnje u javnom diskursu. Danas, 2020. godine, kada se u BiH vraćaju djeca poginulih terorista koji su se borili u redovima sirijske Al-Qaide ili Islamske države, vidimo da je Hassan Diab itekako bio svjestan procesa koji je bio i još uvijek je u tijeku. Ali ni to nije smetalo Kolindi Grabar-Kitaorivć da u Hebrangovoj ulici u Zagrebu u društvu turskih „prijatelja“ otvori Yunus Emre Enstitüsü, turski kulturni centar, koji radi od 2009. i do sad je otvorio 58 ovakvih centara u svijetu.

Formalno, ovakvi centri promiču tursku kulturu, što je samo po sebi izvanredna stvar, ali kada se iz njih ne bi širio turski „soft power“. Čak i to je legitimno, jer nema ničega lošega u promicanju svojih interesa, posebno ako je riječ o velikoj i važnoj zemlji poput Turske, ali kad govorimo o Erdoganovoj Turskoj, onda stvari poprimaju posve drugo značenje. Vidim da je stranica hrvatskog instituta Yunus Emre Enstitüsü objavila post o Maškovića hanu u Vrani, selu iz kojeg su moji Babići i gdje su ustanke protiv Osmanlija dizali Smoljan Smiljanić i Stojan Janković, dok još nisu bili Hrvat i Srbin, već Morlaci za Mlečane ili Karavlasi za Turke, pa da podsjetim „turske prijatelje“ da je i danas tako i Maškovića han jeste „najzapadniji osmanski povijesni spomenik“, izgradio ga je 1644. godine vezir Osmanskog carstva Jusuf Mašković, a spomenik će i ostati, ma koliko „turski prijatelji“ s čežnjom gledali na njega.

Igrom slučaja, moja je majka iz Bilaja kod Gospića, gdje je „stolovao“ Mustajbeg lički, pa bi „turski prijatelji“ onu „Gradinu“, točno na brdu iza kuće moje tetke Marije, što bi bili ostaci begove utvrde, mogli ili obnoviti ili kamenje odnijeti u Tursku. Umjesto trovanja naših muslimana sa selafijskim tumačenjem Kur'ana, bolje da čine nešto korisno.

Maškovića han u mom selu Vrana kod Zadra, obnovljen novcem hrvatskih poreznih obveznika, da bi se turski "kulturni" Yunus Emre Institut sjetio da je to dijelom i njihovo kulturno dobro

Ispričavam se na maloj digresiji, ali ako sam u siječnju blokadu na stranoj internetskoj platformi pripisao nekolicini pojedinaca, koji su igrom slučaja istovremeno poslali prijavu, sada postaje jasno da se ovo radi sustavno, što traži odgovor, a pitanja je previše, pa mi misli lutaju od jedne do druge.

U redu, što se tiče cenzure, medije i pojedince možete shvaćati kako hoćete, ali dok je argumentirana rasprava, bez nepotrebnih kafanskih psovki i govora mržnje, treba računati da oni imaju svoju publiku. Neki i prilično veliku, ali ovdje, ponavljam ne želim davati sud o mom radu, jer sve ovo meni nije izvor zarade za egzistenciju. Ukratko, ovo mi uopće ne treba i često se pitam ne gubim li nepotrebno vrijeme koje bi se moglo iskoristiti puno bolje?  

Sada razgovarajmo o brojevima. Ne mojom, naravno. Čak i hipotetski, za film "Beslan" i sadržaj "Carigrada" postoje proizvodni troškovi njihova stvaranja, a da ne spominjemo napore samih autora.

Googleova želja da cenzurira sadržaj koji ništa ne krši i da samostalno odlučuje što će i kako gledati ruski dio korisnika YouTubea, IT diva nije koštala apsolutno ništa, uvjetni "jedan klik gumba". Ali su autori i novinari pretrpjeli značajnu štetu: izgubili su gledatelje, vrijeme i novac.

„Početkom listopada imao sam priliku sudjelovati na okruglom stolu održanom u Vijeću Federacije. Tijekom sastanka, službena predstavnica Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova, koja je, možda, prvi put pokrenula ovu temu, rekla je: "Na Zapadu vole brojati novac, pa pomozimo im tako da im autori kažu koliko su potrošili na film" Teško je ne složiti se s ovom idejom“, piše Artjom Kirijanov.

Ruska stručna zajednica sada široko raspravlja o sankcijama protiv globalnih informatičkih korporacija zbog kršenja ruskih zakona, a toj raspravi treba dodati sljedeće: blokiranje rezultata rada ruskih novinara, ometanje njihovog rada od strane stranih internetskih platformi, a za što bi trebali snositi financijske posljedice. Kao i za kršenje prava Rusa na primanje i drugih informacija, ne samo onih koji su ugodni nekome u inozemstvu.

Ako je film blokiran, a na njemu su radili mnogi i potrošen novac, tada su za to potrebne kazne. Novac se potroši, ljudi ulože energiju, a onda netko pritisne tipku i to je to. A onda ti isti "blokatori" počinju ulagati u promociju potpuno različitih sadržaja.

„No, vratimo se brojkama. Kao što pokazuje ruska praksa, financijske mjere ne donose željeni učinak i prekršitelji ih jednostavno ignoriraju. Postoji li izlaz iz ove situacije? Kao predsjedavajući Ruske unije poreznih obveznika zadržat ću se na još jednom problemu. Nije moguće izračunati prihod stranih aktera na domaćem IT tržištu koji čak nisu ni registrirani u ruskoj nadležnosti. Primjećujem da ovo pitanje nije ništa manje akutno za druge države,  jer nitko nikada nije vidio transparentno porezno izvješće stranog digitalnog poslovanja. Ovaj problem može riješiti samo otvaranje službenih predstavništava stranih IT tvrtki.  Sa svim potrebnim ovlastima, uostalom, isti Google ima ured u Moskvi, međutim, tamo u stvarnosti ne rješava ništa. Oba ova uvjeta moraju se popraviti ažuriranjem važećeg zakonodavstva. Ako uzmemo u obzir postojeće alate, čini se da tehničke metode već mogu pružiti barem neugodne radne uvjete za web lokacije koje nisu u skladu sa zahtjevima ruskog zakonodavstva i ne uzimaju u obzir prava Rusa. Ovdje možemo govoriti o ograničavanju prometa i zabrani sudjelovanja u državnoj nabavi u kojoj YouTube dobiva pošten dio kolača“, kaže u zaključku Artjom Kirijanov, predsjednik Ruske unije poreznih obveznika.

Međutim, ovdje imamo slučaj na razini države i relativno dobrostojećeg medija kao što je „Carigrad“. Ali Anna News i News-Front je stvorilo nekoliko entuzijasta, kojih u nas manjka, ali to nije tema, koji takoreći ulažu sve slobodno vrijeme u stvaranje sadržaja i žive od gledanosti na internetu. Kada njih blokirate, zatvorili ste im jedini izvor prihoda, a da se to dogodi pobrinut će se i Erdoganova „cyber brigada“, koju čine  tisuće mladih aktivista Stranke pravde i razvitka Muslimanskog bratstva, koji bjesomučno tipkaju, odgovaraju i šalju prijave za „govor mržnje“, vjerojatno i za mene, Facebooku, Twitteru i drugima, koji uopće ne kontroliraju sadržaj prijavljenog komentara ili teksta, već korisnike blokiraju po ranije dogovorenoj shemi: Al Jazeera i njeni čitatelji su u pravu, stoga se taj i taj sigurno „ogriješio o pravila zajednice“. Eto, kako imam slobodnog vremena, sljedeći put ih izazivam neka mi se suprotstave argumentima, što mi nije nikakav problem.

Do sljedećeg puta na ovu temu, završit ću ovdje. I da, Azerbejdžan je i dalje u političkom smislu umjetna tvorevina i nedovršena nacija stvorena iz turskog paprikaša, što su činjenice, a ako „turski prijatelji“ ili „veliki prijatelji Turske“ u BiH u međuvremenu nađu neke nove dokaze, koji govore suprotno, bit će mi drago obnoviti znanja iz povijesti. Do daljnjega sve ostaje zlokobna propaganda Muslimanskog bratstva koje je svoje pipke bacilo na Balkan, a to nikome neće donijeti dobro, najmanje onima koji su na ovu propagandu nasjeli.