 |
U ovom članku prenosim najvažnije detalje vojne kampanje
Azerbejdžana, Turske i islamističkih
militanata iz Sirije u Gorskom Karabahu, gdje je Baku sa saveznicima i na „savjet“
turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana pokrenuo ofenzivu duž cijele
linije razdvajanja sukobljenih strana. I drugi račun na Facebooku mi je na
zahtjev Al-Jazeere Balkan i tamošnje „publike“, revoltiranih valjda s onim što
navodim, blokiran, pa sam s „generalom Sulejmanijem“ i kritikama državnog terorizma
američke uprave u siječnju i sad s Karabahom uspio skupiti 94 dana blokade u
2020., ne računajući dodatne dane u blokadi „rezervnog profila“. To znači da ono
što uspijem napisati nekome jako smeta, pa ću se do daljnjega koristiti ovim
blogom, a „gospodi“ iz Muslimanskog bratstva u BiH i njihovim simpatizerima ću
posvetiti više vremena u nadolazećim danima.
No, prijeđimo na stvar. Posljednja vijest s Kavkaza je da je
azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev spreman dogovoriti se o prekidu vatre u
Karabahu, pod uvjetom da Armenija izjavi da će se pridržavati osnovnih principa
rješavanja sukoba.
“Da, spremni smo. O tome sam otvoreno govorio mnogo puta.
Spremni smo danas se dogovoriti o prekidu vatre. Ali istodobno, Armenija,
njezin premijer mora reći da su predani osnovnim načelima koje su razvile
Sjedinjene Američke Države, Rusija i Francuska. Prije dva dana, premijer
Armenije rekao je da sukob oko Karabaha nema diplomatsko rješenje“, rekao je
azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev u intervjuu za američki televizijki
kanal Fox News.
Napomenuo je da Azerbejdžan želi prekid vatre i povratak
svojih zemalja.
"Armenija se, u skladu s rezolucijama Vijeća sigurnosti
UN-a, mirovnim planom koji su predstavile SAD, Francuska i Rusija, mora
obvezati na oslobađanje naših teritorija", dodao je Alijev.
Naravno, to nije moguće i Armenci će se boriti za Karabah,
iako s premijerom Pašinjanom na čelu ta borba daje slabe rezultate. No, kao što
sam ranije govorio, nakon što su Azeri i Turci uspješno forsirali nizinske
predjene južno uz iransku granicu i manji dio na sjeveroistoku, gdje su ušli u
naselja Tališ i Magadiz, Armenci za sada uspješno računaju na svog prirodnog
saveznika – planine Karabaha.
Vojni pregled
Od 24. listopada Azerbejdžan i Turska imaju punu operativnu
inicijativu, sposobni su razviti ofenzivu u smjeru juga, odabirom smjera udara
i prisiljavanjem Armenije i Karabaha da odgovore na brzo promjenjivu operativnu
situaciju. Pokušaji Armenije da preuzme inicijativu u bitkama kod Jebraila i
Zangelana na jugu završili su za Armence neuspjehom, što je dovelo do njihovog
kasnijeg povlačenja i predaje granice Karabaha s Iranom, kao i stvaranja
ozbiljne prijetnje Lačinskom koridoru.
Armenija i Karabah uspijevaju s dovoljnim povjerenjem
održati frontu u sjevernim planinskim regijama, gdje je početno napredovanje
azerbejdžanske brdske pješadije i specijalnih snaga u regiji Murovdag brzo
zaustavljeno. Također, relativno uspješno, Armenci se brane u sjeveroistočnoj regiji
Madagiz, gdje Azerbejdžanci, nakon početnog uspjeha okupacijom Tališ-a i
Madagiza, nisu imali daljnjeg značajnijeg napretka.
Pokušaji napada sjevernom cestom u blizini planine Ager
završili su fizičkom likvidacijom cijele izvidničke satnije, nakon čega
Azerbejdžanci nisu pokazali želje za prodorom u ovom smjeru.
Armenci također prilično uspješno drže frontu sjeverno i
istočno od Martakerta, iako Azerbajdžan povremeno pokušava napredovati i
aktivno koristi teško topništvo, višecjevne raketne bacače i bespilotne
letjelice.
Uz to, vojska Karabaha sigurno drži smjer Agdama, gdje je,
međutim, nakon prvih neuspjeha Azerbajdžan napustio pokušaje probijanja obrane
Armenaca i usmjerio pozornost na druga područja, iako se akcije odbijanja
napada provode prilično dobro.
Armencima je najteža situacija na jugu. Nakon gubitka
Hadruta i Fizulija, Azerbejdžan se zapravo zabio u drugu liniju obrane
Armenaca, stvarajući prijetnju potpunim pokrivanjem Martunija i kretanjem
planinskim cestama u smjeru Šušija.
Teško istrošene jedinice Armenaca, koje su se s teškoćama povukle
iz Hadruta i Fizulija, pretrpjevši ozbiljne gubitke u ljudstvu i ratnoj
tehnici, zasad drže svoje linije obrane u planinskim predjelima, gdje je
Azerbajdžanu teže iskoristiti svoju tehničku i brojčanu prednost.
Zapravo, čak su i „ravničarske“ bitke za Hadrut pokazale da
stvarni tempo napredovanja nipošto nije toliko impresivan koliko bi Glavni
stožer Azerbejdžana želio. Ipak, ofenziva se nastavlja, a Azerbajdžan se očito nada
da će nakon povlačenja u pozadini i trošenja armenskih borbenih formacija biti
moguće probiti i ovu obrambenu liniju.
Na granici s Iranom armenska obrana zapravo je propala.
Nakon poraza kod Jebraila i velikih gubitaka u pograničnoj bitci, preostale su
se trupe povukle u Zangilan, nakon čega su se počele povlačiti prema sjeveru do
Lačinskog koridora. Pokušaj protunapada uz potporu topništva na području Khanlika
bio je neuspješan, budući da je azerbejdžansko zapovjedništvo uspjelo riješiti
problem otvorenog boka korištenjem masovne topničke vatre i bespilotnih
letjelica, što je Armencima onemogućilo postizanje ozbiljnih rezultata i „zatvaranje
kotla“ kao u Ilovajsku 2014. u Donbasu. U tim su bitkama obje strane pretrpjele
velike gubitke, ali na kraju je bojište ostalo na azerbejdžanskoj strani.
U budućnosti, nakon ovog uspjeha, Azerbejdžan je ne samo
razvio ofenzivu na Kubatli sjeverno od Zangilana, već je pokušao i brzo napredovati
prema Lačinskom koridoru, očito se nadajući da će neuspjeh kod Zangilana
demoralizirati Armence i omogućiti da prethodnica napreduje i zauzme strateški
značajno područje, koje bi držali dok ne dođu ostale snage, a to bi značila i
pobjeda u ratu, jer se bez Lačinskog koridora Armenci mogu samo povući. Obrana
više nema smisla.
U roku od dva dana nakon uspjeha na Zangilanu, Azerbajdžan
se aktivno kretao prema Lačinskom koridoru, dosežući najbliže prilaze njemu, a do
samog Lačina je ostalo samo 14-16 kilometara. No, kao što sam ranije naveo, to
je bila manja jedinica specijalnih snaga, bez teške ratne tehnike, koja se,
gotovo neprimjetno kretala šumama u klancu prema sjeveru.
Budući da bi gubitak Lačina značio slom cijelog sustava
obrane Karabaha, Armenci su uspjeli prikupiti svoje snage i poraziti napredne
jedinice Azerbajdžana, bacivši ih na jug do Kubatlija, nanijevši im značajne
gubitke u ljudstvu i lakoj opremi. To je omogućilo zaustavljanje prijetnje
neposrednog izbijanja Azerbejdžana na Lačinski koridor, ali sama prijetnja je
još uvijek aktualna.
Postupno dovlačeći višecijevne raketne sustave na sjever
Khanlika, Azerbejdžan je počeo granatirati koridor Lachin od 22. do 23. listopada,
što zajedno s udarima dronovima već stvara neke probleme s korištenjem korpusa
Lachin. Sasvim je očito da će Azerbejdžan nakon čišćenja granice s Iranom i
izgradnje fronte oko Zangelana početi dovoditi rezerve na front sjeverno od
Khanlika, kako bi razvio temeljitiju ofenzivu na koridoru Lačin, koristeći ne
samo cestu iz Khanloka, već i susjedne planine, duž kojih bi se specijalne
snage i brdska pješadija mogli infiltrirati u armensku obranu i uspostaviti
izravnu vatrenu kontrolu nad Lačinskim koridorom. No, to je glavna zadaća ovog rata, a ako Azeri i
Turci to ne uspiju napraviti, sva propaganda će se svesti na osvajanje Hadruta,
Fizulija i Zangilana na jugu i Tališa i Magadiza na sjeveru, plus kontrola
iranske ranice, uz sva davno napuštena sela koja nabraja Alijev, ali je sve to
zapravo teritorij Azerbejdžana kojeg su ranije iz strateških razloga osvojili
Armenci, pa u teritorijalnom smislu Armenci u Karabahu nisu izgubili ništa.
Osim Hadruta, budimo iskreni, iako treba provjeriti je li to naselje bilo dio
SSAP Gorski Karabah i vrijeme Sovjetskog Saveza.
Općenito, u trenutnoj fazi ciljevi zaraćenih strana su sljedeći:
- Azerbejdžan namjerava zauzeti Martuni stvoriti preduvjete za ofenzivu na Šuši, poraziti
Armence sjeverno od Kubatlija i uspostaviti vatrenu kontrolu nad Lačinskim koridorom,
osigurati potpunu kontrolu na granici s Iranom, raščišćavajući teritorij na
zapadu i jugozapadu Zangilana.
Ovako, rečeno u jednoj rečenici, izgleda kao plan za
napredovanje u video-igri, ali na terenu ostvarenje ovih ciljeva će značiti
tisuće mrtvih i žestok odgovor Armenaca i po teritoriju Azerbejdžana.
- Armenci se brane i zato im je lakše, ali pod svaku cijenu
moraju zadržati prilaze Lačinskom koridoru i oprezno trošiti neprijateljske snage
koje vode ofenzivu sjeverno od Khanlika, ometati akcije azerbejdžanskih snaga
koje djeluju u regiji Hadrut, spriječiti razvoj ofenzive na Šuši i zadržati
Martuni. Naravno, istovremeno je potrebno zadržati sjevernu frontu, Martakert i
smjer Agdam.
Posebni dodatak za jučerašnje akcije:
- Još jedan pokušaj napada Azerbejdžana na Lačinski koridor nije
uspio. Sada moraju preusmjeriti snage i temeljitije se pripremiti za bitke u
ovom smjeru, povlačeći pozadinu i topništvo.
- Azerbejdžan još nije uspio postići ozbiljan napredak u
smjeru Šušija i Martunija. U tom kontekstu, Alijev iznosi još jedan ultimatum
zahtijevajući povlačenje armenskih trupa iz Karabaha. Izgleda kao diplomatsko
pokriće, dok provodi pregrupiranje trupa kako bi se povećao pritisak na Martuni,
Šuši i Lačin. Alijev je također rekao da je Azerbejdžan spreman prekinuti vatru
ako je zaustavi i Armenija zaustavi, ali to je već čista laž, s obzirom na to
da azerbajdžanska vojska vodi ofenzivu.
Armenci navode da Rusija daje jasna jamstva u slučaju napada
na teritorij same Armenije. Pokazivanje ruskih zastava na granici s Karabahom
crvene su zastave za Alijeva, ali Rusi neće dozvoliti da ih Armenci ističu bez
njihovog prisustva.
- Azerbejdžan dnevno proglasi „više od 10 oslobođenih sela“.
U pravilu su to razne ruševine u blizini granice s Iranom, ali postoje neka sela
u regijama Jebrail i Fizuli. Nepotrebno je reći da se obje strane razmeću o
velikim gubicima neprijatelja, a također pokazuju trofeje i mrtve, iako često
od nekoliko snimaka od početka rata montiraju nove „kompilacije“, kako bi se
povećao efekt.
Za dva dana bit će točno mjesec dana od početka rata i moći
će se zbrojiti određeni rezultati. Dio propagande je i karta Gorskog Karabaha,
kako je prikazuju Azeri, koji okomito „sabiju“ sliku, a da pri tome teritorije
koje su osvojili prikažu u pravoj veličini ilil ih čak dodatno pršire, pa kad
gledate stvarnu kartu 4 i azersku 5 imate dojam da su oslobođena područja „pola
Karabaha“, a ne tek nekoliko kvadratnih ,kilometara na sjeveru i par desetaka
km2 na jugu. Ali rat je i istina umire prva, i tu se nema čemu čuditi.
Nema komentara:
Objavi komentar