VOJNA ANALIZA: Nakon skoro dva tjedna borbi, situacija u Karabahu je sljedeća

 

Iako se sukobi u Gorskom Karabahu nastavljaju, čini se da je vrijeme da se “podvuče crta“ ove eskalacije.  Predsednik Azerbejdžana Ilham Alijev zatražio je od Armenije da predstavi etape povlačenja snaga iz Gorskog Karabaha koje će odobriti predstavnici Minske grupe OESS-a. Alijev ovo smatra osnovnim uvjetom za prekid vatre, ali do tog povlačenja neće doći.

„Naša kontraofenziva je bila uspješna. Uspjeli smo da oslobodimo dio okupirane teritorije. Naš osnovni cilj je da povratimo teritorijalnu cjelovitost Azerbejdžana“, rekao je Alijev, uz napomenu da osim napuštenog sela Tališ, naselja u kojem je živjelo 400 stanovnika, Azeri nisu oslobodili ništa.

Vojska Karabaha: Nastavljaju se borbe na liniji razgraničenja

„U ovom trenutku nastavljene su borbe u sjevernom i južnom pravcu linije  razgraničenja. Jedinice nastavljaju kontrolirati situaciju i guše aktivnosti protivnika“, navodi se u priopćenju vojske objavljenom na Facebooku.

Kako se navodi, tijekom noći je situacija u ratnoj zoni bila napeta, a na nekim dijelovima je vršena razmjena vatre. Međutim, nakon gubitaka u pokušajima proboja, azerske snage su sada stale s pješačkim napadima i djeluju samo dronovima i dalekometnim topništvom.

Ako vjerujete u vojna izvješća Azerbajdžana, trupe ove republike nižu nove pobjede u Gorskom Karabahu i zauzimaju nova naselja. Međutim, kako stvarno izgleda operativna situacija u Karabahu, koje je stvarne uspjehe postigla azerbejdžanska vojska i gdje je bila prisiljena na povlačenje zbog tvrdoglave obrane Karabaha, sve ovo su pitanja koja se gube u moru propagande i lažnih vijesti, a mnogi ih objavljuju samo kako bi „podigli čitanost“, bez ikakve provjere, što je bolest internetskog „novinarstva“.

Ovdje vrijedi reći da u informacijskom ratu Baku očito nadmašuje Stepanakert i Erevan. Međutim, sa stajališta onoga što se zapravo događa u sukobu, nije sve tako očito.

Prije svega, vrijedi napomenuti da je azerbejdžanska strana točno do detalja ponovila scenarij iz " Travanjskog rata" 2016., iako je Baku ovaj put  okupio mnogo veće snage za sličnu operaciju. Logiku događaja u Karabahu je za Pogled rekonstruirao ruski vojno-obavještajni stručnjak, pukovnik u mirovini Evgenij Krutikov.

Skromni zadaci Azerbejdžana

Prvo, usprkos izjavama Alijeva, Azerbejdžan si ne postavlja nikakav zadatak da potpuno uništi Karabah. Azerbejdžanska vojska, sa svom brojčanom i kvalitativnom nadmoći, nije sposobna za to bez vanjske pomoći. Kao i 2016. godine, Azerbejdžanci nisu napadali u središnjem smjeru, preko Agdama i Askerana do Stepanakerta, već su se ograničili na lokalne operacije u južnom području Jebrail-Fizuli, gdje su ušli nekoliko kilometara u Karabah, a jedno selo su zauzeli teroristi sirijskih proturskih plaćenika, te u sjevernom i sjeveroistočnom smjeru Goranboy-Terter, gdje su ušli u selo Tališ.

Najvjerojatnije će sukobi završiti čim azerbejdžanske trupe budu u stanju zauzeti neko važnije naselje, a Baku će to najaviti kao veliku pobjedu. Neki izvori kažu da je grad Fizuli na jugu takav cilj. Ovo je maksimalna točka mogućeg napredovanja Azerbejdžana u južnom smjeru, što se može postići bez gubitaka neprihvatljivih za azerbejdžansko društvo.

Ali ono što se rijetko govori je činjenica da već dugo nitko ne živi u isturenim naseljima i to su gomile ruševina. U takvoj se situaciji bitke za neimenovane uzvisine brzo pretvaraju u „epske bitke“ s gledišta propagande. Tako se, na primjer, dogodilo s visinom Leletepea u blizini grada Horadiza u južnom smjeru. Prvo je ponovno zarobljeno od Armenaca još 2016. godine, zatim je ponovno izgubljeno i sada ga ponovno zauzimaju azerbejdžanske trupe. Strateški, uzvisina Leletepe nije bitna, ali s nje se može vidjeti Horadiza i nekoliko velikih azerbejdžanskih sela u koja su se izbjeglice odmah prkosno vratile i počeli snimati propagandne spotove. Pobjeda u Leletepeu trenutno je jedno od politički najznačajnijih postignuća azerbejdžanske vojske. U Bakuu su ovom prilikom čak izdali poštansku marku, što samo pokazuje razinu propagande u informacijskom ratu.

FOTO: Karta „postignuća“ Azera na dan 08. 10. 2020.

Drugo, čak i kada bi Azerbejdžan to želio, fizički ne može računati na dugotrajni rat. Ako se za mjesec dana ne postigne neki značajan uspjeh u ofenzivi, tada će se priča morati nekako završiti. Osim toga, ljeti je vruće, a zimi vrlo hladno. U proljeće kopni snijeg, stoga je jesen  savršeno vrijeme za rat. Vrijeme do zime ističe i treba što prije ostvariti neku pobjedu.

Uz to, azerbejdžanske vojne rezerve se iscrpljuju. Već je bilo izvještaja o nestašici streljiva. A u središnjem sektoru fronte, odnosno tamo gdje su borbe najmanje intenzivne, viđena su oklopna vozila 4. armijskog korpusa Azerbejdžana. Ovo je duboka strateška rezerva, zapravo garnizon iz Bakua, koji je u smislu sastava "linearnog" korpusa još i manji.

Treće, azerbejdžanska je strana ponovno pokazala slabost u pješačkoj borbi. Dokaz mogu biti bitke za sela Madagis i Tališ u smjeru Geranboy-Terter, kao i događaji na grebenu Murovdag i u blizini sela Agdere. Madagis i Tališ smatraju se u Glavnom štabu Azerbajdžana gotovo "ključem Karabaha". Kao i 2016. godine, sada je azerbejdžanska vojska koncentrirala velike tenkovske snage, ali takoreći u koloni, u klisuri Tartara nasuprot Madagisu. Kolona je frontalno napala armenske položaje na uzvisinama oko sela. Nakon višednevne borbe i gubitka nepoznatog broja tenkova, Azerbejdžanci su zauzeli ove visine. Međutim, pješadija, ušavši u Madagis, nije se ni pokušalo ukopati i sutradan je jednostavno otišlo. Tako izgledaju te „velike pobjede“ kod Azera.

Armenska obrana i gađanje logističkih pravaca

Najopasnije za armensku stranu su bitke u smjeru sjeveroistok Tartar-Goranboy. Ako Azerbejdžanci uspiju doći do Mardakerta sa sjevera, to će stvoriti stvarnu prijetnju Armeniji u središnjem sektoru fronte, gdje se trenutno odvijaju samo topnički dvoboji.

Zasebna priča je s bitkama u sjevernom smjeru  na grebenu Murovdag. 1994. Su armenske jedinice zauzele prijevoje i visine Murovdag, prirodnu geografsku granica koja dijeli sjeverozapadni Azerbejdžan od Karabaha i bivše regije Kalbajar. Sjeverno od nje nalazi se dolina rijeke Kure s velikim azerbejdžanskim gradovima, uključujući Jevlah i Gandžu. 

Na prijevojima uvijek ima snijega, a na uzvisinama su armenski položaji utvrđeni još od sredine '90-ih. Azerbejdžanska strana koncentrirala je u ovom dijelu fronte ogromne topničke snage, što joj je omogućilo da s nekoliko položaja tuče jedinice 10. armenske divizije gorskih strijelaca. Armenski položaji u ključnom naselju Agdere bili su gotovo u potpunosti okruženi.

Azerbejdžanci su im ponudili da se predaju, ali Armenci se nisu predali i nisu napustili Agdere, što dobro ilustrira moralno stanje naroda Karabaha.

U središnjem smjeru, Aghdam – Askeran, odvijaju se žestoke topničke borbe uz nevjerojatnu prednost armenske strane. U roku od nekoliko dana od početka aktivne faze neprijateljstava, obje su strane počele prebacivati ​​rezerve bliže crti bojišnice. 

Prema svim zakonima ratovanja, vatra dalekometnog topništva, višecjevnih raketnih sustava i visoko preciznih topničkih sustava odmah je prebačena s gađanja crte bojišnice duboko u liniju opskrbe.

Obje strane uspješno gađaju neprijateljske komunikacije, ali azerbejdžanska je strana brzo prebacila vatru izravno na Stepanakert i obližnje malo naselje Ajgestan, gdje su smješteni položaji armenskog dalekometnog topništva. Sve je to dovelo do uništenja stambenih četvrti i gubitaka među civilnim stanovništvom. Armenska topnička vatra na mala naselja duboko u središnjem sektoru azerbejdžanske obrane, duž bivše autoceste Aghdam-Baku, otvarala se kako bi se spriječilo prebacivanje pojačanja ravnom cestom.

Od 1994. godine u Karabahu je novcem dijaspore izgrađeno nekoliko strateških autocesta, posebice brdske autoceste na sjeveru i cesta sjever-jug Mardakert - Drbon - Aygestan - Stepenakert - Crveni Bazar - Hadrut, koja također redovito dolazi pod stratešku vatru azerbejdžanskog topništva. 

Azerbajdžansko bombardiranje strateški važnog korpusa Lahin još nije dalo rezultate, a rupe na mostovima i na autocesti učinkovito se zatvaraju.

Jedan od važnih uspjeha azerbejdžanske strane u sjevernom sektoru fronte nije bio samo zauzimanje visina na grebenu Murovdag, već i stvarno blokiranje ceste Vardenis-Agdere. Azerbejdžanci ne pucaju samo na ovaj alternativni put, već je i sam Vardenis, a to je teritorij Armenije, koji je bio podvrgnut granatiranju upravo po kolonama koje su ga napuštale. Čak je i redovita opskrba kroz Lahin sada problematična.

Uvjeti mobilizacije koje je razradio Glavni štab Armenije djelomično su poremećeni, ali željeni broj vojnika koje je Armenija mobilizirala za zadržavanje Karabaha već je postignut.

Riječ je o 40 do 45 tisuća ljudi, isključujući vlastiti armenski sektor fronte u blizini Berda. Azerbejdžanska je strana, čini se, također dosegla maksimalnu mobilizacijsku snagu od 120-150 tisuća ljudi, što očito nije dovoljno za juriš na drugu liniju armenske obrane. To je u planinama ravno samoubojstvu.

Sada je jedini stvarni izvor opasnosti za armensku stranu položaj u smjeru sjeveroistoka oko zone Madagiz-Tališ-Tonashen. S obzirom na probleme s dobivanjem pojačanja i zaliha na ovom području, sve ovo može biti prilično opasno. Dugoročno gledano, situacija ostaje alarmantna čak i u naizgled stabilnijem smjeru, onom središnjem, budući da i tamo može doći do prekida opskrbe, a taktika azerbejdžanske strane uglavnom se svodi na jednostavnu daljinsku borbu.

Već je jasno da je potencijal azerbejdžanske ofenzive na jugu iscrpljen i da ga jednostavno može iscrpiti pokret prema gradu Fizuli. Za armensku je stranu predaja Fizulija politički neprihvatljiva, jer uništava sam sustav "sigurnosne zone", koji je stvoren 1994. godine. 

No kako Armenci premještaju pojačanja, pritisak azerbejdžanske strane otopit će se i počet će se očitovati strateška mana u samom planu bilateralne ofenzive u sekundarnim smjerovima. Na kraju, takozvana „Linija Ohanjan“, prednja linija obrane naroda Karabaha, nazvana po jednom od njegovih organizatora, nije probijena.

U Erevanu postoje ljudi koji vjeruju da je općenito cijeli ovaj plan Azerbejdžana, iako se njegovo autorstvo pripisuje Turcima, samo skretanje pozornosti sa stvarnog cilja.

Povlačenje 4. armijskog korpusa Azerbejdžana iz Bakua u Agdam ukazuje na to da se upravo u središnjem sektoru planira glavna ofenziva, a ona bi se trebala pokrenuti nakon što u nekoliko tjedana azerbejdžanske jedinice istroše su 10. brdsku diviziju Karabaha i prisilile je da prebaci glavne postrojbe iz središnjeg sektora na sjever i jug, prema Terteru i Fuzuliju. Ali s obzirom na „neobičnu“ pješačku taktiku Azerbejdžanaca, koji padaju u redovite zasjede, zamke i minska polja na prvim linijama s neopravdanim gubicima, teško je vjerovati u tako lukavu tursku ideju.

Situacija s Madagizom, Agdereom i opskrbom iz Armenije prema frontu u Karabahu postat će jasnija. Za Baku je također kritično važno odrediti smjer nove ofenzive, budući da su nakon povlačenja Armenaca u regiji Jebrail iscrpljeni resursi na jugu. Stoga će sljedećih nekoliko dana biti presudni za novu epizodu vojnog sukoba oko Gorskog Karabaha, a ako Azeri ne naprave ništa od željenog, sa zimom i zbog manjka resursa će i ovo postati samo jedna eskalacija u nizu, možda nešto veća od one o kojima se čak ne izvještava.

Zanimljiva teorija o "dogovornom ratu Bakua i Moskve"

I za kraj, vrlo zanimljiva teorija „uglednog azerskog novinara“ Zaura Mehdiyeva, koji u članku za portal na ruskom jeziku Ayar piše kako je otac Ilhama Aliojeva, Hajdar, bio general KGB-a i nadređen Putinu, što je njegovom sinu omogućilo dobre veze s ruskom čelnikom, a ovaj je rat pokrenut kako bi Armenci, koji su „eksperimentirali“ s „prozapadnim“ vodstvom Nikola Pašinjana, konačno shvatili da su bez Rusije prepušteni na milost i nemilost Azerbejdžanu. Mehdiyev tako iznosi fantazije kako je NATO naredio Pašinjanu da raskine ugovor s Rusijom kao domaćin za bazu Gyumri na granici s Turskom, ali je Erevan sada svjestan da mora ostati u savez s Rusijom, a sve to su se dogovorili Alijev i Putin.

Gluposti, ali tko gubi ima se pravo ljutiti, a informacijski rat trpi sve. Naime, Pašinjan ništa nije učinio i još je zacementirao sporazum kojeg su 2010. potpisali tadašnji predsjednik Medvedev i vodstvo u Erevanu.

„Ruska vojna baza u Gyumriju najvažnije je sredstvo odvraćanja u regiji“, rekao je 29. rujna armenski veleposlanik u Rusiji Vardan Toganijan.

"To je najvažniji faktor odvraćanja u slučaju vanjske agresije na Armeniju. Baza je oduvijek igrala stabilizacijsku ulogu i igrat će je u skladu s pravnim normama, međudržavnim i međunarodnim ugovorima koji proizlaze iz statusa vojne baze", rekao je Toganijan za Interfax.

102. ruska vojna baza djeluje u gradu Gyumri u Armeniji. Rusija i Armenija 20. kolovoza 2010. su produljile su rok sporazuma o raspoređivanju baze do 2044. godine.

Tijekom posjeta ruskog predsjednika Medvedeva Armeniji u kolovozu 2010. su potpisani novi sporazumi o ruskoj vojnoj bazi u Gyumriju. Promjene se tiču ​​produljenja sporazuma iz 1995., rekao je armenski ministar vanjskih poslova u intervjuu za televizijski kanal Russia 24.

"Ako je sporazum iz 1995. bio na snazi ​​25 godina, sada će biti na snazi ​​49 godina, počevši od 1995."

"Novi ugovor sadržavat će jasniju formulaciju da će ruska vojna baza, zajedno s oružanim snagama Armenije, zajedno s interesima Rusije, garantirati sigurnost republike, a za postizanje tih ciljeva ruska strana će pomagati u opskrbi Republike Armenije oružjem i modernom vojnom opremom", naglasio je Nalbandijan.

Prema njegovim riječima, Armenija dijeli ideju jednake nedjeljive sigurnosti za sve države na euroatlantskom i euroazijskom prostoru i nedopustivost da se "sigurnost bilo koje države osigurava na štetu sigurnosti druge".

"Izolacija bilo koje države je nedopustiva. Stoga u potpunosti podržavamo ovu inicijativu", zaključio je Nalbandian

Na kraju formiranja Ujedinjene skupine snaga Rusije i Armenije 2017. godine, vojna baza postala je dijelom skupine zajedno s jedinicama Oružanih snaga Armenije i tu Pašinjan nije ništa mijenjao, pa bi zanimljivo da Zaura Mehdiyev pojasni zašto bi Putin unajmio Baku da napada Armence da dobije nešto što već ima i čiji je status siguran do 2044. godine? Ni, odgovor je poznat, ovo je članak za unutarnju upotrebu, ali ako negdje naiđete na ovo tumačenje, čisto da znate o čemu je riječ.

Pogled