Erdogan potiče „sukob civilizacija“: U Karabahu bombardiran vojno nevažan  simbol armenskih kršćana

Vojni savez ODBK na čelu s Rusijom upozorava na povećani priliv terorista iz Sirije u Azerbejdžan, kako bi vodili „sveti rat protiv armenskih kafira“. Ranije ovog tjedna su armenski dužnosnici optužili Tursku za premještanje stotina plaćenika iz Sirije u Azerbajdžan radi sudjelovanja u neprijateljstvima u zoni sukoba u Karabahu. Dane su i impresivnije brojke o "tranzitu" militanata, a armenski veleposlanik u Rusiji Vardan Toganijan je ukazao na oko 4 tisuće "pasa rata" koji su u zakavkasku republiku stigli sa sirijske fronte.

Iako sami Azeri nisu radikalizirani u mjeri kao Turci i njihovi opunomoćenici u Siriji, dolaskom plaćenika iz Sirije Erdogan postiže željeni cilj – davanje sukobu dimenzije „rata čiste vjere protiv križara i kafira“.

U tom kontekstu treba promatrati i čin 8. listopada, oko ručka, kada su azerbejdžanske oružane snage izvele bombaški napad sui generis, odnosno pogodile su nevojno mjesto bez strateške vrijednosti. Cilj je bio Katedrala Krista Spasitelja Ghazanchetsotsa, simbolično mjesto armenskog kršćanstva od XIX stoljeća u gradu Šuši, koja je ozbiljno oštećena.

Vijest o bombardiranju je počela kružiti rano popodne istog dana na Twitteru, gdje ju je objavio službeni profil nepriznate republike Artsakh. Žalbeni prilog popraćen je brojnim fotografskim dokazima koji  dokumentiraju ozbiljnu štetu koju je pretrpjela zgrada čiji je interijer uništen, zajedno s dijelom krova.

Događaj, koji je već sam po sebi ozbiljan, poprima daljnji značaj u svjetlu dviju činjenica: napadi na kulturnu i vjersku baštinu spadaju u kategoriju ratnih zločina, bombardiranje povijesne katedrale odvija se u pozadini upada u vjerskih elemenata u znak podrške zaraćenoj strani. Istina, i na armenskoj strani ima nešto dobrovoljaca, uglavnom iz Rusije, ali je njihov broj za sada zanemariv i nemaju utjecaja na donošenje odluka u zapovjednom centru.

Važnost katedrale

Izgrađena između 1868. i 1887. godine zahvaljujući donacijama vjernika Nagorno Karabaha, katedrala Krista Spasitelja jedno je od najvažnijih i najsvetijih mjesta u armenskom kršćanstvu i zbog svoje veličine jedna je od najvećih armenskih katedrala na svijetu.

U svjetlu važnosti za armenske kršćane, katedrala je povremeno bila žrtva napada azerbejdžanskih oružanih snaga. Prva ozbiljna šteta dogodila se tijekom masakra u Šušiju, gradu na čijem se vrhu nalazi katedrala koja izrazom označava pogrom Armenaca koji se dogodio u ožujku 1920. godine u kojem je ubijeno  najmanje 20 000 ljudi.

1988. godine, kada je izbio rat u Gorskom Karabahu, katedrala je bila jedna od prvih meta koja je pala pod kontrolu azerbejdžanskih oružanih snaga. Separatisti Karabaha uspjeli su povratiti suverenitet nad Šušijem samo četiri godine kasnije, u svibnju 1992. godine, pronalazeći katedralu u katastrofalnom stanju. Kipovi anđela su uklonjeni ili uništeni, vandalizirane su slike i namještaj, a vrijedni artefakti su nestali zajedno sa svetim predmetima u zlatu i drugim plemenitim metalima.

Nekoliko mjeseci nakon ponovnog osvajanja, 23. kolovoza iste gdine, azerbejdžansko zrakoplovstvo pokrenulo je iznenadni napad na katedralu, uspjevši u pokušaju nanošenja štete, iako ne toliko ozbiljne.

Turska, u skladu s vanjskom agendom Recepa Tayyipa Erdogana, koristi obnovljena azerbejdžansko-armenska neprijateljstva kako bi proširila svoj utjecaj na Južnom Kavkazu. Potpora Baku je višedimenzionalna, što znači da ne završava samo sa slanjem vojnih savjetnika, već šalje turske dronove kako bi se povećala učinkovitost azerbejdžanskih snaga, a Ankara sada sustavno prebacuje islamističke milicije na bojno polje, gdje je do sada poslano između 1000 i 5000 boraca Sivih vukova, takozvane Slobodne sirijske vojske i Al-Nusra Fronta.

Sukob civilizacija

Odluka Ankare da pribjegne borcima terorističkih skupina, ili u svakom slučaju bliskih svijetu islamističkog terorizma, odigrala je odlučujuću ulogu u kompliciranju procesa pacifikacije, što je dovelo do pogoršanja eskalacije uslijed postupne transformacije motiva rata, koji se od teritorijalnog spora kreće ka vjerskom sukobu.

To je komponenta koju svi zanemaruju, a ova agenda, osim što je Turska, dio je srednjoročne strategije američkih neokonzervativaca kojom se za neizbježan sukob, koji će se svakako dogoditi, a akteri tog sukoba su, između ostalih, pravoslavna i muslimanska civilizacija.

Od 2011. Recep Tayyip Erdogan sustavno slabi islamsku civilizaciju iznutra, potičući sektaške sukobe među muslimanima, koji su od Libije do Sirije i šire odnijeli na stotine tisuća muslimanskih života. Istovremeno je postigao da je „islamski umet“ oslabljen i posvađan i u vojnom smislu je puno slabiji za suprotstaviti se zapadnom imperijalizmu i izraelskom ekspanzionizmu. Srećom, Libanon, Sirija, Irak i Iran nisu kapitulirali, što se može smatrati porazom ove politike.

S druge strane je „pravoslavna civilizacija“, po Samuelu Huntingtonu, pretrpjela udarac priznanjem autokefalnosti raskolničke Ukrajinske pravoslavne crkve-Kijevske patrijaršije, dok se projekt stvaranja državne Crnogorske pravoslavne crkve nasukao otporom vjernika i Mitropolije crnogorsko-primorske SPC. Sada se u Armeniji teritorijalni spor Bauka i Erevana pokušava pretvoriti u sukob islama i pravoslavlja, što je apsolutno netočna definicija, ali ovaj narativ sve više dobiva na važnosti u islamskom i pravoslavnom svijetu.

Armenski premijer Nikol Pašinjan u tom smislu upozorava na dolazak „džihadista“, ako džihad shvatimo u njegovom perverznom tumačenju kao potrebu ubijanja „nevjernika“ i „muslimanskoih heretika“, ali i na tursku propagandu u Gorskom Karabaha, nadajući se mobilizaciji Rusije u svjetlu rizika od izbijanja „rata civilizacija“. Pašinjanovu poruku prihvatila je armenska dijaspora sa sjedištem u Rusiji i Europi, te simpatizeri pravoslavne vjeroispovijesti, koja je organizirala odlazak stotina dobrovoljaca iz Moskve, Pariza , Atene i drugih zemalja u Karabah.

Bombardiranje katedrale Krista Spasitelja dio je ovog konteksta zaoštravanja neprijateljstava zbog vjerskog faktora. Ovo je učinjeno namjerno, jer u svjetlu strateške beskorisnosti bogomolje u svrhu ponovnog osvajanja teritorija kojeg su zauzeli Armenci, taj je čin ima samo jedno tumačenje i „nečija“ je želja da to više ne bude teritorijalni spor, već sukob vjera i civilizacija.

Kamo vodi rat koji se pokreće iz čisto geostrateških ili ekonomskih razloga, na čiji se plamen dolije „kerozin čiste vjere“, nije potrebno pojašnjavati.