Erdogan je teško narušio odnose Turske sa Zapadom - Moskva to zna i budno prati njegove namjere

Rat u Gorskom Karabahu je iznova otvorio pitanje naizgled vrlo kompliciranih odnosa Moskve i Ankare, iako je s ruske točke gledišta njih vrlo lako objasniti. Sve što se navodi u blogosferi je točno, od destruktivne turske politike u Siriji, do Libije i sada na Južnom Kavkazu, ali su sve to problemi s kojima se Rusija puno lakše može nositi od scenarija u kojem b i se na vlast vratila atlantistička Republikanska stranka Turske i kurs zemlje vratila u vrijeme prije dolaska na vlast Recepa Tayyipa Eerdogana. S druge strane, sve ambicije ruskog „sultana“, kombiniranjem vojnih i diplomatskih aktivnosti, Rusija je uspjela obuzdati i umanjiti štetu. A na nju bi s dolaskom na vlast NATO snaga u Ankari bilo nemoguće utjecati.

A sada ovom pristupu pomažu i Erdogan i zapadne kancelarije, pa je opet na djelu Putinov geopolitičku duždo u kojem svako jačanje pritiska Tursku sve više gura u zagrljaj Moskve, a on neće biti pretjerano topao i više će se temeljiti na makijavelističkom pristupu. Konačno, Rusija je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je Muslimansko bratstvo, kojeg je dio Erdoganova vladajuća AKP stranka,  teroristička organizacija. Formalno, svaki put kada u Moskvu doputuju turski dužnosnici, rusko pravosuđe bi ih trebalo baciti u zatvor, ali to vrijedi samo za treći i četvrti ešalon „muslimanske braće“, ne i za visoke dužnosnike, naravno. Ali poruka je jasna, kao što su Turci vrlo dobro razumjeli što je značilo bombardiranje kampa za obuku sirijskih terorista u Idlibu, ranije ovog tjedna, kada je ubijeno stotinjak terorista spremnih za put u Karabah.

Što se tiče odnosa Zapada i Turske, Sjedinjene Države su zahtijevale da saveznici na bilo koji način "zadrže Tursku u zapadnom taboru", sprečavajući time mogući kolaps NATO pakta. U stvari je Turska već postala jedno od neovisnih središta Istoka i tvrdi da će oživjeti svoje carstvo, koje je politički i ideološki neprijatelj Zapada. A za to je kriv Zapad.

„Sve zemlje NATO pakta trebale bi zadržati Tursku na zapadu“, rekao je  pomoćnik američkog državnog tajnika za politička i vojna pitanja Clark Cooper, dodajući da Washington "aktivno radi u tom smjeru".

Teoretski, Turska je već "na Zapadu" kao punopravna članica Sjevernoatlantskog saveza i kandidatkinja za članstvo u EU. Ali politički, već više od deset godina pokušava odjednom izgraditi tri carstva  - neoosmansko, tursko i islamsko. U tom svojstvu Ankara  izaziva Zapad svugdje i koliko god može; u Siriji i Libiji, Iraku i Somaliji, u sredozemnim i crnomorskim regijama, u Grčkoj i na Cipru, a sada je stigla i do Južnog Kavkaza, gdje je pokrovitelj azerbejdžanske vojne operacije u Karabahu.

Europske članice NATO pakta, posebno Francuska, kažu kako se ni Washingtonu ne sviđa sve s ovog popisa, ali i ovako je bolje nego uopće bez Turske.

"Jedini korisnik povlačenja Turske sa Zapada ili njenog odcjepljenja od Europe bila bi Moskva", rekao je Clark.

Zašto Amerikancima treba Turska , retoričko je pitanje. Uostalom, to je druga po veličini NATO vojska i najvažnija ispostava saveza na Bliskom istoku, čak važnija od sebičnog i neovlaštenog Izraela. I Clark je nesumnjivo u pravu da bi Moskva bila puno zadovoljnija neutralnom Ankarom, ili barem takvom kao sada, kada se može pokušati poigravati s njezinim proturječjima sa Sjedinjenim Državama i Europom.

Zanimljivo je da je izjava Amerikanca potpuno drugačija, unutarnja kontradikcija, jer su ironični pokušaji da Turska postane Zapadom u to vrijeme doveli Erdogana na vlast.

Neoosmanizam, islamizam, vojno-politička agresija na Kavkazu i na Bliskom istoku, sve je to postalo moguće upravo zahvaljujući želji globalističkih elita da Turke u potpunosti učine "svojima", kako više nikada ne bi gledali na Istok.

Sve je počelo u XIX stoljeću

Početkom XIX stoljeća su Osmanlije postale veliki "bolesnik Europe". Ogromna je zemlja bila uništena i propala, trpeći pritisak i velikih sila i vlastitih provincija u kojima su živjeli kršćanski narodi.

Izlaz iz situacije mogle su biti reforme, prvenstveno izjednačavanje prava muslimanskog i kršćanskog stanovništva. Ali tome se dosljedno suprotstavljalo muslimansko svećenstvo, u čijem svjetonazoru Osmansko carstvo nije moglo biti samo carstvo - ono je trebalo ostati i kalifat.

Kad je zemlja iznenada usvojila ustav, brzo je postalo jasno da to nije prvi korak u zakašnjelim reformama, već politički manevar novog šefa države Abdula Hamida II. Vratio je Tursku u stanje krajnjeg despotizma, gdje su bili progonjeni i „kafiri“ i politički protivnici, što je ojačalo njegovu osobnu moć kao sultana i kalifa, ali po definiciji nije moglo riješiti dugotrajne probleme Stambola.

Carstvo se nastavilo raspadati i pretvariti u polukoloniju europskih sila, ponajprije Njemačke, koja je sudjelovanje Turaka u Prvom svjetskom ratu učinila neopozivim.

Taj su rat, nakon dva prethodno vođena Balkanska rat, kao što znate, izgubili, nakon čega su zapadne sile počele rezati Osmansko carstvo na komade. Značajan dio onoga što se danas naziva Turskom trebao je pripasti Grcima, uključujući Izmir, a Armencima su trebali pripasti Erzurum, Trabzon i planina Ararat. Ali general Mustafa Kemal nije priznao vladin potpis na mirovnom ugovoru, postigao depozit posljednjeg sultana i započeo ono što turska historiografija vidi kao rat za neovisnost Turske.

Velika je vjerojatnost da bi Turci i taj rat izgubili, jer je zemlja bila demoralizirana, uništena, izgubljeni su svi sposobni saveznici i bila je pod djelomičnom okupacijom, a Grci su se već približavali Kemalovom sjedištu u Ankari. U takvim se okolnostima budući „otac Turaka“ obratio sovjetskoj Moskvi s prijedlogom za sklapanje saveza. Kemal nikako nije bio komunist, ali tada su i oni i Lenjin imali mnogo toga zajedničkog. Obojica su ratovali protiv Zapada i unutarnje opozicije, obojica nisu bili priznati kao legitimni šefovi država i obojica su htjela spriječiti pojavu neovisne Armenije.

Ishod svega je odlučila pomoć u oružju i zlatu, koju su boljševici pružili Turskoj u kritičnom trenutku za nju. Stoga su na spomeniku "Republika", koji je za vrijeme Ataturka postavljen na trgu Taksim u Istanbulu u čast pobjede nad Grcima, Armencima i kolektivnim Zapadom, s desne strane "Oca Turaka" zapovjednik Crvene armije na Kavkazu Kliment Vorošilov i veleposlanik SSSR-a u Ankari Semjon Aralov.

Zapravo je nakon toga započelo napredovanje Turske na Zapad i činilo se da se Turska odgurnula od suprotnog sovjetskog zida.

Ataturk se dobro sjećao tko se miješao u „reforme“ u Osmanskom carstvu, dovodeći ga do propasti, raspada i sramotnog poraza u Prvom svjetskom ratu. Država koju je izgradio nije bila samo autoritarna i sekularna, poput, primjerice, Iraka Sadama Huseina ili Sirije pod Assadima. Religija je marljivo uklonjena sa svih područja života, a sam Kemal demonstrativno je prekršio mnoge zapovijedi islama, kopirajući zapadnjački način života i vlade.

Istodobno, nije imao povjerenja u boljševike i sumnjao je da će s vremenom armenske zemlje u SSSR ipak pokušati ujediniti. Kao rezultat toga, Kemal je odmah otišao na pomirenje sa zemljama zapadne Europe, jer su tamo bile priznate moderne granice Turske.

Tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, do ožujka 1945., Ataturkovi nasljednici zadržali su neutralnost, ali su istodobno  puštali njemačke brodove u Crno more, odnosno "pogurali" su Hitlera, a ne svoje "najbolje prijatelje" u Sovjetskom Savezu.

Nakon rata je Turska riskirala da padne u zonu sovjetskog utjecaja, zbog čega su Washington i London pozvali Ankaru u tek stvoreni NATO, ali su postavili uvjet - povezati se s Ataturkovim autoritarizmom i nacionalističkom diktaturom, koje je Hitler, inače, hvalio tijekom svog života.

Sjevernoatlantski savez u početku je bio pozicioniran kao vojni blok demokracija, a Turci su se počeli žurno prilagođavati ovom standardu. Ali oporba u zemlji bila je pretežno proislamska i ne osobito demokratska, unatoč imenu matične stranke, koja je vlast preuzela nedugo nakon legalizacije.

Njen je uspjeh, unatoč legendarnom statusu Ataturka u to vrijeme, lako objasniti. Prvo, nakon rata, nitko u Europi nije dobro živio, čak ni oni koji se nisu nigdje borili. Drugo, religija je i dalje zauzimala važno mjesto u životu Turaka, a ozbiljna ograničenja vlasti iritirala su ljude.

Strogo govoreći, ni na jednom od izbora, osim na prvim 1948., Republikanska narodna stranka Ataturka nije uspjela dobiti apsolutnu većinu glasova i njezin je rekord 41%. Ali kada su islamisti koji su mu se suprotstavili (ne u smislu terorizma, već u smislu pristaša političkog islama, došli na vlast i pokušali promijeniti Tursku po svojoj volji, vojska je krenula u akciju.

Na vojsci se temeljila Ataturkova moć. Njima je on oporučno zaštitio sekularne temelje republike. Između 1960. i 1997. generali su prisilili vlade previše odane islamu da četiri puta podnesu ostavke.

Istina, ne radi se tu samo o islamu. Vladajuća Demokratska stranka je 1960. godine pokušala izgraditi vlastitu verziju autoritarnosti, za što je premijer Menderes naknadno obješen.

U svakom slučaju, vlasti koje je narod izabrao uvijek su postale žrtvama vojnih akcija. To se nije uklapalo u na Zapadu prihvaćene ideje o demokratskim zemljama, ali tijekom „Hladnog rata“ su se Turci izvukli. Kroz NATO se radilo s vojskom, koja je za Washington i Bruxelles postala, ako ne idealno njihova, onda dobro poznat i pouzdani partner od kojeg nisu željeli tražiti previše.

Međutim, nakon ostavke vlade Necmettina Erbakana 1997. godine, također isprovocirane vojskom, strpljenje Sjedinjenih Država i Europske unije ipak je puklo. Od Ankare se tražilo drastično smanjenje uloge vojske u politici i dubokim demokratskim reformama. Mnoge od njih već je provela vlada Erdogana.

Erbakan, kojeg trenutni vođa Turske naziva svojim učiteljem, bio je otvoreni islamist. Svi organizatori „Baršunastog puča“ iz 1997., kao i svi prethodni pučisti, suđeni su pod njim i tako se Erdogan osvetio i učitelju i sebi. Pod Erbakanom je obnašao dužnost gradonačelnika Istanbula, ali bio je prisiljen ne samo dati ostavku, već i odslužiti nekoliko mjeseci zatvora prema lokalnom zakonu zbog prestroge proislamske izjave.

Sada si dopušta mnogo oštrije izjave na tjednoj bazi i smatra se diktatorom. Ali tada, krajem '90-ih i početkom 2000-ih, Erdogan je u očima Washingtona i Bruxellesa bio prozapadni demokratski vođa koji je patio pod autoritarnom vlasti. Odnosno, neka vrsta turskog Navalnog.

Uz posredovanje Zapada, Erdogan je izašao iz zatvora, stvorio novu stranku, pobijedio na izborima, izmijenio niz zakona i konačno postao premijer, iako je to bilo zabranjeno prethodno osuđenim osobama. Uslijedile su reforme koje su naglo smanjile utjecaj vojske, čistka nelojalnih generala i osuda bivših pučista. I sve to pod odobrenjem SAD-a i EU, ponekad pod njihovim diktatom.

Očekivalo se da će Erdogan konačno demokratizirati Tursku i možda je čak dovesti u EU. U stvari, riješivši se prijetnje vojne elite i uništivši stari sustav provjere i ravnoteže, počeo je graditi vlastiti autoritarizam.

Taj je proces postao nepovratan nakon još jednog vojnog puča, onog iz 2016. godine, ovaj put neuspješnog. Erdogan je ne samo što je iz krize izašao kao pobjednik, već đ je također iskoristio za potpunu represiju u vojsci, sveučilišnom okruženju i redovima oporbe.

Sada vlada poput sultana i pretvara se da je kalif - zaštitnik svih muslimana na svijetu.

Pod njim je u zemlji cvate kult Abdula Hamida II kao „velikog vladara briljantnog turskog carstva, koje se mora obnoviti, ako ne teritorijalno, onda  politički.“

Erdoganove ekspanzionističke težnje izravno proturječe interesima Zapada, a on sam se ni na koji način ne uklapa u zapadni svijet, budući da je autoritativni vladar i vođa političkog islama, odnosno islamizma Muslimanskog bratstva. Ali zapadne elite će ga i dalje tolerirati, nadajući se da će se graditelj neoosmanskog carstva uskoro nekako slomiti.

Bruxelles i Washington radije ne pamte da je Erdogan na vlast došao upravo zahvaljujući pokušajima da Turska postane "obična zapadna zemlja". Uklonivši prethodna ograničenja, bivše Osmansko carstvo počelo se razvijati na prirodan način za sebe - kao utjelovljenje agresivnog islamskog Istoka i sve čemu danas svjedočimo je zapravo posljedica vanjskopolitičkih odluka zapadnih kancelarija na vrhuncu njihove moći.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je zapravo igrao po zapadnim pravilima, sve dok su zapadne vođe mislile da radikalni islam mogu kontorlirati. Sada je na redu Rusija, koju u ovom poslu podržavaju Kina i Iran, obje sile koje podržavaju jačanje Turske i udaljavanje od Zapada, ali ne i širenje njenog utjecaja u njihovu interesnu sferu. Ako Erdogan uspije iskoristiti ovu podršku, tim bolje po Tursku. Ako zaosta misli da će uspostaviti nekakvo carstvo, panturkijsko, islamističko i/ili novo osmansko, kombinirajući ove tri geopolitičke vizije, sa Zapadom je već trajno narušio odnose, a i Istok će mu okrenuti leđa. Je li u stanju Turska preživjeti pritisak i Zapada i Istoka? To je pitanje na kojeg nije teško odgovoriti.

Kada je turski predsjednik morao riješiti probleme u Idlibu, stupio je u dijalog s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Sada je telefonski razgovarao s ruskim kolegom nakon početka neprijateljstava na Kavakazu.

Tako je izašao na vidjelo novi kurs Turske u tom dijelu svijeta i uloga Azerbejdžana u njemu. Po svemu sudeći, Baku je uključen u takozvani "Erdoganov luk napetosti", koji se proteže od Libije do Kavkaza i dalje prema Xinjangu. Prema turskim analitičarima, Ankara započinje "simultanu velemajstorsku igru ​​na nekoliko geopolitičkih područja odjednom", od sjevernog Iraka preko sjeverne Sirije, preko Sredozemnog mora i preko Izraela do Libije, Katara i Somalije, u Sredozemnom moru protiv Grčke, Cipra, Francuske i Izraela i sada na Kavkazu.

Ovo je nova dimenzija turske vanjske politike i geopolitike, bez vanjske oznake prozapadne ili NATO orijentacije. Istina, postoji verzija da Ankara, unatoč svemu,  koordinira svoje napore s određenim zapadnim krugovima u smislu destabilizacije situacije na Kavkazu, prije svega. Ako je tako, onda je "kriza u Karabahu" samo prva u nizu. Ali u Moskvi to, naravno, vide i razumiju. Ako je potrebno, ona ima čime odgovoriti i  počet će micati figure na geopolitičkim šahovskim pločama. Onda će svi sukobi dobiti novu dimenziju, a Turci nigdje nisu u poziciji da mogu nastupati s pozicije sile. Rusija se ne mora izravno miješati. Dovoljno je da Assadu, Haftaru, Armencima u Karabahu i Kurdima, ako baš bude potrebno, pošalje nešto oružja iz svojih skladišta i vojne savjetnike, da pokrenu simultani napad na Turke u te tri regije. Uz kolaps lire, nekoliko vojnih poraza istovremeno bi sahranili političku karijeru Recepa Tayyipa Erdogana, ali Rusija želi iskoristiti trenutak u kojem je vlast u Ankari nikad dalje Zapadu i NATO paktu i u tom kontekstu treba promatrati „rusku suzdržanost“.