Pravo na samoodređenje i svjetski kaos koji iz tog proističe

Nedavno sam čuo izreku da su stvarnu nezavisnost mogu priuštiti samo zemlje s najmanje stotina milijuna ljudi i nuklearnim arsenalom za odvraćanje bilo kojeg potencijalnog agresora.

Istina, ima tu i zemalja koje vode suverene politike, ali mnoge od njih ovise o izboru strateškog saveznika. Neke zemlje saveznike ne trebaju, a među Rusima je poznata izreka da je Rusiji jedini saveznik njena vojska i mornarica.

Dakle, u današnjem svijetu sve pacifističke bajke padaju u vodu, jer ako želiš mir i da vas se smatra nekakvim faktorom u međunarodnoj areni, onda pazite i modernizirajte vojsku ali narodnu vojsku, poput iranske, recimo, a ne vojsku koja će ginuti za NATO.

Ne nam jeste li znali da u odnosu na broj poslanih vojnika u Afganistan, Gruzijci imaju najveći broj poginulih. Amerikanci su na posljednjem ili pretposljednjem mjestu, ne sjećam se točno. Koga su Gruzijci „branili“ u Afganistanu? Glupo  pitanje, ali daje odgovor zašto je Americi potrebna i vojska jedne Crne Gore ili Makedonije, u budućnosti Moldavije, kako se nadaju, ili „vojska Kosova“. Dovoljno je i stotinu vojnika, koje će se slati na čelu konvoja u Afganistanu ili na sličnim mjestima, pa ako je tijekom noći cesta minirana ili ako se pokrene napad, neka ginu, koga briga.

Zato je suverenitet prilično „rastezljiv“ pojam. Stvarno neovisne države u svijetu mogu se nabrojati u tren. To su SAD, Velika Britanija, Rusija, Kina, Iran, Indija, sa svojim specifičnositma, i Turska, koja je još uvijek u „sivoj zoni“.

Ovdje na Zapadu imaju svoj koncept "velike sile" i spominje se nekoliko najvećih zemalja koje se natječu za svjetsko vodstvo. Sve ostalo su statisti i zamjene za tuđe topovsko meso.

Imam jednu gadnu osobinu koja razbjesni mnoge. Nikad ne uzimam "dobro poznate" i "opće prihvaćene" izjave kao neupitnu istinu, već zahtijevam da mi se nečim potkrijepi.

Više sam puta propitivao razne "banalne istine", ali sada je došao do vrlo kontroverznog i dvosmislenog koncepta kao što je "pravo nacija na samoopredjeljenje". Ono je u nas vrlo „rastezljivo“ tumačilo početkom '90-ih, a kamo je to dovelo, bolje da se ne sjećam.

Općenito, odjednom se s previše lakoće govori o bilo kakvim "pravima". Ali ukratko, sva deklarirana prava imaju smisla samo kada ih vi:

a) možete provoditi s potrebnim mehanizmima i institucijama;

b) možete si ih priuštiti i za njim imate resurse;

c) kada ih možete zaštititi, pravno i vojno).

A pravo nacija na samoodređenje uvijek je bilo jedno od najkontroverznijih i najspornijih. Na njega se pozivaju Katalonci i Front Polisario u Zapadnoj Sahari, pa Armenci u Karabahu i Rusi na Krimu, pa Albanci na Kosovu i svi narodi bivše SFRJ, a ček su o njemu svojevremeno govorili „Padani“, izmišljena „nacija“ Talijana sa sjevera zemlje, dok je Sjevernu ligu vodio Umberto Bossi.

Jer, s jedne strane, proglašava se pravo nacija na samoodređenje, a s druge strane, svaka zdrava i normalna država daje glasne izjave o svojoj nedjeljivosti i teritorijalnom integritetu.

Kao što je lako uočiti, to su dva izravno suprotna pojma. Bilo koja skupina ljudi koja pokušava provesti zakon zapisan u međunarodnom pravu automatski su kriminalci i separatisti za zemlju iz koje se žele "samoodrediti".

Je li to uredu je? Ako pitate nekog u Hrvatskoj i Sloveniji 1990, pozivat će se na međunarodno pravo. A ako je to zaista nečije pravo, onda ih ne bi trebalo zatvarati ili strijeljati zbog ostvarivanja svog prava.

U čemu se ovdje varam? Naime, praksa provođenja zakona s ovim pravom je, blago rečeno, čudna.

Primjerice, priznat je Anschluss iz Demokratske Republike Njemačke, iako nije bilo referenduma.

Odvajanje Kosova u zasebnu državu također su neki priznali, iako ni tamo nije bilo referenduma, a čelnici Kosova, nakon boljeg proučavanja njihovog životopisa, više nalikuju kriminalcima i ratnim zločincima nego političarima.

Ali povratak Krima Rusiji Zapad ne želi priznati, iako je bilo referenduma, održanog u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda i pravom na samoodređenje političkog entiteta koji ima svoju vladu, predsjednika, izvršnu vlast i sve atribute države. Da, građani Krima su napravili upravo to, strogo pazeći da se poštuje međunarodno pravo. I ovdje je važno napomenuto koji su uvjeti potrebni da netko negdje može uopće raspisati referendum. A bivša ukrajinska Autonomna Republika Krim je to mogla, jer je već bila republika i imala je lokalnu vlast.

Trebali bi postojati ili jedinstvena pravila za sve slučajeve, ili ako se u svakom slučaju odlučuje proizvoljno, da to uopće ne bude „samoodređenje“, koje postaje već prazna fraza. To je samovolja, voluntarizam, "pravo jačega", ali ne i pravo.

Pravo stvara zakon, a zakon su pravila i postupci. Ako ne postoje jasno definirani kriteriji, onda nema ni zakona.

Uzmimo za primjer Kataloniju i Baskiju. I tamo mnogi žele neovisnost od Španjolske. Ali oni ne smiju održavati referendume o samoodređenju, a separatistički čelnici bivaju uhićeni i zatvoreni.

Štoviše, Europska unija, UN i svakakvi "neovisni aktivisti za ljudska prava" u ovom slučaju ne kritiziraju španjolske vlasti, već se pretvaraju da se ništa ne događa. Zašto je to tako?

U ovom slučaju, postoji li „pravo nacija na samoodređenje“? Ili je to samo poseban alat koji se koristi u onim slučajevima kada je potrebno pokušati istisnuti Rusiju iz nekog dijela svijeta? Kako je bilo s izmišljenom nikad postojalom državom "Ukrajina" ili "borcima za slobodu Ičikerije"? U oba slučaja s financiranim međunarodnim terorizmom?

Inače, zašto se ne pruža prilika da svoje političke težnje ostvare borci za neovisnost Teksasa? Konačno, poseban status Teksasa i mogućnost odcjepljenja od Sjedinjenih Država navedeni su prilikom pristupanja federaciji.

Ili drugo pitanje, mogu li se Gaskonci, Normani ili Burgundi smatrati zasebnim narodom, a potonji su dugo imali svoju državu, koja je mogla nastaviti postojati da nije bilo tragične smrti posljednjeg vojvode i njenog jedinog nasljednika?

Ali sve navedeno samo je temelj za glavno pitanje: je li moguća stvarna neovisnost malih zemalja i naroda u suvremenom svijetu?

Zaista, za stvarnu neovisnost trebate:

- Razvijene institucije i tradicije formiranja elita, a s tim mnogi jako loše stoje;

- Moćnu ekonomiju;

- Napredno obrazovanje i znanost;

- Veliku populaciju;

- Nuklearno oružje.

Ako to gledamo otvoreno, čak se ni tako velike i razvijene zemlje poput Njemačke i Japana ne mogu nazvati istinski neovisnima.

Što možemo reći o Ukrajini, Armeniji, baltičkim državama u izumiranju ili Gruziji? Sva njihova takozvana "sloboda" svodi se na samo jedno - na slobodu izbora gospodara.

Stvarno neovisne države u svijetu mogu su SAD, Velika Britanija, Rusija, Kina, Iran i uz nešto detaljniju analizu Indija i Turska.

Sjevernu Koreju nisam čak ni uključio kao neovisnu, unatoč posjedovanju nuklearnog oružja, jer ovisi o Kini i s njom koordinira svoje akcije.

Ostali su ovisni i imaju nečije vojne baze.

S tim u vezi imam krajnje jednostavno i očito pitanje: možda je vrijeme da prestanemo pričati priče o nekom mitskom pravu na samoodređenje?

Ono ne postoji. A kad je već tako, onda trebate djelovati na temelju ove jednostavne činjenice i u skladu s tim graditi svoju strategiju u unutarnjoj, ali prije svega vanjskoj politici. Ili ste svoje štićenike postavili kao vodstvo manjih zemalja, ili to čini, ili je već učinio, netko drugi.

Za Rusiju nema više praznih priča: "Poštujemo izbor tih ljudi i pridržavamo se načela nemiješanja u unutarnje poslove drugih država", jer je odustajanje od ove retorike jedino čega se danas držimo. Za druge zemlje je najbolji primjer Armenija, koja je zapostavila vojku i zapovjedni kadar, baš kao Muammar Gaddafi, i sada se povlači pred Azerima, koji su se u „pari“ uvjetima početkom '90-ih pokazali kao nikakvi borci, ali su novac od nafte mudro ulagali u kupnju oružja. Armenci su spavali na lovorikama i pričali pobjedničke priče iz prošlog rata.

A kad se glavne sile međunarodne zajednice, bez iznimke, budu jednoglasno dogovorile da će se pridržavati međunarodnog prava, bez dvostrukih standarda, male zemlje i one velike koje su u vanjskopolitičkoj doktrini imale  neupitnu stavku o nemiješanju u unutarnje poslove drugih trebaju prve to pozdraviti. Tko će ovdje biti na gubitku, poznato je, a na dobitku će biti cijeli svijet, jer su postojeća pravila vrlo jasna, samo ih se treba pridržavati.