Nakon deset godina rata protiv "islamske" i "pravoslavne" civilizacije, Le Monde tek sad priznaje Erdoganov sukob civilizacija

Francuski stručnjaci se u Le Mondeu žale na turskog predsjednika Erdogana i njegovu politiku, koja se kosi s uobičajenom europskom ideologijom. Zanimljivo, Le Monde, možda prvi put, spominje Erdoganovo promicanje „sukoba civilizacija“, koncepta Samuela Huntingtona koji je postao agenda američkih neokonzervativaca. Naravno, francuski autor govori samo o dijelu koji se tiče Europske unije, iako odavno tvrdim da su Erdogan i Muslimansko bratstvo prvo oslabili islamski svijet, razaranjem jakih antiimperijalističkih i moćnih država kao što su Libija, Sirija, čak i Egipat i drugih, proces u kojem je ubijeno na stotine tisuća muslimana, a onda se okrenuo, što je očito, sukobu s Grčkom, Ciprom i Armenijom, tri države „pravoslavnog svijeta“, po Huntingtonu.

Za bolje razumijevanje možete pročitati, čak i sažetak na Wikipediji, „Sukob civilizacija“ američkog filozofa, povjesničara i politologa, pa ćete lakše razumjeti koje su to civilizacije neprijateljske Zapadu i kao takve u najmanju ruku moraju biti oslabljene, poput islamske, koja je ekonomski devastirana, razjedinjena i puna unutarnjih sektaških sukoba.

Razaranje „pravoslavnog svijeta“ je počelo s izmišljanjem novih autokefalnih crkvi, od kojih je za sada od Carigradske patrijaršije priznata Ukrajinska PC, a proces nastanka nove državne crkve u Crnoj Gori je osujećen ove godine i čini se da nema nade za uspješan dovršetak ovog procesa. Otprilike je isti slučaj s Makedonskom PC, jer se njoj protive Atena, Sofija i Beograd, ali i same inicijative su dovoljne za unošenje razdora u Hungtingtonov „pravoslavni svijet“.

Kao što rekoh u početku, u Parizu su konačno shvatili da je savezništvo s osobom poput Recepa Tayyipa Erdogana u ovom planu krenulo krivim smjerom i da se turski vođa neće zaustaviti na postavljenim „crvenim linijama“. U nastavku je osvrt francuskog Le Mondea, koji je manjkav upravo zbog toga što ne priznaje gore navedeni šori kontekst Erdoganove vanjske politike, već se fokusira samo na odnose Ankare i EU. No, čujmo što ima za reći Pariz.

Erdoganov "novi povijesni kurs"

Turski čelnik okreće leđa Europi i Zapadu u cjelini, započinjući pisanje novog nacionalnog romana. Suočen s dvije zadaće: vratiti islamu njegovu bivšu ulogu i postići, ne kloneći se agresivnih metoda, da nasljednica Osmanskog carstva povrati "osvajački duh" i „zasluženo mjesto u svijetu“.

Mauzolej Ataturk, jednostavna zgrada od sivog kamena otvorena za sve vjetrove anadolskih stepa, nadvija se nad staro središte Ankare i još uvijek ostaje otvoren za službene posjete stranih šefova država i vlada. U njemu se nalazi sarkofag čovjeka koji je 1923. godine osnovao republiku na ruševinama Osmanskog carstva i nekoliko vitrina s pripadajućim predmetima, uključujući kopiju Rousseauova društvenog ugovora na francuskom jeziku s rukom napisanom bilješkom. Mustafa Kemal (1881.-1938.) bio je prvak nasljeđa prosvjetiteljstva i revolucije. Njegova je republika, nadahnuta jakobinskim modelom, proglasila sekularno društvo, iako njegovo tursko razumijevanje nema ništa zajedničkog s francuskim primjerom. Govorimo o državnoj kontroli nad religijom, koja više podsjeća na Napoleonov model konkordata, nego odvojenost crkve od države. Ta se riječ pojavila u prvom republičkom ustavu iz 1937. godine i još se uvijek pojavljuje.

"Bijes i mržnja Recepa Tayyipa Erdogana prema Francuskoj srazmjerni su poštovanju Mustafe Kemala", podsjeća stručnjak Gilles Kepel.

Aktualni predsjednik Turske ima težak odnos s osnivačem republike. Iako se još uvijek divi čovjeku koji je iskovao naciju, mrzi ga što je detronizirao sultana, ukinuo kalifat i promijenio pismo. Nakon 18 godina na vlasti, oslanjajući se na punu kontrolu nad Strankom pravde i razvitka, islamskog konzervativnog pokreta), Erdogan ne skriva želju da okrene stranicu kemalizma.

Kad "Rey", kako ga zovu njegovi pristaše, ocrni francuskog kolegu Emmanuela Macrona, nakon što je kritizirao "islamistički separatizam" kod potonjeg, pošalje ga kod psihijatra i pozove na bojkot francuskih proizvoda, on pokušava, kako tvrdi Jean-François Pérouse, "da na međunarodnoj sceni ojača svoj novi imidž branitelja islama i borca ​​protiv navodnih ugnjetavača muslimanskih vjernika širom svijeta".

Ovo je vrlo zanimljivo u kontekstu onoga što je uslijedilo nakon Arapskog proljeća i stotine tisuća, ako ne i milijuna muslimana koji su pali da Muslimansko bratstvo dođe na vlast u Tunisu, Egiptu, Libiji, Siriji, Jemenu i  drugim zemljama u kojima su zabilježeni narodni ustanci, ali su ugušeni jer nisu bili u planu za pružanje pomoći, a najkrvaviji je onaj u Bahreinu, gdje su Saudijci napravili pokolj da razbiju prosvjede na kojima su se tražile reforme.

Povratak na Zapad

Niz strateških sukoba pojavio se u odnosima između Pariza i Ankare, zbog Sirije, Libije, Nagorno-Karabaha, istočnog Sredozemlja i Egejskog mora. Bilo kako bilo, turski čelnik provodi napade na Francusku, jer je u turskom kolektivnom imaginariju ta zemlja psimbol puta prema "civilizaciji". Mustafi Kemalu je bila prioritet, a prije njega i osmanskim reformatorima s početka XIX stoljeća.

"Erdogan povezuje Francusku s kemalističkom elitom, pozapadnjačenom od "bijelih Turaka" koji su vladali republikom nakon njezina formiranja 1923. Uz to, simbol je prvog saveza Franje I, "kršćanskog kralja", i Sulejmana Veličanstvenog, cara i prvaka sunita, što su svojedobno i Osmanlije i Francuzi smatrali neprirodnim, baš u vrijeme kada je Europa počela modernizirati vojsku“, kaže povjesničar Olivier Bouquet sa Sveučilišta u Parizu.

Recep Tayyip Erdogan već je tri godine saveznik krajnje desničarske Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) Devleta Bahcelija, a njegov paranoični odnos prema Zapadu pojačava se tek nakon neuspjelog državnog udara u srpnju 2016. Predsjednik promovira nacionalizam sa snažnim vjerskim prizvukom i agresivniju politika kod kuće, a posebno u međunarodnoj areni.

Turski čelnik okrenuo je leđa Europi i Zapadu općenito. Pojava Joea Bidena u Bijeloj kući vjerojatno će zakomplicirati odnose između Ankare i Washingtona, koji su pod Donaldom Trumpom bili prilično dobri, jer su dvojica populista imali puno zajedničkog, piše Le Monde

Turska, stup jugoistočnog boka NATO-a od 1952. godine, zauzima ključni strateški položaj na spoju Bliskog istoka, Kavkaza i Europe. 15 godina nakon početka pregovora o pristupanju EU, koji su do sada su nepovratno pali u komu, Turska je postala ne samo nezgodan saveznik, već suparnik koja igra svoje karte ili čak potencijalni protivnik u brojnim zonama, na primjer, na istočnom Mediteranu, gdje dolazi do sukoba između Turske i Grčke i Cipra zbog podjele isključivih ekonomskih zona i rezervi plina.

Raseljavanje Turske

Le Monde je intervjuirao desetak stručnjaka, uključujući niz povjesničara, kako bi razumio implikacije ovog raseljavanja Turske i promjene u Erdoganovom kursu, kao i njegove intelektualne korijene i reference na koje igra, i to ne bez uspjeha, sudeći prema njegovih 18 godina na vlasti i niz nespornih izbornih pobjeda.

Turci su na mnogo načina opsjednuti poviješću. Velika povijest carstva, koje se tijekom svog procvata u  XVI stoljeću protezalo od srednje Europe i Balkana do Arapskog poluotoka, kontrolirala je cijelu južnu obalu Sredozemnog mora, osim Maroka. Istodobno je iza sebe ostavilo nezacjeljujuće rane tragedija koje su pratile njegov pad, posebno „Armenski genocid“.

"Turska je istovremeno luda za svojom poviješću i bolesna s njom", ovim je riječima 21. prosinca 2017. započelo prvo predavanje Edhema Eldema, voditelja Odjela za tursku i osmansku povijest na College de France.

Turska je opsjednuta željom da sebi pripiše političku i ideološku povijesnu misiju i bolesna je od oklijevanja da govori o svojim crnim stranicama.

Reference na pojednostavljeni nacionalni roman doslovno su prisutne svugdje i nose podtekst usmjeren na uzdizanje vođe. To se može vidjeti iz prijema njegovih stranih kolega u ogromnoj novoj palači u Ankari od 200 000 četvornih metara, četiri puta većoj od Versaillesa, sa 1150 soba i 16 brkatih vojnika počasne straže, što bi trebalo simbolizirati nasljednike dva tisućljeća i 16 turskih carstava, iako se sve to pretvorilo u kič.

"Recep Tayyip Erdogan vjeruje da mu je Bog naložio da vrati islam na njegovo nekadašnje mjesto u Turskoj i vrati je u doba Osmanskog carstva i zemlji nekadašnje mjesto u svijetu", prisjeća se politolog Cengiz Chandar.

Bio je dio Erdoganove pratnje u daleka vremena kada je oko sebe okupljao liberalne i proeuropske savjetnike, u prvim godinama nakon pobjede 2002. Postupno je počeo posvećivati ​​sve više pozornosti povijesnoj simbolici, a njegova retorika postajala je sve oštrija.

"Ideologija osvajanja"

„Za razliku od prethodnih godina, danas sve nije ograničeno na priču o posljednjim desetljećima Osmanskog carstva, koje je bilo okruženo i odbijalo vanjske neprijatelje i manjine koje su djelovale zajedno s velikim silama. Danas se daje naglasak na osvajanjima koja su započela u Europi u prvim stoljećima carstva”, napominje Olivier Bouquet.

"Ova ideologija osvajanja usredotočena je na zauzimanje Carigrada 1453. godine, koja je predstavljena kao primjer tursko-islamske prevlasti i točka civilizacijske podjele", dodaje geograf Jean-François Perouz.

U srpnju je „Veliki vođa“ muslimanima "vratio" Aja Sofiju, koja je nakon osmanskog osvajanja pretvorena u džamiju, ali je Ataturkovom odlukom lišena vjerske uloge i pretvorena u muzej. Erdogan je želio podsjetiti na "pravo mača", kojim se služio sultan Mehmed II Osvajač, koji je, prema legendi, u hram je ušao na bijelom konju, molio se, a zatim naredio da se zaustave pljačke. On je omiljeni sultan turskog predsjednika, ali ova je povijesna ličnost složenija nego što je predstavljena u službenoj povijesti.

„Svakodnevno su mu se čitale rimske i druge priče, anali papa, careva i francuskih kraljeva. Govorio je tri jezika: turski, grčki i staroslavenski”, rekao je venecijanski putnik Giacomo de Languschi, koji je bio pozvan na sultanov dvor.

Nakon zauzimanja Drugog Rima,  ili Carigrada, Mehmed II je sanjao da zauzme i prvi, jer je bio uvjeren da bi svijet trebao biti "jedinstveno carstvo s jednim kraljem i jednom religijom", naravno, islamom.

Osmansko carstvo je gledalo prema Europi. Rumelija, njezine europske zemlje, bila je najbogatija regija. Određeni broj civilnih i vojnih vođa carstva, uključujući veliku većinu velikih vezira, bili su s Balkana, iz Grčke i Albanije, "izabrani" i preobraćeni na islam kao kršćanska djeca. Osmanska elita je prezirala "kaure", odnosno nevjernike, ali nakon prvih većih poraza u Europi počelo se nagađati o razlozima propadanja. Je li to bio razlog pretjerane uloge islama i tradicija, ili, naprotiv, upravo odstupanje od izvornog, pravog islama? Ti sporovi još uvijek traju u muslimanskom svijetu.

Autoritarna modernizacija

Modernizatori su pobijedili. 1839. pokrenute su reforme kako bi se dao drugi vjetar "bolesniku Europe", kako se tada nazivalo Osmansko carstvo. Modernizacija je bila autoritarna. Režim je sve više pooštravao svoju politiku, posebno tijekom 33-godišnje vladavine Abdul-Hamida II, nadimka "Crveni sultan", odgovornog za masakre Bugara, Armenaca i drugih. Ovaj je monarh dodatno ojačao apsolutizam u usporedbi sa svojim prethodnicima, carstvo je okrenuo prema Istoku i, što je važno, od kalifata je stvorio ključni element svoje politike.

"Uz pomoć panislamizma, sultan Abdul-Hamid II se trudio Tursku uzdići u rang velike sile", napisao je u svojim memoarima njegov tajnik Ali Vehbi.

Abdul Hamid II nije se bojao povremeno zaprijetiti zapadnim silama džihadom i ustankom u njihovim kolonijama, što je Mehmed V neuspješno pokušao učiniti 1914. godine. S mnogih gledišta, trenutna politika Recepa Tayyipa Erdogana nalikuje politici Abdula Hamida, a to se odnosi i na bliskoistočne prioritete i na položaj branitelja islama.

Ovaj stari osmanski svijet poražen je u Prvom svjetskom ratu, a onda se pojavio Mustafa Kemal, koji nije prihvatio mirovni ugovor iz Sèvresa, koji je pripremio Turskoj ulogu male anadolske države.

"Pobjeda Kemala, a kasnije i kemalizma paradoksalna je po tome što predstavlja odlučujući uspjeh protiv europskih sila koje su bile prisiljene povući se, ali je bila posljednja, odlučujuća faza prilagodbe europskoj civilizaciji", napisao je poznati orijentalist Bernard Lewis.

Bila je to autoritarna revolucija koja je došla odozgo.

“Različite zemlje, jedna civilizacija. Za napredak nacije potrebno je postati dijelom ove zajedničke civilizacije”, rekao je Ataturk.

Uspio je impresionirati brojne francuske političare i intelektualce, uključujući književnika Henrija Bérauda, ​​koji je u novom gospodaru zemlje vidio "izvanrednog vojnika koji je u dvije noći udarcem čizme srušio deset stoljeća tradicije i predrasuda".

"Dvostruki revanšizam"

Atatürk je napredovao prisilnim maršem. Zabranio je nošenje fesa, dao ženama pravo glasa i promijenio pismo. Napravio je pravi raskid s prošlošću i tradicijom. Mladoturci više nisu mogli čitati literaturu objavljenu pod starim režimom.

"Vi ste stranac u svojoj zemlji, izopćenik u svojoj domovini", žalio je 1949. Necip Fazil Kysakurek (1904-1983), veliki turski pjesnik, nacionalist i islamist koji je imao značajan utjecaj na mladog Erdogana.

"Turski predsjednik zatvara 200-godišnju fazu povijesti zemlje dvostrukim revanšizmom, koji je usmjeren protiv autoritarnog modernizma kemalizma i zapadne Europe, „križara“ i kolonijalista", kaže Ahmet Insel, autor Erdoganove Nove Turske.

Recep Tayyip Erdogan malo čita, uglavnom poeziju, posebno pjesme Nejipa Fazila Kysakureka. Ne zna nijedan jezik osim turskog, možda malo i arapskog. Prije svega, on je političar koji brzo razmišlja, vodi se instinktom i zna pokrenuti prave teme.

"Erdoganizam" ne postoji kao strukturirana ideologija, što je bio kemalizam. Kao i druge vrste populizma, ovo je svojevrsni kolaž koji se prilagođava prioritetima određenog trenutka, igrajući na frustraciju i bijes javnosti", smatra osmanski specijalist za povijest Ozgur Turesay.

Teritorijalni revizionizam

Predsjednik Turske ne promovira samo nacionalizam s moćnim vjerskim prizvukom, već i teritorijalni revizionizam. Oni su za njega postali ključni alati za "polarizaciju turskog društva između "nas"i "njih", Turaka, sunitskih muslimanskih konzervativaca i lažnih muslimana i nevjernika koji su stranci u islamo-nacionalnoj kulturi”, kaže Ahmet Insel.

U ovom dijelu vrijedi podsjetiti na definiciju fašizma, prema kojoj, da bi se hranio, fašizam mora izmisliti onog „drugog“, neprijatelja nacije, ugrozu koju treba fizički iskorijeniti i taj teritorij naseliti „čistom rasom“. Sve ove elemente prepoznajemo kod Erdogana, stoga nije pogrešno reći da je on u suštini islamo-fašist, ali onaj koji je „drugoga“ prvo prepoznao među muslimanima. To su prvo bili „kafiri“ među sunitima i Kurdi, otpadnici zbog ukorijenjenih marksističkih ideja, iako je ovo mit koji nema veze sa stvarnošću i među urbanim Kurdima ima otprilike isti broj marksista kao među Turcima. Tak nakon što je potaknuo sektaške sukobe među muslimanima, Arapima u prvom redu, tek onda se Recep Tayyip Erdogan okrenuo pravoslavnoj prijetnji, Grcima, u njihovoj domovini i na Cipru, te Armencima, a u zadnje vrijeme je meta EU, katolička ili protestantska, kako je on vidi, iako de facto duboko sekularizirana i ateistička.

Ali ovaj recept djeluje. Čak i Republikanska narodna stranka, glavni oporbeni pokret i nasljednik kemalizma, podržava Erdoganova potraživanja u Egejskom moru i potporu Bakuu, a šuti o Aja Sofiji.

Nije bez razloga Erdogan odlučio održati prvu javnu molitvu u hramu 24. srpnja 2020., na obljetnicu Ugovora iz Lausanne, potpisanog 1923. godine. Turski predsjednik danas žestoko osuđuje ovaj dokument, premda je prethodno bio pozdravljen kao veliki uspjeh Mustafe Kemala Ataturka, koji je time uspio oprati ponižavanje s mirom u Sevresu. Novi sporazum priznao je zemlju u njezinim današnjim granicama, čak i ako je time konsolidirana propast carstva.

Unatoč riziku buđenja starih demona iz povijesti zemlje, Erdogan govori o turskim "granicama u srcu" koje se protežu daleko izvan njezinih današnjih granica, obuhvaćajući nekada osmanske zemlje i gradove, uključujući i neke bivše jugoslavenske republike.

"Za nas se ovdje ne radi o drugim svjetovima, već o česticama naše duše" , rekao je u govoru u listopadu 2016. godine.

On također ne skriva svoju tugu zbog gubitka sada grčkih otoka „koji su daleko da se na njih kamenom može dobaciti“.

Njegovi pokušaji da preispita bljetnicu Ugovor iz Lausanne postaju otvoreni izazov za susjede i Europljane.

“Po Erdoganovom mišljenju, zapadna Turska je gotovo anomalija. Da bi zadržala svoj rang, Turska mora proširiti vlastitu sferu utjecaja i ne bi se trebala integrirati u drugi sustav. U konačnici, njegove geopolitičke odluke, savezi i retorika diktirani su imperativima unutarnje konsolidacije”, rekla je Dorothée Schmid iz Francuskog instituta za međunarodne odnose.

Naglašava da su se „turski međunarodni prioriteti nedavno usredotočili na Kurde, Cipar i Egejsko more“. Ali i kada se radi o Siriji ili Nagorno-Karabahu, tamo se brani neizbježnost turske prisutnosti u susjednim područjima. Libija postaje instrument za udaljenu projekciju moći, ali istodobno je povezana s egejskim pitanjem zahvaljujući sporazumu o razgraničenju morskog prostora, koji je Erdogan potpisao s islamističkom vladom u Tripoliju Fayeza Al-Sarraja.

Sada Ankara igra vlastitu igru, u potpunosti iskorištavajući odsustvo regulatorne sile u regiji nakon povlačenja Sjedinjenih Država.

Le Monde piše kako Erdoganu iz Moskve ne postoji egzistencijalna prijetnja.

„Putinova Rusija, naravno, može biti suparnik ili čak protivnik Erdoganove Turske u nekim zonama utjecaja, ali istodobno i mogući saveznik protiv Zapada“, piše francuski list.

Od "meke sile" do "grube"

Nakon dolaska na vlast u studenom 2002. godine s 34% glasova i apsolutnom većinom u parlamentu, AKP Recepa Tayyipa Erdogana Europu je smatrala prioritetom. Prije svega, iz ekonomskih razloga, ali i ne bez političkih razmišljanja. Zbližavanje s Bruxellesom bio je najbolji način za obuzdavanje vojske i kemalističke elite.

„Nakon početka pristupnih pregovora, Turska je brzo shvatila da nikada neće postati punopravna članica EU, čak i ako provede sve tražene reforme. To je stvorilo osjećaj poniženja i gorčine, na kojima je nastao Recep Tayyip Erdogan”, smatra Ozgur Turesay.

Prošlo je doba kada je Turska težila da postane "most" između Istoka i Zapada, a počelo je i vrijeme "neoosmanskog" kursa Ahmeta Davutoglua, predavača međunarodnih odnosa koji je postao Erdoganov svemoćni savjetnik za vanjsku politiku, a zatim ministar vanjskih poslova i premijer prije odlaska u mirovinu 2016. godine.

"Turska, država nasljednica Osmanskog carstva, ne može svesti horizont strateške misli na službene granice", teoretizirao je Davutoglu, kojeg je Erdogan s poštovanjem nazvao svojim "mentorom", ali ga se riješio kada je čak i Davutoglu počeo tvrditi da su Erdoganove metode radikalne i suicidalne.

Istina, Ahmet Davutoglu je iznio tezu da bi Turska trebala "još jednom postati lider na bivšem osmanskom teritoriju".

Ali njegov je slogan bio "nula problema sa susjedima". Turska je pod njim prioritet dala "mekoj sili", kombinirajući ekonomsku dinamiku, islam i demokraciju.

"Poraz Arapskog proljeća, a posebno vojni puč u Egiptu, pobjeda Bashara Al-Assada i rat u Libiji potpuno su promijenili kurs Ankare. Suočena s neuspjehom, Turska je odlučila izravno intervenirati, prvenstveno rukama plaćenika, unatoč riziku od diskreditacije svoje izvorne retorike "dobronamjerne sile" koja se toliko razlikuje od zapadnih kolonijalista", kaže Jana Jabbour, autorica knjige „Turska - Izmišljajući novu diplomaciju“.

Kucnuo je čas grube i otvorene sile. Pogotovo ako sve bude u redu, kao u podršci „bratskom“ azerbejdžanskom narodu, koji će se tek suočiti sa smrtonosnim zagrljajem Erdoganovog islamofašizma, Azerima kao šiitima prilično stranog.

U javnom prostoru pojavljuju se doktrine poput "plave domovine", koje zagovaraju suverenitet Ankare na površini od 462 000 km2 u Crnom moru, Egejskom moru i istočnom Sredozemlju. Dugo su vremena ostali u sjeni, ali sada ih promoviraju umirovljeni generali poput Cema Gurdeniza, koji je bio iza rešetaka od 2011. do 2014. godine u sklopu suđenja oficirima visokog ranga, koje je AKP organizirao kako bi potkopao kemalističko vojno vodstvo.

Uz to, "euroazijski" trend, koji naglašava privilegirane odnose s Rusijom i Kinom i ima određeni utjecaj na vojsku, također se u posljednje vrijeme sve više potvrđuje, premda i sam Erdogan zauzima oprezan stav o ovoj temi, što je vrlo važno za njegove nacionalističke saveznike.

„Mir u zemlji, mir u cijelom svijetu - to je bio slogan kemalizma. Nula problema sa susjedima, to je govorio Davutoglu. Danas Turska vodi unutarnji rat, pojačava represiju i vanjski rat na pet fronti, što je postao događaj bez presedana u povijesti republike “, ironično kaže politolog Cengiz Aktar.

"Sukob civilizacija"

Ovdje Le Monde ne želi priznati da je Erdogan dao veliki doprinos slabljenju Zapadu suparničkih civilizacija, po Huntingtonu, prije svega islamskoj, koja nikada nije bila ovako posvađana, potom pravoslavnoj, uvjetno rečeno, ali najviše zbog njegovog viđenja neprijatelja u ovom „svetom ratu“. Ako bi išli tako daleko, može se reći da je Erdogan udario i na kinesku civilizaciju, koju Samuel Huntington također navodi kao neprijatelja Zapada, prije svega s podrškom ujgurskim separatistima i teroristima, a odnedavno i upadom u Azerbejdžan, gdje će Turska, na Novom putu svile, graditi ceste, željeznice i cjevovode za energente od Kaspijskog mora do Turske i dalje prema Europi.

No, Le Monde se ograničio na upozorenje kasne faze „sukoba civilizacija“ u kojoj je na red, možda neplanirano došla i Europe.

"Težnja Recepa Tayyipa Erdogana je da igra na kartu civilizacijskog sukoba kako bi se dodatno pojačala polarizacija turskog društva i proširila na čitav arapsko-muslimanski svijet", rekao je Michel Duclos s Instituta Montaigne.

Europljani, a posebno francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji se najaktivnije protivi turskoj politici, suočili su se s neviđenim izazovom u kojem zemlja članica Sjevernoatlantskog saveza postaje potencijalni protivnik.

"Nije na nama da ga tako zovemo, ali ako turski predsjednik odluči da Francuska postane meta i žrtveno janje, ponašat će se kao protivnik", kaže bivši francuski ministar vanjskih poslova Hubert Védrine.

Ovo sučeljavanje potresa NATO.

"Za razliku od prethodnih kriza u NATO-u, u trenutnoj se ne radi o sučeljavanju jedne članice saveza s drugom", objašnjava zamjenik ravnatelja Zaklade za strateška istraživanja Bruno Tertrais.

„Ovdje se ne radi o uobičajenim nesuglasicama između Turske i Grčke, već o nizu geopolitičkih fenomena koji postavljaju središnje pitanje: budući da je Turska izgubljena za Europu, je li izgubljena i za NATO? Je li udaljavanje Turske od zapadnog svijeta nepovratno ili je to igra s nultim ulogom u kojoj članstvo u savezu postaje važnije samo kako se perspektiva pridruživanja EU udaljava?“, pita se Tertrais.

Dorothe Schmidt ne sumnja da „Turska ne može nastupati s pozicije sile, jer joj Europa i NATO trebaju više nego što oni trebaju Tursku“.

„Bilo kako bilo, mora se prepoznati sljedeća činjenica: za uspješno formiranje odnosa s Turskom, uzimajući u obzir njezin status sile i želju za autonomijom, potrebno je prepoznati neuspjeh procesa njezina pristupanja Europskoj uniji, kojeg nitko ne želi nastaviti", kaže Dorothe Schmid.

U svakom slučaju, ovo nije prva kriza. Recep Tayyip Erdogan nije vječan i većina turskog civilnog društva još uvijek gleda u Europu. Prema Dorothe Schmid, "gotovo 20 godina na vlasti, AKP je promijenio društvo i formirao aktivnu mladež koja ne treba religiju i rat." Nakon 18 godina Erdoganove vladavine polarizacija turskog društva samo jača, uvjerena je.

Međutim, francuski stručnjaci, koji su odlično prepoznali dio problema,  uporno izbjegavaju reći da je Erdogan postao to što jeste upravo zahvaljujući Zapadu i imenima kao što su Soros, Gullen, turski klerik koji živi u egzilu u Americi, i druga. Dok je Erdogan djelovao ognjem i mačem da zapali i uništi muslimanske zemlje i na vlast dovede Muslimansko bratstvo i dok je podrivao „pravoslavni svijet“ sa spletkama s patrijarhom Bartolomejem carigradskim, radeći na priznanju novih pravoslavnih crkvi, nakon čega je objavio svoje teritorijalne pretenzije u istoičnom Mediteranu na štetu Grka i Cipra, a na istoku na šteku Armenaca na Kavkazu, bio je državnik koje je EU davala milijarde dolara i političku podršku za avanture u Siriji, Libiji, Tunisu, Egiptu, i tako dalje. Sada, kada je Erdogan udario u srce Stare Europe, odjednom su se sjetili „skoba civilizacija“ i da se „poludjeli sultan s Bospora“ mora zaustaviti. Teško je ovdje reći „bolje ikad nego nikad“, ali je sve više naznaka da je Recep Tayyip Erdogan postao teret i Zapadu, ne samo Rusiji, Kini, Arapima, sigurno i Iranu. Jedino mjesto u kojem Erdogan ima sigurnu podršku je London, što ne ćudi, obzirom na savez s Turcima koji traje više od sto godina. Koliko će ona trajati, to tek treba vidjeti.

Le Monde