Nedjeljni pregled vojne situacije u Karabahu i zašto su Azeri krenuli na Šuši

Uskoro se ulazi u šesti tjedan borbi za Karabah i možda je vrijeme da se rezimira najvažniji dio, onaj vojni, jer takvih analiza u medijima nedostaje. Naime, prve su propaganda, s obje strane, druge su pune emocija i navijačkih strasti, a treće ono što bi autori htjeli da jeste, ali nije. Kako osobno nemam ni vojnu akademiju, niti vojna znanja, odavno se suzdržavam davanja prognoza što će biti, ne samo ovdje već bilo gdje.

Ono što znamo je da Rusija neće dozvoliti da Kavkaz postane bojno polje beskonačnog rata, iako neće izravno intervenirati u Karabahu, kao što je jučer priopćila službena Moskva. Neće dopustiti ni da Turska od Južnog Kavkaza napravi utočište islamističkih militanata, koje će fizički uništiti, što je rusko zrakoplovstvo demonstriralo ranije ovaj tjedan u sirijskom Idlibu, gdje je najmanje 48, ali vjerojatnije oko stotinjak turskih „kadeta“ iz skupine Faylaq Al-Rahman pogođeno zrakoplovnim projektilom. Rusi su ih umjesto Karabaha isporučili izravno „šejatnu u džehenem“, pa neka se tamo zabavljaju. Ankara je itekako shvatila poruku. Nema vijesti o stradalim turskim instruktorima, koji su vodili kamp, niti će tih vijesti biti. Ako ih je bilo među mrtvima, poginut će u „saobraćanoj nesreći pri vršenju borbene zadaće“.

Ali što se događa u samom Karabahu? Kao što vidite na četiri različite karte u dnu, od kojih je posljednja najvažnija, situacija se tumači različito, ovisno o izvoru. U tome i jeste „ljepota“ propagande, koja stvara priče za svačiji ukus, pa na društvenim mrežama eksplodira kakofonija različitih „argumenata“, i svi su u pravu.

Ali ono što se proteklih dana činilo kao otvaranje novog fronta, za što trebaju resursi i vojnici, zapravo je bila nužnost od koje je Baku napravio vrlinu. Ukratko, neuspjeh da se presiječe Lačinski koridor, prisilio je azerbejdžanske i turske snage da se okrenu gradu Šuši, koji ima veliku simboličku vrijednost i za Armence i Azerbejdžance.

Sredinom tjedna je predsjednik Gorskog Karabaha Arajik Harutjunijan apelirao na zemlju da uloži sve napore da zaštiti Šušiu, drugi po važnosti grad u Karabahu, na što je bio prisiljen zbog + nove ofenzive azerbajdžanske vojske.

Tijekom posljednjih nekoliko dana Azerbejdžan je bio prisiljen promijeniti ne samo smjer glavnog napada, već i taktiku neprijateljstava. Kako i zašto? Konačno odgovor nudi ruski časnik u mirovini Evgenij Krutikov, bivši pitomac Fakulteta za strane jezike pri Vojnoj akademiji u Moskvi. Čudan neki smjer za ljubitelje stranih jezika; studirati na vojnoj akademiji i otići u mirovinu u pedesetoj. Manje ili više, bez biografije na internetu, sli vječno dobro upućen u sve. No, bitan je sadržaj onoga što Krutikov piše, a tu nikada nema emocija, ni propagande, što ga svrstava među najbolje autore u svijetu.

„Napredovanje azerbejdžanskog južnog korpusa do Lačina  zaustavljeno je prije nekoliko dana. Dane relativne smirenosti, tijekom kojih se odvijaju intenzivne vanjskopolitičke konzultacije, azerbejdžansko zapovjedništvo iskoristilo je da se opameti, reorganizira snage i ozbiljno preispita taktiku ofenzive. U smjeru Lačina, što je u početku bio glavni cilj Azerbejdžana, fronta se zaledila. Štoviše, nekoliko armenskih taktičkih skupina na razini bojne, ili bataljuna, kako hoćete, još uvijek se nalaze u pozadini azerbejdžanskih snaga. Zbog borbi u smjeru Lačina armenske su trupe uspjele ne samo zaustaviti napredovanje Azerbejdžanaca, već nakratko i povratiti kontrolu nad Kubatlijem i još pet sela oko ovog grada, što su potvrdili i video materijali.

Poraz kod Lačina doveo je Azere do toga da je Baku morao tražiti nove smjerove, koji prethodno nisu bili propisani akcijskim planom, kako bi u što kraćem vremenu postigao jedan od glavnih ciljeva ofenzive – osvajanje Šušija.

Štoviše, vjeruje se da je azerbejdžanska vojska značajan uspjeh morala postići do 31. listopada, datuma prvog izbora Ilhama Alijeva za predsjednika Azerbejdžana 2003. godine.

 

Ovakve teorije zavjere vrlo su popularne na Istoku i nisu uvijek u korelaciji sa stvarnošću. Vjerojatnije je da vrijeme Azerima stvarno istječe, resursi nisu vječni, vanjska politika pritišće, a napad na "planinsku tvrđavu Karabah" postao je nemoguća misija. I zbog tuga uvijek upućujem da se prije svih karti koje se pojavljuju u medijima prvo pogleda fizička karta samog Karabaha, a tamo se ima što vidjeti.

Izvorni azerbejdžanski plan tražio je prvo zauzimanje Lačina i prekid opskrbe iz Armenije. To se s gledišta vojnog planiranja činilo logičnim. No nedavni poraz na putu do Lačina natjerao je Baku da se preorijentira izravno na Šuši, koji i jeste i nije važan strateški cilj. U određenom smislu jeste, ali simbolički, jer bez Lačina na zapadu i Agadama ma istoku koji je gotovo neosvojiv, sam Šuši ne vrijedi ništa.

A i zauzeti ovaj gradić je problematično, nelogično i može dovesti do ozbiljnih gubitaka. Šuši nije samo jedno od ključnih mjesta za obranu Karabaha, već i moralni simbol, povijesna prijestolnica Karabaha, vjersko središte i "mjesto moći i pobjede" iz rata 1988-1994.

Sada je cijela skupina Azera koja je napredovala na Lačinu ostala takoreći na vjetrometini, otvorenih bokova. Mali napad na u uski klanac dovoljan je da armenske trupe u potpunosti presjeku trijumfalno napredovanje azerbejdžanske skupine ili jednostavno povrate te teritorije. No, Armencima očito nedostaju resursi da lokalni uspjeh pretvore u stratešku pobjedu, što se vidjelo u Kubatliju, koji je oslobođen, pa, kako se čini, opet predan neprijatelju.

Nekoliko armenskih taktičkih bojni, koje su se našle u pozadini i na bokovima azerbajdžanske skupine koja je napredovala, lišeno je zaliha. Malo je vjerojatno da će one samostalno lačinsku skupinu Azerbejdžanaca moći zatvoriti u kotao.

Stoga se azerbejdžanski korpus u pokretu obnovio za otprilike pet dana. Iz koridora prema Lačinu, jedinice koje ranije napredovale sada se postupno povlače, moguće da izbjegnu opkoljavanje, te bježe u susjednu, praktički nenaseljenu visokoplaninsku klisuru.

Armenci su tamo stvorili novu liniju obrane od Hadruta do Crvene čaršije uz rub gorja. Tu ne može proći teška oprema. Može ići samo pješadija. U klasičnom smislu, ovo nije smjer opasan za tenkove i tamo je moguće pravocrtno napredovati do Šuše samo pješadijom i specijalnim snagama.

To je ono što je azerbejdžanski korpus radio 29. listopada. Dijelovi specijalnih snaga penjali se na planine u malim skupinama, zaobilazeći utvrđene položaje Armenaca. Prema armenskom stožeru, u ta 24 sata su odvojene jedinice azerbejdžanske vojske napredovale do položaja zračne linije od oko pet kilometara od Šušija, što je stvorilo novu prijetnju samoj obrambenoj strategiji Karabaha. Samo što „5 kilometara“ u komentaru na društvenoj mreži nije isto što i pet kilometara planinskog područja prikazanog u posljednjoj karti, a za bolji pregled fizičku kartu Gorskog Karabaha možete otvoriti ovdje.

U planinskoj zoni Azeri pokušavaju zaobići armensku frontu u općem smjeru klisurom do Avertanotsa na armenskom jeziku, koji je zapravo nedaleko od Šušija. Stoga panična izvješća o napredovanju do "pet kilometara od grada“.

Nitko nikada nije živio u ovoj klisuri i još uvijek ne živi, ​​a do ovog smjera možete doći samo pješice prešavši planinski lanac. Nova taktika azerbejdžanskog korpusa svodi se na to da, prešavši planinski greben sa specijalnim snagama, zaobiđu armensku obranu i probiju se do Avertanotsa.

Trenutno nikakav napredak nije zabilježen. Sukobi idu rubom grebena. Međutim, ova nova prijetnja Azera izgleda vrlo opasno za Karabah, što je izazvalo tako emocionalan apel predsjednika Karabaha narodu.

Usput su se dogodile važne promjene u vojsci u Karabahu. General-bojnik Mikael Arzumanijan imenovan je novim zapovjednikom vojske Karabakha. Bivši zapovjednik Jalal Harutjunijan teško je ranjen i ne može obavljati svoje dužnosti.

Problem nove ofenzivne operacije azerbejdžanske vojske je u tome što je prisiljena na taktike koje su joj potpuno nepoznate.

Sada se bitke vode isključivo u planinskoj zoni, u kojoj se nemoguće osloniti na tenkove i topništvo, gdje je čak i djelovanje dronova ograničeno. Zasad Azerbejdžanci mogu računati na ulazak u pusti klanac s malim skupinama specijalnih snaga, što prati armenska strana. Ovo što se događa više sliči lokalnoj specijalnoj operaciji nego ofenzivi velikih razmjera.

Azerbajdžanska ofenzivna skupina zaista može prijeći greben. Ali nakon toga će s velikom vjerojatnošću ostat će bez zaliha i naći će se na neprohodnom području. Može, naravno, nastaviti napredovati pustom klisurom do Avertanotsa, teoretski prijeteći Šušiju. No, postoji vrlo velika šansa da upadne u istu zamku u kakvu je nedavno pala azerska borbena skupina u Lačinu.

Uz to, teren je takav da čak i ako odvojene skupine pješaka mogu proći kroz klanac do Avertanotsa, nije sigurno da će zapravo moći doći i do Šušija. Tamo je planina visoka 1700 metara, a čak i ako je prođu, uspon na sam Šuši s juga gotovo je nerealan.

Pitanje je u kojoj će mjeri armenske jedinice, koje sjede na rubu tamošnjih planina, preživjeti, jer se i one tamo mogu okružiti. Nova azerbejdžanska taktika izgleda uvjerljivo upravo zato što će se, ako se armenska obrana na rubu planina sruši, doista stvoriti prijetnja Šušiju. Armenska obrana ukopana je u planinama ima iste, ako ne i veće probleme s opskrbom kao i napadačke jedinice azerbejdžanske pješadije. Stoga je najvjerojatnije da više od samih bitaka treba pratiti pitanje opskrbe, jer će ono postati ključno u sljedećih nekoliko dana.

I na kraju, sama Šuša je tvrđava na planini. Mogla je biti oslobođena 1992. godine, ali i tada je generalu Arkadiju Ter-Tadevosjanu trebalo nekoliko mjeseci da po planinskim stazama dovede specijalno obučene i brdsku pješadiju. A onda je Šuši branio i Šamil Basajev. Sada je tajni pristup planini s juga nemoguć, a upotreba zrakoplovstva praktički ne dolazi u obzir.

U principu je sada dovoljan lagani napor Armenaca da okrenu vojnu situaciju u svoju korist i odbace napredne jedinice Azerbajdžana s planina. Međutim, veliko je pitanje imaju li resurse za to, i to ne samo fizičke, već i psihološke, kako kažu, moral i duh. Emotivni govori čelništva Karabaha bili su usmjereni na pronalaženje i mobilizaciju upravo takvih resursa.

Ali sve se odlučuje na terenu. Točnije, u planinama, gdje Armenci imaju povijesnu i čisto geografsku prednost, zaključuje Evgenij Krutikov.

Nakon ovoga, na temelju analize „lingviste“ s ruske vojne akademije i oružanih snaga, bit će vam lakše pratiti događanja u Karabahu, bez previše emocija, koje uvijek zamagljuju horizont, posebno kog „kauč generala“ koji ili podržavaju Azere u ovoj Erdoganovoj avanturi ili se čudom čude „kako to Putin može gledati“ i da se njih pita, naredili bi ruski kampanju ne u Karabahu, već na sam Baku, a ako treba i protiv Turske. No, to bi bio presjek najnovijih događaja na frontu u Gorskom Karabahu, do nekih važnijih vijesti više nego dovoljno za razumijevanje situacije.

Izvor: Pogled – Evgenij Krutikov