Rusija je zaustavila rat u Karabahu i spriječila Turke i NATO u dolasku na Kavkaz

Noćas, nakon što su Azeri oborili ruski helikopter nad Armenijom i ubili dva ruska vojnika, daleko od Karabaha, nakon nekoliko sati je Moskva praktički nametnula trenutni prekid vatre i poslat će svoje mirovne snage na crtu razdvajanja do postizanja političkog rješenja sukoba.

Neki mediji izvještavaju da je ovo dogovor Erdogana i Putina, ali ako uzmemo u obzir da su Azeri jučer ujutro potvrdili zauzimanje grada Šuši i da je armenska strana ostala bez resursa, a Erevan nije mogao slati pojačanja, očito je da je nametnuti mir bio volja Rusije.

Osim toga, jučer su  telefonom razgovarali Erdogan i Putin i turski samozvani „sultan“ je kupovao vrijeme, tvrdeći kasnije da će rat stati kada Azerbejdžan oslobodi svoj teritorij.

Kako javljaju Ria Novosti, u telefonskom razgovoru turski predsjednik Erdogan predložio je Vladimiru Putinu da se stvori radna skupina za rješavanje krize u Karabahu, izvijestio je CNN Turk.

Prema diplomatskom izvoru kanala, Putin je pozdravio prijedlog turskog čelnika, ali nije dao pristanaka. Potom se iz Ankare navodi kako bi se uskoro pregovori o krizi u Karabahu mogli pretvoriti u bilateralni format, koji će djelovati izvan rada skupine OESS-a iz Minska. To bi, naravno Tursku pozicioniralo kao aktera na Kavkazu, a Moskvi je to neprihvatljivo.

Nakon razgovora, Kremlj je formalno potvrdio "uzajamnu spremnost za suradnju". Sugovornik televizijskog kanala također je rekao da su nakon razgovora Putina i Erdogana razgovarali i ministri vanjskih poslova obje zemlje.

Turski čelnik ranije je čestitao Azerbejdžanu na "pobjedi" u Karabahu i rekao da je Baku uspio učiniti ono što Minska skupina "30 godina nije mogla riješiti".

Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev je prije razgovora najavio zauzimanje strateški važnog grada Šuši, drugog po veličini u nepriznatoj Republici Gorski Karabah. Predstavnik armenskog ministarstva obrane  Artsrun Hovhannisijan izjavio je da se borbe u gradu nastavljaju, ali su Azeri objavili video u kojem stavljaju svoju zastavu na gradsku vijećnicu i snimke iz poznate armenske pravoslavne crkve u Šušiju.

Dakle, Erdogan, čiji je ovo rat, i Alijev, nisu imali nikakvih razloga da zaustave uspješnu ofenzivu i samo je vojna pobjeda mogla dovesti Turke na Kavkaz. Onda dolazi do obaranja ruskog vojnog helikoptera nad Armenijom i pogibije dvojice i ranjavanja jednog vojnika. Alijev je ponudio ispriku i nadoknadu štete, ali Moskva to nije prihvatila. Barem nije prihvatila odmah i pokrenute su konzultacije unutar vojnog saveza Ugovora o kolektivnoj sigurnosti o odgovoru na čin agresije. Nakon toga, samo nekoliko sati poslije, dolazi do sporazuma Moskva-Baku-Eravan i trenutnog prekida vojnih aktivnosti. Turci su izbačeni iz igre, ali i Francuzi i Amerikanci, koji su dio Skupine iz Minska, koja 30 godina ne uspijeva riješiti ovaj problem.

Rusija je zaustavila rat u Gorskom Karabahu

Ovo bi bio točan naslov, a ne tvrdnje kakve se iznose u nekim medijima, kako je sve ovo dogovor Erdogana i Putina.

Rat u Karabahu službeno je zaustavljen, a Rusija se pretvara u jamca sigurnosti regije i tamo dovodi mirovne trupe. To je omogućilo spriječiti razvoj događaja katastrofalnih za Armence, ali njihovo ogorčenje zbog onoga što se dogodilo toliko je veliko da bi moglo rezultirati novom revolucijom i padom Pašinjanove vlade.

Cjeloviti tekst izjave Vladimira Putina, Ilhama Alijeva i Nikola Pašinjan o okončanju rata u Karabahu možete  pročitati bilo gdje, ali glavna stvar je sljedeća:

Prvo, prestaju sva neprijateljstva i snage stranaka ostaju na položajima koje su zauzele do ponoći. Grad Šuši, oko kojeg su se posljednjih dana vodile žestoke bitke, odlazi u ruke Azerbajdžana.

Drugo, armenska vojska se povlači iz regije, zamjenjuju je ruski mirovnjaci, njihovo raspoređivanje je već počelo . Dakle, Rusija će u Karabahu obavljati iste funkcije jamca sigurnosti koje je obavljala u Pridnjestrovlju, te Abhaziji i Južnoj Osetiji prije rata 2008. godine u kojem je Saakašvili, na nagovor NATO pakta, mislio da može protjerati rusku vojsku.

Treće, u sljedećih mjesec dana Baku će kontrolirati ono što naziva regijama Kelbajar, Aghdam i Lačin u Azerbajdžanu. Odnosno, većinu zemalja koje je izgubio tijekom prvog rata za Karabah. Te su regije i po Erevanu teritorij Azerbejdžana, ali su činile takozvani sigurnosni pojas oko nepriznate republike.

Povratak tih teritorija bio je uvjet da Azerbajdžan završi ofenzivu od prvih dana rata. U najgorem slučaju, to bi značilo prekid komunikacije između Armenije i Karabaha, teritorija koji je pod nesretnom sovjetskom vlašću u potpunosti okružen Azerbajdžanom.

Izbjegnuta je najgora opcija. Armencima ostaje pet kilometara zone nadzora nad koridorom Lačin, kroz koji prolazi cesta koja povezuje Erevan i Stepanakert. Uz nju će se nalaziti osmatračnice ruskih mirovnih snaga.

Ruski će graničari zauzvrat kontrolirati oživljavanje prometne i teretne komunikacije između Azerbejdžana i njegove autonomne regije Nahičevan, odvojene od njega teritorijom Armenije i Karabaha.

Te se suptilnosti lokalne geografije odražavaju u  ikonografijama koje su svakodnevno objavljivane na društvenim mrežama.

Opći sporazum o miru vrijedit će pet godina i automatski se obnavlja za isti iznos ako niti jedna strana ne izjavi da odustaje od njega najmanje šest mjeseci prije očekivanog datuma.

Što to znači za Rusiju

Pod pretpostavkom da se plan naveden u trilateralnoj izjavi provede, Moskva je riješila glavni problem na Južnom Kavkazu, poštujući svoje ključne interese.

Glavni problem bio je sam rat, točnije, uspješna  ofenzivna operacija Azerbejdžana. U principu, zaustavljena potpuna apsorpcija Karabaha, to jest sa stajališta samog Azerbejdžana, do potpune obnove njegove teritorijalne cjelovitosti, čemu je težio Baku. Nakon stvarnog gubitka grada Šuši od strane Armenaca, čini se da je zauzimanje glavnoga grada Stepanakerta od strane azerbejdžanskih trupa bilo pitanje sati, najviše dana.

Očuvanje Karabaha kao teritorija nekontroliranog od Bakua jamstvo je da Azerbejdžan neće početi pristupati NATO paktu i da NATO neće dobiti pristup Kaspijskom moru i ruskoj granici u regiji Dagestan.

Čini se da je Rusija ipak uspjela spriječiti naglo jačanje Turske u regiji. Ankara je bila glavni strateg novog rata  i tvrdila je da je jamac njegova kraja, i to pod njenim uvjetima. "Čini se", budući da je predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev, komentirajući prekid neprijateljstava, dao sljedeću izjavu:

"Bit će ovo zajednička mirovna misija Rusije i Turske, ovo je novi format."

Međutim, Turska se ne spominje ni u tekstu trilateralne izjave, ni u obraćanju Vladimira Putina po tom pitanju. Tamo se pojavljuju samo ruski mirovnjaci.

Možda je riječ o sudjelovanju turskih predstavnika u radu centra za nadzor primirja u samom Azerbejdžanu, čije je stvaranje predviđeno u izjavi trojice čelnika, ali ne i o turskim vojnicima izravno u zoni sukoba. Ako ih je Alijev već uspio obećati Erdoganu, to će biti stvar njihovog osobnog odnosa. Do sada sve izgleda kao da turski rasplamsani sukob ne završava na idealan način i Erdogan nije postigao sve svoje ciljeve, što je već iznjedrilo zasebnu teoriju zavjere.

Navodno je Ankara pokušala spriječiti postizanje sporazuma u ovom obliku i možda to stoji iza uništenja ruskog helikoptera Mi-24 u  blizini granice s Nahičevanom, gdje se dugo govori o prisutnosti turskih trupa. Bilo kako bilo, Moskva je odlučila ne zamijeniti ovaj tragični incident s mirovnom inicijativom.

Što to znači za Azerbejdžan

Baku slavi pobjedu. Uzeo je dio Karabaha i vratio pod svoju kontrolu značajna područja, uključujući već spomenuti grad Šuši, koji ima važno simbolično značenje i za Armence i za Azerbejdžance. Naime, bivša prijestolnica Karabaškog kanata kamen je temeljac u međusobnim pretenzijama na odlučujuću ulogu u povijesti regija.

Tijekom drugog rata za Karabah, Azerbejdžan je djelovao kao agresor, odmrzavajući sukob pod izmišljenom izlikom. No, prema njegovim rezultatima, ono što će ostati od samoupravnog armenskog Karabaha ili Arcaha postojat će, recimo to tako, zahvaljujući "dobroj volji" Bakua. U stvari, zbog jamstava Rusije izraženih u mirovnom kontingentu, ali azerbejdžanska propaganda to će predstaviti na ovaj način.

Još uvijek se sve mora nekako prikazati tako da su svi „pobijedili“, a jedini problem koji Aliyev može imati u vezi sa svim tim jeste najradikalniji dio društva. Potrebno je objasniti svojim generalima i naciji u cjelini zašto su azerbejdžanske trupe ipak stale, nisu okončale "pitanje Karabaha" i nisu stekle kontrolu nad cijelim njegovim teritorijom, iako su to mogle učiniti.

Što to znači za Armeniju

"Tragedija", "katastrofa", "potpuna noćna mora", "nacionalna izdaja", u tim je terminima ono što se dogodilo opisano s armenske strane.

Na pristanak Pašinjana o prestanku neprijateljstava Erevan je odgovorio neredima. Prosvjednici su  upali u vladu  i Narodnu skupštinu, odnosno parlament, čiji je predsjednik izvučen iz automobila i pretučen.

Osjećaji Armenaca mogu se razumjeti. Na teritorijima koji će sada ići pod kontrolu Azerbajdžana ne živi toliko ljudi, ali postoje mnoge drevne armenske crkve i drugi nacionalni spomenici - uključujući, na primjer, ruševine Tigranakerta, osnovanog prije naše ere. Emocionalna veza s tim zemljama vrlo je jaka, posebno kao dio herojstva naroda općenito i potomaka onih koji su, položivši tamo svoj život, ipak pobijedili u prvom ratu.

Posebna je bol Šuši, za kojeg su i dalje spremni boriti se i oslobađati "bez obzira na sve". Nevolja je u tome što je ovaj grad svojevrsna tvrđava. S jedne strane okružen je planinama, s druge strane strateškom visinom s koje se pucalo na Stepanakert. Ako ga nije bilo moguće obraniti, sigurno ga neće biti moguće sada vratiti.

Armenci ne žele odustati od svojih pokušaja da vrate situaciju staus quo prije sporazuma, iako je situacija sve samo ne „status quo“, jer je za njih situacija na fronti kritična. Priznajući gubitak Šušija i drugih teritorija, oni barem spašavaju Stepanakert, gdje je koncentrirano glavno stanovništvo Karabaha. To je jezgrovito formulirao predsjednik Karabaške Republike Arajik Harutiunijan, kojemu je ublažavanje  stvarnog poraza moralo biti posebno teško.

"Uzimajući u obzir trenutnu tešku situaciju, polazeći od potrebe da se izbjegnu daljnji veliki ljudski gubici i potpuni gubitak Arcaha (Karabaha), dao sam pristanak za okončanje rata“, rekao je Harutiunijan.

Po ovom pitanju nema jedinstva u Karabahu. Većina u parlamentu složila se s premijerom, ali tajnik Vijeća sigurnosti Samuel Babajan oštro se protivi primirju. Prosvjednici u Erevanu također zahtijevaju nastavak oružane borbe, kao i prijenos vlasti u Armeniji na Glavni stožer i trenutnu ostavku premijera Nikola Pašinjana. Njegova uloga u razvoju tako tužnih događaja za armensku naciju tema je za zasebnu raspravu.

Čini se da armenski čelnik nije kriv toliko za to što se složio sa "sramotnom predajom", jer je ovo uglavnom iznuđena odluka. Zapravo je sukob u principu dosegao takve granice. Da je bilo veće taktičke fleksibilnosti i više samopouzdanja s njegove strane u ranim fazama rata, račun možda ne bi biti tako velik kao ovaj kojeg sada plaća.

U svakom slučaju, Pašinjanov politički bankrot je neopoziv. Društvenim mrežama aktivno kruži glasina da je premijer pobjegao iz zemlje i da se sada nalazi u Sočiju. Čak i ako se radi o "kleveti", u bliskoj budućnosti svi psi Južnog Kavkaza bit će mu za repom, i s azerbejdžanske i s armenske strane. Ali to su njegovi osobni problemi.

A mogući problem Rusije je taj što će sva armenska bol i sva negativnost koja je sada usmjerena na Pašinjana, nakon što pojedu njega, nekako biti preusmjereni u Moskvu. Sada armenski narod ne cijeni toliko činjenicu da je Karabah bio spašen od konačne katastrofe, koliko zamjera Moskvi činjenicu da je bio prisiljen na predaju.

Nova "sigurnosna arhitektura" u regiji takva je da Erevan pada u kritičnu vojnu ovisnost o Moskvi. Samo će ruski mirovnjaci spriječiti Azerbejdžan od "konačnog rješenja sukoba u Karabahu" i linija obrane koju su stvorili Armenci uništena je.

Ovo su činjenice, ali postoje i emocije

Ovo su činjenice, ali osim činjenica postoje i emocije, a na Kavkazu ih ima u izobilju i jako su vruće. Kao rezultat svegs, određene snage u armenskom društvu Rusiju neće doživljavati kao mirotvorca, već kao prepreku.

Mitovi o tome da je Moskva urotila zavjeru s Alijevim i spriječila bijeg Azerbejdžanaca od Šušija sve do Bakua, ne samo da će živjeti, već će ih i aktivno širiti onaj dio armenske elite koji je okrenut Zapada. U budućnosti njihov propagandni učinak može dovesti do sazrijevanja vrlo otrovnih plodova i to se mora uzeti u obzir. No, to je ono što treba biti, a predviđati bilo što na Kavkazu je nezahvalno, baš kao na Bliskom istoku i Balkanu, glavnim regija u svijetu u kojima logika često ne igra nikakvu ulogu.

 

 Telegram Altermainstreaminfo