Trump nije izdržao i na "oproštaju" je pokrenuo dva krvava rata

 

Ipak nije izdržala ni ova američka uprava i pokrenula je svoje ratove. Netko će reći „posredničke“ ili „proxy war“, kako ih zovu, ali se drugačiji više i ne vode. Problem je što se ti ratovi vode u Africi, a ova dva su najkrvavija od niza sukoba koje su Trumpova uprava i AfriCom pokrenuli diljem subsaharske Afrike kako bi „obuzdali Kinu“.

 Ukratko, pokrenut je rat o u Etiopiji, gdje se lokalna vojska bori s pobunjenom provincijom Tigray.

Etiopiji je rat krenuo dobro. Na zapadu Tigraya zauzet je grad Chimora, zahvaljujući napredovanju u središtu provincije i Tigray je praktički presječen na dva dijela, a na istoku je, uz potporu topništva i zrakoplovstva, vojska potiskivala obranu pobunjenika u smjeru Mekelea. Sada se rat pretvorio u pozicijski sukob u kojem nema ni pobjednika ni poraženih, ali su žrtve i razaranja ogromni.

Na drugom kraju, u Maroku je izbio rat između vlade i Zapadne Sahare koja se želi odcijepiti od Maroka. Rat za secesiju regije vodi Front Polisario, koji su najavili da je 30 godina dug prekid vatre završio. Marokanska vojska rekla je da će provesti operaciju u Zapadnoj Sahari za "obnavljanje jedinstva nacije". Vojska je već ušla u tampon zonu, ignorirajući obveze prema Ujedinjenim narodima, koji su zapravo postali okidač rata.

Front Polisario je najavio mobilizaciju stanovništva za borbu protiv marokanskih osvajača. Borbe su već započele, a zaraćene strane se, između ostalog, koriste topništvom i višecijevnim raketnim sustavima. U bitkama su se pojavili i mirovnjaci koji su pucali iz protutenkovskih sustava odbijajući napad Fronta Polisario u smjeru Gergerata. Vrijedi napomenuti da će marokanske vlasti optužiti vlasti susjednog Alžira da prikriveno podržavaju Polisario, a deset dana prije početka rata, UAE su otvorili diplomatsku misiju u Zapadnoj Sahari. Sve u svemu, rat, smrt i razaranja na dva kraja Afrike kao „oproštaj“ od prvog mandata, možda i posljednjeg u Bijeloj kući Donalda Trumpa. Da, zaboravio sam… Za mnoge ratovi u Africi nisu zanimljivi i kao da tamo ne žive ljudi, koji jednako ginu i stradavaju kao Armenci, Sirijci, Libijci i drugi, a ovaj fenomen vjerojatno dugujemo kolektivnom kolonijalnom mentalitetu prema kojem crnci i nisu ljudi, iako to nećemo priznati.

I tako se nova vojna kriza velikih razmjera rasplamsala u jednoj od najvažnijih afričkih zemalja - Etiopiji. Na prvi pogled središnja vlada, koju predstavlja laureat Nobelove nagrade za mir, uspješno smiruje pobunjenu provinciju u trijumfu demokracije. Međutim, stvarni korijeni sukoba utječu na vitalne interese Egipta i globalnu konfrontaciju između Sjedinjenih Država i Kine, pa čak i Rusije.

Strašna 2020. godina donijela je dva velika rata u Afriku. Jedan je na sjeverozapadu, gdje Maroko pokušava konačno riješiti pitanje integracije Zapadne Sahare, koju UN i niz svjetskih država priznaju kao teritorij okupiran od Maroka. Drugi je na istoku, u Etiopiji, gdje je premijer Abiy Ahmed Ali, inače  prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za mir, započeo rat s etiopskom provincijom Tigray, koja odbija priznati njegovu vlast.

Etiopski sukob zanimljiviji je od marokanskog. Na prvi je pogled uzrokovan dugogodišnjim problemom, kada manjina preuzima vlast, a zatim ne prihvaća činjenicu da joj je ta vlast oduzeta.

Arogantna manjina u afričkom slučaju su čelnici etiopske regije Tigray, male provincije na sjeveru zemlje, u kojoj živi gotovo 9 milijuna ljudi, manje od 10% stanovništva cijele države. Dugo godina ljudi iz ove provincije bili su, ako ne upravljačka tijela etiopske politike, onda barem glavni akteri.

Narodnooslobodilačka fronta Tigraya (NPLF) bila je glavni akter Etiopske narodne revolucionarne demokratske fronte (EPRDF), konfederacije pobunjeničkih pokreta koja se borila protiv marksističkog režima lokalnog diktatora Mengistua Haile Mariama i potom ga svrgla 1991. godine. Nakon toga, EPRDF se pretvorio u političku silu koja je uspostavila vlastitu diktaturu u zemlji i mirno vladala do 2018. godine, sve do trenutka kada su se neke od etiopskih elita odlučile igrati demokracije.

2018. godine mladi i ambiciozni Abiy Ahmed Ali, predsjednik jedne od političkih snaga u Etiopskoj narodnoj revolucionarnoj demokratskoj fronti, postao je premijer zemlje. Zamislio je reformu koja bi uključivala odmak od etničke politike i „građansku državu“. U tu svrhu, premijer Ali, oslanjajući se na narodnu potporu, raspustio je EPRDF i stvorio Stranku prosperiteta, koja je uključivala tri od četiri glavne stranke bivše svenacionalne fronte.

Samo je NFOT iz Tigraya odbio rebrendiranje i ljudi su tamo željeli živjeti i vladati zemljom kao i prije. Održavati svoju dominaciju ili, kako vjeruje The Wall Street Journal, "diktaturu" u etiopskoj politici. Međutim, vrlo su brzo shvatili da nisu samo izolirani, već pod čekićem represije i tako su pokrenuti slučajevi korupcije protiv čelnika Tigraya.

Odnosi između sjeverne regije i središnjih vlasti počeli su se naglo pogoršavati, da bi u drugoj polovici 2020. dosegli vrhunac. U kolovozu je Etiopija trebala izabrati novi parlament, međutim, zbog epidemije koronavirusa, u ožujku je odlučeno odgoditi izbore na neodređeno vrijeme.

Neki su ovu odluku nazvali demokratskom uzurpacijom vlasti, a od gotovo sto milijuna ljudi u zemlji je od 1. kolovoza oko 10 tisuća bilo bolesno, ali ih je, srećom, samo oko 300 umrlo. Među tim "nekim" bile su i vlasti Tigraya.

Suprotno odluci Adis Abebe, održali su regionalne izbore, formirali novi parlament i proglasili da je etiopski premijer nelegitiman.

Kao odgovor, etiopski parlament je izglasao uskraćivanje Tigrayu saveznih sredstava, a govorimo o 281 milijun dolara za ovu fiskalnu godinu. Prema riječima predsjednika Gornjeg doma etiopskog parlamenta Adema Faraha, nove su vlasti Tigraya nelegitimne, što znači da ne bi trebale dobivati ​​sredstva iz proračuna. Pokrajinske su vlasti  ovu formulaciju nazvale "ravnom objavi rata".

I rat je počeo. Štoviše, na prijedlog premijera Abiya Ahmeda Alija, koji je optužio narod Tigraya za napad na etiopsku vojnu bazu, napadnuta je provincija 4. studenog.

Teoretski, Tigray je imao priliku preživjeti. Da, boriti se protiv 90% stanovništva zemlje nije lako i etiopske snage od 140 000 boraca nisu regruti. Prošli su rat sa Unijom islamskih sudova u Somaliji, borili se protiv Eritrejaca, ali se s druge strane dogodilo da su se zapovjednici vojske uglavnom  sastojali  od Tigrayaca, a najbolje oružje bilo je na bazama u provinciji, koja s Eritrejom još uvijek graniči s neprijateljem. Naoružanje, je, naravno, odmah završilo u rukama boraca Tigraya.

Međutim, sada, nakon rezultata dva tjedna sukoba, koji je već odnio tisuće života, možemo reći da ga Tigray gubi. I stvar nije u tome što je etiopska vojska uspjela zauzeti zapadni dio provincije i zakomplicirati opskrbu oružanih snaga Tigraya iz Sudana. Pa čak ni to što etiopske trupe napreduju do glavnog grada provincije Mekele. Činjenica je da se pokazalo da je premijer Ali imao prave geopolitičke ciljeve, dok je Tigray bio odan pogrešnim prijateljima.

Na prvi je pogled de-etnicizacija etiopske politike od strane Abiya Ahmeda Alija i potrebna i korisna. Ako zemlja koja ima  80 naroda na 110 milijuna ljudi koji govore 90 jezika, prenese tribalizam u domaću politiku, onda to postaje problem. Nije stvar ni u nekim ambicijama čelnika države na afričkom kontinentu, već je u pitanju opstanak.

Uskoro u igru ulazi moćni Egipat

U bliskoj budućnosti Etiopija će se suočiti s ozbiljnim ekonomskim, političkim, pa čak i mogućim vojnim sukobom s moćnim Egiptom. Etiopljani grade najveću afričku hidrocentralu "Renesansa" na Plavom Nilu, a Egipćanima prijeti gubitak ogromne količine vode, suša, propadanje usjeva, glad i ekonomski kolaps. Posljednji trilateralni pregovori između Egipta, Etiopije i Sudana, koji također ima svoje interese u projektu, zapravo su propali zbog kategoričnog odbijanja Kaira da prihvati bilo kakve nepovoljne kompromise. Uostalom, za Kairo još jednom ovo nije pitanje prestiža, već nacionalne sigurnosti. Sve to povećava vjerojatnost rata između država. A ako Egipat krene na nju, a iza njega stoji Saudijska Arabija, s kim će biti Etiopija? S petom kolonom Tigraya?

Amerika glavni pokretač rata

Premijer Ali je taj koji je odlučio očistiti ovu petu kolonu. A istovremeno, zahvaljujući ovom čišćenju, ojačati odnose s novim utjecajnim prijateljima - Sjedinjenim Državama.

U Trumpovom mandatu je AfriCom dobi velika sredstva i Washington je odlučio potisnuti Kinu iz Afrike. Nesposobni za nadmetanje sa sustavnom kineskom ekonomskom politikom, jer je Peking uložio ogromne količine novca na Crni kontinent, Amerikanci se usredotočuju na pučeve, raspad država, kao i na čarobnu riječ "demokratizacija".

Etiopija, ključna država istočne Afrike, bila je od posebnog interesa za Sjedinjene Države.

A budući da su vladajući političari Tigraya u zemlji bili bliski prijatelji s Kinezima, SAD su 2018. podržale etiopskog premijera Alija iz naroda Oromo. Koji se, što nije iznenađenje počeo boriti protiv naroda Tigraya.

Svi zapadni mediji odmah su počeli pisati hvalospjeve o ovom mladom afričkom vođi, koji je odlučio „prevladati tribalizam u svojoj zemlji“ i napustiti diktaturu u korist demokracije. Zapadni intelektualci, kako bi mu poboljšali status, dodijelili su mu 2019. Nobelovu nagradu za mir.

Prijelaz s izolacije Tigrayaca na rat s može se povezati kako s prirodnim razvojem događaja, jer je sukob između središnjih vlasti i bivših vladara zemlje bio je neizbježan, tako i s činjenicom da je regija posljednjih mjeseci postala nekako prenatrpana. Kinezima, Amerikancima, Turcima i Francuzima su se pridružili i Rusi, koji su već aktivni u regiji. Predsjednik Vladimir Putin najavio je otvaranje vojne baze u Sudanu. Stoga SAD žele pokazati svima tko je gazda u regiji, i istodobno, ako bude moguće, kazniti Sudan. Konačno, izbjeglice su već pohrlile u ovu državu, opustošenu dugotrajnim građanskim ratom. Deseci tisuća njih već su  prešli  granicu, a svaki im se dan pridružuje još nekoliko tisuća. UN upozorava na moguću humanitarnu katastrofu.

Analitičari ne isključuju da Sjedinjene Države mogu izravno ući u rat, na primjer, kako bi zaštitile američke građane u Tigrayu, a tamo ima  više od tisuću stranaca. A ako, na primjer, Egipćani evakuiraju svoje, američko veleposlanstvo savjetovalo je Amerikance ili da sami pobjegnu iz regije, ili da se tamo negdje sakriju. A budući da se sukob u Tigrayu odvija na afrički način, odnosno S redovitim  pokoljem lokalnog stanovništva, moguće je da će i građani Sjedinjenih Država pasti pod nečiju mačetu.

To će Americi „dati pravo“ da uđe u ovu prokinesku regiju, smještenu na spoju Eritreje, Sudana i same Etiopije, i da tamo ostanu.

U tom kontekstu treba promatrati i slanje bombardera na Bliski istok, koji tamo nemaju što tražiti, osim ako ne žele napasti Iran. No kako je to nemoguće, jer bi bilo samoubojstvo, B-52H se savršeno mogu koristiti u Tigrayu.

"Posade B-52H Stratofortress iz pete eskadrile, smještene u zrakoplovnoj bazi Maino u Sjevernoj Dakoti, 21. studenog brzo su odletjele na Bliski istok kako bi obuzdale agresiju i potvrdile potporu američkih partnera i saveznika", priopćio je CentCom, ali ovu izjavu ne treba uzeti ozbiljno i vjerojatno mete mogu biti Tigray, čak i Sudan, ako se u međuvremenu Ris već ne rasporede.

S druge strane, rat u Zapadnoj Sahari, kojeg je pokrenuo Maroko, vjerni američki saveznik, pritišće teritorij na zapadu kontinenta, gdje treba obuzdati i Alžir, koji je, kako prenose ruski mediji, naručio 14 ruskih Su-57. Ali kako to, uz svo oružje koje je predsjednik Buteflika kupio od Rusa, i nije nekakav razlog, tamo se rat pokrenuo iz puke potrebe da se ratuje i Kina potisne što više na jug Afrike. No, vidjet ćemo kako će sve završiti, jer i Tigray i Front Polisario mogu dobiti pomoć arapskih zemalja, Moskve i Kine i pružiti učinkoviti otpor. Naćalost, smrt i stradanja se neće izbjeći, a ovi mrtvi idu u računicu Trumpove uprave, koja nije izdržala „da ne pokrene nijedan rat“.