Nakon Karabaha Erdogan sanja o velikoj pobjedi, onoj da razori Iran

Nakon pobjede Azera i Turaka u Karabahu, iako ostvarene napola, jer su kampanju Bakua zaustavili Rusi, pogrešno sam procijenio da će sljedeća meta turskog eskpanzionizma biti susjedna gruzijska dolina Pankisi, gdje se preselio veliki broj čečenskih radikala i vehabija nakon poraza u ratovima u Rusiji, gdje de facto funkcioniraju kao „država u državi“. Dovoljno je malo propagandne aktivnosti, prebaciti oružje preko granice s Azerbejdžanom i „ustanak protiv režima u Tbilisiju“ bi planuo u nekoliko dana. Međutim, Erdogan je pokazao na veći apetit i cilja na Iran.

Turski predsjednik dopustio si je vrlo indikativnu političku najavu, što se dogodilo tijekom nedavno održane parade pobjede Azerbejdžana nad Karabahom u Bakuu. Erdogan je citirao staru pjesmu, a njegove su riječi vrlo oštro primljene u susjednom Iranu. Što je Irance toliko uvrijedilo i kakve je planove Turske otkrila ova izjava Erdogana?

Istok je, kao što znate, osjetljiva stvar. Na neciviliziranom Zapadu jedna država može nekažnjeno optužiti drugi da koristi kemijsko oružje protiv vlastitog stanovništva, vrijeđa nacionalnog vođu, da zahtijeva nešto na drski način.

Na Istoku vas nekoliko riječi može koštati života, kao što se dogodilo s Muammarom Gadafijem, prema glasinama, prije smrti mu je ubojica poslao pozdrave od katarskog emira, kojeg je libijski čelnik ranije ismijao. Tako bi pročitana pjesma u Bakuu mogla postati razlog za diplomatski skandal.

Na paradi pobjede u Bakuu, gdje su Erdogan i Alijev proslavili trijumf u drugom ratu u Karabahu, turski sultan pročitao je odlomak iz pjesme lokalnog pjesnika Bahtijara Vagabzadea. I sve bi bilo u redu, ali u jednom dijelu se kaže da Azerbejdžanu pripadaju zemlje južno od Araka, a to su sada iranske provincije Istočni i Zapadni Azerbejdžan. Deseci milijuna etničkih Azerbejdžanaca žive na tim teritorijima, kao i u drugim provincijama Irana.

Nije iznenađujuće što je Teheran u tim riječima vidio izravno zadiranje u njegovu teritorijalnu cjelovitost, a zatim odgovorio informativnom paljbom na svim frontovima. Javni i organizirani prosvjedi iranskih Azerbejdžanaca, koji Iran nazivaju svojom domovinom, započeli su pred konzulatom Turske  u iranskom Tabrizu, čelnic političkog Odbora za vanjsku politiku i nacionalnu sigurnost iranskog parlamenta Mojtaba Zonnur pozvala je Erdogana da "uči iz sudbine" iračkog diktatora Sadama Husseina i "odmah se ispriča" iranskom narodu.

Potom je ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif podsjetio je da se tekst pjesme može promatrati i drugačije, kao podsjetnik na "nasilno odvajanje regija sjeverno od rijeke Araks od iranske domovine" nakon rusko-perzijskog rata 1813. godine. Nakon toga, suptilno je spomenuo da Erdogan vjerojatno želi ponovno okupiti ovu domovinu, odnosno vratiti sadašnji Azerbajdžan Iranu. Naravno, ovo je bio trik vrhunskog iranskog diplomata, kojeg je trebao razumjeti Baku.

Nakon toga su iransko i tursko ministarstvo vanjskih poslova sazvali veleposlanike jedni drugih, a zatim su ministri vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif i njegov turski kolega Mevlut Cavusoglu razgovarali telefonom. Službeno je rečeno da je "nesporazum uklonjen".

“Ako je tursko društvo zaista zaboravilo na diplomatski skandal s Iranom, tonije zaboravio je čelnik turske Nacionalističke stranke Devlet Bahceli. Nije mu se svidjela reakcija iranske strane na stih kojeg je pročitao Erdogan, pa ga je ponovno pročitao, rekavši da je tamo sve točno rečeno. A potom je citirao još jedan stih koji govori o rijekama Tigris, Eufrat i Araks. Autor pjesme žali se da rijeke potječu iz Turske, ali se slijevaju u druge države ”, objašnjava Jašar Nijazbajev, ruski novinar i autor telegramskog kanala Turkey About.

Međutim, Iran to nije zaboravio. I stvar nije u tome da je Devlet Bahceli član vladajuće koalicije u Turskoj. I čak ne samo to što su u telefonskom razgovoru, prema nekim izvorima, ministri jednostavno stali uz svoje narode, Zarif je turskom kolegi rekao da je pokušaj zadiranja u teritorijalni integritet Irana nedopustiv, a Cavusoglu je zahtijevao da se ne vrijeđa Erdogana.

Činjenica je da su Iranci sigurni da uopće nije bilo nesporazuma. Erdogan je savršeno dobro znao što, gdje i kada čita. I ova pjesma nije improviziracija, već dio njegove strategije da iranski Azerbejdžan pretvori u lokalnu analogiju Idliba. Zašto Erdogan i ljudi koji stoje iza njega, turskog i europskog podrijetla, naporno rade na pripremi terena za de facto ekspanziju. I to u poeziji i u djelima.

Ako netko iznenada povjeruje da Iranci vide samo Izrael, Saudijsku Arabiju ili Sjedinjene Države kao glavnu prijetnju svojoj državnosti, onda se vara. Etnički nacionalizam glavna je prijetnja perzijskoj zemlji.

Ako netko nije znao, u Iranu je još manje Iranaca nego što je bilo Rusa u Sovjetskom savezu, od 50% do 60%. Iranci, iz očitih razloga, ne daju točne podatke, ali oko 20-30% su etnički Azerbejdžanci, a iz tog naroda potječe i aktualni vrhovni ajatolah Ali Hamnei.

Još 7-10% stanovništva čine Kurdi, a dalje na popisu su Arapi, Baluči, Lursi i mnogi drugi.

Sav taj šaroliki sastav se temelji, kao i u SSSR-u, na nadnacionalnoj ideji, na državnoj religiji. Ako smo kod Sovjeta imali komunizam, onda je u Iranu to koncept islamske republike. Zato oni koji zadiru u klerikalnu prirodu vlade, kao i oni koji se oslanjaju na perzijski nacionalizam, zbog čega im se u Iranu i nije sviđao bivši predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, bivaju pod „prismotrom“ Iranske revolucionarne garde. Stvar nije samo u želji ajatolaha i generala da zadrže vlast, već u razumijevanju da će u nedostatku duhovne ideje nacionalizam doslovno razbiti Iran.

I to ne razumiju samo ajatolasi, već i vanjski protivnici Irana. Konkretno, Erdogan smatra Bliski istok premalim za dvije velike sile. Dakle, on je taj koji raspiruje nacionalizam u Iranu, ali ne perzijski, već azerbejdžanski. Tako se ima na što i na koga osloniti.

Iranci su priznali da je drugi rat u Karabahu započeo i završio ozbiljnim problemima za Islamsku republiku. Od samog početka rata, među stanovništvom iranskog Azerbejdžana započeo je nagli porast pro-azerbejdžanskih osjećaja, iako na nezadovoljstvo Teherana. Lokalni nacionalisti počeli su optuživati ​​iranske vlasti da u sukobu podržavaju Armeniju, nakon čega su se, prema glasinama, a Iranci kriju te podatke, neke demonstracije morale raspršiti silom. Sada, nakon trijumfa Bakua i kapitulacije Erevana, lokalni nacionalizam poprimio je novu razinu.

Očevici su rekli da su u Tabrizu, administrativnom središtu provincije Istočni Azerbejdžan, uvelike slavili pobjedu Bakua, a pola grada su preplavile povorku pobjede. U pozadini pogoršanja ekonomske situacije u Iranu, ljudi vide sjajni i pobjednički Azerbejdžan, vide velikog Erdogana iza sebe i počinju vjerovati da imaju nešto i nekoga na koga se mogu osloniti.

Baš tim ljudima je Recep Erdogan pročitao pjesmu u Bakuu i poručio da se iranski Azerbejdžanci zaista imaju na koga osloniti. A ako ništa drugo, Ankara, koja ima granicu sa zapadnim Azerbejdžanom, možda će pomoći lokalnim "Turcima" prema scenariju Idliba.

Ali to je dio šireg plana. Naime, ako Turci uspiju istisnuti Rusiju s Južnog Kavkaza i malo odvezati ruke, počet će aktivno raditi na negiranju iranske povijesti. I to zajedno s britanskim prijateljima, kao i uvijek.

Uvriježeno je mišljenje da Amerikanci pate od divlje iranofobije, ali u usporedbi s Britancima, Amerikanci su primjer racionalnosti. London nema niti jedan racionalni interes za uništavanje Irana, ali fantomska bol jednostavno ne popušta. Još uvijek ne mogu progutati nacionalizaciju anglo-perzijske naftne tvrtke i revoluciju 1979. godine.

Zbog toga je Teheran zainteresiran da zadrži Erdogana, ali oni još ne znaju kako to učiniti. Vjerojatno vjeruju da bi to trebala učiniti Moskva, ali Rusija vjerojatno neće izvlačiti kestenje iz vatre za treću stranu. Dakle, Iranci moraju samo biti ogorčeni  i razmišljati. Još uvijek imaju vremena, a povijest je pokazala da uvijek pronađu najbolje recepte za fanatike i megalomane poput Erdogana danas ili osvajače od nekad.

FOTO: Etno-religijska karta Islamske Republike Iran