Trumpovi ratovi: Ima ih i jednako su krvavi i užasni, ali ih mnogi ne žele vidjeti

Američki predsjednik Donald Trump je jučer Zapadnu Saharu priznao kao dio Maroka, a arapska monarhija se zauzvrat pridružila „Abrahamskim sporazumima“ i normalizirat će odnose s Izraelom. Trump je ovu odluku donio u vrijeme kada je ponovno eskalirao rat za Zapadnu Saharu, teritorij koji se godinama bori za nezavisnost i jednom je je dosegao polovicu priznanja neovisnosti od ukupnog broja članica Ujedinjenih naroda, da bi mnoge zemlje, godinu za godinom, to priznanje povlačile i sada Zapadnu Saharu priznaje tek nekoliko članica UN-a. No, ovaj se narod i dalje bori za neovisnost, ali će s Trumpovim priznanjem to biti puno teže, jer je Izrael Maroku obećao vojnu pomoć i isporuku dronova s kojim će puno lakše uništavati snage Fronta Polisario u pustinji.

Ovo je samo jedna od Trumpovih destabilizacija, pobuna i ratova u zemljama Afrike. Razloga za ovaj kurs Trumpove administracije ima više, a glavni je suzdržavanje Kine, ali Amerika s velikim preusmjeravanjem novca u Afričko vojno zapovjedništvo (AFRICOM) lako vrši i pritisak na Eruopu, jer pobune, sektaški sukobi i građanski ratovi, a posebno ako izbiju u mnogoljudnim zemljama poput Nigerije, na primjer, za Europu bi bilo pogubni. Naime, izbjeglički val koji bi preplavio EU bi Stari kontinent bacio na koljena.

No, ako bolje pogledamo, Afrika je i sada područje u kojem u dijelu kojem su prisutni Francuska i Sjedinjene Države bijesne sektaški sukobi i građanski ratovi.

Rat koji je 2012. počeo u Maliju još uvijek traje. Isto tako i aktivnosti Boko Harama, islamističke terorističke skupine u zapadnoj Africi, koja se zaklela na vjernost takozvanoj „Islamskoj državi“, baš kao i Al-Shabab u Somaliji. U Demokratskoj Republici Kongo je u tijeku sektaški sukob između etničkih skupina Batwa i Luba, dok se slični sukobi vode u Republici Kongo i Ugandi. U Kamerunu također traje građanski rat između  anglofonskih separatističkih skupina sa sjeveru protiv ostatka zemlje. Tu je i rat u Centralnoafričkoj Republici koji je počeo 2013. i rat u Libiji koji je počeo 2011. svrgavanjem raisa Muammara Gaddafija.

Rat za neovisnost Zapadne Sahare, kojeg vodi Front Polisario, traje od 1970. i sada je eskalirao punom snagom, a najnoviji je rat kojeg središnja vlada Etiopije vodi protiv regije Tigray.

Ovo su samo najvažniji sukobi u Africi koji, iako su za sobom ostavili stotine tisuća mrtvih i milijuna interno raseljenih i izbjeglih u druge zemlje, nikoga ne zanimaju. Nekakav interes se može primijetiti samo kada se piše o izbjegličkoj krizi, ali su i tada informacije uglavnom površne. Mediji su stvorili sliku o Trumpu kao predsjedniku koji „nije pokrenuo nijedan rat“, kao da u crnoj Africi ne žive ljudi i kao da se to nas uopće ne tiče. Ili nas se tiče samo kada vidimo prizore iskrcavanja tih nesretnika na Lampedusu na jugu Italije, iako njihove zemlje imaju tolike resurse da uz malo stabilnosti mogu izgraditi ekonomije da im nikakva Europa, gdje će raditi najprljavije poslove ili se baviti kriminalom i prostitucijom, ne treba. Da, to su ratovi Donalda Trumpa, i nikoga drugog. Dokaza je mnogo,… previše, a sad neka netko okreće priču kako god mu drago.

Naime, ako uzmete zemljopisnu kartu Afrike, primijeti ćete da se svi ratovi vode tamo gdje su Washington i Pariz, u suradnji s lokalnim marionetskim vladama i Multinacionalnim afričkim korpusom, odlučili „suzbiti terorizam“, sektaške sukobe i spomenute građanske ratove.

„Igrom slučaja“, gdje god su prisutni američko Afričko zapovjedništvo (AFRICOM) i francuski kontingent bijesne ratovi i zemlje su u teškim krizama. Zašto je to tako? Neko objašnjenje mora postajati, jer ni američka uprava ni francuske vlasti ne šalju svoje vojnike u Afriku na „obuku“ iz pukog zadovoljstva ili hira.

Odgovor je prilično jednostavan. AFRICOM je stvoren kao instrument State Departmenta, a u savezu je s Francuskom, u sprečavanju gospodarskog i političkog utjecaja Kine u Africi. Od tada djeluje po uzoru na američke snage na Bliskom istoku, koje službeno pomažu vlade u suzbijanju terorizma, separatističkih i drugih pobuna i sektaških sukoba, a na drugoj strani financiraju i naoružavaju skupine protiv kojih se nekad i stvarno bore i tako se dobiva poznati „kontrolirani kaos“, potreban kako bi SAD i Francuska izvlačili profit. Ranije su ove sile imale monopol na gotovo cijelom kontinentu, a onda se pojavila Kina i na kraju i Rusija, koja si je rezervirala vojnu bazu u Sudanu.

Kako Peking svoju sferu utjecaja ne bi proširio na cijelu Afriku, posebno ne na sjever i izbio na Mediteran, početkom prošlog desetljeća su eskalirali sukobi u spomenutim zemljama, južno od Sahela.

„Iza francuske kolonijalne intervencije u Maliju stoji Pentagon s vojnim zapovjedništvom AFRICOM“, sredinom siječnja 2013. je u intervijuu za RT izjavio William Engdahl.

AFRICOM je zapovjedništvo Pentagona za Afriku, kojega je 2007. osnovao američki predsjednik George W. Bush, a njegova primarna zadaća je bila da pokuša spriječiti sve jači gospodarski i politički utjecaj Kine u Africi. U Washingtonu se još 2000. godine, na vijest da je u Pekingu održan prvi summit „Foruma kinesko-afričke suradnje (FOCAC)“, na kojeg se odazvalo pedesetak predsjednika i premijera afričkih država, digla opća uzbuna.

Nakon tri konferencije i osam godina suradnje, 2008. je bivši kineski predsjednik Hu Jintao po završetku turneje po Africi, prilikom koje je u dvanaest dana posjetio osam zemalja, najavio slanje tri milijarde dolara koje u obliku zajmova i humanitarne pomoći odlučio poslati u Afriku. Ovome iznosu treba pridodati 5 milijardi dolara koje je Peking već ranije izdvojio za pomoć afričkim zemljama.

Sljedeće četiri godine je trgovinska razmjena između Kine i afričkih zemalja nezaustavljivo rasla, a s kineskim probitkom u Afriku slabio je utjecaj Sjedinjenih Država i Francuske. Prema statistikama kineskih državnih agencija, robna razmjena između Pekinga i Afrike je u 2011. narasla na 166 milijardi dolara kineskog izvoza u Afriku, a vrijednost robe, uglavnom sirovina za kinesku industriju, koju je Kina uvezla iz afričkih zemalja iznosila je 93 milijarde dolara.

Treba reći da je Kina deset godina ranije iz Afrike uvezla sirovina u vrijednosti „samo“ 5,6 milijardi dolara. Afričkim zemljama je Kina u srpnju 2012. za period od tri godine ponudila 20 milijardi dolara zajma, što je bilo dvostruko više od iznosa kojega je izdvojila u tri godine koje su prethodile toj ponudi.

Kasnije su ovi iznosi rasli i ako je 2016. Kina u Afriku službeno uložila 36,1 milijardu dolara, tijekom 2017. je taj iznos vjerojatno premašio 48 milijardi dolara. Opet govorimo o službenim brojkama koje je Peking prijavio, dok je stvarni iznos nepoznat. Kini se u ovom pohodu pridružila i Rusija, koja je prošle godine u listopadu afričkim zemljama iz humanitarnih razloga oprostila 20  milijardi dolara duga, ali Moskva nema potencijal za ulaganja kao Kina, jer resurse mora usmjeriti na razvoj svog Dalekog istoka i polarnog područja uz Sjevernu pomorsku rutu.

Vraćajući se na kinesku „gospodarsku diplomaciju“, Georg W. Bush i Dick Cheney su odgovorili uredbom o osnivanju Afričkog zapovjedništva Pentagona (AFRICOM). Ona je potpisana u veljači 2007., a State Department je odlučio kako mora postati operativan u najkraćem mogućem roku.

Formalno je AFRICOM stvoren kako bi se suprotstavilo terorizmu i pobunama u regiji Sahela i delti Nigera. Službeno, druga zadaća je obuka američkih savezničkih vojski u Etiopiji, Sudanu Darfuru, Ugandi, Ruandi, Kongu, Sejšelima, Maliju, Nigeru, Senegalu, Nigeriji, Liberiji, Kamerunu, Gabonu, Keniji i Tanzaniji, a te im vojske kasnije služe za provedbu kontroliranog kaosa ili povremene državne udare protiv “nepoćudnih vlada”. I sada usporedite područje i zemlje gdje su prisutne američke i francuske trupe i gdje su eskalirali sukobi i dobit ćete ista područja.

U Stuttgartu, u Njemačkoj, gdje se nalazi njegov zapovjedni stožer, ozbiljno se počelo raditi 1. listopada 2008. Zadaća AFRICOM-a je definirana sljedećim riječima: „AFRICOM ima zadaću da kroz vojnu podršku štiti političke interese Sjedinjenih Država u Africi, što će činiti pružajući potporu oružanim snagama 53 afričke države“.

Odlučeno je kako State Department s američkim veleposlanstvima u Africi mora surađivati na najvišoj razini, a ta suradnja je morala obuhvatiti i USAID.

„AFRICOM će osigurati ljude i sredstva za aktivnosti koje financira State Department u Africi, a kako bi što bolje koordinirali programe osposobljavanja oružanih snaga afričkih zemalja, osoblje AFRICOM-a će tijesno surađivati s ljudima iz američkih veleposlanstava u Africi“, navodi se u službenom priopćenju.

U Washingtonu se 27. listopada 2008. održao skup pod imenom „International Peace Operations Association“ , a na njemu je bivši zapovjednik AFRICOM-a, general Kip Ward, ovako opisao svoju misiju: „U dogovoru s međunarodnim posrednicima i američkim državnim agencijama, a sve u svrhu stvaranja stabilnog i sigurnog ozračja, AFRICOM uz podršku američke vanjske politike povodi vojne programe i druge slične operacije u Africi“.

Iako na skupu nitko nije spomenuo Kinu, svima je bilo jasno kako je AFRICOM osnovan kako bi pokušao spriječiti jačanje kineskog utjecaja u Africi, koji je iz godine u godinu bilježio sve bolje rezultate.

Kina je s afričkim zemljama uspjela potpisati dugoročne ugovore o isporukama sirovina, a zauzvrat im je ponudila novčanu pomoć pod mnogo boljim uvjetima od Međunarodnog monetarnog fond, a da spominjemo lešinarske fondove s Wall Streeta koji se redovito javljaju u ulozi „kreditora“.

Umjesto da novčanu pomoć uvjetuju teškim strukturnim reformama, mjerama štednje ili kao SAD i europske zemlje nametanjem „univerzalnih vrijednosti“,   Kinezi su afričkim zemljama ponudili povoljne zajmove za izgradnju prometne infrastrukture i ustanova kao što su škole, bolnice, itd.

Američki ekspert i savjetnik Pentagona, neokonzervativac J. Peter Pham, otvoreno je potvrdio kako je jedna od primarnih zadaća AFRICOM-a „jamčiti SAD-u slobodan pristup energentima i drugim sirovinama s kojima Afrika raspolaže u izobilju“. No kako se za afrička bogatstva natječu i Kina, Rusija, čak i Japan, svima je jasno od koga AFRICOM mora čuvati afričko blago.

Pred think tankom „Zaklada za obranu demokracije (FDD), J. Peter Pam je u izlaganju koje je prethodilo osnivanju Afričkog zapovjedništva 2007. izjavio: „Afrika se zbog obilja prirodnih resursa kojima raspolaže našla na meti Narodne Republike Kine. Kina, kako bi održala stopu gospodarskog rasta, koji već dva desetljeća zaredom bilježi stopu od 9% i to svake godine, ima neutaživu potrebu za naftom i ostalim sirovinama. Od sve uvezene nafte, jednu trećinu čini nafta koja dolazi iz Afrike. Iz toga se da zaključiti kako nijedna druga regija za Kinu nije od strateške važnosti kao što je to Afrika“.

Mnogi analitičari su očekivali da će Afrika, posebno zemlje na zapadnoj obali kontinenta koje su bogate naftom, postati mjesto na kojem će se sukobljavati dvije svjetske super sile, SAD i Kina.

Kako bi se što bolje suprotstavile kineskom utjecaju, Sjedinjene Države su sklopile prešutni dogovor s Francuskom, koju još od vremena Sarkozya potresa gospodarska kriza. Dio tog dogovora je i bilo rušenje Gaddafija u Libiji, rat u Maliju, kao i uništenje Sahela kroz poticanje plemenskih sukoba između Berbera, Arapa i ostalih etničkih skupina na sjeveru Afrike.

Kanadski sociolog i ekspert za geopolitiku Mahdi Darius Nazemroaya je u jednom od svojih izlaganja izjavio „kako su se Amerikanci odlučili za francusku formulu“.

„Mapa koju koristi Washington u borbi protiv terorizma u Sahelu je vrlo indikativna. Teroristi djeluju u širokom pojasu koji obuhvaća Alžir, Libiju, Čad, Niger, Mali i Mauritaniju, a to je teritorij kojega je Francuska htjela kontrolirati 1957. Pariz je tada tražio da, zajedno sa sjevernim priobalnim dijelom Alžira, cijela ta regija ostane pod njihovim nadzorom“, izjavio je Darius Nazemroaya.

Francuski institut za međunarodne odnose (IFRI) je u izvješću od ožujka 2011. otvoreno, uz određenu dozu sumnje, raspravljao o fenomenu terorističkih ćelija Al-Qaede baš na prostorima koja su bogata naftom, uranom i drugim vrijednim sirovinama.

Pentagon je još 2005. osnovao „Trans-saharsku antiterorističku inicijativu“ (TSCTP) koje su dio Mali, Čad, Mauritanija i Niger, a kasnije su im se „pridružili“ i Alžir, Maroko, Senegal i Nigerija. TSCTI je postao dijelom AFRICOM-a 1. listopada 2008.

Francuski planovi su možda propali s antikolonijalnim buđenjem u Alžiru, ali Pariz nikada nije prestao sanjati o realizaciji svog sna.

Kako ni Francuzi ni SAD ne mogu sebi dozvoliti jačanje kineskog utjecaja u Africi, jedino moguće rješenje je bilo da ne troše snagu na međusobne sukobe, već da se zajedno suprotstave kineskoj „ekspanziji“.

Za vrijeme svoga posjeta Abijanu, bivši francuski ministar gospodarstva i financija Pierre Moscovici je u prosincu 2012. izjavio „kako francuske kompanije moraju prijeći u protunapad i pokrenuti ofenzivu protiv kineskog utjecaja u Africi“.

„Evidentno je da je Kina sve prisutnija u Africi, a francuske kompanije imaju sredstva kako bi se protiv toga borile. One moraju biti prisutne na teritoriju. Moraju se boriti“, izjavio je Moscovici tijekom posjete Obali Slonovače.

Francuski ministar je u Obali Slonovače u prosincu 2012. koristio vojnu terminologiju u suprotstavljanju ekonomskom prodoru Kine. Moscovici je očito bio vizionar i kao da je „predvidio“ sukobe koji su, kako je nedugo potom prenio afrički portal Ivorian, istok Obale Slonovače pretvorili u pravo bojno polje.

Naime, tada su, takoreći niotkuda,  „neidentificirane naoružane skupine upale u gradove Tai, Bloléquin, Toulepleu i Touba, a u sukobima stradalo više od 200 ljudi“. Tako je stvorena još jedna „mukotrpna zadaća“ za AFRICOM i Francusku.

Međutim, prema prošlogodišnjem izvješću objavljenom u internetskom časopisu Quartz, čak i ako sukobi u „zoni odgovornosti“ američke i francuske vojske i dalje traju, glavni plan Georga W. Busha i Dicka Cheneya, kasnije Obame i Sakrozya nije ostvaren.

Opseg kineske prisutnosti u Africi je ogroman, zbog čega se u proračunu za Pentagon Donald Trump posebno fokusirao na AFRICOM i zbog čega je u odlasku iz Bijele kuće zapalio dva opasna rata, jer se jedan može lako preliti na Egipat, a drugi na Alžir. To bi dovelo u pitanje kineska i ruska postignuća na kontinentu, a EU bi bila bačena na koljena, jer bi priliv izbjeglica bio toliki da bi val iz 2015. u usporedbi s novim bio smiješan.

FOTO: Početak jačeg djelovanja Africoma 2008, da bi se ovom zapovjedništvu naglo povećao budžet 2017. po Trumpom