Iako su uradili i sve rade da zapale Euroaziju, san globalista i "kolektivnog Zapada" je mrtav 

Baku, Erevan, Kijev dva puta,  Minsk, Tienanmen i Hong Kong, Kirgistan dva puta, Iran 2009. godine, Beograd kao „prva stanica“, Bagdad i Damask u okviru Arapskih proljeća, Mijanmar i Tajland, sve su to mjesta Obojenih revolucija i destabilizacija, od kojih su neke završile ratom, koje je financirala i provela CIA. Tu su i zemlje Afrike i Latinske Amerike, ali one za ovu temu nisu  toliko važne.

Američka vlada je manipulirala Obojenim revolucijama u nekim zemljama Srednje Azije i Istočne Europe još od '80-ih. Također je pokušala izazvati Obojene revolucije na još mnogo mjesta, uključujući kinesku posebnu administrativnu regiju Hong Kong. Washington je stvorio nestabilnost u i oko mnogih zemalja koje smatra geopolitičkim protivnicima, a Kina i Rusija su u tom smislu „arhineprijatelji“ američkih interesa.

Pod maskom zaštite demokracije, slobode i ljudskih prava, američka vlada želi podrivati ​​protivnike i oblikovati međunarodno okruženje u korist američkih strateških interesa. Zavjere i subverzije, koje je često izvodila CIA, ostavile su mnoge zemlje da se dugo bore s kaotičnom situacijom.

A sada se američko bezobzirno uništavanje društvenog poretka u drugim zemljama obrušilo na SAD i otvorila se moralna dilema.

Suočavajući se s nesmanjenim prosvjedima, američke političke elite sada raspravljaju o tome kako zaustaviti širenje kaosa, treba li policija postati oštrija i treba li rasporediti još vojnika kako bi se stabilizirala situacija.

Važnost održavanja reda i stabilnosti j e ogoljena, jer se sada Washington bori s bijesnim masama. Kaos u Americi pokazuje da jednostavno izvikivanje parola demokracije i slobode nikada neće uspjeti.

Pokušavajući s uplitanjima u poslove drugih zemalja, Washington šteti drugima kao i sebi. Budući da SAD još uvijek izaziva nestabilnost u cijelom svijetu, druge zemlje moraju inzistirati na tome da se SAD ne trebaju miješati u njihove unutarnje stvari, a ovo je pravi trenutak da se s Washingtonom „pregovara“ ultimatumima.

Čisto makjavelistički, s pozicije političkog pragmatizma, SAD su u trenutku u kojem nikome ništa ne mogu uvjetovati. Stoga su rasprave o tome što će Joe Biden učiniti na Balkanu bespredmetne. Neće učiniti ništa, jer SAD nemaju snage ni za rješavanje unutarnjih proturječja, a ne da se bave s „Miletom iz Laktaša“, narko-mafijom s Kosova ili mokrim snovima Bakira Izetbegovića. Najmanje dvije godine, kako se procjenjuje, i ako sve bude teklo po planu, Bidenu će trebati da do određene mjere dovede reda u vlastitoj kući.

Ali kada nakon toga pogleda izvan granica Amerike, vidjet će potpuno novi svijet – svijet Euroazije od Vladivostoka do Lisabona koji će dijelom podsjećati na  ponudu Vladimira Putina Europskoj uniji s kraja 2010. godine, koju su europske vođe arogantno odbile. 

Pravilo „podijeli pa vladaj“ nije se promijenilo od doba Cezara. Ali njegovo je podrijetlo, kao i u doba Starog Rima, još uvijek ekonomsko. Napokon, politika je samo nadgradnja nad ekonomijom.

I sada obrisi velikog kontinentalnog euroazijskog gospodarskog projekta postaju jasniji. Ne govorim o Eurazijskoj uniji ili "Novom putu svile", jer su to manifestacije puno veće strukture. Uobičajeno bi se to moglo nazvati "Euroazija od Lisabona do Vladivostoka", iako bi bilo ispravnije jednostavno nazvati "Veliki kontinentalni projekt", koji se gradi kao suprotnost "Projektu velikog mora", kojeg Europa gradi od petnaestog stoljeća.

Koje su bile prednosti pomorskih putova nad kopnenim tijekom svih ovih šest stoljeća? Elementarne u njihovoj kvaliteti. Do posljednjih desetljeća brzina prijevoza robe morem premašivala je brzinu prijevoza robe kopnom, a najviše je to bilo zbog cesta. Vrlo loših cesta.

Prije izuma željezničkog prometa i asfalta, samo su u starom Rimu razmišljali da ne samo gradske ulice poploče kamenjem, već i ceste između gradova. Pa čak i tada ne sve, samo one strateški važne. U Rimu su savršeno dobro razumjeli važnost dobre logistike. U svim ostalim zemljama, do dvadesetog stoljeća, ceste su imale neasfaltiranu površinu, pretvarajući se u močvaru svakog proljeća i jeseni. U regijama s pustinjskom klimom to su bile samo upute naznačene na karti, a navigator u karavani je uvijek bio dobro plaćeni vodič koji je put poznavao po znakovima.

Razbojstva su bila česta, čak i u pustinji ili u šumi. A vrijeme nije uvijek bilo povoljno za putovanja i nekada se između dvije udaljene destinacije putovalo i po godinu – dvije.

Vremenski faktori djelovali su i na moru, a nisu spavali ni gusari. Međutim, kad su ti kriminalci postali uhranjena gospoda, Engleska ih je bez oklijevanja imenovala „aristokracijom“. Jer ne smije postojati ništa što bi moglo ometati slobodnu trgovinu, a gusari su služili i za uklanjanje glavne konkurencije s ključnih pomorskih trgovačkih putova. Ali na moru karavane nisu bile strogo vezani za određene koordinate, isključujući samo pretovarne luke, pa je kretanje bilo slobodnije, što znači brže .

Situacija se promijenila kada su počeli graditi prve velike željezničke pruge, a zatim i glavne pruge s tvrdom podlogom. Brzina kopnenog prijevoza povećala se, a to je značilo da se nad "Velikim obalnim projektom" nadvila prijetnja. On je postao profitabilan samo ako nije bilo kopnene veze.

I globalisti, čije je bogatstvo izgrađeno od XVI do XIX stoljeća na monopolu brodarstva, zabrinuli su se. Željeznice u Euroaziji prijetile su njihovom monopolu, pa su morale ili pasti pod njihovu stopostotnu kontrolu, za isporuku vlastitog tereta iz luka u unutrašnjost, ili su morale biti uništene. Uvjetno rečeno, naravno, jer fizički nitko nije mislio rastavljati tračnice.

Željeznice se jednostavno moralo učiniti krajnje nesigurnima. IK ovdje imamo ključnu ulogu Obojenih revolucija, čak i ako nije bilo smjene vlasti. Tada se počela razvijati njihova politika „podijeli i zavladaj“, a ona se sastojala se u neprestanom izazivanju sukoba u Euroaziji. Tamo gdje je kaos ili, još bolje, rat, nitko neće prevoziti teret, što je prirodno. To znači da je pomorski prijevoz, uz prisutnost ne samo trgovačke, već i ratne mornarice, izvan opasnosti.

Teklo je čitavo XX stoljeće. Započelo je Prvim svjetskim ratom, koji je posvađao i uništio nekoliko kontinentalnih carstava, nastavio se tridesetih i četrdesetih godina, pomalo je izblijedio šezdesetih, ponovno se zakuhao osamdesetih, da bi na kraju stoljeće završilo raspadom Sovjetskog Saveza i ratovima u Jugoslaviji. Potonji kao uvertira u reformu NATO pakta, što je pojašnjeno u članku NATO i američki demokrati '90-ih i što nas čeka 4 godine pod Bidenom.

Raspad Sovjetskog Saveza je bilo i uništenje jezgre velikog kontinentalnog projekta. Jeljcinov plahi pokušaj organiziranja prijevoza tereta željeznicom kroz Rusiju odmah je osujetio takozvani "željeznički rat". Taktika je bila jednostavna i dobro podmićeni "učinkoviti vlasnici", poput Hodorkovskog, organizirali su neisplaćivanje plaća rudarima. Tada su preko svojih ljudi poručili nesretnim ljudima da trebaju organizirati štrajk, a imperativ je bio blokirati dionice željezničkih pruga.

Čak i ako u potpunosti razumijemo rudare, žao nam mi je njih i njihovih obitelji, u ovom su slučaju postali slijepi alat onih koji su htjeli „minirati“ prijevoz tereta ruskim željeznicama.

Učvršćivanjem vlasti u Rusiji, taktika se promijenila. Hodorkovski i drugi poput njega bili su "udaljeni", pa su vanjski akteri izgubili potpunu kontrolu nad transportnim sustavom Rusije. Što im je preostalo? Samo jedno. Okružiti Rusiju pojasom siromašnih i neprijateljskih zemalja, čiji bi čitav raison d'être bio blokiranje bilo kakvih logističkih ruta koje idu kroz Rusiju. Klasičan primjer je Ukrajina i ranije Baltik, ali se pokazalo da Rusija može bez njih.

Naravno, da je kojim slučajem uspjela revolucija u Minsku, sljedeći korak bio osporavanje prava Rusije na regiju Kalinjingrad i značajan dio ruske baltičke obale, zajedno s Ust-Lugom. Tada Rusiji ne bi preostalo ništa drugo nego da preusmjeri teret u luke Baltika, a tamo bi sve kontrolirale NATO gazde.

I Moskva bi trebala plaćati za tranzit otvoreno neprijateljskim režimima i bojati se da će trgovački put biti zatvoren svakog trenutka kad to poželi "tko treba".

Dakle, nastavljajući temu sirotinje i zlih susjeda, tamošnji otvoreno rusofobni režimi su, po želji njihovih gospodara, trebali biti podržani na vlastitu štetu. Što je okupacijska uprava više lopovska, to će ljudi biti siromašniji. A siromašnim je ljudima lakše objasniti da su sve njihove nesreće nastale zbog zle, gladne i zavidne totalitarne Rusije, protiv koje se njihova neovisna i prosperitetna vlast borila tijekom cijele svoje povijesti.

U zemljama u ruskom okruženju su organizirani "Instituti nacionalnog pamćenja", a stvoreni da u potpunosti prepišu povijest „na pravi način“. Neugodne stranice povijesti potpuno se brišu, sve do uvođenja kaznene odgovornosti za njihovo proučavanje, a umjesto toga crta se potpuno drugačija slika.

Neka vrsta trvenja između susjednih zemalja uvijek je postojala posvuda, od prvih gradova-država Mezopotamije i Harappe do danas. Uzmimo nedavni sukob u Karabahu. Njegovi korijeni ne sežu samo u kasni SSSR, već se Armenci i Azeri stoljećima svađaju oko ovih teritorija. Ipak, naglasiti samo ove posljednje sukobe, zaboravljajući na sve ostalo i bacati optužbama, na njima graditi cijelu svoju politiku, put je koji ne vodi nigdje.

Međutim, put povijesnog revizionizma, uvijek ovisan o vanjskim silama, gotovo uvijek je u suprotnosti s interesima vlastitog naroda.

No u svim zemljama Euroazije, koje su sposobne nekako utjecati na euroazijski logistički projekt, postoje skupine kojima je cilj po svaku cijenu potaknuti sukobe. Negdje su te skupine već na vlasti, negdje su institucionalna opozicija, ali negdje se tek pripremaju. Svi već imaju financijsku i moralnu potporu od "onoga kome su potrebne".

Kina je jedna od ključnih zemalja Euroazije. Ona ima ne samo dugu granicu s Rusijom, već i stoljetnu povijest odnosa s Moskvom. I uopće ne čudi da i tamo postoji zametak "Instituta za nacionalno sjećanje", kao i dužnosnici koji su spremni za mali postotak pljačke od prve svjetske ekonomije Kinu pretvoriti u siromašnu i opaku „azijsku Ukrajinu“..

Prema informacijama prikupljenim iz različitih izvora, sadržaj nekih muzejskih izložaka u Aygunu je sljedeći:

"Rijeka Heilongjang majka je kineskih sjevernih naroda." Svrha eksponata je informirati posjetitelje o povijesnoj pripadnosti kineskoj strani zemalja koncentriranih u slivu rijeke Amur.

„Sliv rijeke Heilongjang u XVII stoljeću i Rusko-kineski ugovor iz Nerčina“ je drugi eksponat i navodi kako su Kozaci carske Rusije provodili „pogrome“ protiv autohtonih naroda Dalekog istoka, posebno protiv Mongola, Evenaca, Daura, Orohona, Mandžuka i Nanadžija, a potpisivanje gore navedenog ugovora u interesu je zaštite državnog suvereniteta Kine.

"Sliv rijeke Heilongjang od XVII do XIX stoljeća"  potiče osjećaje domoljublja na temelju informacija o društveno-ekonomskom razvoju Aihuija, unatoč ruskom "miješanju" u unutarnje stvari carstva Qing.

„Heilongjang u drugoj polovici XIX stoljeća i kinesko-ruski Aygunski ugovor“ su materijali koji potvrđuju nepravednost zaključenih međunarodnih akata (Aygun (1858.), Peking (1860.) i (1881.), uslijed čega su kineski teritoriji okupirani od strane Rusije.

"Ruska katastrofa 1900. godine" je eksponat koji se fokusira na prisilno protjerivanje stanovnika 64 mandžurska sela smještena na teritoriju moderne Amurske regije.

Ovo jesu povijesne činjenice, ali su u to doba svi griješili. Ljeti su Kinezi redovito pucali na ruske brodove, a 2. srpnja 1900. započelo je topničko granatiranje neobranjivog Blagoveščenska, pri čemu su ubijeni civili.

Tada je splet nekoliko okolnosti doveo do tragedije. U tom trenutku u gradu nije bilo redovnih trupa, nije bilo guvernera, niti gradonačelnika. Nastala je panika, strah za sebe i svoje najmilije, nedostatak jasnih uputa vođa, sve je to dovelo do toga da su ruske milicije, jer u gradu nije bilo vojske, odvezle Kineze koji žive u okrugu u Amur, bez da su im pružili bilo kakva plovila i doslovno se utopilo nekoliko tisuća ljudi.

Ali ova „izložba“ naglašava krivnju samo jedne strane, a ne manje pažljivo prešućuje krivnju druge. To znači da se za to izdvajaju sredstva. Slijedom toga, postoje službenici zainteresirani za financiranje ove institucije. Možda bi drug Xi Jinping, koji upravo provodi politiku integracije Kine u Veliki euroazijski projekt, trebao postaviti pitanje tko su ti dužnosnici, koji su njihovi ciljevi i tko ih dodatno plaća za promicanje baš ovog narativa.

Međutim, čak i bez pitanja državnog vrha oni su uvijek isti: zavadi i vladaj. A spomenuti kineski dužnosnici u ovom slučaju igraju ulogu Jeljcinovih ruskih "sedam bankara", koji su na jednoj strani blokirali plaće rudara, a na drugoj ih usmjeravali da štrajkajući blokiraju željeznice.

Samo, za razliku od gospodara Rusije iz vremena „sjajnih '90-ih“, kineskih „sedam bankara“ još uvijek ne određuju politiku ni unutar ni izvan svoje zemlje. Ali oni to stvarno žele, a koji je najsigurniji način za to? Učiniti zemlju siromašnom i ovisnom o okupacijskoj upravi zapadnih gospodara. To je bio slučaj nakon opijumskih ratova, kada su Britanci stvorili kolosalno bogatstvo opskrbom Kine opijumom. Sami Kinezi su izumrli, masovno konzumirajući tu drogu, a uski krug dužnosnika i aristokrata imao je postotke od zarade i živjeli su „sretno do kraja života“, kako se kaže.

Ali muzej Aygun to neće reći. Za to nije plaćen. Naprotiv, neki plaćaju da se pošast koja je Kinu koštala suvereniteta ponovi.

Da, čisto usput, granatiranje Blagoveščenska su inače inicirali britanski gospodari tog vrlo uskog kruga dužnosnika i aristokrata. I to ne Kinezi, već Mandžusi, potomci osvajača. Ali ni o tome muzej ne govori, jer za to nije plaćen. I to iz istog razloga.

Nakon povratka Hong Konga pod kinesku jurisdikciju, pekinška administracija odlučila je ne kazniti bivše britanske lakeje i perače posuđa, već je proglašena politika "Jedna zemlja, dva sustava". Po mom osobnom mišljenju, to je bila pogreška, a Kina je to platila s dvije Obojene revolucije u samom Hong Kongu i "hongkngizacijom" dijela svoje elite, liberalnog krila unutar kineske „duboke države“. Srećom, drugi tabor, onaj koji potječe iz okruženja Mao Ce Tunga, takozvani „marksistički tvrdolinijaši“, uz Xi Jinpinga, koji je postavljen da održava ravnotežu između ove dvije utjecajne skupine, uspijeva nametnuti rješenja koja će očuvati Kinu.

Kako pokušaj prelijevanja Obojene revolucije iz Hong Konga u Kinu nije uspio, vidimo promjenu taktike i od velike revolucije se prešlo na niz manjih, ali s ciljem kvarenja odnosa sa susjedima.

Granični sukobi s Indijom već su se dogodili i trebat će dugo vremena dok se ne otkrije tko je točno u vrhu kineske vojske bio zainteresiran za tu borbu. Sada, na "sreću", Kina nema ni razloga, ni dovoljno snage za pogranična prepucavanja s Rusijom. Ali kada bi to uspjelo, a Bidenova uprava će sigurno raditi na tome, tada bi se moralo zaboraviti ne samo na tranzit robe u Europu, već i na opskrbu nafte i plina iz same Rusije, a Kina nije baš bogata energentima. Sukladno tome, došlo bi do katastrofalnog urušavanja kineske ekonomije, danas najrobusnije i najmoćnije na svijetu. A to je upravo ono što globalisti žele.

Pa, dobro, globaliste se može i razumjeti. Kako bi se srušio glavni konkurent i euroazijski kontinentalni logistički projekt, nije šteta baciti desetke milijuna na muzej koji kod Kineza njeguje duh ovisnog, siromašnog i zlog limitrofa. Sva su sredstva dobra za "zavadi pa vladaj". Pola Kine možete istrijebiti ovisnošću o opijumu ili možete pokrenuti frontalni napad na drugog konkurenta Zapada - Rusiju.

Borba Rusije i Kine dugogodišnji je san svih globalista. Ne bez razloga ruska peta kolona neprestano piše kako im Kinezi pojeli svu svinjsku mast i posjekli sve šume. Istina, kao dokaz za to se koriste fotografija Sumatre i jedne neovisne agrarne velesile. No to su „sitnice“. Glavno je da ljudi vjeruju.

Događaji u Minsku 2020. godine, kao i događaji na Trgu Tienanmen 1989. bude nadu da napori globalista usmjereni na izazivanje i održavanje trajno vruće faze sukoba u Euroaziji neće biti okrunjeni uspjehom. I to je to, baraka se zatvara. Nitko više neće spasiti globalistički "Veliki projekt mora" i dolazi vrijeme Velike Euroazije.

I unatoč svemu, neki će i dalje govoriti o "perfidnim Kinezima" i promovirati gore navedene povijesne i teze o „kineskom virusu“, i tako dalje. Ali ako uzmemo u obzir činjenicu da u politici nema prijatelja i da postoje saveznici, vazali i protivnici, Rusiji je danas Kina saveznik, jer imaju zajednički cilj - pokopati zapadni projekt koji pljačka ostatak svijeta već nekoliko stoljeća.

Zato i postoje čitavi odjeli za analitiku i predviđanje u takvim silama kao što su Rusija i Kina. Također i cijela ministarstva vanjskih poslova su dizajnirana za rješavanje sukoba diplomatskim sredstvima. Ako je Veliki euroazijski projekt koristan za sve njegove sudionike, a čini se da jeste tako, samo namjerno samoubojstvo jedne ili obje sile može riješiti stvar, uključujući vojnim metodama između sebe.

No od toga neće biti ništa, što zauzvrat znači da definitivno neće postojati jedan hegemon na svijetu za kojeg se ovaj projekt provodi. To je dobra vijest. Upravo to globalisti pokušavaju spriječiti, paleći Euroaziju sa svih strana.

I u tom kontekstu se može tumačiti današnja izjava Sergeja Lavrova da je Moskvi dosta deklarativne privrženosti Kijeva „Sporazumima iz Minska“. Ukrajina je, naime, primjer zemlje koja je pretvorena u vazala za zadržavanje Rusije i miniranja svih projekata na dijelu trase Novog puta svile. Moskva to vidi, kao što Kina vidi sve pokušaje da se u njenom susjedstvu i na euroazijskim prostranstvima izazove niz manjih sukoba, od kojih je Karabah, u srcu  „heartlanda“, bio majka svih ratova. No, Moskva i Peking vrlo dobro vide stvarne namjere onih koji bi Rusiju vratili u '90-te, a Kinu u vrijeme Opijumskih ratova. Uz nespornu činjenicu da su SAD sila koja ne zna kako preživjeti 2021. godinu, usudit ću se pomisliti da nam vrijeme koje predstoji donosi vrlo ugodna iznenađenja.  

P.S. A zašto Moskva i Peking ne koriste istu taktiku i raznim inicijativama „divide et impera“ ne gurnu kolektivni Zapad u provaliju, jer treba vrlo malo da se sve uruši kao kula od karata, u Americi pogotovo, odgovor vjerojatno leži u tome da Rusija i Kina nisu zločinačke države kao SAD i neke europske „sile“. Ovdje se, više nego ikada, vidi razlika između politike „izvoza demokracije“  i određene vrste izolacionizma u smislu stvaranja vazalskih država, a ne saveznika u svijetu.