Jedina neonacistička država u Europi usvojila nove zločinačke prakse , a EU šuti

Kada je 2014. godine izvršen prevrat u Ukrajini, pažljivi promatrači su mogli primijetiti da je to bila kontrarevolucija, odnosno dolazak na vlast snaga koje je podržavala CIA, a jezgro je bio pokret nastao na temeljima koje je za vrijeme Drugog svjetskog rata udario nacistički kolaboracionist Stepan Bandera, koji se sakrio u Njemačkoj, ali ga je '50-ih godina uspio pronaći i likvidirati KGB.

Kada su neki promatrači nakon masovnog ubojstva i zločina 2. svibnja 2014. u Odesi, gdje su nove vladajuće snage žive zapalile „Ruse“ u zgradi Doma sindikata, jasno je bilo da smo dobili prvi neonacističku državu u Europi. Točno je da ovakvih snaga ima svugdje, ali nigdje nisu vladajuća većina. Samo u Ukrajini.

Najnovija manifestacija fašizma u Ukrajini je jučerašnja objava totalnog rata ruskom jeziku. I to u zemlji gdje većina govori ruski, a dobar dio ljudi drži da su Ukrajinci zapravo rusko „pleme“ i nedovršena „nacija“ u pravom smislu riječi.

Sada ruski neće biti moguće govoriti u trgovinama, kafićima i drugim uslužnim poduzećima. Za prekršaj postoje stroge kazne. Hoće li ovaj zakon moći prisiliti stanovništvo zemlje da se prebaci na ukrajinski, teško je reći, jer ga veliki broj ljudi uopće ne govori. Konačno, trebalo bi provesti stručnu i neovisnu studiju što je to uopće ukrajinski jezik, jer nekoliko kozmetičkih promjena i prihvaćanje standarda iz njemačkog, ili poljskog i  litavskog u slučaju Bjelorusije, ne čini jedan jezik „nacionalnim jezikom“. Ali uzmimo u obzir da ovo što se zove ukrajinski i jeste jezik, opet ostaje problem ruske „manjine“ i Ukrajinaca koji ne znaju taj ukrajinski.

U subotu je u Ukrajini na snagu stupio zakon prema kojem cjelokupni uslužni sektor odsad mora komunicirati s klijentima isključivo na „državnom jeziku“. A on je u zemlji samo ukrajinski, iako barem trećina građana ruski smatra svojim materinjim jezikom. Novi zahtjevi jezičnog zakonodavstva primjenjuju se na supermarkete i internetske trgovine, restorane, kafiće, banke, benzinske crpke, ljekarne, klinike, knjižnice i teretane. U slučaju prekršaja, institucije se suočavaju s novčanom kaznom u iznosu od 6800 ​​tisuća grivna, ili oko 224 dolara.

Uz svu vanjsku krutost zakona, njegovi su autori u njemu ostavili rupu i ako klijent sam zatraži da komunicira, na primjer, na ruskom, tada prodavač ima pravo odgovoriti na „nedržavnom jeziku“. To je bio razlog za novi trend da prilikom ulaska u kafiće i trgovine građani odmah masovno traže uslugu na ruskom jeziku.

S jedne strane, vlasti tvrde da će ukrajinizacija biti meka. Dok se koronavirus ne povuče, lingvističke se inspekcije neće se provoditi, uvjeren je Taras Kremin, „pučki pravobranitelj za zaštitu državnog jezika“, u intervjuu za Telegram kanal Pavlovsky News.

“Tijekom pandemije ne možemo riskirati kažnjavati svoje zaposlenike. Nadam se da do toga neće doći”, naglasio je Kremin.

S druge strane, osoblje ili vlasnik ustanove mogu se kazniti jednostavno na temelju tužbe nezadovoljnih „domoljubnih građana“, a takvih luđaka je danas puna Ukrajina. Državna služba Ukrajine za sigurnost hrane i zaštitu potrošača već je na svojoj internetskoj stranici objavila uzorak zahtjeva koje svaki potrošač može tražiti ako mu nešto nije ponuđeno na ukrajinskom jeziku.

Tužiti se može ne samo za uslugu koja nije na ukrajinskom, već i za provjere stranih jezika i cjenike. U prijavi morate navesti ne samo adresu ustanove, već i njezino ime, prezime vlasnika i priložiti fiskalnu potvrdu.

Prema stručnjacima, Kreminove nježne izjave ne smiju nas zavaravati.

"Povjerenik za zaštitu državnog jezika, ili kako se šale u Ukrajini, "Sprechenfuehrer", suradnik je bivšeg premijera Arsenija Jacenjuka", rekao je kijevski politolog Ruslan Bortnik. Naglasio je da unatoč činjenici da je Kremin rođen i odrastao u ruskojezičnom Nikolajevu, a njegov otac, književnik Dmitrij Kremin, potječe iz multinacionalnog Zakarpatja, gdje je ruski jezik međuetničke komunikacije, odjel na čijem je čelu službenik vodi vrlo oštru politiku lingvističke inkvizicije.

„Sad je osoblje Kreminovog aparata malo. No, uskoro će ga ojačati tisuće ljudi koji se žele natjecati u zaštiti i razvoju ukrajinskog jezika. To su ukrajinske „Crvene garde“ koje će ovdje napraviti "kulturnu revoluciju". "Zakon o jeziku" predviđa "sprechenfuehrera" sa širokim ovlastima: do prava da identificira slučajeve "kršenja prava ukrajinskog jezika" na javnim mjestima bez policije, tužiteljstva i sudova i da za to izriče novčane kazne", rekao je Bortnik.

Prisilnu ukrajinizaciju uslužnog sektora već je kritizirao čelnik Udruženja malog i srednjeg poduzetništva u zemlji Ruslan Sobol. Prema njegovu mišljenju, poduzetnicima treba dopustiti da govore jezikom koji je prikladan za potrošača.

„Najispravniji jezik za uslužni sektor je visokokvalitetna usluga. A sve što se sada stvara oko ukrajinskog jezika alat je za skretanje pozornosti s krađe proračuna i drugih shema ”, rekao je Sobol.

Prema riječima samih poduzetnika, bit će vrlo teško pridržavati se inovacija, jer mnogi klijenti govore samo ruski.

“Imam trgovinu. Od 16. siječnja moram komunicirati s klijentima isključivo na ukrajinskom. Ali budući da je moj krug kontakata ruski, govorim loše ukrajinski. Kako ne bih zadirkivao principijelne kupce, pokušat ću ih zadovoljiti. Samo, bojim se da im se moj suržik neće svidjeti. Iako, vjerujte mi, prije nije bilo pritužbi. Svatko je govorio jezikom koji je želio”, kaže Valeria Sorokina, stanovnica Dnjepra, bivšeg Dnjepropetrovska.

"U Zakarpatju govore jezikom koji znaju i svi se razumiju", naglasio je Marijan, vlasnik trgovine u jednom od gradova ove multinacionalne regije.

„Ja sam Mađar, ovo je moj materinji jezik. Da, učio sam ukrajinski, govorim tri jezika odjednom s pridošlicama, u rečenici imam ukrajinske, ruske i mađarske riječi. Nisam siguran da će novčane kazne popraviti situaciju", rekao je.

Prisjetimo se da su, na primjer, u okrugu Beregovski u Zakarpatju više od 76% stanovništva etnički Mađari.

Što se tiče ruskog jezika, sudeći prema istraživanju koje je provela televizija TNS 2019. godine, više od 35% ruski je nazvalo svojim materinjim jezikom, kod kuće i na poslu, približno isti dio ispitanika obično komunicira na ruskom i ukrajinskom jeziku, po 49%. U regijama jugoistoka apsolutno prevladava ruski. Prema podacima koji se nisu ažurirali od sredine 2000-ih, u regiji Odesa taj udio prelazi 85%, u regiji Harkov 74%, a u regiji Dnjepropetrovsk 72%.

Recept za poštivanje jezične čistoće trgovina i ljekarni usvojen je u razvoju zakona o ukrajinskom jeziku kao jedinom državnom jeziku, koji je usvojen početkom predsjedanja Vladimira Zelenskog 2019. godine. Dokument, koji su zdušno odobrili desničarski radikali i drugi „nacionalno svjesni građani“, usvojen je tako da su umjesto 24 poslanika Vrhovne rade, koji su bili odsutni sa sastanka, glasale njihove kolege, što je oporbi dalo razlog da ospori usvajanje zakona, ne samo u biti, već i u smislu postupka.

Prema zakonu, vlasti, obrazovni i zdravstveni sustav, kulturne institucije i uslužni sektor obvezni su koristiti samo ukrajinski kao jedini državni jezik zemlje. Ostali, uključujući ruski, mogu se koristiti samo u privatnoj komunikaciji i u vjerskim ritualima. Postoje kazne za prekršaj. Kao što je u prosincu 2019. rekla "jezična pravobraniteljica" Tatjana Monahova, kazna se kreće od 3400 do 11 900 grivna, ili od 125 do 425 dolara. Međutim, službeno je utješen, počet će se kažnjavati "za dvije ili tri godine".

Kao što je primijetio politolog Bortnik, Venecijanska komisija pri Vijeću Europe pozvala je na suspenziju "Zakona o jeziku" dok se u Ukrajini ne pronađe ravnoteža između prava nacionalnih manjina i potrebe za razvojem državnog jezika. Venecijanska komisija podsjetila je Kijev da nigdje u Europskoj uniji ne postoje kazne na javnim mjestima za upotrebu jezika koji nisu državni, a ograničenja upotrebe neslužbenih jezika vrijede samo u baltičkim zemljama. I to opet za ruski. Ovo su te „europske demokratske stečevine“ u pravom smislu riječi. Selektivne i po potrebi neonacističke, koje nitko ne vidi ako su meta pripadnici „neprijateljskog naroda“.

"Kazne izrečene Zakonom o jeziku su divlja antidemokratska norma koja je u suprotnosti s Ustavom Ukrajine, zaključcima međunarodnih organizacija i samo logikom društvenog života u Ukrajini“, izjavio je Bortnik.

„Država ima puno pravo podržavati i razvijati ukrajinski jezik, a njegova upotreba kao jedinog državnog jezika normalni je zahtjev za uredski rad u državnim institucijama. Ali vlasti se nemaju pravo miješati u privatnu i javnu sferu. Vlasnik neka jezik komunikacije u baru ili fitnes centru sam odredi, a potrošač će svojim novcem već glasati za taj jezik", dodao je.

Ne treba očekivati ​​da će Zelenski i njegova zaustaviti proces derusifikacije, iako je to štetno za imidž njega kao predsjednika, kažu stručnjaci.

“Ovo je izravan udar na predsjednikove protivnike iz radikalne oporbene platforme, koja sada aktivno skupljaju bodove. Ali podilaženje nacionalistima Galicije, pristašama čvrste jezične politike, na kraju se može pokazati kao gubitak. Nastojanje da udovolji manjini donijet će izravne političke gubitke predsjedniku”, rekao je ukrajinski politolog Andrej Zolotarev.

“Jednojezičnost je osnova trenutne ukrajinske države. Dolaskom na vlast trenutnog čelnika Kijeva nacionalna se politika se nije promijenila”, rekao je ruski politički analitičar Aleksandar Asafov.

Prema njegovom mišljenju, priznavanje jednakosti ruskog jezika za ukrajinske vlasti je poput priznavanja Krima kao dijela Rusije. Ali već priznanje Ukrajine je bio ustupak Moskve, iako '90-ih na koljenima. Naime, nije nikakva tajna da je Ukrajina postojala kao „Krajina“, pokrajina ukraj Ruskog carstva, a nekakav politički entitet je mogla biti samo u vrijeme okupacije ili ako uzmemo razdoblje kozačkih atamana u kojih nije bila razvijena nacionalna svijet kakvu trenutno vidimo uglavnom u krajevima koji su bili pod austrougarskom upravom. Tek s dolaskom boljševika nastaje moderna Ukrajina, koja se i teritorijalno proširila zahvaljujući Lenjinu, Staljinu i Hruščovu. Naravno, najveći nacionalizam je danas prisutan kod „nedovršenih nacija“, koje je historijski materijalizam jasno definirao.

Ruski politički analitičar Aleksandar Asafov je priznao da bi zbog nekih novih okolnosti, na primjer zbog pogoršanja ekonomske situacije u zemlji, zakon mogao kasnije biti ublažen, čisto u populističke svrhe.

"Oni proučavanje ruskog jezika u odvojenim vrtićima ili privatnim školama mogu zamijeniti za neke ustupke Rusije, čisto ekonomske prirode", kaže stručnjak, ali je naglasio da bi to bila "samo kamuflaža".

Prema Bortniku, akcije vlasti na iskorijenjvanju ruskog jezika nisu besplodne. Prema njegovim riječima, kulturni se prostor ruskog jezika od 2014. godine sve više sužava.

“U gradovima istočne i središnje Ukrajine još uvijek nekako govore ruski jezik „kontaminiran“ na pola sa suržikom, koji je zapravo mješavina ruskog i današnjeg ukrajinskog. Ali u malim gradovima i selima zapadne Ukrajine praktički više nitko ne govori ruski. Mlađa generacija ukrajinskih građana svih nacionalnosti postaje sve lošija s poznavanjem ruskog. S druge strane, književni se ukrajinski promijenio, dijelom pod pritiskom anglizama, a dijelom zbog nametanja dijalekata zapadne Ukrajine", rekao je.

"Zapravo, mladi ljudi u Ukrajini sada ne znaju ni ruski ni ukrajinski, već govore nekakav pakleni "suržik", izjavio zauzvrat Zolotarev.

„U Galiciji bi s posuđenim polonizmima i na jugoistoku još uvijek na ruskom, iako daleko od književnoga, dvojezičnost, ili čak trojezičnost mogla imati prednost kod ukrajinske mladeži. Umjesto toga, vlasti silom pokušavaju ujediniti građane Ukrajine, što vodi društvo u duboku arhaičnost", zaključio je Zolotarev.

Nažalost, Ukrajina je dobila neonacističku vlast, koja je onda, ili po vlastitom izboru, sugestiji ili naredbi, krenula s prisilnim stvaranja države-nacije. Naime, Washington ima strategiju za okupirane teritorije da od njih stvori državu, ili da otme postojeću, a tamo onda provodi proces poznat kao Nation Building. Ovaj posao podrazumijeva stvaranje crkve, što je i u Ukrajini slučaj, jezika, falsificiranja povijesti i svega što imamo ne samo u Ukrajini, već i na Kosovu na primjer, gdje se izmišlja nacija „Kosovari“. Što je to, to nitko ne zna, ali sam termin, ako se koristi, podrazumijeva prihvaćanje ovog koncepta. Zašto se to ne učini na primjer jednoj u Belgiji, lako je zaključiti.

Ali čak i ako ostavimo po strani ove nelogičnosti u jasno definiranom planu „izgradnje nacija“ u multinacionalnim zemljama, nijedna nema neonacističku vlast, institucije i naoružane milicije kao Ukrajina, a to bi mnoge trebalo natjerati da promisle prije davanja podrške aktualnim vlastima u Kijevu u bilo kojem kontekstu i obliku.

Pogled