Iranu za sukob s Izraelom ne trebaju „posredničke skupine“

Proteklih dana se priča o „oproštajnom napadu“ Trumpa na Iran, po želji njegovog prijatelja, ali ne samo, Benjamina Netanyahua. Kao izgovor za napad se kroz medije provlače dezinformacije o navodnim napadima ili pripremi istih na američke i izraelske ciljeve od strane grupa koje podržava Iran.

No, Iran nema potrebe za milicijama na koje može utjecati za napad na Izrael, iako je lista službenih oružanih snaga i milicija na Bliskom istoku, koji bi se uključili u rata na strani Islamske Republike, poduži, a sve ih je iz ničega stvorio general Qassem Suleimani, koji je ubijen na današnji dan, prije godinu dana, činom američkog državnog terorizma u zračnoj luci u Bagdadu.

Islamska Republika Iran ne treba posredničke skupine, budući da zemlja ima dovoljan kapacitet da sama odgovori na prijetnje Izraela.

Iako je borba protiv američke i izraelske arogancije zajednički cilj svih skupina Osovine otpora na Bliskom istoku, Washington i Tel Aviv pokušavaju nagovijestiti da će Iran koristiti posredničke skupine za napad na „njihove interese u regiji“.

Međutim, iranske vlasti poriču da su imale apsolutnu kontrolu ili koristile podružnice za postizanje svojih ciljeva.

Ali što je to posrednički rat ? Zašto zemlje pribjegavaju ovoj vrsti rata?

Posrednički rat je vrsta sukoba, obično oružanog, u kojem su u unutarnji sukob između različitih strana uključeni vanjski akteri suprotstavljenih interesa.

Raznolikost unutarnjih aktera u nekom posredničkom ratu ovisi o raznolikosti vanjskih aktera.

 Sudjelovanje u takvim ratovima vrlo je atraktivan faktor za sile koje nastoje izbjeći visoke gubitke u ljudskom i ekonomskom smislu, što sa sobom nosi izravno sudjelovanje u oružanom sukobu.

Za strane je zemlje mnogo prikladnije razvijati ovaj oblik rivalstva daleko od svojih granica i maksimalno ograničiti izravnu vojnu intervenciju podržavajući nekog lokalnog saveznika. U konačnici, riječ je o premještanju sukoba na drugo mjesto na geopolitičkoj i geostrateškoj šahovskoj ploči.

Zapad je i ranije bio uključen u sukobe, ali izravno, kao u Koreji i Vijetnamu, potom u Prvom zaljevskom ratu protiv Iraka, pa se prvi posrednički rat može nazvati onaj u kojem su američka administracija i NATO na terenu koristili teroriste takozvane „Oslobodilačke vojske Kosova“ u agresiji 1999. na tadašnju SRJ. Isti se obrazac nije ponovio u Afganistanu i Iraku, ali jeste u Libiji, Siriji, Ukrajini i širom subsaharske Afrike, baš pod Trumpovom upravom. Kasnije je korištenje ovih skupina postalo pravilo, a ne iznimka, ali su toj taktici pribjegli i Turska u Siriji i Libiji, Saudijci u Siriji i Jemenu, dok je Iran pomagao lokalne pokrete i milicije, ali im je ostavljao visoku razinu autonomije u odlučivanju o političkoj budućnosti i kursu, za razliku od NATO pakta i arapskih monarhija, koji se ovim milicijama koriste ne dajući im pravo da i o čemu odlučuju, osim možda na kojem će frontu ginuti.

Iran i posredničke skupine u regiji

Glasnogovornik izraelske vojske Hidai Zilberman tvrdio je da režim Tel Aviva prati kretanje Irana u regiji, obzirom na mogućnost napada na izraelska područja iz Iraka ili Jemena u znak osvete zbog ubojstva iranskog nuklearnog znanstvenika Mohsen Fahrizadeha.

Te izjave pokazuju da izraelsko-američko-saudijski trokut zla želi ocrniti skupine otpora, posebno jemenski narodni pokret Ansarullah i narodne mobilizacijske jedinice Iraka, poznate kao Hashad Al-Shaabi armija, na arapskom, te ih predstaviti ih kao skupine koje preferiraju interese Irana od interesa vlastitih nacija.

Čak i ako pretpostavimo da su izjave glasnogovornika izraelske vojske istinite, što to nije u redu s grupama Osovine otpora koje pomažu Iranu?

Nije li Iran podržao palestinski cilj i arapske i islamske nacije u sukobu s Izraelom i Sjedinjenim Državama i zar nije zbog te pomoći izdržao 40 godina sankcija, pritisaka, ratova i opsada? Zašto se od skupina otpora traži da zatvore oči i ne podržavaju perzijsku zemlju?

Ustav objavljen nakon Islamske revolucije u Iranu utvrđuje opredjeljenje za zaštitu prava muslimana i podršku potlačenima u cijelom svijetu, čime je perzijska zemlja uspostavila saveze s drugim zemljama u regiji, ali i udaljenim kontinentima, kao na primjer sa zemljama Latinske Amerike, gdje su danas održane komemoracije u čast generala Suleimanija, od kojih najznačajnija u Caracasu, naravno.

Venezuelanske su vlasti u više navrata osudile kukavički atentat na generala Suleimanija, jamčeći svu pomoć Iranu u borbi protiv imperijalizma.

„Kada je Iran napao američke baze u Iraku, u znak odmazde za kukavički atentat na zapovjednika IRGC, generala Qassem Suleimanija i zamjenika zapovjednika Hashad Al-Shaabi armije u Iraku, Abu Mahdi Al-Muhandisu, Teheran je službeno preuzeo odgovornost za napad. Stoga će svaki čin odmazde za ubojstvo vašeg nuklearnog znanstvenika biti u potpunosti iranski i bez intervencije stranih aktera. Izrael je stajao iza ubojstva Fahrizadeha, jer to mora platiti“, poručio je Teheran.

Sjedinjene Države, koje se još uvijek mogu pohvaliti svojom vojnom snagom, šutke su primile bolni šamar iz Irana zbog atentata na generala Suleimanija. Stoga izraelski režim, koji je puno slabiji od Sjedinjenih Država, čeka odgovor Irana.

Dakle, kad SAD i Izrael pokušaju napasti Iran, suočit će se s čisto iranskim odgovorom i bez sudjelovanja njegovih saveznika na Bliskom istoku. Odnosno, libanonski i irački Hezbollah, pokret Ansarullah i palestinske skupine otpora neće prve udariti da bi se svetile za prošlogodišnji atentat, ali se ne isključuje njihovo uplitanje u rat, ako sukob eskalira.

Zato će pokušaji medija da diskreditiraju Hashd Al-Shaabi u Iraku i Ansarullah u Jemenu, te ih prikazati kao iranske "posredničke skupine", propasti, kao i njihovi prethodni napori da libanonski Hezbollah, te palestinske frakcije Hamas i Islamski džihad proglase za iranske milicije u regiji.

Arapske su zemlje svjesne poštenja Irana i Osovine otpora, a potpuno su svjesne laži i licemjerja reakcionarnih arapskih režima, običnih sluga Sjedinjenih Država i Izraela.

Neki glasovi tvrde da Iran nema sposobnost da ugrozi interese Izraela i Amerike u regiji. Oni koji to tvrde očito nisu obraćali pažnju na sposobnosti i mogućnosti perzijske zemlje, ne samo u vojnom smislu.

Iako nije jasno kako će Iran odgovoriti na atentat na svog nuklearnog znanstvenika Mohsena Fahrizadeha, jedino što je jasno je da će odgovora biti i Izrael i svi koji su umiješani u spomenuti zločin znaju da ih čeka iranska odmazda.