Pobjednici i gubitnici u svijetu kojeg smo ispratili u 2020. godini

Iako je zbog koronavirusne pandemije i vjerojatno najuspješnije propagandne kampanje Donalda Trumpa, koju je pokrenuo i vodio Steve Bannon, kako u Americi, tako i svijetu, posebno u regiji, 2020. bila godina „antinovinarstva“ i „antipolitike“, neki događaji, unatoč pojavi svakojakih teorija i tumačenja, ne daju prostor za tumačenje. Godina koju smo ispratili je počela s mučkom likvidacijom i činom američkog državnog terorizma usmjerenom protiv Irana i njegovog najboljeg vojnog zapovjednika, generala Qassema Suleimanija.

Iran i Qassem Suleimani

Qassem Soleimani postao je glavna žrtva i istovremeno heroj godine. Amerikanci su ubili iranskog generala 3. siječnja, što je sumoran početak teške nadolazeće godine. Da, godina se pokazala teškom, ali ne onako kako su se bojali, jer se eskalacija situacije na Bliskom istoku nije dogodila, iako je na onome što su američke stratezi pretvorili u pakao  Veliki Bliski istok trajao rat. Suleimani će ostati heroj ne samo za mnoge generacije Iranaca, već i za veliki dio islamskog umeta, kao mučenik koji se borio za oslobađanje muslimana od neprijatelja sa Zapada.

Ali ne samo to. General će postati i simbol borbe protiv imperijalizma općenito, a kampanja zapadnih medija, koja ga je pokušala prikazati kao „vođu terorista“, ravnom Osami bin Ladenu i Abu Bakru Al-Baghdadiju, uz gašenje objava na društvenim mrežama koje su slavile velikog generala, nije dala rezultata. General Suleimani, osim za one koji su nasjeli na zapadnu propagandu, ostat će upamćen kao borac protiv terorizma, američkog imperijalizma i izraelskog ekspnzionizma i Palestinaca, čemu ću posvetiti cijeli članak, što je potrebno da bi se u regiji razbio mit o Recepu Tayyipu Erdoganu kao zaštitniku palestinskog pitanja, iako je Ankara među prvim trgovinskim partnerima Izraela, priznala je cionističke entitet davne 1949. i Palestincima, osim mrvica humanitarne pomoći, nikada nije pomogla oružjem, vojnim savjetnicima ili nekom drugom vojnom, čak i neubojitom, pomoći.

SAD i Trump

Paradoks je u tome što se ne samo Suleimani može opisati kao heroj i žrtva, već i njegov ubojica Donald Trump. Da, nije ponovno izabran za drugi mandat, ne toliko zbog štete koju je prouzročio koronavirus, već zbog koordiniranog rada globalistički nastrojenog dijela američkog establišmenta, koji je mobilizirao svu svoju snagu i mogućnosti u borbi protiv Trumpa.

No, Trumpov poraz mogao bi se pokazati kao „Pirova pobjeda“ njegovih protivnika, jer će sada on postati ne samo vođa, već i lider masovne opozicije, jednako neumoljive koliko je duboka država bila neumoljiva prema neželjenom predsjedniku. Zbog toga će unutarnja podjela u Sjedinjenim Državama samo će rasti, a odlučujuća bitka dogodit će se 2024. godine, kada će se Trump pokušati vratiti u Bijelu kuću.

Ono što iritira u ovom procesu je stvaranje armije ili pseudoreligiozne sekte, pokreta QAnon, što je djelo genija zla Stevea Bannona, a to znači da ćemo sljedeće četiri godine umjesto političke bitke, čak i nasiljem, ako bude potrebno, i dalje slušati fantazije o tome „kako je božja providnost poslala Trumpa da svijet spasi od pedosatanista i globalista, a njegove poruka treba razumjeti, jer ih pon šalje simbolima i šiframa u svojim  objavama na Twitteru.  Nažalost, Trump i Bannon su se odlučili na ovu strategiji ona daje rezultate, a to je jedino što se računa.

Europa i njezine vođe

Odlazeća godina nije bila milostiva prema europskim vođama. Johnson je zapeo u Brexitu i s koronavirusom, Macron je bezuspješno pokušao povratiti izgubljeni kredit. Jedina iznimka bila je Angela Merkel, koja je svoj rejting obnovila usred i vjerojatno zbog krize s koronavirusom. No, prolaze posljednji mjeseci njezine vladavine, a šanse za prijenos vlasti u ruke, ako ne vjernog saveznika, onda barem ne teškog protivnika, postaju sve iluzornije.

Po ostalim pitanjima, EU je još jednom pokazala da je podijeljena na bogati sjever i siromašni jug, te na ideološki konzervativni istok i liberalni zapad, a te se podijele vide u svakoj raspravi o svakoj temi.

Ono što ujedinjuje Europsku uniju i najgoru zemlju na svijetu po broj mrtvih od pandemije na milijun stanovnika – Belgiju, jeste nezaustavljiv ekonomski pad, što je dokaz da neoliberalizam ubija ekonomiju, ali sa svojom privatizacijom zdravstva i ljude. S druge strane, zemlje u kojima gotovo da nema pandemije, a bilježe samo jedan kvartal gospodarskog pada, onaj prvi, su Kina i Vijetnam, obe s planskom privredom, starijim čitateljima poznatim „petoljetkama“ i  javnim sustavom zdravstva u kojem privatni sektor nema što tražiti.

Recep Tayyip Erdogan, Ilham Alijev i Nikol Pašinjan

 Recep Erdogan i Ilham Alijev su definitivno pobjednici, jer je potonji dobio rat u Karabahu, a turski vođa za sada ne bilježi poraze, iako pobjede nisu onakve kakve bi on želio, pa se može reći da njegova ofenzivna vanjska politika daje rezultate.

Turska se konačno etablirala kao regionalna sila na koju se mora računati, što je nesumnjivo u velikoj mjeri osobna zasluga Erdogana i njegovih metoda, ali i  slabosti njegovih protivnika.

Njegov mlađi partner, azerbejdžanski predsjednik, riskirao je i pobijedio, iako ne toliko zahvaljujući potpori Turske, već zbog slabosti propale armenske države i vojske, koji su bezumno pokušavali zadržati nezaustavljivo.

Možda pogrešno samo armenskog premijera Pašinjana nazivati ​​žrtvom ili gubitnikom godine, iako on snosi glavnu odgovornost i za početak rata i za njegov tijek, a glavni razlog poraza bilo je jadno stanje Armenije u cjelini.

Rusija je Armence spasila od katastrofe, to jest potpunog gubitka Karabaha, a za Moskvu je stabilnost u Zakavkazju od strateške važnosti. Ali ni ovdje nije korektno govoriti o pobjedi Moskve, iako je Rusija ultimatumom, nakon oborenog vojnog helikoptera i pogibije ruskih vojnika, spriječila da sukob i dalje raste, da se razvije u punopravni rat između Armenije i Azerbejdžana, iako se Baku nikada nije usudio prenijeti neprijateljstva na teritorij Armenije, koja je u vojnom savezu s Rusijom. Zadržao se na Karabahu, kojeg nije priznao čak ni Erevan, pa Rusi zaista nisu imali nikakve obaveze, čak ni moralne, da interveniraju.

No, srednjoročno, sada Alijev ima problem. Pašinjan će otići i Armeniju će vjerojatno pet voditi Republikanska stranka bliska Rusiji, ali Azeru su pozvali Turke i oni ostaju, a kakav je „zagrljaj braće Turaka“, Azerbejdžanci će se tek uvjeriti.

Bjelorusija i Aleksandar Lukašenko

Mnogi Aleksandera Lukašenka smatraju „gubitnikom“, ali u njegovom slučaju konačna procjena može se dati tek za nekoliko godina. Da, predsjednički izbori u kolovozu doveli su do najveće krize u svim godinama postojanja neovisne Bjelorusije i impresivan dio društva odbio je vjerovati svom dugogodišnjem vođi, drugim riječima, bio je umoran od njega. I nije više važno čija je krivnja više. Lukašenka osobno ili vanjskih sila koje su previše podrivale autoritet i minirale posao previše neovisnog bjeloruskog predsjednika. Postoji kriza povjerenja, ali Lukašenko ipak ima šanse da je prevlada ili barem ublaži.

Ustavne reforme omogućit će mu da djelomično ode u sjenu, ali da nastavi stvarno upravljati državom koju je stvorio. Lukašenko je i pobijedio ili izgubio 2020., a gubitnica je definitivno Svetlana Tihanovskaja, „čelnica oporbe“ koju slave u EU, ali se potuca od nemila do nedraga, tu i tamo primajući nekakve nagrade za borbu za demokraciju i ljudska prava, što postaje tragikomično. Sama je sebe osudila na egzil i da, doslovno, pravi budalu od sebe, kao Juan Gaudo iz Venezuele, čelnici oporbe u Hong Kongu, kojima SAD nisu priznale politički azil i nešto slično, iako će nju izvesti pred sud, Jeanine Áñez u Boliviji, koja je također povjerovala da može srušiti Moralesa, a sada je napuštena od zapadnih sponzora i prijeti joj dugogodišnja robija.

Stoga, Lukašenko samo treba dobro odigrati karte koje ima i sačuvat će utjecaj na vlast i Bjelorusiju.

Kina i Xi Jinping

Početkom godine mnogi su predviđali da će glavni gubitnici i žrtve ove godine biti Kinezi, koji su svijetu „dali koronavirus“, a time bi gubitnik bio i njihov vođa Xi Jinping. Svi su predviđali strašne posljedice pandemije i ekonomske gubitke.

Iz Amerike je pokrenuta relativno uspješna kampanja sinofobije, koja se povećavala u svijetu, plus aktivna američka propaganda za mobilizaciju svih i svega protiv "kineske prijetnje", koronavirusa i komunista. Do kraja godine je postalo nesumnjivo da je Kina na kraju ojačala svoju poziciju u svijetu, jer je lakše od drugih podnijela pandemiju, kako u pogledu broja ljudskih žrtava, tako i ekonomske štete.

I najvažnije, kineska organizacija i solidarnost pokazali su svijetu snagu i prednosti kineskog modela države i društva nad drugima.

Istina, on se ne može izvoziti i usvajati, a Kinezi to ni ne žele, ali sve što se dogodilo nas tjera da ih uzmemo više nego ozbiljno i sa strahom ili poštovanjem. Xi Jinping je čvrsto držao vlast u svojim rukama do 2020. godine, riješivši se ograničenja mandata, a tijekom prevladavanja krize njegova će snaga još više ojačati.

Sada čekamo ekonomske pokazatelje za posljednji kvartal 2020., ali je već jasno da će Kinezi i Vijetnamci, koliko je poznato, biti jedine dvije zemlje u svijetu koje su 2020. završile s minimalnim brojem žrtava i s gospodarskim rastom.

Rusija i Vladimir Putin

Isto se može reći i za Vladimira Putina, koji je godinu započeo promjenom vlade i ustavnom reformom, a završava je uvjerenjem da je Rusija u cjelini izdržala najteže testove, i koronavirusa i ekonomskih i političkih posljedica karantene. Da, pandemija je odnijela mnogo života, a gospodarstvo i životni standard ljudi su pali. Puno je problema i nepravdi u ruskom načinu života i društveno-ekonomskom modelu izašlo na vidjelo, ali ruski narodi i njihova država ovu su godinu prošli s puno manje gubitaka nego što bi to bilo sa slabim ili nesposobnim vodstvom.

"Ono što nas ne ubije, ojača nas", poznata je izreka, a ove su se svi uvjerili da se ove uobičajene istine odnose i na države i narode i na njihove vođe.

Latinska Amerika

I za kraj, veliki pobjednik ove godine je Latinska Amerika, koja se iznova otrgnula s lanca američkog imperijalizma. Venezuela nije pokorena i PSUV, kojeg je stvorio Chavez, je dobio većinu na izborima u Narodnoj skupštini. Argentinu, nakon nesretnog eksperimenta s Mauricijem Macrijem, opet vode političari koje iz sjene predvodi Cristina Kirchner. U Boliviji se Morales brzo vratio na vlast, a na sljedećim izborima će s političke pozornice nestati i Bolsonaro u Brazilu i prevratnici u Ekvadoru. Moglo bi doći i do smjene američkih marioneta u Paragvaju, gdje bi na vlast mogli doći političari poput Manuela Lopeza Obradora u Meskiku, a Nikaragva i Kuba su sačuvali neovisnost. Sve u svemu, veliki poraz Sjedinjenih Država  u „njihovom dvorištu“, kako u Washingtonu gledaju na Latinsku Ameriku, ali se to ne događa slučajno. Naime, američki potkontinent je područje u kojem sve veći utjecaj imaju Rusija, Kina i odnedavno Iran. Američki će stratezi morati računati na to, a za suzbijanje ovog utjecaja trebaju stotine milijardi dolara, koje SAD očito nemaju. Srećom po narode Latinske Amerike.