10 godina od agresije Zapada na Libiju

Eksplozija popodne u Bengaziju 19. ožujka 2011. označila je početak neprijateljstava. Bilo je 17.45 sati. Prve bombe koje su bacili francuski zrakoplovi pale su na libijske vojne ciljeve nedaleko od najvećeg grada u Cirenaici. Tako je počeo rat Zapada protiv Muammara Gaddafija, koji je napravio kobnu grešku što je na nagovor Nelsona Mandele nekoliko godina ranije krenuo u zatopljavanje odnosa s EU i Washingtonom i zaboravio na kupnju ruskog oružja, iako su svi transferi već bili dogovoreni, a zbog visokih cijena nafte je novca imao napretek. Greška, pukovniče, velika greška…

I tako je počela agresija. Od tada je prošlo deset godina. Šteta proizvedena tom intervencijom ne samo da je još uvijek vidljiva, već najveći dijelom nikada nije bila u potpunosti otklonjena.

Desetljeće kasnije je kratkovidnost tog napada postala jasna, najviše zbog nestabilnosti ne samo Libije već i cijelog Sredozemlja.

NATO operacija protiv Tripolija

U početku je to trebala biti "jednostavna" vojna operacija za provođenje zone zabrane leta koja je Libiji nametnuta Rezolucijom 1973. Vijeća sigurnosti UN-a, izglasanom 17. ožujka 2011. Međutim, nakon prvih zračnih napada, činilo se odmah očitim da smo se suočili sa stvarnim sukobom. Rat je imao svoje preambule mjesec dana ranije. Zapravo, trag Arapskog proljeća stigao je u Libiju u veljači 2011. godine, što je ime pripisano nizu protuvladinih demonstracija koje su se pojavile u većini zemalja Magreba.

U siječnju su ulične demonstracije pridonijele padu vlade Ben Alija u Tunisu i Mubaraka u Egiptu. U veljači su protesti dosegli Libiju Muammara Gadafija, koji je zemlju vodio od 1969. Prvi su neredi potaknuti u Cirenaici, a snage odane pukovniku su bile prisiljene da se povuku iz nekoliko gradova. Početkom ožujka, međutim, libijska je vojska uspjela uspostaviti redu u zemlji i potisnuti takozvane pobunjenike, sastavljene od plemena, frakcija i islamističkih milicija neprijateljskih prema Gadafiju. Udarna šaka ovih snaga je bila Libijska islamska borbena skupina Amdelhaqima Belhadja, što je ime za libijsku A-Qaidu.

Imamo kontekst građanskog rata, dakle, gdje je od početka ožujka počela lebdjeti sjena izravne intervencije Zapada. Volja njihovih vlada za pokretanjem vojne operacije u Libiji proizašla je iz Pariza i Londona, dok se Obama nakratko kolebao. Cilj je trebao biti spriječiti zrakoplove koji su polijetali da ne provode napade na prosvjednike.

U stvari, bilo je izvještaja o bombaškim napadima, vrlo sumnjivih, koje je Gadafi naredio da se provedu nad skupinama protivnika koji su kasnije pokopani u masovne grobnice. Okolnosti u čiju su istinitost sumnje nastale već tada. No, diplomatska mašinerija, koji su pokrenuli francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i premijer David Cameron, već je bila u pokretu. To je dovelo do rezolucije od 17. ožujka i prvih anglo-francuskih napada 19. ožujka. Nekoliko dana kasnije su vojne intervencije uključene su pod NATO kišobran, uz blagoslov američkog predsjednika Baracka Obame.

Italija je sa svoje strane pružala logističku potporu operacijama, postajući tako aktivnim dijelom zapadne koalicije koja je intervenirala u Libiji.

Očite posljedice

NATO napadi uglavnom su ciljali libijsku avijaciju, odnosno njene vojarne, radare i vojne baze. Sve je postalo meta aviona NATO pakta. Time se trebao spriječiti Gadafi da leti svojim avionima. No operacija je imala i druge posljedice. Snage odane Gadafiju su izgubile kontrolu nad libijskim nebom, a pobunjenici su tako uspjeli nastaviti svoje napredovanje.

Gadafijeva era je tako započela svoj pad. Ljeti su pobunjeničke snage ušle u Tripoli, 20. listopada u Sirte, rodno mjesto raisa. Tog dana Muammar je zajedno sa svojim sinom Mutassimom Gadafijem zarobljen neposredno ispred grada i ubijen. Što je uslijedilo, ima se za sve vidjeti. Od tada Libija više nije imala stvarnu vladu i nije pronašla istinsku stabilnost.

S godinama je sjevernoafrička zemlja postala prava crna rupa na Mediteranu kroz koju su prošli teroristi, trgovci ljudima i plaćenici. Za Europu neuspjeh s nekoliko presedana, za Italiju problem među najvažnijima s kojima se mora suočiti. Milicije i islamisti uspjeli su doći na nekoliko koraka od talijanskih obala, baš kao što su deseci kriminalnih organizacija uspjeli poslati tisuće brodova u more. Ono što je započelo prije deset godina bila je jedna od najnevidljivijih pustolovina čiji je glavni akter bio Zapad. Ali sve ovo je vjerojatno i bila računica, jer oni koji su gurali intervenciju protiv Gadafija možda su podijeljenu i usitnjenu Libiju smatrali nužnim zlom za svoje interese.

I 2019. godine, kada je bilo očito da bi se zemlja ipak mogla stabilizirati, jer su snage generala Haftara, saveznici Egipta i Rusije, koje su bile odlučne da zemlju očiste od islamističkih bandi, stale s ofenzivom pred vratima Tripolija jer im je pomoć poslao turski predsjednik Erdogan. Iznova naoružane, sa svježim plaćenicima i oružjem, te izravnom podrškom Turske, uspjele su odbiti napad na Tripoli i sačuvati svoje islamističko uporište u Misrati. I tako imamo pat poziciju u kojoj najveću cijenu plaćaju Libijci, ali i Europska unija, odnosno Italija, koja je postala prihvatni centar za izbjeglice, ekonomske migrante, ali i teroriste i kriminalce iz Magreba, cijele Afrike i dijela Azije. Zaista „vrhunski odrađen posao“.